Nurudin wrote:oridjidji wrote:Nego Nurke, sto neke sufije svojataju Ibn Tejmiju i Ibn Dzevzija? Koliko je meni poznato ovaj prvi je sam bio u redu Abdul Kadir Gejlanija,koliko me sjecanje sluzi , a davno sam citao Ibn Tejmijine dijelo "Slijedjenje pravog puta" , on se time i pohvalio u tome dijelu kao da je bio drugi u lancu koji je nosio njegov ogrtac, cak iako je bio u sporu sa pojedinim sufijskim sektama, da je dozvoljavao uciti i uzimati istinu od istih? Kako ti gledas na to? Dok je jedne otvoreno napadao i suprostavljao im se, s drugima tog spora nije bilo.
Posto sam citao i dijela Ibn Dzevzije, poput onoga "Bolest i lijek" ili "Uvod u vrt zaljubljenih", precesto sam sticao dojam da je on dosta dodira imao sa sufijama.
Ne bih rekao da su ga svojatali , kao što se recimo svojata Tesla kod hrvata i kod srba, više je to svojatanje
da bi se anulirao neki njegov antibidatski nauk u smjeru sufizma ili bar u smjeru nekih "pravovjernih" sufi redova.
Jer, među sufijskim redovima , kojih ima baš mnoštvo , čak i među onim priznatima , koji su dobili neki "legitimitet"
postoje međusobna nipodaštavnja .
Zbog metoda, zbog gledanja na neka duhovna stanja , zbog raznoraznih formalosti, ja bih rekao
Postoji čak i izraz za , čini mi se nakšibendije halidije , da su "sufijske vehabije" , zbog tog puritanizma u metodama
odgoja i strogog držanja svoje prakse kao jedine koja je u okvirima suneta itd itd
Moj lični stav je najbliži onome da se derviški redovi ne mogu uspoređivati, već da su oni prema karakterima
svojih derviša , za iste i najprigodniji. Tako su nakšibendije ortodoxni ili hodžinski red, rufaije ratnički žestoki, mevlevije
su književnici, umjetnici itd
Što se tiče ibn Tejmije rah. može se sve pomiriti , svaki pravac , na ovaj način u kojem je svako učenje za neki tip ljudi
i svako je zaseban put ali je cilj isti (ili bolje reći smijer, ka Bogu) ali ako se nije isključiv i nametljiv sa onim "samo je
moje ispravno" jer onda sve to pada u vodu. Na kraju krajeva , svaki čovjek je jedan i jedinstven, neponovljiv put ka Bogu
Svojatanje u ovome kontekstu proizilazi iz toga sto on jeste ucio pred sufijskim sejhovima, on je sam reinterpretirao tesavuf, a bome i njegov djak Ibn Dzevzije. Upravo zbog toga je najcesce upadao u sukobe sa svojim savremenicima. Koliko se dalo procitati iz njegovih dijela koji su mi pali pod ruku "Robovanje", "Slijedjenje pravog puta 1 i 2" i "10 stvari koji vodi Allahovoj ljubavi" osjeti se taj uticaj sufizma. Isto je i sa Ibn Kajimom. Nijedno dijelo nije nalik recimo knjizi "Kitabul Tevhid" od Muhammeda ibn Abdulvehaba koju da nije prokomentarisao Abdurahman bin Hasan, bila bi tanja od Nevevijeve knjizice sa 40 hadisa, sto neko rece izgleda kao da je skica studenta. Doduse i ostale knjige kojima je Muhammeda ibn Abdulvehab autor su tako tanke. Sada da li ima tezine u onome svemu sto je u njima napisao, to ostavljam alimima da prosude. Nije mu vala ni svaka za pohvale, ali nije mu vala ni za kritike.
Naravno da ce njegovo dijelovanje ostati pod sijenom sablji tvorca prve saudijske drzave. Ono sto je interensanto on je umro 1792. godine prije nego li se saudijska drzava rasirila na prostore Hidžaza. Posto pricamo o beduinskom plemenu, tesko je pretpostaviti da njihovih upada u casne gradove nije bilo cak i za vrijeme njegovog zivota i medju muslimanskog ubijanja (drugacije ih ne zovem jer konacni sud o tome pripada Allahu). Ono sto je interesantno poslje njegove smrti Hidzaz je pao pod vlast saudijske drzave 1808. godine i nju je slomio Muhammed Ali Pasa, albanski komandir osmanskog carstva i valija Egipta 1918 godine, moj zemo po porijeklu. Ova Saudijska Arabija je treca po redu i zna se da je nju podrzala Britanija. Sto se tice njega on jeste jednostavnije interpretirao vjeru nego Ibn Tejmije na cija se dijela ugledao, Ibn Tejmije je pisao slozena dijela za citanje, ne kao on i zaista nije ih lako razumiti jer obiluju tezinom toga doba. Ovaj prvi je dubok ko bunar, drugi ko lokva.
Meni sto se ne svidja jeste tekfir, zbog prirode u koje je zapalo islamsko drustvo za zivota oba ucenjaka, to smatram kontraproduktivnim bez obzira sto je sektastvo cvjetalo i sto je to bio jedan od razloga opustanja islamskog bica tada, medjutim po citanju literature iz toga doba, to je stanje koje se za svakoga veze u vecoj ili manjoj kolicini.
Znamo da su se u periodu prvog Tatari srucili na muslimane, a za vrijeme drugog da je osmansko carstvo bilo pred raspadom i svak je toj tvorevini udario po tkivu, od naroda kojim Osmanlije vladali pa su zeljeli moc za sebe do kolonizatora koji su ih napadali. Zato je tesko biti objektivan kada se vjersko-politicki motivi sudare o tezini jednog ovakvog ucenja. Po meni o tome je objektivno govorio rhm. ef Dzozo u svojim fetvama kada je rekao da ovaj pokret tesko sagledati, kao i njegove ideje covjeka koji je rodjen, odrastao u nasem podnevlju tj. evropskom i navikao na njenu filozofiju, ipak ih nije neutralisao kao sto danas rade neki alimi koji kategoricno odbacuju ispravnost istima, pohvalio ga je kao odanog ucenika Ibn Tejmijinog ucenja, koje je trebalo vratiti muslimane konstruktivnoj islamskoj misli koja se izgubila u tadasnjem islamskom bicu koje je rezultiralo slomom islamskog bica prije nego li su Tatari upali u tadasnje carstvo muslimana. Naravno i sam ef. Dzozo nije o svim dervisima pohvalno govorio, pa je u kontekstu ove price spomenuo "derviske zablude" dok je spominjao Ibn Tejmiju, pokusavajuci odvojiti dobre od losih, ali ono sto je rekao o pokretu vehabija je na najbolji nacin opisao isti, a to je da je pozicija vehabija bila ispravna i start bio sa najboljom namjerom, ali da oni nisu dorasli bili tezini toga zadatka jer se oni sami nisu razvijali u naprednoj sredini toga doba, vec prilicno zaostaloj kao sto je Nedzd, nisu imali dovoljno znanja, ni iskustva uopste o zivljenju i zakonima zivljenja, kao i o islamu, sto ih je odvelo u krajnost, siromasni u poznavanju hadisa, cesto preformalni, suprostavljeni novom, muslimane su pokusali resetovati na prva stoljeca Islama, iako nisu imali znanja za to, najvise im je zamjerio rusenje vaznih spomenika Islama.Medjutim isto tako je rekao da su sami autoriteti imali otpor prema tome pokretu kao necemu novom, na isti nacin na koji je pokret pokusao revidirati ono sto je njima bilo strano, te kako o tome ne treba donositi brz sud jer se cesto grijesi kada se bez razmisljanja i proucavanja sudi o tome jer je u tome bilo i necega opravdanog zbog prakse sirokih slojeva. Siroki slojevi tada su osjecali nove pokrete kao one koji zelerasturiti njihovo bice, tesko primjecujuci ono sto ih je same rasturalo iznutra, a to je nedostatak samokritike i revidiranje pojava koje su uzimale maha, a podrzavali su ih.
