Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
postrojba wrote:Prebilovci, četničko uporište kako u drugom svjetskom tako i u ovom zadnjem. Za drugi svjetski sam slušao iz prve ruke a za 1992 sam se sam uvjerio. I neka su sravnjeni sa zemljom 1992. Ne znam samo kako vas nije sramota srat o 1992 i kao čudit se što su poravnani? Dokle ide srpski bezobrazluk?
Prije nego što te ignoriram dijete moje @postrojba, hajde pročitaj ovo:
Ravno, ustaško uporište kako u drugom svjetskom tako i u ovom zadnjem. Za drugi svjetski sam slušao iz prve ruke a za 1992 sam se sam uvjerio. I neka su sravnjeni sa zemljom 1992. Ne znam samo kako vas nije sramota srat o 1992 i kao čudit se što su poravnani? Dokle ide hrvatski bezobrazluk?
Bezze, jel'de? A samo sam tri riječi promijenio Hajde pišat' pa spavat'
postrojba wrote:Prebilovci, četničko uporište kako u drugom svjetskom tako i u ovom zadnjem. Za drugi svjetski sam slušao iz prve ruke a za 1992 sam se sam uvjerio. I neka su sravnjeni sa zemljom 1992. Ne znam samo kako vas nije sramota srat o 1992 i kao čudit se što su poravnani? Dokle ide srpski bezobrazluk?
Prije nego što te ignoriram dijete moje @postrojba, hajde pročitaj ovo:
Ravno, ustaško uporište kako u drugom svjetskom tako i u ovom zadnjem. Za drugi svjetski sam slušao iz prve ruke a za 1992 sam se sam uvjerio. I neka su sravnjeni sa zemljom 1992. Ne znam samo kako vas nije sramota srat o 1992 i kao čudit se što su poravnani? Dokle ide hrvatski bezobrazluk?
Bezze, jel'de? A samo sam tri riječi promijenio Hajde pišat' pa spavat'
Greška: Fra Miroslav Filipović - Majstorović u narodu poznat kao Fra Sotona. Sveštenik i vjeroučitelj iz Banja Luke, tačnije službovao u samostanu Petrićevac. Jedan od najvećih krvoloka i koljača u logoru Jasenovac čiji je bio zapovjednik od juna 1942. Ime Fra Tomislav je izgubio od strane Svete Stolice 1942 (izvor Magnum Crimen) Bio je na čelu pokolja stanovništva Drakulića, Šargovca i Motika kod Banja Luke sa svojom "braćom" Brekalom, Matkovićem i Brkljanićem:
На челу усташке групе, 7. фебруара 1942. у селу Раковица учествовао је у убиству крамповима 52 радника Србина, а затим у селу Дракулић заједно са братсвом самостана Петрићевац је побио око 1.500 Срба. У селу је преживела само једна жена, Ленка, са своје петоро деце, те још једно дете, чије су родитеље убили. Ленка је касније полудела. Србе су ловили и убијали по околним засеоцима. Укупно је тог дана убијено око 2.300 Срба. Врхунац дивљаштва је био покољ шездесеторо деце, које су затекли у школи. Фра Филиповић је одвојио католичку и муслиманску децу, а српској деци су секли главе. Учитељица, која је све то морала да гледа, полудела је.
Nadimak Majstorović je dobio u logoru Jasenovac zbog svog majstorstva u ubijanju zatočenika, od kojih je i dobio nadimak Fra Sotona.
Raja iz Jasenovca Stipe Prpić, Fra Sotona i Jerko Maričić.
Овај фрањевац је у јесен 1942. заменио мантију униформом и под именом Мирослава Мајсторовића постао заповедник логора Јасеновац. О њему сведоче неки преживели логораши, а његове изјаве, као и изјаве неких других усташких „часника“ једноставно се не могу схватити.
Логораш Звонко Ткалец је изјавио: „Пред католички Божић 1942. ради бекства четири логораша из Јасеновца, лично је устрелио два, а затим још педесет шест Јевреја (Жидова) на раду у селу Бистрици. Сутрадан је убио још деветоро. На само Бадње вече са својим усташама побио је око шесто српских жена и деце затворених у Кули, а доведених негде са Козаре."
Свједок Кркач Томо описује Мајсторовића у свом исказу, па каже: „Гледао сам врло често за вријеме свога боравка у Јасеновцу, како је Мајсторовић власторучно стријељао заточенике у тзв. јавним наступима. Тај је Мајсторовић имао неку кратку гумену цијев, коју је знао каткада ставити на рану, одакле је жртви текла крв и онда је ту крв сисао говорећи: хоћу да се напијем комунистичке (или жидовске) крви. Видио сам како су си Мајсторовић и Стојчић приуштили забаву, да тројицу Цигана побију на тај начин, што су наредили првом Циганину, да маљем убије другог Циганина, трећи да убије првога, а они су затим ликвидирали посљедњега."
И многи су други свједоци исказали, да су видјели, како је Филиповић власторучно убијао заточенике.
eto što sam ti rekao - ne volim da učestvujem na ovakvim temama...izazivaju duplu mučninu.
mučninu kod potomaka nastradalih, kao i mučninu kod potomaka izvršitelja (što se to uopšte desilo, ili što nisu do kraja završili posao).
sve jedno je da li je tema - prebilovci, ili tomašica. uvjek će se naći dovoljan broj nesretnika da se poseru i na jedno i na drugo.
to samo po sebi nije problem, svako društvo ima 6-10-12 posto potpuno devijantnih što psihički, što moralno...problem ovog društva je što u kriznim situacijama tih 6 do 12 posto potpuno okupira i zarobi ostalih 88 do 94 posto.
da smo ljudi kao što nismo, ovim prostorima bi hodali na prstima, da ne povrijedimo sjene svih nevino nastradalih..
sve dok, kad se nagnemo nad bilo kojom i bilo čijom jamom, vidimo lobanje, krv, krike i vrisku - osvetite nas, osvetite nas, umjesto da vidimo lica nevinih baš onakva kakva su bila pred stradanje, koja nam molećivo poručuju - dođite sebi za boga miloga, zar naše žtrve nisu dovoljne, nema ovdje sreće.
radostan dan wrote:
sam prelazak na katoličanstvo ne znači i spasenje...da ne citiram ovog mišića po 10 put, on sam piše i moli stepinca da pusti-vrati-urgira da se novi katolici ne šalju u jasenovac, da se deportovani vrate, da se ne ubijaju i bacaju u jame.
znači, novi nivo...ne samo da ću te iskasapiti i zatrjeti, nego ću te bogu na istinu poslati kao pravog katolika.
potvrdu ovoga imaš na stotinu mjesta, iz stotinu izvora...prvo se ubiju par seljana za zastrašivanje, pa se sledeće nedelje pokatoliči komplet selo, a sledeće nedelje zakaže misa i sve pobije.
ko je pretekao-pretekao...nekome je preobraćenje pomoglo, nekima nije.
Samo jedan primer. Fra Tugomir Soldo u pismu iz 1951. navodi slučaj Srbina iz Čapljine Jove Buluta. On je bio oženjen Hrvaticom koja je zatražila da “bude vraćena u katoličku crkvu”, zajedno sa mužem, sinom i kćerkom.
“I nakon temeljite priprave, na pristanak fra Andrije Jelčića, župnika, primio ih je sve skupa u Crkvu fra Rufin Šilić. Zapravo tiho ih je vjenčao u crkvi, ali nisam siguran da je prvo prešao u Crkvu”, piše Soldo.
Nažalost, piše dalje Soldo, “sutradan je nakon vjenčanja u katoličkoj crkvi razbojnik i kasap Buljan u noći provalio u kuću Jove Buluta, opljačkao mu najprije zlatninu, novac i srebrno posuđe i onda njega odveo i na Neretvi ga ubio”.
Ustaški zločin nad Srbima u okolici Banje Luke (Dvojbe i neistine o sudjelovanju u zločinu fra Tomislava Filipovića)
dr. Velimir Blažević
Vijest o drugom pastirskom pohodu pape Ivana Pavla II. Bosni i Hercegovini i o njegovom dolasku u Banju Luku 22. lipnja 2003., te odluka mjerodavnih crkvenih osoba i vlasti da se tom prigodom euharistijsko slavlje s narodom i čin beatifikacije ili proglašenja blaženim Ivana Merza, rodom Banjalučanina, održe pokraj franjevačkog samostana na Petrićevcu, izazvali su u određenim političkim i intelektualnim krugovima Republike Srpske i Srbije, kao i kod dijela srpskog stanovništva, negativno raspoloženje i reakcije. Naime, u nekim emisijama na televiziji i radiju, kao i u dnevnom i periodičnom tisku, izražavano je negodovanje i protivljenje Papinu dolasku u Republiku Srpsku uopće, a osobito da se planirana svečanost održi na Petrićevcu.
Kao razlog tome protivljenju, navodio se zločin koji je 7. veljače 1942. izvršen nad rudarima rudnika uglja Rakovac i nad srpskim žiteljima u selima Drakulić, Motike i Šargovac, pokraj Banja Luke, te su za taj zločin, uz ustaše, optuživani i okrivljivani također franjevci iz samostana Petrićevac, a naročito fra Tomislav Filipović.
Ovdje ću, sasvim kratko, naznačiti o kojem i kakvom se zločinu radi, te se posebno osvrnuti na optužbe o sudjelovanju u tom zločinu fra Tomislava (Miroslava) Filipovića, kao i drugih franjevaca iz franjevačkog samostana na Petrićevcu.
Želim odmah naglasiti da o tome postoje različite, pa i suprotne, informacije i podaci, i oni će biti navedeni onako kako ih pojedini izvori donose. Uzdržat ću se od vlastite kategoričke prosudbe o vjerodostojnosti tih izvora i o točnosti podataka, budući da mi nisu dostupni, ako uopće i postoje, originalni dokumenti o žrtvama navedenog zločina i o njegovim izvršiteljima. Upozorit ću, međutim, na razmimoilaženja i brojne i velike razlike u navodima i podacima o istim događajima i činjenicama. Jasno je da istina može biti samo jedna, a kad se o zločinu o kojem će ovdje biti riječi iznose različite “istine”, onda se može dvojiti o istinitosti bilo koje tvrdnje ili navoda.
1. Tko je počinio zločin, i broj žrtava – pobijenih Srba u selima Drakulić, Motike i Šargovac
Uglavnom se navodi da je jedna ustaška postrojba 7. veljače 1942. poubijala velik broj Srba u selima Drakulić, Motike i Šargovac, nedaleko od Banja Luke.
Prema obavijesti koju je Veliki župan u Banja Luci, pukovnik Aleman, neposredno nakon zločina poslao putem radiograma Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagreb, „jedna satnija ustaške bojne pod zapovjedništvom nadporučnika Josipa Mišlova“ poubijala je 37 rudara kod rudnika Rakovac, a zatim 715 srpskih žitelja u selu Motike, te oko 1.500 osoba u selima Drakulić i Šargovac.[1] Isti se podaci navode i u radiogramu kojeg je nekoliko dana kasnije, 11. veljače 1942., Ustaška nadzorna služba iz Banja Luke uputila u Zagreb Zapovjedništvu ustaške nadzorne službe, na ruke gosp. Eugena Kvaternika.[2]
U spomenutim radiogramima je najavljeno da opširno izvješće slijedi. Zapovjedništvo ustaške nadzorne službe u Banja Luci je to izvješće i poslalo, i u njemu se navodi: „7. ov. mj. je jedna satnija II. ‘Tjelesne Poglavnikove Bojne’ koju je vodio nadporučnik Josip Mišlov“ poduzela akciju u kojoj je na rudniku Rakovac ubijeno i zakopano 37 radnika grko-istočne vjere (pravoslavaca), a da ih je, prema izjavama nekih radnika, ubijeno do 52, zatim da je u selima Drakuliću i Šargovcu ubijeno oko 1.300-1.500 osoba, a u Motikama oko 70 porodica.[3]
Vladimir Dedijer je objavio dva dokumenta, za koje tvrdi da se nalaze u Vojno-istorijskom arhivu u Beogradu, u fondu Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina. Jedan je, kaže, izvještaj njemačkog poslanstva u Zagrebu (s naznakom – Predmet: Stanje oko Banja Luke), a drugi je prilog uz taj izvještaj (označen kao – Predmet: Metode borbe protiv mirnog stanovništva). Navodi da su oba ta dokumenta poslana 26. listopada 1942. Ministarstvu vanjskih poslova Trećeg Reicha. U spomenutom izvještaju, donesenom u prijevodu, piše da je 6. veljače 1942. u okolini Banja Luke „ustaški bataljon kapetana Zelića“ izvršio veliki pokolj, i da je u selu Drakulići(!) pobijeno čitavo tamošnje srpsko stanovništvo, a da se isto dogodilo 7. veljače u selu Motika(!), te 9. veljače u selu Šargovac“.[4] A u prilogu uz taj izvještaj, također u prijevodu s njemačkog jezika, pod br. 9., piše: „6, 7 i 9 februara 1942 izvršen je pokolj pravoslavnog stanovništva sela Motika, Drakulići i Šargovac (severozapadno od Banja Luke) od strane jednog ustaškog odreda od 100 ljudi iz Zagreba pod vodstvom ustaškog kapetana Zelića, i ustaškog poručnika Tateka kao i franjevačkog fratra Filipovića iz Banja Luke. Žrtve ove ‘akcije’ bili su u Motiki(!) blizu 100 porodica sa 700 članova obitelji, u Drakulićima (Rudnik Rakovac) 60 radnika, u Šargovcu 120 lica“.[5]
Prema iskazu svjedoka Đorđa Rajića, kafedžije iz Banja Luke, što ga je dao Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu, „na osmog februara 1942. jedna grupa zagrebačkih ustaša pod vodstvom fratra-isusovca(!) imenom Filipovića, iz samostana Petrićevca kraj Banja Luke, otišla je u srpsko selo Rakovica – Rudnik kraj Banja Luke. /…/. Tada su ovdje ubijena 52 radnika Srbina. Poslije toga otišli su ustaše pod vodstvom fratra Filipovića u selo Drakulići kraj Banja Luke /…/. U ovom selu ustaše su opet pod vodstvom fratra Filipovića ubili oko 1.500 Srba, ljudi, žena i djece“.[6]
Izvještaji i izjave se ne slažu u tome kada je zločin izvršen (prema jednima, 6., 7. i 9. veljače 1942.; prema većini, 7. veljače; a prema jednom svjedoku, 8. veljače), zatim koja je ustaška postrojba zločin izvršila (navode se: “jedna satnija II. Tjelesne Pavelićeve/Poglavnikove bojne iz Banja Luke”; “jedna satnija ustaške bojne”; “jedan ustaški odred od 100 ljudi iz Zagreba”; “grupa zagrebačkih ustaša”; “ustaše-muslimani s Drine i jedna satnija II. Poglavnikove tjelesne bojne”). Ne postoji suglasje ni o tome tko je predvodio ustašku vojsku u izvršenju zločina (nadporučnik Josip Mišlov, kojega navode gotovo svi službeni izvještaji; ili kapetan Zelić i poručnik Tatek, koji se spominju u izvještaju njemačkog poslanstva; ili fratar Filipović).
Uz naprijed navedene, imamo još više drugih posve različitih navoda i podataka o broju žrtava u Rakovcu, Drakuliću, Motikama i Šargovcu.
U izvještaju Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu iz prosinca 1944. stoji da je u zločinu u okolici Banja Luke 7. veljače 1942. ubijeno preko 2.300 muškaraca, žena, djece i starica, a među njima i šezdesetero školske djece.[7] A u službenom dopisu što ga je provincijal Bosne Srebrene, fra Anđeo Kaić, uputio 12. svibnja 1942. u Rim vrhovnom poglavaru franjevačkog reda, navodi se da su ustaše u selima Drakulić, Motike i Šargovac ubili više od 1.600 osoba pravoslavne vjere.[8] Prema iskazu samog Filipovića (bivšeg fra Tomislava), kojeg je dao 25. lipnja 1945. u Zagrebu, na suđenju za zločine u logoru Jasenovac, „pobijeno je u selima Drakulić, Šargovac i Motike oko 1.500 do 2.000 ljudi, žena i djece – Srba“.[9] A na saslušanju pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, također u Zagrebu, 29. lipnja 1945., on je izjavio kako se poslije „pročulo da je tom prilikom pobijeno 2.000 ljudi“. U sudskom procesu koji je početkom veljače 1947. vođen pred Vijećem Vrhovnog suda NR Bosne i Hercegovine u Banja Luci protiv trojice okrivljenika za ustaške zločine u Bosanskoj KraMiroslav Filipović-Majstorovićjini (to su bili Viktor Gutić, Felix Niedzielski i Nikola Bilogrivić), svjedokinja Jagoda Brković, iz sela Drakulić, je izjavila da je „pobijeno preko 3.000 ljudi, žena i djece samo u jednom selu“.[10] misleći valjda na svoje selo – Drakulić.
U novije vrijeme Jovan Babić, publicist i književnik iz Banja Luke, piše u svojoj knjizi, naslovljenoj Drakulići, da je u selima Drakuliću, Motikama i Šargovcu ubijeno oko 2.300 Srba, među kojima i 52 pravoslavna đaka u šargovačkoj osnovnoj školi.[11] On donosi i spiskove pobijenih. Spiskovi su sastavljeni: za selo Drakulić, prema sjećanju Vase Mitrovića iz 1957., i prema podacima Muzeja žrtava genocida u Beogradu; za selo Šargovac, prema rekonstrukciji SUBNOR-a Banja Luka, iz 1965., i prema podacima Muzeja žrtava genocida u Beogradu; za Motike, prema rekonstrukciji SUBNOR-a Banja Luka, iz 1965., i prema podacima Muzeja žrtava genocida u Beogradu; i za rudnik uglja Rakovac, prema rekonstrukciji SUBNOR-a Banja Luka, iz 1965. godine. U Babićevim spiskovima je za Drakulić navedena 1091 ubijena osoba, za Šargovac 192 osobe, za Motike 424 osobe, a za rudnik Rakovac 66 osoba, s njihovim imenima i prezimena, i s godinama rođenja.[12] Jovan Babić u svojoj knjizi Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u Drakuliću, pozivajući se na izvještaj njemačkog zapovjednika Sigurnosne policije (Sicherheitspolizei) za Jugoistok u Beogradu, koji je nosio naslov: „Ponovni pokolj srpskog stanovništva u zapadnoj Bosni februara 1942. od strane ustaša“, a napisan 16. ožujka 1942., navodi da su u rudniku Rakovcu poklani svi rudari pravoslavne vjere, a njihov broj se kreće između 31 i 63 osobe(!), u selu Šargovac da su pobijeni ljudi iz 124 kuće, i 53 pravoslavne djece iz narodne škole.[13] Babić navodi da je u selu Drakuliću, u štali seljaka Mitrovića (on ispravlja prezime – u Mihajlovića) bilo zatvoreno pedeset osoba, te da je štala zatim zapaljena a te osobe izgorjele žive.[14] U jednom svom novinskom članku Babić o pobijenima u selu Šargovcu kaže: „Nije utvrđen točan broj ubijenih, no ipak treba da je prema službenim vestima likvidirano 1750 ljudi“.[15] Nemoguće je da je u Šargovcu bio toliki broj srpskih žrtava, pa ako je taj podatak uzet iz naprijed spomenutog izvještaja zapovjednika njemačke Sigurnosne službe, vjerojatno su u žrtve toga sela ubrojene također žrtve iz sela Drakulić i Motike. Također u novije vrijeme dr. Zdravko Antonić piše da je u Drakuliću pobijeno ljudi, žena i djece preko 700, a u Motikama preko 500,[16] dok Lazar Lukajić iznosi podatak da je u Drakuliću usmrćeno 1.360 Srba, u Šargovcu 257 i u Motikama 674, ukupno 2.291.[17]
Nema nikakve dvojbe da je u selima Drakuliću, Motikama i Šargovcu 7. veljače 1942. pobijeno mnogo srpskog stanovništva pravoslavne vjere. Međutim, naprijed navedeni podaci o broju ubijenih – i ukupno gledano i po selima – međusobno se veoma razlikuju (za Drakulić se navode brojke: 700, 1.091, 1.500, 3.000; za Motike: 424, 500, 674, 700, 715; za Šargovac: 120, 192, 257, 1750; a za Drakulić i Šargovac skupa: 1.500 i 1.300-1.500. Za sva tri ta sela zajedno, navode se brojke od: 1.600, 1.500-2.000, 2.291, i 2.300 pobijenih). Sve se te brojke pogotovo razlikuju od onih (od nekoliko stotina) koje usmeno i u privatnim razgovorima, a javno se o tome ne usuđuju govoriti, iznose neki, još uvijek živući Hrvati katolici, a koje su čuli od onih koji su išli pokopavati pobijene u navedenim selima.
Imajući pred očima sve navedene brojke, sasvim je sigurno da bi trebalo uložiti još dosta truda, i biti posve objektivan i istinoljubiv, da se pouzdano utvrdi koliko je točno bilo nevinih žrtava. Ali kolika god bila brojka stvarnih žrtava, pa čak ako je i približno točna i ona najniža, može se već sada reći da je zločin bio stravičan.
2. Uloga fra Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima u selima Drakulić, Motike i Šargovac
Zločin u rudniku Rakovac i u selima Drakulić, Motike i Šargovac, mnogi koji su o njemu govorili i pisali, bilo odmah nakon završetka 2. svjetskog rata bilo u novije vrijeme, povezuju uz ime fra Tomislava Filipovića (neki ga nazivaju fra Vjekoslav, fra Miroslav, pa čak i fra Zvonko Filipović),[18] i uz neke druge franjevce iz samostana Petrićevac. Na to se ovdje želim posebno osvrnuti.
a) Osnovni biografski podaci fra Tomislava (Miroslava) Filipovića, do njegovog otpuštanja iz franjevačkog reda
Fra Tomislav – to mu je redovničko ime u franjevačkom redu, a krsno je Miroslav – rodio se 4. lipnja 1915. u Jajcu, kao četvrto dijete, od ukupno šestero, od oca Ante i majke Marije, r. Radulović.
Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a zatim je, kao konviktorac, pohađao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, bez namjere da postane franjevac i svećenik. Kasnije se ipak odlučio za franjevački i svećenički poziv te je, nakon završene gimnazije, stupio 29. lipnja 1932. u novicijat u Livnu, i tada je krsno ime Miroslav zamijenio s redovničkim fra Tomislav. Na kraju jednogodišnjeg novicijata, 30. lipnja 1933. položio je redovničke jednostavne zavjete, a svečane je položio 1. srpnja 1936. u Sarajevu, gdje je nakon novicijata studirao filozofiju i teologiju (1936-1939). Zaređen je za svećenika u Sarajevu 3. rujna 1939.
Poslije svećeničkog ređenja i mlade mise poslan je u samostan u Kraljevu Sutjesku, sa zadaćom da se pripremi za polaganje ispita koji su mu preostali, i da tako završi sav propisani studij. Već u to vrijeme Starješinstvo Provincije je imalo s njim poteškoća. Naime, iz Kraljeve Sutjeske je – i prije nego što je položio spomenute ispite – bio premješten u franjevački samostan na Petrićevac. Ali umjesto da ode na mjesto koje mu je bilo određeno, on samovoljno odlazi u župu Vijaka. Tek nakon više provincijalovih upozorenja poslušao je i otišao na Petrićevac.
Tu za Starješinstvo Provincije počinju nove nevolje vezane za fra Tomislavove postupke. On, bez dopuštenja, bilo provincijala bilo banjalučkog biskupa, postaje vojnim dušobrižnikom pri II. Poglavnikovoj Tjelesnoj Bojni u Banja Luci. Zbog toga, a i uopće zbog povezanosti s ustaškim pokretom, nakon što je 14. siječnja 1942. položio u Sarajevu preostale ispite iz bogoslovlja, istog je dana dobio dekret za premještaj iz Petrićevca u samostan Šćit/Ramu. No, ni tada nije poslušao, nego je i dalje ostao na Petrićevcu, a 5. veljače 1942. je pisao provincijalu da je pozvan na vojnu dužnost u Zagreb, i da mora nastupiti na službu odmah.
Kad se, vjerojatno, još nije znalo za razmjere zločina počinjenog 7. veljače 1942. nad Srbima u selima Drakuliću, Motikama i Šargovcu, kao ni za ulogu fra Tomislava u njemu, provincijal je 12. veljače 1942. iz Sarajeva odgovorio fra Tomislavu da ne smije ići u vojsku niti u njoj preuzeti službu.
Nekoliko dana nakon zločina nad Srbima fra Tomislav je napustio samostan Petrićevac i otišao u Banja Luku, odakle se više nije ni vraćao u samostan, a nedugo iza toga je iz Banja Luke otišao u Zagreb. Na 12. veljače 1942., na isti dan kad mu je poslan odgovor iz Sarajeva da se njegova molba za odlazak u Zagreb i preuzimanje službe u vojsci odbija, on je iz Zagreba ponovno zatražio provincijalov pristanak da bude imenovan ustaškim duhovnikom. Od provincijala nije ni tada dobio dopuštenja, ali je i bez toga preuzeo dušobrižničku službu u ustaškoj vojsci u Zagrebu. Od tog vremena fra Tomislav Filipović, praktično, prekida vezu s Provincijom čiji je bio član.
b) Sudjelovanje fra Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima sela Drakulić, Motike i Šargovac, prema navodima srpskih autora
Srbi koji su se protivili Papinom dolasku u Banja Luku, i osobito održavanju prigodnog slavlja kraj franjevačkog samostana na Petrićevcu, prije i poslije toga su iznosili teške optužbe protiv franjevaca, i osobito protiv fra Tomislava Filipovića.
Navest ću najprije što o tome govore izvori koje sam već ranije navodio, i samo nekoliko citata iz napisa dr. Zdravka Antonića, Jovana Babića, publiciste i književnika iz Banja Luke, i dr. Milana Bulajića, predsjednika Fonda za istraživanje genocida, iz Beograda.
U izjavi Jove Vukobrat(d)a, rođenog 1904. u selu Drakulić, koju je on dao u svezi s pokoljem u svom selu, stoji i ovo: „fra Tomislav Filipović koji je na dan pokolja rukovodio sa jednom koljačkom kolonom i sam /je/ lično učestvovao u klanju srpskog naroda od djeteta u bešici do najstarijeg čovjeka i starice“.[19]
U radiogramu kojeg je iz Banja Luke poslao Veliki župan, pukovnik Aleman, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu, navodi se da je zločin 7. veljače 1942. u rudniku Rakovac, a zatim u Motikama, Drakuliću i Šargovcu izvršila jedna satnija ustaške bojne pod zapovjedništvom nadporučnika Josipa Mišlova, „u pratnji župnika fra Vjekoslava Filipovića“.[20] Isto je ponovljeno i u radiogramu od 11. veljače 1942.[21] A u izvješću Zapovjedništva ustaške nadzorne službe, poslanom u Zagreb, prikazuje se “akcija” koju je 7. veljače 1942. poduzela „jedna satnija II. ‘Tjelesne Poglavnikove Bojne’ koju je vodio nadporučnik Josip Mišlov, a u čijoj je pratnji bio vlč. Miroslav Filipović, župnik sa Patrićevca, a sada satnik u ustaškoj bojni“.[22] Prema izvještaju naprijed spomenute Zemaljske komisije, iz g. 1944., satnija Tjelesne Pavelićeve bojne, koja je izvršila zločin u selima kod Banja Luke, bila je predvođena “od ustaškog nadporučnika Josipa Mislova i župnika iz Petrićevca kod Banja Luke, Vjekoslava Filipovića“.[23]
U naprijed spomenutim radiogramima, poslanim iz Banja Luke u Zagreb, govori se o “pratnji župnika fra Vjekoslava Filipovića”, dok se u izvješću Zapovjedništva Ustaške nadzorne službe iz Banja Luke, koje je slijedilo nakon spomenutih radiograma, kaže da je „u /…/ pratnji bio vlč. Miroslav Filipović, župnik sa Patrićevca“. A na saslušanju o stradanjima Srba, Đorđe Rajić je izjavio da su zločin u Rakovcu, i u selu Drakulić, izvršile ustaše „pod vodstvom fratra Filipovića“.[24]
Dr. Zdravko Antonić, pišući o stradanjima Srba u banjalučkom okrugu, kaže: „Prvi masovni pokolj desio se u Drakuliću, koje je naseljeno gotovo samim Srbima, a leži u neposrednoj blizini franjevačkog manastira Petrićevac. Pokolj u ovom selu organizuje i izvodi fratar toga manastira Filipović-Majstorović. Sa organizovanom bandom ustaša upada u selo, skuplja sve Srbe na jedno mjesto, i da ohrabri ustaše, uzima u ruke dijete Đure Glamoča (svi drugi navode prezime Glamočanin – op. m), staro tek 6 mjeseci, i nakon održanog govora, uzima nož i pred svima seljanima kolje dijete. Nakon toga nastaje prava kasapnica. Nakon toga odlazi u školu, izvodi iz škole svu srpsku djecu i kolje ih redom. Preostalu djecu kupi po kućama, trpa ih u jednu štalu, i tako živu spaljuje“.[25] Za razliku od Zdravka Antonića, koji piše o zapaljenoj djeci, Jovan Babić, kako smo naprijed vidjeli, navodi da je u štalu bilo zatvoreno 50 osoba, i da je štala zapaljena te sve osobe izgorjele. Taj se događaj ne spominje nigdje drugdje, i vrlo se osnovano može posumnjati u njegovu istinitost. Teško je, naime, protumačiti kako jedan autor piše da je Filipović “preostalu djecu” (ne navodi brojku koliko je djece bilo) kupio po kućama i žive spalio u jednoj štali, dok drugi autor kaže da je spaljivanjem u štali usmrćeno 50 osoba, ali ne navodi da se radilo o djeci, niti to zlodjelo pripisuje direktno fra Tomislavu Filipoviću.
Javan Babić ipak u jednom novinskom članku tvrdi za fra Tomislava: „Fra Filipović, nažalost, nije samo ubice vodio, već je i sam, i to prednjačeći, ubijao“.[26] A u drugom novinskom članku piše: „Petrićevački župnik fra Vjekoslav je, /…/ predvodio ustaške koljače i lično učestvovao u pokolju“.[27] U istom napisu navodi iz svjedočenja Jove Vukobrata sljedeće riječi: „Isti fra Tomislav Filipović je na dan izvršenja pokolja došao pred kuću Đure Glamočanina skupa sa ustašama i on lično prvi počeo sa pokoljem gdje je iz kuće izveo dijete Đure Glamočanina zaklavši ga nožem rekao: ‘Ustaše! Ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode a vi slijedite moj put i ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu i Bog neće ovaj naš rad uzet za grijeh i ja ću svakoga da ispovijedim i saperem sve grijehe’“.[28] A dr. Milan Bulajić piše: „Franjevac Filipović nije prisustvovao pokolju, on je predvodio ustaške koljače i sam, u osnovnoj školi, zaklao srpkinju učenicu Radojku Glamočanin pred ostalom djecom i učiteljicom Dobrilom Martinović, zatim se obratio ustašama: ‘Braćo ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja primam sav grijeh na moju dušu, vas ću ispovijediti i riješiti svih grijeha“.[29] U izvještaju Komisije za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu o zločinu u rudniku Rakovac i u selu Drakulić, iz prosinca 1944. godine, stoji: „Ali vrhunac divljaštva predstavlja pokolj šezdesetero školske djece, koju su zatekli u školi i sjekli im glave pred očima učiteljice koja je od pretrpljenog užasa poludjela“.[30] Također i Predrag Lazarević, koji prikazuje nedavno objavljenu knjigu Lazara Lukajića, Fratri i ustaše kolju, navodi da se zločin dogodio u školi u selu Drakuliću.[31] Jovan Babić, pozivajući se na naprijed spomenuti akt njemačkog zapovjednika Sigurnosne policije, iz njega navodi: „Umorstva su vršena na osnovu naloga katoličkog sveštenika Filipovića /…/. Očevici kupališta krvi u Šargovcu kažu da su ubijena i 53 (pravoslavna, prim. J. B.) deteta iz Narodne škole“.[32]
Dr. Lazar Milin, pravoslavni svećenik i profesor na Bogoslovnom fakultetu u Beogradu, citira sljedeće riječi nekog dr. Nikole Nikolića: „Danas sam (tj. 1943) doznao neke detalje o onom strašnom i besprimjernom zvjerskom pokolju pravoslavne školske djece u selu Krivaji kod Banjaluke. Učiteljica je u tom selu bila sestra Mara ‘Mila’ Stipe Šunjića. Lično je poznam. /…/ Obučen u fratarski habit ušao je Filipović u razred s ustaškom kapom na čelu, u pratnji nekoliko ustaša. Tražio je od nje da odvoji pravoslavnu djecu od katoličke i muslimanske. Kad je to učinila, ne sluteći ništa zla, on je poklao pravoslavnu djecu na očigled i vrisak malih drugova“.[33]
Dakle, kad se govori o zločinu nad srpskom djecom i malom Radojkom, koji se pripisuje fra Tomislavu Filipoviću, informacije nisu podudarne ni o dobi djeteta Radojke (dr. Antonić kaže da je bila stara 6 mjeseci, a dr. Bulajić, da je bila učenica osnovne škole), ni o mjestu škole u kojoj je zločin nad djecom izvršen (prema jednima to je bio Drakulić, iako tada u Drakuliću uopće nije bilo škole, prema drugima Šargovac, prema trećima Krivaja, kod Banja Luke, iako selo s tim nazivom u blizini Banja Luke ni ne postoji).[34] Svjedoci se ne slažu ni glede imena izvršitelja zločina (za jedne je to bio fra Vjekoslav, za druge fra Tomislav). Prema jednom izvoru zločin se dogodio pred učiteljicom koja se zvala Mara “Mila”, a prema izjavama više svjedoka, on je izvršen pred učiteljicom Dobrilom Martinović. Također se govori kako su pravoslavna djeca bila najprije odvojena od katoličke i muslimanske, a zatim pobijena, iako ni u Drakuliću ni u Šargovcu u to vrijeme nije uopće bilo muslimanskog stanovništva, pa nije moglo biti ni muslimanske djece u školi. Osim toga, teško je protumačiti da se takav zločin mogao onoga dana dogoditi u školi, bilo u Drakuliću ili u Šargovcu. Naime, ako je zločinačko djelovanje ustaša započelo 7. veljače 1942. u 4 sata ujutro, nije moguće razumjeti da su roditelji puštali djecu od kuće i da su djeca toga dana bila u školi, osim ako se radilo o djeci iz sela u koje ustaše još nisu bile stigle, i u kojem se ništa nije doznalo o zločinu u drugom selu.
Ako je istina da je fra Tomislav Filipović zaklao dijete Radojku Glamočanin, kćerku Đure Glamočanina, čudno je da se Vaso Mitrović nije ‘sjetio’ toga, i te kako ‘upečatljivog’ slučaja, jer u njegovom spisku žrtava sela Drakulić, za koji Predrag Lazarević navodi ocjenu Lazara Lukajića, da je „i pored svih nedostataka /…/ najpouzdaniji, najtačniji i najdragoceniji poimenični dokumenat o poklanima u Drakuliću, Šargovcu i Motikama“,[35] nema među pobijenima ni djeteta Radojke Glamočanin, ni njezinog oca Đure.[36]
Da je u ustaškom zločinu ubijeno i mnogo srpske djece, to nije sporno. Ali neslaganja o tome je li zločin izvršen u školi u Drakuliću, ili Šargovcu, ili u Krivaji, pred ovom ili onom učiteljicom, je li vršen pojedinačno po kućama, ili je izvršen skupno u štali (što prije dr. Antonića, ne tvrdi, koliko mi je poznato, nijedan drugi autor, a ni sam Antonić ne navodi nikakav izvor na kojem temelji svoju tvrdnju), i suviše su velika da ne bi izazivala dvojbu o vjerodostojnosti samih svjedoka i njihovih izjava, a zatim i o istinoljubivosti određenih povjesničara i publicista.
Tomislav Filipović (alias Miroslav Majstorović) je pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, 29. lipnja 1945. izjavio: „Istina je pošto mi je predočen iskaz Vjekoslava Servatzi u koliko se odnosi na pokolj u okolnim selima Banja Luke, da sam ja bio dušobrižnik II. P. T. B. Ja sam kao takav, jedne noći sa bojnom II. P. T. B. pošao u akciju i to navodno samo radi pretresa okolnih pravoslavnih sela, koji su bili sumnjivi zbog četništva. Ja nisam sudjelovao u pokolju pravoslavaca iz sela Drakulići, Šargovca i zaselka Motike, već sam ostao sjediti u Motikama u razgovoru s nekim učiteljem Kalajcem Mirkom domobranskim poručnikom“.[37] Koliku važnost treba dati toj Filipovićevoj izjavi o njegovom sudjelovanju i ulozi u zločinu nad srpskim stanovništvom sela Drakulić, Motike i Šargovac, teško je reći, ali je barem treba imati pred očima kod razmatranja zločina koji mu se pripisuje.
Uz sva navedena neslaganja i nelogičnosti u raznim izvješćima i izjavama svjedoka o sudjelovanju fra Tomislava Filipovića u ustaškom zločinu u rudniku uglja Rakovac i u selima Drakulić, Motke i Šargovac, nije bez značenja napomenuti i ovo: pred njegovo ime većina stavlja ‘fra’ (Tomislav, odnosno Vjekoslav), a neki ‘vlč.’ (Miroslav), pa čak i ‘vlč. fra’ (Tomislav-Vjekoslav);[38] jedni ga označavaju jednostavno kao franjevca, drugi kao fratra, a jedan ga čak naziva fratar-isusovac; negdje se kaže da je bio pripadnik franjevačkog samostana,[39] a na drugom mjestu da je bio član petrićevačkog bratstva,[40] dok ga jedan od gore citiranih autora označava kao ‘katoličkog sveštenika’. U službenim sudskim podacima navodi se da je bio kapelan na Petrićevcu, dok ga većina drugih izvora spominje kao župnika u Petrićevcu, iako on nikada i nigdje nije bio župnik.
c) Što su o sudjelovanju fra Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima izjavili ondašnji gvardijan samostana Petrićevac, fra Anto Perković, i član samostanske zajednice, fra Ivo Žilić?
Fra Ivo Žilić, koji je boravio u samostanu na Petrićevcu od rujna 1941. do studenoga 1950., u pismu upućenom 5. srpnja 1978. fra Martinu Planiniću, koji se bavio istraživanjem zločina o kojem ovdje govorimo,[41] odgovarajući na pitanje: Što zna o pokolju u selu Drakuliću, piše: „U noći između 6. i 7. veljače 1942. (od petka na subotu) došli su ustaše – muslimani s Drine da se osvete banjalučkim pravoslavcima za četnički pokolj izvršen nad muslimanima u blizini Drine.[42] Tu vrstu ustaša nazivali su crne ustaše. Kad su spomenuti ustaše-muslimani stigli u Banja Luku, uzeli su sa sobom jednu satniju II. Poglavnikove tjelesne bojne (u kojoj je duhovnik bio fra Tomislav Filipović), pa su otišli u Drakulić i Motike te u rudnik ugljena Rakovac. U Drakuliću i Motikama pobili su mnogo civilnog stanovništva (točan broj ne znam, a u rudniku Rakovac pobili su radnike koji su se vraćali s posla kao i one koji su trebali doći na posao. Ni broj pobijenih rudara nije mi poznat“.[43]
Bilo bi za očekivati da gvardijan samostana i poglavar samostanske zajednice zna što se događa u samostanu, i čime se bave i gdje se nalaze pojedini članovi dotične zajednice, u samostanu ili izvan njega, a osobito ako se radi o javnim istupima i aktivnostima.
Je li gvardijan u samostanu Petrićevac, u vrijeme kad se dogodio zločin u Drakuliću, Motikama i Šargovcu, znao za aktivnosti i pojedine čine fra Tomislava Filipovića, o tome nema drugih informacija osim onih što ih je dao sam gvardijan. Postoje, naime, dva pisana iskaz fra Ante Perkovića, gvardijana na Petrićevcu 1941-1942. Jedan je poslao službeno 26. travnja 1942. provincijalu fra Anđelu Kaiću, a drugi je sadržan u opširnom privatnom pismu što ga je više od 30 godina kasnije, 11. listopada 1973., napisao fra Anđelu Kaiću, tada u mirovini u Livnu.
Fra Anđeo Kaić, koji je bio provincijal Bosne Srebrene od ljeta 1939. do ljeta 1942., nakon što je doznao za zločin u Drakuliću, zatražio je od gvardijana fra Ante Perkovića da mu javi je li u tome sudjelovao fra Tomislav Filipović, i je li i sam ubijao.[44] Kako se navodi u drugom gvardijanovom pisma, on je tada provincijalu odgovorio da je fra Tomislav zaista bio u Drakuliću, a da li je lično ubijao, nije mogao provjeriti. Kaže da je lično uvjeren, da on to nije činio.[45]
Ne znam zbog čega, ili kojim povodom je toliko godina kasnije, 4. listopada 1973., fra Anđeo Kaić zatražio od fra Ante Perkovića da mu iznese što zna o zločinu u Drakuliću i o sudjelovanju fra Tomislava Filipovića u njemu. Na to je fra Anto odgovorio opširno 11. listopada 1973. O sadržaju toga bisma bilo je riječi malo prije, a ovdje ću iz njega prenijeti ono što se izravno odnosi na “sudjelovanje” fra Tomislava Filipovića u zločinu nad Srbima u Drakuliću.
Tako fra Anto piše:
„A sada o fra Tomislavu. U subotu iza kobne noći, na fra Tomislavu se nije mogla opaziti niti najmanja promjena u njegovom vladanju. /…/.
O Drakuliću se je kasnije mnogo pričalo i prepričavalo. Nikada nisam čuo, da je fra Tomislav okrvavio ruke i sudjelovao i sam u ubijanju. A njegovo potpuno ispravno vladanje nakon te noći pobudilo mi je uvjerenje, da on nije lično ubijao iako je sa vojskom bio. /…/.
Istina je, da je pok. fra Tomislav te noći bio u Drakuliću. Da li je on morao ići u Drakulić ili ne to ne mogu pozitivno reći. No kad je on iz Reda isključen i otišao u Zagreb čuo sam, da je on sa 4-5 katoličkih seljaka pokazivao u Drakuliću katoličke kuće Ustašama da bi te kuće obišli. Iz te vijesti ja sam zaključio, da je on morao unaprijed nešto znati o uništenju sela Drakulić. On je dobro selo poznavao /…/. Možda su mu radi toga i naredili Ustaše da ide s njima i kat. kuće pokazuje. Taman da je on i natjeran, tamo on nikako nije smio ići. U tome ga ništa nije moglo ispričati.
/……………………………………………………………………/
Kada je fra Tomislav potpuno iz Banja Luke otišao u Zagreb pročulo se i govorkalo kako je jedna žena pravoslavna prepoznala fra Tomislava iako je imao na sebi vojnički šinjel i rekla mu: ‘Zar i ti fra Tomislave, ovdje’? A on da je na to odgovorio: ‘Nisam ja fra Tomislav’. Nisam imao načina da provjerim istinitost toga govorkanja. Znam samo to, da se je ovo govorkanje pojavilo iza njegova odlaska u Zagreb“.[46]
Postoji i iskaz fra Ive Žilića, napisan 5. srpnja 1978., koji je ranije već spomenut. Fra Martinu Planiniću, koji se bavio istraživanjem “slučaja Filipović”, na njegov upit: Da li je fra Tomislav tom prigodom okrvavio ruke? – fra Ivo je odgovorio: „Fra Tomislav je bio tamo prisutan, iako tamo nije smio biti. Zato ga u tome nitko ne može opravdati. Međutim, siguran sam da on tom prigodom nije okrvavio ruke. Nakon zločina u Drakuliću, bio sam osam i pol godina na Petrićevcu. Kao vjeroučitelj u učiteljskoj školi i ženskoj gimnaziji svakodnevno sam kontaktirao s civilima. Preda mnom se govorilo o fra Tomislavu, ali mi nitko od civila nikad nije rekao da je fra Tomislav ikoga ubio“.[47]
Radi se o iskazima dvojice franjevaca, napisanim prema sjećanju, mnogo godina poslije događaja na koji se odnose. Kod prosudbe o točnosti onoga što oni iznose i to se mora imati pred očima. Ali da iskazi fra Ante Perkovića i fra Ive Žilića zaslužuje da ih se uzme u obzir, i da mogu doprinijeti boljem osvjetljavanju određenog vremena i rekonstruiranju određenih zbivanja, u to sam uvjeren.
3. Optužbe o umiješanosti drugih franjevaca u zločinu nad Srbima
O umiješanosti i drugih franjevaca iz samostana Petrićevac u zločinu u Drakuliću, Motikama i Šargovcu govori Jovo Vukobrat u izjavi od 15. veljače 1946., koja je naprijed već spomenuta. Njegove riječi citira i Jovan Babić, a one glase: „Šesti dan po našem skrivanju Marko Lipovac koji nas je sakrio otišao je u Petrićevački samostan da pita gvardijana da li ima ikakve mogućnosti da se spase eventualno oni ljudi koji su slučajem ostali na životu i koji se na dan pokolja nisu zadesili kod svojih kuća na što mu je župnik gvardijan (ne navodi se njegovo ime – op. m.) odgovorio: ‘Naš Poglavnik radi sve sa Božjom dozvolom i sve što je napravljeno, ono je Crkva blagoslovila i nikome ne će upisati u grijeh te prema tome svima onima koji su ostali nema ništa drugo nego što je bilo i ostalima koji su se zadesili u selu na dan pokolja’“.[48] Oslanjajući se na tu izjavu, Jovan Babić u drugom svom tekstu kaže: „Ni tadašnji gvardijan samostana Petrićevac fra Josip Loparević (u to vrijeme fra Josip Loparević nije uopće bio gvardijan samostana – op. m.) nije, žalibože, bio na visini božjega poslanja, svoga svešteničkog zvanja, ni odore svetoga Franje koju je nosio. Upitan od jednog svog vjernika – katolika, mlinara Marka Lipovca, šta učiniti sa rijetkim preživjelim Srbima iz pomenutih naselja, (tj. Drakulića, Šargovca i Motika – op. m.), fra Jozo je, navodno, odgovorio: ‘Naš je poglavnik sve radio po volji Gospodinovoj, pa ako je Gospodin i na ove upro prst da umru, oni treba da umru’.“[49] Čudno je da Jovan Babić donosi dvije dosta različite izjave, a da ni ne pokušava da ih rastumači i usuglasi, nego izvlači još i zaključak da je: „od gvardijana sa Petrićevca (od gvardijana, žalibože!!!) stigla poruka da preživjele treba da dostigne ista sudbina kao i već poklane!“[50] Koliko se može ozbiljno uzeti njegova optužba, dovoljno govori već samo to što on ne zna ni tko je tada bio gvardijan samostana na Petrićevcu!
Odgovor na iznesene objede imamo od samoga fra Ante Perkovića, koji je bio gvardijan na Petrićevcu nešto više od godinu dana 1941.-1942., pa i u vrijeme kad je izvršen zločin nad Srbima u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. Svoje sjećanje o tom događaju on je iznio u pismu pisanom 11. listopada 1973. iz Šapca, gdje je bio na službi, a poslano fra Anđelu Kaiću, koji se tada nalazio u samostanu na Gorici, kraj Livna, a u ratno vrijeme je bio provincijal Bosne Srebrene. U tom pismu fra Anto opisuje kako je u subotu, 7 veljače 1942., poslije podne otišao u Predgrađe da posjeti jednu pravoslavnu obitelj. Otac te obitelji je bio vlakovođa, i nekolika dana prije toga je smrtno stradao između Omarske i Prijedora od eksploziva kojeg su partizani postavili pod vlak. U razgovoru pokojnikova supruga je upitala fra Antu: Što se to dogodilo u Drakuliću? On o tome dotada nije znao ništa, pa kad mu je domaćica kazala kako se priča da su svi pravoslavni u Drakuliću pobijeni, fra Anto je odgovorio da bi on, valjda, na Petrićevcu čuo prije nego oni u Predgrađu da se to dogodilo. Kad se vratio u samostan, uvečer je ostale upitao: Jesu li išta čuli što se prošle noći dogodilo u Drakuliću. Svi su šutjeli i začuđeno se gledali, a fra Tomislav Filipović je potvrdio da su svi Srbi poubijani od ustaša; a na upit: Zbog čega, odgovorio je kako je čuo da su seljaci uhvaćeni kako su slali dinamit i hranu partizanima, a i četnicima.
Prema navodu u fra Antinom pismu, sljedećeg jutra, u nedjelju, došao mu je jedan ustaški časnik i naredio da pod misom rekne da svi muškarci poslije mise trebaju ići u Drakulić radi pokapanja pobijenih. U svom pismu fra Anto dalje opisuje kako je u ponedjeljak u samostan došao jedan domobranski vojnik i obavijestio ga da se u jednoj kući nalazi živa teško ranjena žena. Fra Anto mu je rekao neka potraži nekoga i neka se žena preveze u bolnicu. Domobran je odgovorio da se nitko od naših (tj. katolika) ne usuđuje zaviriti u pravoslavne kuće. Nakon toga je gvardijan fra Anto naredio samostanskom slugi da upregne samostanske saonice i da s domobranom ode te stavi ženu u saonice i doveze je do samostana. Žena je brzo dovezena, u saonice je sjeo i fra Anto, i krenuli su u bolnicu. Kad je fra Anto rekao da je žena iz Drakulića, bolničko osoblje se bojalo da je primi. Kako je fra Anto poznavao upravnika bolnice, dr. Ladislava Vlašića, žena je bila primljena, ali pod uvjetom da će samostan odgovarati za njezin primitak u bolnicu, ako do čega dođe. Fra Anto je kratko rekao: Pristajem. Žena nije ostala na životu, nego je nakon dva dana umrla. Kad se fra Anto vratio u samostan čekao ga je drugi domobran i izvijestio da se u jednoj kući nalazi dijete teško ranjeno s dva uboda bajonetom u trbuh. Odmah su poslane samostanske saonice po to dijete, i kad je dovezeno do samostana, fra Anto je pošao opet u bolnicu, i to je dijete, imenom Duško – Dušan, od 7-8 godina, bilo primljeno i smješteno u bolnicu, a nakon dužeg liječenja je ozdravilo i tako ostalo na životu.
Fra Anto Perković dalje piše da je uzeo nekoliko seljaka Srba iz Drakulića, koji nisu stradali 7. veljače, i držao ih u samostanskom podrumu dok nije prestala opasnost za njihove živote.
Iz fra Antina pisma se doznaje kako je Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH izdalo akt kojim je bilo dozvoljeno da se u srpske kuće u Drakuliću usele muslimani, ali da su to spriječili katolici koji su sastavili Memorandum za Poglavnika i za spomenuto Ministarstvo, i tražili da se akt o useljenju muslimana u srpske kuće opozove. Taj Memorandum je u Zagreb odnio sam fra Anto, i uručio ga Ivici Verneru, načelniku Zagreba, da ga on preda Poglavniku. Cilj je postignut, i akt Ministarstva je opozvan. Neki su muslimani sumnjali, kako kaže fra Anto, da je Memorandum njegovo ‘maslo’, te da su se sastali i sastavili tešku optužbu protiv samostana i njega, i da su je poslali izravno na Svetu Stolicu. Sveta je Stolica optužbu dostavila nadbiskupu Stepincu u Zagreb s nalogom da tužbu provjeri. Fra Anto je jednom zgodom bio u Zagrebu, zatražio da bude primljen u audijenciju kod nadbiskupa Stepinca, i u razgovoru koji je trajao skoro tri sata detaljno mu izložio sve oko Drakulića i neosnovanosti tužbe protiv samostana.[51]
Iz Petrićevca je fra Anto u ljeto 1942. premješten za samostanskog vikara u Kr. Sutjesku, a nakon rata, u svibnju 1946., bio je lišen slobode i dospio u zatvor,[52] te osuđen na godinu dana lišenja slobode sa prinudnim radom.[53] Ne znam zbog kojeg je razloga zatvoren i osuđen na jednogodišnju kaznu, odnosno da li je to moglo biti zbog navodne izjave dane Marku Lipovcu, koju sam naprijed naveo. U svakom slučaju, ono što sam fra Anto piše o svom držanju, i njegov prikaz zbivanja vezanih za Drakulić, u potpunoj su suprotnosti s onim što je o franjevcima petrićevačkog samostana i o njihovu gvardijanu napisao Jovan Babić u svom romanu Drakulići, i što je više puta ponovio u novinskim napisima koje sam naprijed naveo.
A koliko se ozbiljno može i treba uzeti u obzir ono što tako često ponavlja Jovan Babić, a što i drugi istomišljenici jednostavno i posve nekritički prihvaćaju, pokazuje činjenica da Jovan Babić ne zna ni tko je zapravo bio gvardijan u to vrijeme u franjevačkom samostanu Petrićevac!
Još širu i stravičniju optužbu općenito o franjevcima iz samostana Petrićevac imamo iz novijeg doba, izrečenu sljedećom tvrdnjom Milana Bulajića: „Stravičan pokolj pravoslavnih Srba i djece u Drakuliću, Šargovcu i Motikama izvršili su isključivo katolici ustaše pod vođstvom franjevaca samostana Petrićevac“.[54]
Da su izjave i tvrdnje koje su iznesene kako protiv gvardijana samostana na Petrićevcu tako i općenito protiv franjevaca toga samostana posve neutemeljene, najuvjerljiviji je dokaz to što nitko drugi od franjevaca nije bio formalno optužen, niti je suđen za zločin u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. A da je bilo ikakve podloge i najmanje vjerojatnosti u pogledu njihove umiješanosti u te zločine, sasvim sigurno ondašnja državna vlast novouspostavljene FNRJ ne bi propustila da ih izvede pred sud, a da fra Antu Perkovića kazni mnogo većom kaznom nego što je jednogodišnje lišenje slobode s prinudnim radom!
4. Držanje uprave franjevačke provincije Bosne Srebrene u slučaju fra Tomislava Filipovića
Najprije ćemo pogledati kako se u upravi provincije Bosne Srebrene gledalo na zločin koji je izvršen u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. Tadašnji provincijal fra Anđeo Kajić je u Ljetopisu provincije Bosne Srebrene zapisao: „Na 7. veljače (1942.) dogodio se se pokolj Srba u selima Drakulić, Motike i Šargovac pokraj Banjeluke, kojom je zgodom poubijnao gotovo sve srpsko stanovništvo tih sela. Ovaki postupak prema Srbima ne može se ničim na svijetu opravdati, jer moral traži, da se nekome krivnja najprije dokaže, a zatim da ga se osudi, a tek onda, da ga zakonita vlast kazni. Ubijati neudžne žene i djecu ne dozvoljava ni poganski a kamoli kršćanski moral. Ovaj se pokolj ne može opravdati niti tim kao da su tobože Srbi spremalo pokolj naših kao i napadaj na smaostan Petrićevac. U ovom su se slučaju terbale poduzeti sve mjere opreza, pohvatati eventualne krivce i iza dokazane krivnje ih prema veličini njezonoj kazniti. Gornji se nemio slučaj ne može opravdati niit tobože tim da je revolucionarno doba, jer je i revolucija podvrgnuta zakonu Božjem“.[55]
A o umiješanosti fra Tomislava Filipovića u tom zločinu fra Anđeo je zapisao: „Kod ovog žalosnog događaja bio je prisutan p. o. fra Tomislav Filipović, koji je kao vojni svećenik navodno pratio svoju jedinicu na ovoj kaznenoj ekspediciji. Međutim će za ovaj čin svakako morati svom redovničkom starješinstvu odgovarati, jer je njegova prisutnost prouzrokovala veliki škandal među katoličkim vjernicima u okolici Banjaluke. Ukoliklo bude dokazano, da je doista bio prisutan kod ovog događaja, makar da prisutnost bila i samo pasivna, p. o. fra Tomislav će morati odgovarati za ovaj čin“.[56]
Provincijal fra Anđeo Kaić i Starješinstvo provincije Bosne Srebrene, uz određena saznanja, makar i oskudna, što je za ono vrijeme bilo i razumljivo, kako o razmjerima zločina nad Srbima, tako i o ulozi fra Tomislava Filiovića u njima, saznalo je i o držanju gvardijana fra Ante Perkovića, o čemu je gore već bilo spomena. U Ljetopisu provincije Bosne Srebrene je o tome zabilježeno: „Kolikogod je sa negodovanjem bila od sviju primljena vijest o prisutnosti p. o. fra Tomislava kod gornjeg događaja, toliko je sa većim veseljem primljena vijest o požrtvovnom zauzimanju za ranjenike p. o. fra Ante Perkovića, gvardijana na Paterićevcu. Čim je p. o. fra Anto saznao za nemili događaj, odmah je došao sa samostanskim kolima (radilo se o saonicama – op. m.) na mjesto nesreće, te je mnoge spasio prevezavši ih u bolnicu u Banjaluku“.[57]
Kad je Starješinstvo provincije Bosne Srebrene saznalo da se fra Tomislava Filipovića povezuje i tereti za zločin nad Srbima i za njegov odlazak bez ičijeg dopuštenja u Zagreb, te za preuzimanje vojne dušobrižničke službe, upućen mu je 27. ožujka 1942. poziv da se vrati u Provinciju, i da izvijesti Starješinstvo o svom sudjelovanju u zločinu u Drakuliću i drugim selima.[58] Fra Tomislav je zatraženu izjavu napisao 1. travnja 1942. u Zagrebu, i ona je dostavljena provincijalu u Sarajevo. Evo i kako je ta fra Tomislavova pisana Izjava glasila:
„Izjavljujem pod prisegom slijedeće:
Koncem mjeseca siječnja i početkom veljače kružile su vijesti po Banja Luci i okolici, nakon mnogih zvjerstava četničko-komunističkih bandi, da će srbi selaci (!) sela Drakulića, Motika i Šargovca, odakle ima mnogo odmetnika u šumama napasti naša hrvatska katolička sela i franjevački samostan Petričevac i minirati ugljenokop “Lauš”. Ja sam se tada nalazio kao ustaša pozvan otvorenom zapovijeđu u svojstvu ustaškog dušobrižnika i tu dužnost obnosio kod II. Poglavnikove Tjelesne Bojne u Banjoj Luci.
6. veljače sam prije večere došao u samostan naš na Petričevcu. Iza večere oko 9 h je došla skupina naših seljaka-župljana iz okolice sa viješću, da se navodne noći ima izvesti gore spomenuti udar na rudnik, samostan i naša sela sa strane odmetnika u zajednici sa srbima(!) sela Drakulića, Motika i Šargovca. Zamolio sam O. gvardijana, da me pusti, jer da hitno moram predvesti pridošle župljane u Zapovjedništvo Bojne. Zapovjednik ih je preslušao i odmah uputio odred ustaša, koji su blokirali ugljenokop i pohvatali smjene rudara Srba, koji su bili u vezi sa odmetnicima. Kada su pohvatane poveli u grad na istragu, otvorena je na odred strojopuščana vatra iz sela Drakulića, koje se nalazi na povišici nad ugljenokopom. Zapovjednik odreda je zatražio pojačanje iz grada, s kojim sam i ja došao kao dušobrižnik, prateći po dužnosti u operacije povjerenu mi jedinicu ustašku.
Nadodajem:
Nije istina, da sam ja ma koga ubio.
Nije istina, da sam ja huškao na ubijanje, već je ubijanje posljedica revolta na zvjerstva i istrebljenje buntovnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Naprotiv sam po dužnosti išao kao dušobrižnik i pratio u borbu povjerenu mi ustašku jedinicu.
Zagreb, 1. travnja 1942.
Fra Tomislav Filipović franjevac sv. r.“[59]
Fra Tomislav se nije vratio u Provinciju, nego je i dalje ostao u Zagrebu. Uslijedilo je 16. travnja 1942. pismeno priopćenje Provincijalata Bosne Srebrene fra Tomislavu, da je zbog svojih postupaka upao u kaznu suspenzije od bogoštovnih čina, tj. da kao svećenik ne smije vršiti nikakvih čina svećeničkog reda.[60]
Nakon toga je odmah otvorena i provedena potrebna istraga o fra Tomislavovom sudjelovanju i ulozi u zločinu nad srpskim stanovništvom gore navedenih sela, što se vidi iz Zapisnika proljetnog definitorijalnog kongresa, održanog u Sarajevu od 28. travnja do 1. svibnja 1942. O fra Tomislavu Filipoviću se raspravljalo na tri sjednice.
Na prvoj sjednici, 28 travnja prije podne, uz druga tekuća pitanja, iznesen je slučaj njegova sudjelovanja u zločinu u Drakuliću, Motikama i Šargovcu. U Zapisniku se najprije navodi da su na sjednici bili prisutni: fra Anđeo Kaić, provincijal, te definitori fra Silvio Franković, fra Miron Kozinović, fra Kazimir Ivić i fra Gavro Gavranić (dok je odsutan bio fra Augustin Malić, kustod Provincije – op. m.), a da je za vođenje zapisnika određen fra Frano Strukar, tajnik Provincije. U pogledu fra Tomislava u Zapisniku sjednice stoji:
„Mp. o. Provincijal je ovdje opširno izložio slučaj fra Tomislava Filipovića. Isti je, naime, koncem mjeseca siječnja o. g. položio zadnje teološke ispite u Sarajevu, te je s dozvolom Provincijalata otišao na Petrićevac, da uzme svoje stvari i da se odmah povrati i pođe u Ramu-Šćit, gdje bi imao vršiti kapelansku službu. Došavši na Petrićevac javio je da se ne može vratiti radi nezgodnih saobraćajnih prilika. Kad mu je od strane Provincijalata javljeno, da mora bezuvjetno odmah poći u Ramu on je odgovorio, da je pozvan na vojnu dužnost u Zagreb i da mora odmah nastupiti. Na ovo mu je Provincijalat odgovorio da ne smije ići u Zagreb na vojnu dužnost, makar da je i pozvan, jer ima jedna odredba Ministarstva Domobranstva, po kojoj se nijedan svećenik ne može pozivati na vojnu dužnost, pa ako koji bude i pozvan nije dužan odazivati se. Ne znamo, da li je fra Tomislav primio na vrijeme ovaj dopis Provincijalata, ali u stvari je bilo to da je on sam izradio da bude primljen za ustaškog dušobrižnika kod II. Pogl. Tjeles. Bojne u Banjaluci. U međuvremenu, t.j. 7. veljače o. g. odigrali su se poznati događaji u Drakuliću, Motike i Šargovcu selima pokraj Banjaluke. U odredima ustaša koji su tamo ubijali pučanstvo nalazio se je nažalost i fra Tomislav. Šta je on tu radio ne zna se točno, navodno morao je kao dušobrižnik pratiti svoju jedinicu u borbi. Zna se samo to, da se sada nalazi u pritvoru.
Dopisom Provincijalata br. 545/42 od 16. IV. 1942. priopćeno mu je da je upao “in suspensionem a divinis” radi toga što je pripremajući svoj primitak u spomenutu službu otišao u Zagreb bez znanja Provincijalata, a preko izričite zabrane O. Gvardijana na Petrićevcu“.[61]
Na trećoj sjednici, 29. travnja poslije podne, na koju je stigao i fra Augustin Malić, kustod Provincije, razmatran je slučaj fra Tomislava Filipovića, i o tome u Zapisniku sjednice stoji:
„Sada je došlo na red, da se pretresa slučaj o. fra Tomislava Filipovića, što je najavljeno na prvoj sjednici. Izneseni su spisi, koji se odnose na to: dopisi Provincijalata njemu i njegovi Provincijalatu, zatim izjava koju je on dao pod prisegom mp. o. fra Mihaelu Trohi, Provincijalu hrv. Provincije o svom učešću u događajima u Drakuliću, Motikama i Šargovcu.
Na temelju tih spisa, te informacija stečenih tokom vremena, kao i informacija, koje je stekao mp. o. Provincijal prigodom kan. vizitacije na Petrićevcu sigurno je: da je o. fra Tomislav Filipović sam na svoju ruku izradio da bude primljen za ustaškog dušobrižnika kod II. Pogl. Tjeles. Bojne u Banjaluci. Provincijalat za to prethodno nije znao, a kad je saznao strogo mu je zabranio, da ne smije stupiti u tu službu. Međutim on je jedanput išao u Zagreb bez ičije dozvole štaviše protiv izričite zabrane o. fra Ante Perkovića, gvardijana na Petrićevcu. Tamo je sve pripremio i stupio u gore spomenutu službu. A dne 7. veljače 1942. g. sa odredom Ustaša koji su ubijali pučanstvo sela Drakulić, Motika i Šargovca nalazio se i fra Tomislav. Iako se ne zna točno u kojem je obliku on sudjelovao kod ubijanja, (po svemu izgleda da nije sam ubijao), ali jer nije morao tamo ići (to je rekao i pukovnik Servaci, koji je ispred države u tim selima vodio istragu) a svojim je prisustvom prouzrokovao javnu sablazan i nanio ogromnu štetu ugledu Provincije, to Starješinstvo na temelju kan. 653. C. Z. o. fra Tomislava Filipovića isključuje iz Reda“.[62]
U Zapisniku sedme sjednice, održane 1. svibnja poslije podne, se navodi:
„Na ovoj je sjednici provedeno tajno glasovanje za slijedeće:
1. Da li se o. fra Tomislav Filipović ima otpustiti iz Reda?
- Izglasano je sa svih 6 (šest) glasova da se otpusti“.[63]
Na taj način je Starješinstvo provincije Bosne Srebrene formalno sa svoje strane okončalo slučaj fra Tomislava Filipovića.
Istraga je pokazala da je fra Tomislav doista išao s ustaškom vojskom, i da je bio nazočan kad su Srbi masovno ubijani, što je on, kako smo malo prije vidjeli, i sam priznao u svojoj Izjavi od 1. travnja 1942.
Starješinstvo Provincije nije moglo utvrditi da li je fra Tomislav ikoga osobno ubio. Međutim, već i to što je samovoljno preuzeo dušobrižničku službu u ustaškoj vojsci, njegovo praćenje ustaške jedinice, i sama nazočnost kod izvršenja zločina, bili su dovoljni za donošenje odluke da ga se otpušta iz franjevačkog reda. Ta je odluka zatim 12. svibnja 1942. priopćena vrhovnom poglavaru franjevačkog reda u Rimu, i zatraženo je da se ona podastre sudu i na potvrdu Svete Stolice, sukladno važećem propisu kanonskog prava.[64] Na traženje franjevačke vrhovne uprave, a dopis je upućen 30. lipnja 1942., Kongregacija za redovnike je 10. srpnja 1942. potvrdila odluku Starješinstva provincije Bosne Srebrene. Službeni dokument o tome je iz Generalne prokure franjevačkog reda dostavljen Provincijalatu u Sarajevo 13. srpnja 1942.[65] Time je fra Tomislav Filipović pravosnažno i definitivno otpušten iz franjevačkog reda, i prestao biti njegovim članom i pripadnikom provincije Bosne Srebrene. O tome otpustu fra Tomislava Filipovića službena obavijest je 3. rujna 1942. poslana Biskupskim Ordinarijatima u Zagrebu, Banja Luci, Mostaru, Sarajevu i Đakovu,[66] a dano je priopćenje 8. rujna 1942. i svim članovima Provincije.[67]
Zaključak
Dakako da se ni u kojem slučaju ne može opravdavati, niti braniti držanje fra Tomislava Filipovića u periodu njegova boravka u franjevačkom samostanu Petrićevac, ali se ne može bez pouzdanih dokaza, a njih nema, ni prihvatiti optužba da je on i osobno ubijao nevine ljude i djecu u Drakuliću, Motikama i Šargovcu, ili da je poticao na izvršavanje tih zlodjela. Još manje se to može tvrditi o gvardijanu fra Anti Perkoviću i općenito o franjevcima u samostanu Petrićevac.
Gornjim prikazom nije obuhvaćeno djelovanje bivšeg fra Tomislava Filipovića (alias Miroslava Majstorovića) u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje je uslijedilo nakon što je on kažnjen otpuštanjem iz franjevačkog reda, i kad više nije bio njegov pripadnik, nego laik pod imenom Miroslav Majstorović. Stoga je bilo posve zlonamjerno i neutemeljeno, i nakon što je on otpušten iz franjevačkog reda, i dalje ga povezivati s franjevcima.
Puno je, i velika su u ‘izvorima’ neslaganja o mjestima i vremenu izvršenja zločina, o tome tko su bili njegovi izvršitelji i koliki je bio broj žrtava; puno je neslaganja u ‘optužnicama’ i ‘svjedočenjima’ iznesenim protiv fra Miroslava Filipovića i drugih franjevac; previše je nerazjašnjenih dvojbi i pitanja na koja nije odgovoreno, ili ‘činjenica’ koje nisu ničim dokazane. Ima, i naveo sam neke od argumenata koji pobijaju neke optužbe koje su iznesene protiv fra Tomislava Filipovića, i sve koje se iznose protiv franjevaca na Petrićevcu općenito i protiv gvardijana posebno. Nisu, stoga bez temelja ni slutnje i zaključci kako su i ‘slučaj Filipović’ ili ‘slučaj franjevaca samostana Petrićevac’ ulazili u svoje vrijeme u orkestriranu komunističku i ateističku propagandu protiv Katoličke crkve i katoličkog klera, a također i u novije, postkomunističko i postjugoslavensko vrijeme, u harangu također protiv Katoličke crkve i posebno protiv Vatikana.
Posve je očito da glavninu ‘dokaznog materijala’ protiv fra Tomislava Filipovića čine izjave svjedoka iz vremena 2. svjetskog rata i poraća, koji su ‘podučavani’ o tome što trebaju u svojim iskazima pred različitim sudovima i komisijama svjedočiti o pojedinim svećenicima i redovnicima, ili o Katoličkoj crkvi i kleru općenito. Čudno je, stoga, i neshvatljivo da i u najnovije vrijeme ima ‘istraživača’ koji se tako rado, i bez ikakve ograde, pozivaju na neke dokumente i svjedoke, te ih prihvaćaju kao vjerodostojne i bezrezervno im vjeruju, a onda zločin beskrupulozno pripisuju Katoličkoj crkvi i franjevcima koji s njim nemaju nikakve veze!
[25] Z. Antonić, u: Dokumenti o genocidu nad Srbima …, str. 129.
[26] J. Babić, “Pismo od nemilih misli”, u: Glas srpski, 31. maj 2003., str. 9.
[27] J. Babić, “Sloge će biti, al’ ne zna se ka’ će”, u: Glas srpski, 21. i 22. jun 2003., str. 6.
[28] J. Babić, “Sloge će biti …”, u: Glas srpski, 21. i 22. jun 2003., str. 6.
[29] M. Bulajić, “Izvinjenje za zločine u Drakuliću”, u: Patriot, br. 72, od 30. 06. 2003., str. 24-25.
[30] V. Novak, n. d., str. 647.
[31] Vidi: P. Lazarević, “Potiskivanje istine …”, u: Patriot, br. 69, od 9/6/2003., str. 34.
[32] Vidi: J. Babić, Spomen-hram svetog velikomučenika Georgija u Drakuliću, str. 29; Isti, “Sloge će biti …”, u: Glas srpski, od 21. i 22. jun 2003., str. 6.
[33] Vidi: M. Planinić, n. d., str. 89.
[34] O zločinu nad školskom djecom u selu Krivaja, vidi korespondenciju između fra M. Planinića i dr. Lazara Milina, u: M. Planinić, n. d., strr. 10-11, 89, 102.
[35] P. Lazarević, “Potiskivanje istine …”, u: Patriot, br. 69, od 9/6/2003., str. 34.
[36] Vidi: J. Babić, Drakulići, str. 206.
[37] Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima …, faksimil zapisnika, str. 172.
[38] Vidi: J. Babić, Drakulići, 2. izd., Banja Luka-Beogtad 1999., str. 99.
[39] Vidi: P. Lazarević, “Potiskivanje istine …”, u: Patriot, br. 69, od. 9/6/2003., str. 33.
[40] Vidi: N. Ostojić, “Dvolična dvosmislenost”, u: Patriot, br. 72, od 30/6/2003., str. 20.
[41] M. Planinić je o tome objavio knjigu: Fra Tomislav Filipović žrtva klevete, Šuica /1992/.
[42] Misli se, vjerojatno, na stradanja muslimana u Foči, gdje je u siječnju 1942. ubijeno preko 3.000 ljudi. Vidi: V. Dedijer, Novi prilozi …, str. 547.
[43] M. Planinić, n. d., str. 132.
[44] Vijest o tome nalazi se u pismu fra Ante Perkovića upućenom fra Anđelu Kaiću 11. listopada 1973. Vidi u: M. Planinić, n. d., str. 123.
[45] M. Planinić, n. d., str. 123.
[46] Original pisma se nalazi u franjevačkom samostanu na Gorici, Livno: Arhiv, kutija br. 467, Ostavština – Br. Anđeo Kaić, br. 1, k. 1-4. Objavio ga je M. Planinić, n. d., str. 120-125. Tekst koji sam citirao nalazi se na str. 122-123. te knjige.
[47] M. Planinić, n. d., str. 132.
[48] J. Babić, “Sloge će biti, al’ ne zna se ka’ će”, u: Glas srpski, 21. i 22. juna 2003., str. 6.
[49] J. Babić, “Pismo od nemilih misli”, u: Glas srpski, 31. maj 2003., str. 9.
[50] J. Babić, “Sloge će biti, al’ ne zna se ka’ će”, u: Glas srpski, 21. i 22. juna 2003., str. 6.
[51] Kopiju toga pisma ima autor ovog prikaza, a original se nalazi u franjevačkom samostanu na Gorici, Livno: Arhiv, kutija br. 467, Ostavština – Br. Anđeo Kaić, br. 1, k. 1-4. Objavio ga je M. Planinić, n. d., str. 120-125.
[52] Vidi: M. Karaula, Žrtve i mučenici, Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu, Sarajevo, 1992., str. 177, bilj. 462.
[53] M. Karaula, n. d., str. 179.
[54] M. Bulajić, “Izvinjenje za zločine u Drakuliću”, u: Patriot, br. 72, od 30/6/2003., str. 25.
[55] ARHIV FRANJEVAČKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE U SARAJEVU, Ljetopis Provinciae Bosnae Argentinae, Annales X (1936.-1942.), str. 171. Vidi: P. JELEČ, „Fra Anđeo Kaić u ratnom vihoru“, u: Fra Anđeo Luka Kajić (1894.-1983.). Zbornik radova, Livno, 2009., str. 104-105.
[56] Isto.
[57] Isto.
[58] Kopija dopisa, br. 475/42., nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.
[59] Izjava se nalazi u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.
[60] Kopija dopisa, br. 145/42., nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.
[61] Zapisnik se nalazi u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene u Sarajevu.
[62] Isto.
[63] Isto.
[64] Kopija dopisa, br. 763/42. nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.
[65] Otpis Svete Stolice, br. 4061/42, nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.
[66] Kopija dopisa br. 1678/42. nalazi se u arhivu franjevačke provincije Bosne Srebrene, Sarajevo, god. 1942., posebni fascikl.
[67] Vidi: Bosna Srebrena, novopokrenuto glasilo Provincije, god. I., rujan 1942., br. 1., str. 10.
Molim da poštedite temu copy/paste ili bilo kakvih drugih napisa o Miroslavu Filipoviću, jer on nikakve veze sa ovom temom nema.
Dakle, uže o Prebilovcima, a šire o ostalim zločinima u Hercegovini i pokatoličavanju, molim da se držite toga.
Hvala.
julisiz es grant wrote:Molim da poštedite temu copy/paste ili bilo kakvih drugih napisa o Miroslavu Filipoviću, jer on nikakve veze sa ovom temom nema.
Dakle, uže o Prebilovcima, a šire o ostalim zločinima u Hercegovini i pokatoličavanju, molim da se držite toga.
Hvala.
Kako je moguće da neko 1941. promeni veru, režim koji ga na to natera izgubi rat i on nastavi život u novom religijskom i nacionalnom ruhu a da manje više niko oko njega za tu transformaciju ne zna? Čisto zdravorazumski, to je teško izvodljivo
Martinez_ wrote:Kako je moguće da neko 1941. promeni veru, režim koji ga na to natera izgubi rat i on nastavi život u novom religijskom i nacionalnom ruhu a da manje više niko oko njega za tu transformaciju ne zna? Čisto zdravorazumski, to je teško izvodljivo
Većina "preobraćenih" koji su preživjeli rat, vratila se je svojoj vjeri koju su manje-više prisilno napustili. Iako nisam naišao ni na kakvo istraživanje o tome, mislim da se to može slobodno pretpostaviti. Da li je to zahtijevalo neki formalan čin u pravoslavnoj crkvi, ne znam. Vjerovatno je većina "prevjerenih" nakon propasti NDH jednostavno nastavila koristiti svoje staro ime, slaviti slave i održavati pravoslavne obrede u mjeri u kojoj su to mogli ili htjeli. Tu sigurno ima bezbroj različitih individualnih trauma, lomova, sudbina i priča koje nikada neće biti ispričane. Zato sam i rekao da je priča o prevođenju na katolicizam teža od ostalih, jer je ovdje i žrtvama bilo vjerovatno u interesu da se, za razliku od ubijanja, to što prije zaboravi.
Čitanjem i ove teme, jednostavno se stiče zaključak o odgovornosti crkve za ovakva monstruozna stradanja ljudi. Dominacija je pobuda, želja za teritorijom svojih vjernika... moć je poticaj ovakvih zločina.
Koliko god preobraćenje liči na politički čin, ono je sigurno i idejno osmišljeno u crkvi
Gojeni H wrote:
Ovakve knjige su i dale vjetra u guzicu Srbima krajem 80-ih i pocetkom 90-ih, pa su se poceli svetit "turcima i ustasama".
Knjigu si dobro opisao u pocetku, ali knjiga ne daje nikakav precizan uvid u obim zlocina.
Ne treba biti historicar pa vidjeti da se neke stvari nikako nisu mogle znati ukoliko nijedan svjedok nije prezivio.
Velikosrpska masinerija ne miruje ... cak i kad je u pitanju jedna istinska tragedija.
Pa šta to znači, ako niko nije preživeo da posvedoči, nije se ni dogodilo? O obimu i razmerama ovih strahota možeš saznati i iz najrelevantnijih istraživanja ex yu istraživača i statističara koji su se bavili ovom materijom. Po Hrvatu Vladimiru Žerjaviću Srba u NDH u uniformi nastradalo je 100000 (80000 u partizanima, 20000 u četnicima) Blizu 200000 žrtava čistog fašističkog (ustaškog) terora.
Šta to značajno menja, karakter zločina više nije isti?
Mijenja mnogo. Prvo to sto vasi "strucnjaci" ponovo lazu, a 90-ih je to dobilo razmjere "pripreme za nove bitke" pa i oruzane kako vam vozd obeca na Gazimestanu.
Drugo, sto isti ti srpski "strucnjaci" siluju zrtve. Umjesto objektivnosti i prenosenja cinjenica na papir, autor konkretno umjesto dokumentovanog svjedocenja ljudi koji su prezivjeli najstrasnija mucenja i egzekucije, pravi pamflet za konacni obracun.
julisiz es grant wrote:A dok čekamo, evo link za pdf knjige "Pokolji hercegovačkih Srba 1941" srpskog istoričara hercegovačkog porijekla Save Skoke. Iako knjiga vrvi epitetima, autorovim domišljanjima i nepreciznostima kakve naučna istoriografija ne trpi (treba imati u vidu da je objavljena u godini punoj naboja, 1991), ipak je dobro dokumentovana i daje nam jasan uvid u OBIM ustaških zločina nad Srbima u Hercegovini, a on je zbilja strašan. Većinu podatka o masakru Prebilovčana saznao sam iz te knjige.
Ovakve knjige su i dale vjetra u guzicu Srbima krajem 80-ih i pocetkom 90-ih, pa su se poceli svetit "turcima i ustasama".
Knjigu si dobro opisao u pocetku, ali knjiga ne daje nikakav precizan uvid u obim zlocina.
Ne treba biti historicar pa vidjeti da se neke stvari nikako nisu mogle znati ukoliko nijedan svjedok nije prezivio.
Velikosrpska masinerija ne miruje ... cak i kad je u pitanju jedna istinska tragedija.
Da si čitao knjigu vidio bi da je sa većine stratišta bar neko preživio, spasavši se bjekstvom ili praveći se mrtav. Opisi zločina u knjizi većinom se zasnivaju na svjedočenjima tih ljudi.
Na Šurmancima nažalost nije bilo preživjelih, jer se radilo isključivo o ženama, djeci i pokojem nemoćnom starcu, ali su dešavanja prilkom tog zločina opisali sami izvršioci na procesu u Mostaru 1957 (imaš na kraju knjige kompletnu presudu).
Moguce da sam prilikom citanja knjige neke stvari i previdio. Moje je ubjedjenje da na nekim stratistima nije prezivio niko.
Drugo, kada autor slikovito opisuje "klanje jalove ovce ustasama", a onda nastavlja o egezekuciji, moras da uzmes u obzir da ovakvo nesto moze posvjedociti samo neko ko je bio direktno tu i prezivio. Mali, minimalan broj ljudi...
A ti opet procitaj ponovo neke od ovakvih dijelova i reci mi da li ti to izgleda moguce.
Ja sam razgovarao s ljudima koji su prezivjeli srebrenicka, bratunacka, zvornicka i ina pogubljenja. Skoro na prvu se mogu prepoznati autenticna svjedocenja.
Sam dogadjaj treba istraziti i tema je za 10, ali autor i knjiga nisu ni za kisobrana pridrzat'.
Srpskom "strucnjaku" koji je knjigu napisao 90-ih se ne moze vjerovati nikako.
Sta je smisao ove teme..prebrojavanje ,zrtava iz drugog svjetskog rata, da bi se odrzala mrznja..
pred ovaj zadnji rat su se pocelo prekopavati po kostima iz drugog sv, rata , pa znamo kako je zavrsilo..
ili je smisao pokazati kako su hrvati genocidni..
eto što sam ti rekao - ne volim da učestvujem na ovakvim temama...izazivaju duplu mučninu.
mučninu kod potomaka nastradalih, kao i mučninu kod potomaka izvršitelja (što se to uopšte desilo, ili što nisu do kraja završili posao).
sve jedno je da li je tema - prebilovci, ili tomašica. uvjek će se naći dovoljan broj nesretnika da se poseru i na jedno i na drugo.
to samo po sebi nije problem, svako društvo ima 6-10-12 posto potpuno devijantnih što psihički, što moralno...problem ovog društva je što u kriznim situacijama tih 6 do 12 posto potpuno okupira i zarobi ostalih 88 do 94 posto.
da smo ljudi kao što nismo, ovim prostorima bi hodali na prstima, da ne povrijedimo sjene svih nevino nastradalih..
sve dok, kad se nagnemo nad bilo kojom i bilo čijom jamom, vidimo lobanje, krv, krike i vrisku - osvetite nas, osvetite nas, umjesto da vidimo lica nevinih baš onakva kakva su bila pred stradanje, koja nam molećivo poručuju - dođite sebi za boga miloga, zar naše žtrve nisu dovoljne, nema ovdje sreće.
aj pozdrav svima.
Dosli divlji otjerali pitome. Ko i svaki put. A onda kad dobiju temu za sebe ne znaju o cemu i pricali
animals wrote:Sta je smisao ove teme..prebrojavanje ,zrtava iz drugog svjetskog rata, da bi se odrzala mrznja..
pred ovaj zadnji rat su se pocelo prekopavati po kostima iz drugog sv, rata , pa znamo kako je zavrsilo..
ili je smisao pokazati kako su hrvati genocidni..
Smisao teme je isti kao i pisanje o,drugim zlocinima i stratistima samo sto su ustaska daleko najgora na ovim prostorima
animals wrote:Sta je smisao ove teme..prebrojavanje ,zrtava iz drugog svjetskog rata, da bi se odrzala mrznja..
pred ovaj zadnji rat su se pocelo prekopavati po kostima iz drugog sv, rata , pa znamo kako je zavrsilo..
ili je smisao pokazati kako su hrvati genocidni..
Ja ovu temu podrzavam mada mi svaka obrada bilo kojeg zlocina sa ovih prostora izaziva muku. Nebitno o cijem zlocinu se radi i nebitno kad je ucinjen. I svaki put se pitam da li sam ja normalan - ja sam u mjesovitom braku a nasi preci su sve ucinili da toga nema!
Medjutim, ja s time nemam problema jer sam beznadezno nesposoban da ljude dijelim po naciji. Na ovoj temi sam zastao jer sam se ponovo sreo sa rijetkom obradom jednog zlocina, onom svecenickom prepiskom iz koje se nedvojbeno vidi da je zlocin pocinjen samo sto su desila podmetanja ko je to pocinio, pa oni to izmedju sebe rasciscavaju. Sam zlocin niko ne spori, dakle radi se o POTVRDI ZLOCINA SA STRANE POCINITELJA.
I to ovu i ovakve teme cini posebnim i paznje vrijednim.
I tu je sva tezina i sva neugoda kod pojedinaca koja se usjeti u nekim komentarima. Jer oni bi da pricu srozaju na onu nasu klasicnu prepirku gdje jedni kazu - oni su nas pobili, a drugi to pobijaju i dodaju - i oni su pobili nase...
Slican osjecaj uzasa sam imao i u Ausvicu. Kad vidite brdo naocala a znate da se naocale nekad nisu bas masovno nosile kao sad, sve vam je jasno. Ali pravi uzas je uslijedio kad sam procitao izvjestaj SS oficira kojeg je pisao u svoj neki stab gdje, njemacki precizno i matematicki surovo, opisuje sve prednosti Ciklon-B u odnosu na gusenje ispusnim gasovima! Taj izvjestaj, izvjestaj onoga ko je cinio zlocin je meni licno mnogo tezi dokaz od bilo kojeg svjedocenja sa strane zrtve.
Dakle shvatili ste me. Nama treba upravo ovakav tretman nasih zlocina. Da Hrvati progovore o ustaskim zlocinima, Srbi o cetnickim i Bosnjaci o zlocinima ucinjenim u ime tog naroda.
julisiz es grant wrote:Za Prebilovce nisu tražili čak ni takav providan izgovor kao za neke ranije zločine. U Prebilovcima u organizaciji zločina nije učestvovao niko od ustaških "povjerenika" sa strane (kao što su bili braća Togonal ili Tonogal u Gacku i Ljubinju, nadporučnik Sudar u Nevesinju i Mostaru, "sveučilištarci" iz Zagreba u Trebinju). Jednostavno, naoružani civili iz okolnih sela su se prikupili i krenuli da svrše sa jedinim čisto srpskim selom među njima, za sva vremena. Nikakva depeša "odozgo", ništa. A to je ono najstrašnije kod baš ovog zločina.
Uh, strahota. Kakva je sudbina zadesila ubice?
Četrnaestorici je suđeno u Mostaru tek 1957. godine, od kojih su šestorica osuđena na smrt, ostali na različite vremenske kazne. Vjerovatno su neki od zločinaca poginuli u ratu ili neposredno nakon rata, kao što je vjerovatno da su neki ostali nekažnjeni.
Ovo ,,tek'' mi nekako bode oči...
1957-1945= 12
To je kao da su svi zločini za Srebrenicu, Tomašicu, Prijedor itd. odrađeni i presuđeni ,,tek'' 2007
Nisam znao za ovaj događaj, informisat ću se i dalje, inače mislim da svi premalo znamo o tom vremenu. Meni je poučno i interesantno iz razloga što su Srbi samo 50 godina kasnije od žrtava postali dželati...strah me novih sukoba, strah me da se ja i moj narod ne pretvorimo na isti način iz osvete u monstrume koji će Tomašicom, Markalama, Keratermom, Trnopoljem, Srebrenicom pravdati neke nove Prebilovce...
@Gojeni H pomenu autentične iskaze preživjelih, pa da turimo i to:
ŠKORO GOJKO, radnik iz sela Slipčići, opština Mostar, sreza Mostar, star 25 godina, sin Uroša i Mare rođene Puhalo, neoženjen, iskazan sa izbegličkom legitimacijom br. 11629 - iskazao je [avgusta 1942. godine]:
Selo Slipčići ima 15 srpskih kuća, a ostale su sve Hrvata, kojih ima oko 120 kuća. Isto tako opština Mostar Selo u velikoj većini je hrvatska a manjina srpska, najmanje Muslimana.
Pre Vidovdana (1941) na dandva, doveli su ustaše 1520 Srba iz sela Pjesaka i (H)Obdine u hrvatsko selo Bunu, kraj Neretve, i tamo su ih na obali Neretve sve osim jednog ubili, a njihove leševe bacili u vodu. Jedino se je spasao Glavaš Rade, zemljoradnik iz Odbine, koji je u zadnji čas skočio u Neretvu i plivanjem se spasio. Ustaše su za njim pucali, ali kako se je tada bio već spustio mrak, to mu je uspelo pobeći.
U isto vreme ustaše su kupili i ubijali Srbe iz Mostara. Poznato mi je da su oni tada jedne noći digli iz kreveta dr Lukača, hirurga i upravnika banovinske bolnice u Mostaru, kojeg su još sa nekim Srbima iz Mostara odveli do obale reke Neretve, niže Mostara. Tu su najpre neke Srbe, koji su bili dovedeni sa dr Lukačem, žive noževima rezali i podrugljivo pitali dr Lukača da li je dobra operacija koju oni nad Srbima izvode. Zatim su ih ubili i bacili u Neretvu. Dr Lukač je u zadnji momenat skočio u Neretvu i preplivao na drugu stranu. Otišao je u srpsko selo Baćeviće i odatle poslao pismo svojoj ženi, u kome je javio sve šta mu se dogodilo. Pismo je bio odneo Sudar Nemanja, zemljoradnik iz navedenog sela. Supruga dr Lukača, kada je primila njegovo pismo, otišla je do talijanske vojske, a on se prebacio u Split, gde je on neko vreme živeo, a posle otišao u Švajcarsku, jer je otuda oženjen.
Poznato mi je da su ustaše u to vreme, među ostalim mostarskim Srbima, odveli i dva pravoslavna sveštenika, i to: Gvozdenovića i Šikandovića do Mostarskog Blata i tamo ih najpre užasno mučili, a zatim bacili u duboku jamu koja se u blizini Mostarskog Blata, nalazi.
Srbi u mome selu bili su mirni sve do uoči Vidovdana, tj. do 27. juna 1941. godine. Tada je otišao u Mostar domaći ustaša iz Slipčića, Blažević Lovro, zemljoradnik, i doveo tri ustaše rodom iz Brstanja. Te su ustaše zajedno sa Blaževićem zatvorili uoči Vidovdana sve nas odrasle Srbe iz Slipčića. Bilo nas je tada zatvoreno 22, a zatvorili su nas u kuću Srbina Janjića Vlade, željezničara. Hteli su nas istu noć ubiti u jamu zvanu "Golubniku", koja se nalazi odmah blizu sela. Međutim za ovo je saznao moj stric Škoro Todor, koji je s nama bio zatvoren, pa je on potkupio ustašu Zupca iz Brotnja, koji je bio najstariji među ustašama, i tako nas spasio od smrti. Drugi dan posle Vidovdana pušteni smo kućama.
Posle toga mi smo se stalno krili pred ustašama i bežali od naših kuća.
U vremenu između Vidovdana i Sv. Ilije prošle godine (1941) odveden je sa ustašama sa posla iz željezničke stanice u Mostaru Janjić Spaso, želj. radnik iz Slipčića. Njega su ustaše otpremile u Gospić (Jadovno) i od tada se za njegovu sudbinu ništa ne zna. Sa Janjićem odvedeno je u Gospić više Srba želj. radnika iz Bačevića, Žitomislića i ostalih sela oko Mostara.
O Sv. Iliji prošle godine (1941) odvedena je, druga grupa Srba u Gospić. U ovoj grupi bili su:
Škoro Lazo, želj. radnik
Škoro Milan, koji je moj brat,
Škoro Marko, stolar
Škoro Simo, ložač na željeznicama;
Škoro Vlado, ložač na željeznicama - svi iz Slipčića. Zatim su odvedeni iz Baćevića: Golo Dušan, bravar na željeznici; Sudar Risto, bravar na željeznici; Savić Sveto, kočničar na željeznici, te više drugih čija imena ne znam. Za njihovu se sudbinu više ništa ne zna. Veruje se da su svi ubijeni.
Navedenog Škoro Sime sin Živko, student Visoko komercijalne škole, odveden je još oko Vidovdana prošle godine i zatvoren u Mostaru gde je bio zlostavljan, pa je od zlostavljanja u zatvoru i umro.
Posle svega ovoga Srbi su se preplašili i odlučili da beže od kuća i da se sakrivaju. U to vreme slučajno smo se sastali jednoga dana neki Srbi iz Baćevića sa Hrvatima iz susednog sela Jasenice i tom zgodom su ih Hrvati uveravali da ne trebaju nikuda bežati, jer im se neće ništa dogoditi zašto oni garantuju. Srbi su ovome poverovali i ostali kod svojih kuća verujući da im se neće ništa dogoditi. Istog dana uveče, posle opisanog razgovora, došli su ustaše iz sela Jasenice pod vođstvom Drmače Marka, zemljoradnika iz istoga sela, u selo Baćevići. Odmah su selo opkolili i uhvatili iz ovog sela 21 Srbina, koje su istu noć kamionom odveli do Mostarskog Blata i tamo ih bacili u jednu duboku jamu. Neke su tada iz sela Baćevića bacili u jamu: Sudar Luka, kočničar na željeznici, i njegov sin Ljubo; Škoro Dimitrije, zemljoradnik; Savić Šćepo, zemljoradnik; Sudar Vidoje, zemljoradnik, dok se imena drugih ne sećam. Golo Danilo, zemljoradnik iz Baćevića, znajući da će biti mučen i ubijen, nije hteo ići, pa su ga ustaše ubili na njegovom kućnom pragu, a njegov leš bacili u Neretvu.
O Sv. Iliji (1941) ubili su domaće ustaše u selu Vranjevići petoricu Srba, braće prezimenom Kraljevići. Ubili su ih u njihovim kućama.
U isto vreme došli su do zuba naoružani ustaše u čisto srpsko selo Prebilovci, blizu Čapljine, i tamo su pokupili sve od reda, koga god su našli u selu i to ljude, žene i decu koje su odveli u Čapljinu, gde su ih ukrcali u voz sa izjavom da ih sele u Srbiju. Oni su ih, međutim, odveli do sela Šurman i tu ih najvećim delom žive pobacali u jednu duboku jamu. Govori se da je u ovu jamu bačeno više od 500 Srba.
Masovna ubijanja Srba vršena su o Sv. Ilij i prošle godine (1941), kako sam to napred izložio. Posle toga ustaše su vršili samo pojedinačna ubijanja. Tako su ovog proljeća (1942) dočekali dvojicu Srba iz sela Odbine prezimenom Boškovići, koji su se iz mlina vraćali svojim kućama i ubili ih.
U selu Slipčići napali su ovog proleća ustaše iz Prenja na kuće Puhala Riste i Anđelka i ubili Puhalo Ristu i njegovu ženu, te ženu Anđelkovu. Ostali su se ukućani razbežali. Ujedno su im kuće opljačkali i zapalili a stoku sa sobom odveli.
Prošle godine (1941) ustaše su, istodobno sa pokoljem Srba, vršili i pljačku njihove imovine. Naročito su pljačkali sve srpske trgovine u Mostaru.
Ustaše su osim toga vršili i silovali mlade žene i devojke. Tako su u pomenutom selu Prebilovci izvršili prije pokolja silovanje nad mnogim mladim ženama i devojkama, koje su nakon izvršenog silovanja pobacali u pomenutu jamu.
U selu Ortiješu zapalili su ustaše prošle godine (1941) o Vidovdanu sokolski dom.
Ustaše su prošle godine takođe potpuno opljačkali sve pravoslavne crkve. Svu crkvenu imovinu, a naročito novac, odneli su sa sobom i između sebe podelili.
Nagovarali su Srbe da bi trebali svi da pređu na rimokatoličku veru, ali Srbi to nisu hteli.
Osobito su se istakli u progonu Srba i kao ustaše: Blažević Drago, propali đak, koji je posle poginuo u borbi sa četnicima; Blažević Lovro, zemljoradnik; Margeta Mate, zemljoradnik, i Arapović Miko zemljoradnik - svi iz Slipčića; zatim: Drmač Marko, zemljoradnik iz Jasenice; Boban, ustaški satnik, rodom iz Mostara ili Jasenice, te mnogo drugih iz Mostara i okolnih sela, kojima ja ne znam imena.
Rimokatolički župnici iz okolnih sela Mostara govorili su pred narodom za vreme pokolja Srba: da sada nije grehota ubijati Srbe, jer je ratno stanje. Ovako su govorili rimokatolički župnici iz Dobroga sela i Tepčića, kao i iz drugih sela, ali ja njihova imena ne znam.
Ja sam napustio svoje rodno mesto 11 avgusta 1942.g. sa propusnicom izdatom od Kotarske oblasti u Mostaru. Propusnica je glasila do Rume, ali sam ja sa njom doputovao do Zemuna. Iz Zemuna sam prešao u Beograd 14. avgusta 1942. god. i to tako da sam se umešao među druge radnike, koji su radili na novom željezn. mostu, noseći zajedno sa njima materijal za most.
Drugo mi nije ništa poznato, a na iskazano i pročitano mi mogu se i zakleti.
(Iskaz preživjelog svjedoka ustaških zločina nad Srbima, dat u Komesarijatu za izbeglice)
Eto, ovim postom Bošnjak progovara o ustaškim zločinima, istih onih formacija kojima je pripadao njegov rahmetli dedo, a koji ni do dan danas ne može da shvati povode, uzroke i motiv tih zlodjela.
Martinez_ wrote:Kako je moguće da neko 1941. promeni veru, režim koji ga na to natera izgubi rat i on nastavi život u novom religijskom i nacionalnom ruhu a da manje više niko oko njega za tu transformaciju ne zna? Čisto zdravorazumski, to je teško izvodljivo
Većina "preobraćenih" koji su preživjeli rat, vratila se je svojoj vjeri koju su manje-više prisilno napustili. Iako nisam naišao ni na kakvo istraživanje o tome, mislim da se to može slobodno pretpostaviti. Da li je to zahtijevalo neki formalan čin u pravoslavnoj crkvi, ne znam. Vjerovatno je većina "prevjerenih" nakon propasti NDH jednostavno nastavila koristiti svoje staro ime, slaviti slave i održavati pravoslavne obrede u mjeri u kojoj su to mogli ili htjeli. Tu sigurno ima bezbroj različitih individualnih trauma, lomova, sudbina i priča koje nikada neće biti ispričane. Zato sam i rekao da je priča o prevođenju na katolicizam teža od ostalih, jer je ovdje i žrtvama bilo vjerovatno u interesu da se, za razliku od ubijanja, to što prije zaboravi.
ne...ne ide to tako.
loša ti je pretpostavka.. nisi sagledao sve aspekte. iz istog razloga i martinez je loše postavio igru, pa mu odgovor bježi tik ispred njega.
kada se razmišlja o nekom problemu ili događaju, on se mora smjestiti u vremenski period u kom se i desio. ne može se čupati iz datih vremenskih koordinata, i o njemu suditi ili ga ocjenjivati sa stanovišta današnjih normi, vrednota, regula, načela...
to znači da moraš znati odnosno uzeti u obzir tadašnji sistem vrijednosti, tadašnje običaje , zakonsko pravo, a posebno običajno pravo, kao i mentalitet po kom se gradi hijerarhija i prioritet normi koji regulišu odnose unutar zajednice.
ako sve to uzmeš u obzir, i ako poznaješ navedeno, vrlo lako ćeš uvidjeti da je broj onih koji su uspjeli da se vrate na - staro- jako mali.
pazi, nisam napisao htjeli, nego uspjeli...
koliko ih je htjelo - to ne možemo znati, i rasprava o tome bi bila čista špekulacija. ali da ih se mali broj uspio vratiti, kažem -to se može zaključiti ako se uzme u obzir sve ono što sam gore naveo.
vidi... ako se zna da se kod konvertiranja u katoličku vjeru, u 90 posto slučajeva radilo o ruralnoj - seoskoj populaciji, a znaš kako su stavovi i običajno pravo te populacije duboki i intezivni, i da ne trpe bilo kakve promjene i teško se prilagođavaju bilo kojim - novotarijama - (od benignih do ozbiljnih), onda se zaključak sam nameće - jedan izlazak iz takve sredine je obično - put u jednom pravcu, bez povratka.
ne zato što ta individua neće da se vrati, nego zato što sredina neće da ga prihvati. on fizički može biti tu, ali je -izopštenik- sredina neće da stupa ni u kakve odnose sa njim (mobe, slavlja, vjenčanja, sahrane, proslave) i izbjegava bilo kakav kontakt.
e ima sad tu jedna mica...ne bih da licitiram, ali vjerujem da je kod prevođenja na drugu vjeru, u velikom broju slučajeva tu bilo riječi o grupnom konvertiranju...konvertiranju familije, konvertiranju zaseoka koji je u manjini, konvertiranje čitavog sela koje je u okruženju.
zašto?
upravo zbog ovog što sam pisao iznad. kolektivni čin se lakše podnosi, i kolektiv se lakše sa tom promjenom može izboriti u odnosu na individuu...u kolektivnom činu nema izopštenika, jer ako se prihvati njegovo postojanje, onda su svi -izopštenici.
u takvom slučaju, individualni lomovi i traume koje pominješ se utapaju u koletiv koji ih amortizuje, a posljedicu (konvertiranje) opravdava.
po završetku rata i dalje imaš nestabilnu situaciju, sa čestim upadima zaostalih grupa, osim toga i dalje si u žestokoj manjini jer je masa projerana...već si 4 godine plus recimo 6 nakon rata - znači 10 godina u -novoj vjeri-, kao takav si preživio, izgradio neki status kao dio kolektiva i individua, i zašto bi onda nakon svega čačkao mečku i vraćao se na staro (odnosi se kako na kolektiv, tako i na pojedinca).
u nastavku
jer je ovdje i žrtvama bilo vjerovatno u interesu da se, za razliku od ubijanja, to što prije zaboravi
dijelim tvoje mišljenje, jer mi se to čini kao jedini logičan izbor.
@ martinez
Kako je moguće...da manje više niko oko njega za tu transformaciju ne zna
manje više, ova tvoja dilema se može odnositi samo na gradsku populaciju koja je bila zahvaćenja -preobraćenjem...vjerujem da ne moram da obrazlažem ovakav stav, i da su ti jasne razlike u načinu života između tadašnjeg sela i grada, njihovih standarda, običaja itd...koje su pak tada bilo daleko izraženije nego danas.
Uvaženi član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora Nezavisne države Hrvatske bio je dr Savo Besarović, inače bliski prijatelj Dr Ante Pavelića. Članovi Hrvatskog državnog sabora u tom sazivu bili su Srbi dr Svetislav Šumanović, vice-ban Hrvatske i Slavonije od 1903 do 1906 godine, te predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba od 1929 do 1941. godine, kao i Uroš Doder. (Jozo Tomasevich, War and revolution in Yugoslavia 1941 – 1945. Stanford University Press, 2001)
General Đuro Grujić, osoba od najvećeg Pavelićeva povjerenja, glavar glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga je na procesu pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu, u septembru 1945 godine izjavio: ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45)
General-pukovnik Fedor Dragojlov bio je general-pukovnik u Hrvatskoj vojsci, a u periodu od 1943 do kraja 1944 glavni zapovjednik Hrvatske vojske.
Visoke položaje u vojsci Nezavisne države Hrvatske imali su i slijedeći Srbi: general Jovan Iskrić, general Mihajlo Lukić, general Miroslav Opačić, ustaški krilnik i general Dušan Palčić, general Milan Desović, zrakoplovni general Đuro Dragičević, te zrakoplovni general Milan Uzelac.
Ministar “bez lisnice” u Vladi NDH bio je i magistar farmacije Ljubomir Pantić, apotekar iz Bijeljine.
Marka Šarca notorni koljač je bio ustaški tabornik u Tornju i Pakracu, a kasnije logornik u Pakracu. Bio je čovjek od osobnog povjerenja pukovnika Maksa Luburića, u stvari njegova desna ruka za područje Pakraca, Lipika, odnosno Zapadne Slavonije. (Dane Pavlica, Stratišta oko Papuka i Psunja, Zavičajno udruženje Slavonaca, Beograd, 2007) Marko Šarac je strijeljan kao ratni zločinac 1946. godine zbog niza počinjenih masovnih zločina nad svojom braćom i sestrama Srbima i Srpkinjama u selima oko Pakraca.
Mihajlo Lukić odlikovan je Hrvatskim troilistom 1. stupnja s hrastovim grančicama, a to odlikovanje primili su samo: Jure Francetić, Rafael Boban, Slavko Kvaternik i on. Posmrtno je odlikovan i njemačkim križem 1. stupnja s hrastovim lišćem kao izvanredan i dobar suradnik.
Milka Obradović, koja se valjda „dokazivala“ pred kolegicama ustašicama u logoru Stara Gradiška, vršeći grozne zločine, a posebno s velikim uživanjem nad srpskom djecom i Srpkinjama.
Po zlu je bio poznat i jasenovački koljač Mile Vasić, koji je u tom logoru smrti sa posebnim zadovoljstvom klao i ubijao maljem baš svoje Srbe.
Četnički vojvoda Radoslav Rade Radić je aktivno učestvovao sa svojom jedinicom u zajedničkom napadu Nemaca i ustaša na civile na Kozari. Pri tom je iskazao veliku kooperativnost i subordinaciju sa jedinicama Vermahta i NDH, što je kasnije bila jedna od stavki u optužnici protiv njega.
Četnički vojvoda Uroš Drenović je sa četničkim vrhom aktivno učestvovao u pripremama za ustaško-Nemačku ofanzivu protiv slobodne teritorije na Kozari. Bio je prisutan na sednici na kojoj se govorilo o predstojećoj ofanzivi na Kozaru. To svedoči zapisnik sa sednice četničkog vrha 7. juna 1942. godine i njegov referatu kome on između ostalog kaže:
“ Propagande nema uopšte kod nas. Partizani govore da je njihova čitava Bosna. Narodu se može izložiti i lepo kazati sve što je na stvari. Pozadina mora razumevati naš rad, a rad u pozadini mora da bude organizovan. Dalje referiše o stanju partizana koji su se sada grupisali u Kozari i Grmeču. Na njih će napasti, prema obaveštenjima koja on ima biti izvršena ofanziva 14. ov. mj. Hrvati će biti naročito oprezni oko Vidov dana, a iz Londona putem radija poručuju da borba za sad stane. Mislim da je narod jedino na taj način spašen, što smo zaključili ovaj sporazum.”
Pod komandom Uroša Drenovića i Marčetića aktivno su učestvovale u napadu na Kozaru zajedno sa ustaškim, nemačkim i mađarskim jedinicama, sveukupno oko 2.000 četnika pod komandom Osovine.
Hajde pišat' pa spavat' 
