Džuma mubarek olsun
Tarikat kao zaboravljeni dragulj
Razgovor sa šejhom, hadži Fejzulahom ef. Hadžibajrićem
Pitanja: Mustafa Prljača
Objavljeno u časopisu za islamske znanosti i praksu
“ISLAMSKA MISAO” godina XI, broj 129, Muharrem-Safer 1410. / Septembar, 1989. godine
Sufijski tarikati (ili derviški redovi) kod nas su prisutni faktički od samog prisustva islama u našim krajevima. U različitim periodima, u različitim društveno-političkim i vjerskim prilikama, različito su i tretirani od ogromnog uvažavanja i poštivanja, do totalnog ignorisanja. Jedno je, međutim, sigurno: tarikati su, kroz sav taj period, uživali veliki ugled među muslimanima. Predstavljali su oličenje poštenja i čestitosti i bili uzor moralne usavršenosti. U njima su nalazili i pribježište mnogi duhovnosti i božanske Ijubavi željni ljudi, mnogi tragaoci za dubljim smislovima života i svega postojećeg, mnoge nesrećne duše ali i griješnici koji su se žeIjeli očistiti od ružnih postupaka svojih, koji su se željeli približiti Bogu i od Njega zatražiti oprost za grijehe svoje i grijehe ostalih Ijudi...Tarikati su im vraćali izgubljenu nadu, u njihova srca ulijevali sigurnost i usađivali Ijubav i milosrđe prema svim Božijim stvorenjima.
Pripadnici nekog od tarikata bili su i mnogi velikani pisane riječi, mnogi pjesnici i kaligrafi. Žar svoje ljubavi prema Bogu, žar svoga aška, pretakali su u riječ. Iza njih su ostajala monumentalna djela islamske kaligrafije, stotine primjeraka Kur’ana ispisane vještom derviškom rukom, mnoga vrsna djela iz područja šerijatskog prava, akaida, tefsira, hadisa... Nije mali broj ni onih koji su od silne svoje ljubavi satkali pjesmu i prostirali je na okolinu. Eho mnogih tih pjesama dopire i do nas.
Medutim, val opće materijalizacije, potisnuo je tarikat u stranu i izbacio ga iz kolotečine života. Još od početka ovoga stoljeća na njega počinje padati prašina zaborava. Vremenom ga je skoro potpuno prekrila. Islamska zajednica ga je, 1952. godine, ekskomunicirala, proglasivši ga preživjelim i nepotrebnim. Ljudi su, u općoj trci za što većim materijalnim dobrima, zaboravljali i Boga i svoju dušu. Ispunjavalo se Kur'ansko upozorenje: “I nemojte biti kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da zaborave i sami sebe!?” Tarikat se, prepušten sam sebi, nebrizi i nehaju, sve više topio. Članstvo se smanjivalo a šejhovi izumirali. Srećom,tarikata nije nestalo.
Islamska zajednica je, uvidjevši najzad vrijednosti tarikata, ove godine odlučila ponovo ga vratiti u svoje okrilje i uključiti ga u program svojih ukupnih vjerskih aktivnosti. Tim povodom, a u ciIju predstavljanja tarikata našoj široj javnosti, razgovarali smo sa hadži Fejzulahom ef. Hadžibajrićem, autorom mnogih radova iz područja sufijske misli i šejhom kaderijskog tarikata...
. . .
Kod nas se, osobito posljednjih godina, mnogo piše o tesawufu i tesawufskoj misli u islamu. No, tesawwufska misao je, na neki način, usko vezana za tarikat. Upravo je tarikat taj koji je baštini u sebi, koji je njeguje i razvija i koji se, na kraju, bitno karakterizira njome. Ne možemo se požaliti da se i o tarikatima nije pisalo. Međutim, ta pisanja su se, uglavnom, svodila na nastanak, razvoj i rasprostranjenost pojedinih sufijskih redova i vrlo malo su se bavila njihovom praktičnom stranom, praktičnim ustrojstvom tih redova. Odluka Vrhovnog starješinstva da se tarikati ponovo vrate u okrilje Islamske zajednice dobar je povod da se nešto više kaže o tome. Tarikati su naša stvarnost, ali, nažalost, i naša nepoznanica. Veliki broj naših muslimana skoro ništa ne zna o njima, naročito u krajevima u kojima ta tradicija nije nikako ni postojala. Hoćete li nam reći kako izgleda hijerarhija jednog tarikata? Počnimo od šejha koji se nalazi na njegovom čelu - kako on postaje šejh i u čemu se sastoji njegova funkcija ?
Hadžibajrić: Da, na čelu svakog tarikata se nalazi šejh. Promovisanjem u tu funkciju, on postaje
el-me'mur bil-iršad (onaj čija je dužnost upućivati, op. autora) i to nakon što dobije dopuštenje da to čini, što zavisi od uviđajnosti onog ko¬žji to dopuštenje daje, tj. kada procijeni da on posjeduje intelektualne, moralne i duhovne kvalitete za to. To su dosta komplicirane stvari, jer onaj koji daje dopuštenje mora ispitati i shvaćanje onog kome daje, odnosno dubinu njegova poimanja i stepen duhovnog uzdignuća.
O tome postoji i određena literatura, sufijska literatura, koja uči da postoji sedam tzv.
tawrowa (stupnjeva) kroz koje mora proći svaki šejh, ali se u nekom od tih tawrowa mora nalaziti i svaki pripadnik tarikata.
Prvi
tawr se karakterizira time što je njegov objekat
la ilahe ill Allah. To podrazumijeva da se onaj ko se nalazi u njemu mora paziti da ne iziđe iz njegova okvira, tj. da mora znati da je sve, baš sve, podredeno Bogu i da tu nema izuzetka. Drugo, što je takoder vrlo važno, je to da čovjek u ovom stupnju, na ovom nivou spoznaje, u svemu može, i mora, vidjeti nekakav znak (
ajet) koji ga upućuje na Boga. Može to biti drvo, kamen ili bilo što drugo. Sve to, na svoj način, upućuje na Jednog Boga, Allaha...
Eto, to je uglavnom područje koje obuhvaća prvi
tawr. Objekat drugog tawra je -
Allah. Područje ovog stupnja je, dakle, uže od onog prvog. Kod trećeg je ono još uže - samo
Hu.
Kakva je razlika između, recimo, stupnja Allah i stupnja Hu ?
Hadžibajrić: Razlika je u spoznaji Boga, isključivo u spoznaji. Tako će, npr. čovjek dok je u prvom stupnju, spoznati da je cjelokupna egzistencija bitno vezana za Boga, da iza svega postojećeg, u stvari, stoji Bog, Allah. Kada se to spozna, onda se sva pažnja usmjerava prema Allahu. Tako se objekat spoznavanja sužava a sama spoznaja se uzdiže na viši nivo. I tako redom...
Da li svaki pripadnik tarikata, odnosno bilo koji drugi vjernik, može sam znati u kojem se od tih sedam stupnjeva nalazi ili o tome prosuđuje samo šejh ? Zatim, postoje li nekakva obilježja, znaci ili pojave, koje su karakteristične za svaki od ovih stupnjeva ?
Hadžibajrić: Svaki pripadnik tarikata može s velikom vjerojatnoćom pretpostaviti u kojem se stupnju nalazi. To je opet u zavisnosti od dubine njihove spoznaje. Postoje i odredena obilježja, čak i fizički znaci. Vide se, recimo, pojedine boje, čuju specifični zvuci... Prvi stupanj se, npr. karakterizira mnoštvom
išareta (aluzija), a već smo rekli da sve može biti išaret.
No, nastavimo sa nabrajanjem tawrowa. Stigli smo do trećeg tawra,
Hu. Objekat spoznaje je, kako vidiš, tu još uži, još svedeniji.
La ilahe ill Allah je golemo, dosta široko i prostrano, pa čak i ime
Allah, iako je ono jedno od Njegovih vlastitih imena.
Hu je; uže, mnogo uže, a u jezičkom smislu je to zamjenica i znači
ON, dakle zamjenjuje ime. On. Ko ?
Allah...
Poslije ovog nivoa spoznaje, čovjek se uzdiže u četvrti stupanj. To je
hakk, istina. Znači, put kojim idemo je
hakk. Istinit je i pravi. Povodimo se za
Hakkom i utapimo u Njega, u Allaha. Znači, istina je ono do čega smo došli. Ovdje se ne radi o tome da čovjek postaje identičan s Bogom, već da biva aktivno uključen u određene procese koje je Bog uspostavio...
Eto, to bi bila četiri tzv. početna stupnja, odnosno niži stupnjevi spoznaje. Potom slijede tri viša, stupnja. To su:
hajj,
kajjum i
kahhar. Sa ova prva dva stupnja, odnosno petim i šestim, završava se napredovanje u spoznaji kod pripadnika tarikata. S tim on postaje zreo za šejha.
Medutim, ko može znati, odnosno kako se može ustanoviti da je pripadnik tarikata prošao kroz sve ove faze, da je njegova spoznaja dostigla nivo koji mu omogućuje da se uvede u društvo šejhova ?
Hadžibajrić: To može samo šejh njegova tarikata. On ga je nadzirao i pratio njegov duhovni razvoj, njegovo duhovno uzdizanje. U isto vrijeme duhovna bliskost izmedu njih dvojice biva sve izraženija, i oni to osjećaju. Završni stupanj duhovne spoznaje šejh ustanovljuje iz samih razgovora koje vodi s pripadnikom tarikata, ali i iz njegova ponašanja, odnosa prema svemu postojećem itd. Šejh tako uvida da takav postaje
el-me'mur bil-iršad, da mu se stavlja u dužnost iršad, upućivanje. I on preuzima dužnost, osamostaljuje se.
Napomenuo bih da se ovaj posljednji stupanj -
kahhar, odnosi na Muhammeda, a.s., Naime, riječ je o uspostavljanju duhovne veze s njim, o srčanoj bliskosti s njim, o bliskosti misli i osjećanja. To je tô nasljeđivanje Poslanika, premda Poslanik kao takav nema i ne može imati pravog nasljednika s obzirom na to da je on
nebijj, poslanik, i da poslije njega više neće biti nikoga njegova ranga. Na neki način ga zamjenjuju, odnosno nasljeđuju, samo istaknuti učenjaci njegova ummeta čiji su otkucaji srcâ slični njegovim, i čija su shvatanja bliska njegovim...I sve dok učenjak ne bude u duhovnoj vezi s Alejhisselamom, nije njegov istinski nasljednik.
Ali, na koji način se uspostavlja ta duhovna veza s Poslanikom ?
Hadžibajrić: Uspostavlja se preko onih stupnjeva (
tawrowa) koje smo nabrojali. Uzdizanjem na posljednji, sedmi
tawr duhovne spoznaje, dolazi do uspostavljanja duhovne veze s Poslanikom, a. s.
Dok smo još kod ovih tawrowa, zanimalo bi nas da li je za svaki tawr predviđen i tačno odredeni način zikra, koji se razlikuje od jednog tawra do drugog ?
Hadžibajrić: Svaki
tawr, kao što smo već rekli, ima odredene pojave, odnosno manifestacije, koje su mu svojstvene. No, za svaki
tawr postoji i određeni
zikr. U stvari, na ovaj početni stadij zikra iz prvog tawra, tawra
La ilahe ill Allah, samo se dodaju nove kvalitete, dodatni zikrovi. Tako, kako raste i razvija se sama spoznaja, raste i povećava se i zikr, paralelno.
Je li to specifikum samo jednog tarikata ili je kod svih isti slučaj ?
Hadžibajrić: To je tako kod svih tarikata. U tom pogledu, kao i u pogledu onih sedam tawrowa, svi tarikati su jednaki. Oni se međusobno razlikuju samo zbog toga što se razlikuju i ljudi koji ih vode, već prema njihovu shvaćanju. Tako su neki tarikati vrlo strogi, dok su drugi prilično liberalni, što zavisi od šejha koji ih je osnovao.
Dakle, kada pripadnik tarikata dostigne onaj nivo duhovne spoznaje koji ga čini zrelim i sposobnim da preuzme ulogu šejha i kada to sam njegov šejh ustanovi, dobija pismenu potvrdu, idžazu, da je postao šejh. Kao takav, može samostalno da vodi tarikat. Međutim, u slučaju njegova odsustva, ko može da ga zamjenjuje i kakve su njegove kompetencije ?
Hadžibajrić: Kada je
šejh odsutan, on nekog iz tarikata ovlašćuje da vrši njegovu dužnost. Takva osoba se zove
wekil (opunomoćenik) i hijerarhijski se nalazi na drugom mjestu, odmah poslije šejha.
Na trećem, posljednjem mjestu, nalazi se
rehber. To je riječ perzijskog porjekla i označava osobu koja se nalazi kod
šejha, prima i najavljuje posjete, ugošćava posjetioce i slično. Ostali pripadnici tarikata se zovu
muridi, koji se biraju iz redova simpatizera (
muhibba). Za
wekila se određuje izrasliji čovjek i on ima sve kompetencije koje ima i
šejh, s tom razlikom što on, kao
wekil, ne može u tarikat primati nove članove. Za to je ovlašćen samo šejh.
Kod nas, u Bosni i Hercegovini, trenutno imaju četiri šejha. To su:
Beha ef. u Živčićima,
šejh Fočak u Sarajevu,
hadži Omer u Visokom i moja malenkost u Sarajevu. Njih trojica pripadaju
nakšibendijskom tarikatu a ja
kaderijskom, koji je i najstariji. To su, dakle, šejhovi koji imaju svoje tekije a u Visokom ima i
šejh Sulhi ef., koji ima zvanje šejha, ima
idžazu, ali nema svoje tekije. On je imao funkciju predsjednika Nakšibendijske komisije.
U Bosni i Hercegovini ima ukupno sedam tekija a osma je u opravci. To su tekije u Foči, Sarajevu, Travniku, Visokom, Mostaru, Živčićima i na Oglavku. Funkciju tekije vrši i Kaimino turbe u Zvorniku. Postoji tekija i u Diviču, za koju kažu da je od starina, no ona još nije aktivna. Čuo sam da je popravljena, međutim, još nema wekila za nju, nemamo pogodnu osobu. Radimo na tome da uskoro i nju aktiviramo.
Znate li, možda, koliki je ukupan broj pripadnika tarikata ?
Hadžibajrić: Meni lično to nije poznato, ali je moguće da to zna neki od trojice drugih šejhova. Ja sam, npr., šejhluk primio 9. avgusta, 1965. god., u Istanbulu, od
šejha Muhjiddina, i do sada sam u tarikat uveo samo devet derviša. Svi su oni, prije stupanja u tarikat, imali određene doživljaje, tzv.
džezbe, privlačnosti koje su ih vukle ovamo, a koje mogu biti otvorene i zatvorene. Otvorene džezbe su vidljive i manifestacione i njih primjećuju i drugi ljudi, dok su one zatvorene nevidljive i poznate su samo onome ko ih doživljava...
Hoćete li nam reći kakav je način primanja u tarikat ? Postoje li tu određeni kriteriji ?
Hadžibajrić: To se razlikuje od tarikata do tarikata. U obzir se uzimaju doživljaji...
Ako bih ja, npr., htio pristupiti Vašem tarikatu, šta biste Vi učinili ?
Hadžibajrić: Dao bih ti nešto da učiš. Poslije izvjesnog vremena, zavisno od toga kakva si osoba, u tebi bi se pojavio jedan poseban hâl, jedno specifično duhovno stanje o kojem bi ti meni ispričao. Na osnovu toga ja bih donio odluku, već prema tome u kakvu bih te stanju vidio. Zatim, vrlo su važni i snovi, naravno oni istiniti. I oni igraju veliku ulogu...
Kriteriji za primanje u tarikat su vrlo strogi i to je svojstveno svim tarikatima. Stoga su svi tarikati
hakk, ispravni. Jedan profesor, npr., za nečiji odgovor da peticu ili šesticu, a za nečiji desetku. U krajnjoj konzekvenci ipak je to njegovo subjektivno viđenje, i tu veliku ulogu igra njegova savjest.
Pravilo je da se ne smije krivo postupiti. U tarikat se ne smije primiti niko za nečiji hatar, nekome za ljubav. Stoga onaj koji uvodi u tarikat, šejh, mora ispunjavati tri uvjeta:
muhakkak,
muselsel i
musedždžel.
Muhakkak znači da je uistinu prošao kroz one faze koje smo objasnili (
tawrowe) i da je poslije njih postao šejh.
Muselsel znači da se veže za nekog drugog šejha, tj. za onog koji mu je izdao
idžazu (dopuštenje za samostalan rad u ulozi šejha) i da se zna ko je on.
Musedždžel znači da je to negdje zabilježeno i da se
idžaza ima napismeno. Ispunjavanje tih uvjeta se traži zato da bi samo pouzdan i provjeren čovjek mogao biti šejh, da bi se zatvorila vrata Iažima i prevarama...
Da bi neko postao šejh, sigurno mora zadovoljavati određene kriterije. Koji su ti kriteriji ?
Hadžibajrić: A koje kriterije mora zadovoljavati učitelj da bi bio učitelj ?! Pored moralnih, intelektualnih i duhovnih kvaliteta i pored obaveznog puta i tretmana koji mora preći, a o kojem smo ranije govorili, šejh mora posjedovati i široko vjersko obrazovanje. Mora dobro poznavati Kur'an, hadis, fikh, akaid i sufijsku misao. Na koju će sufijsku literaturu staviti akcenat zavisi od šejha kao osobe. Ja, npr., najčešće iščitavam Ibn Arebijeva djela i to posljednjih godina. Ranije sam, uglavnom, čitao nešto drugo, Ibn Arebija nisam dovoljno razumijevao...
Mogu li tarikatu pristupiti i žene ili je ta mogućnost ostavljena samo muškarcima ?
Hadžibajrić: Nije mi poznato da su se kod nas u nekom tarikatu nalazile i žene premda tu ne postoji nikakva zabrana. Žena, međutim, ne može biti šejh, iz prostog razloga što ona ne može biti imam; ne može, dakle, voditi zikr. Neki naši prvaci, ipak, smatraju da je ženin najbolji tarikat - hizmet, poslušnost svom mužu...
Kakvo je trenutno stanje u našim tarikatima ? Postoje li tu neke oscilacije, određena pomjeranja ?
Hadžibajrić: Sve do dolaska Austro-Ugarske stanje u našim tarikatima je bilo zadovoljavajuće. Od toga pa sve do danas ono se konstantno pogoršava. Glavni razlog što je to tako je
džehalet, neznanje u koje je bila zapala naša zvanična ulema. Oni su nas okvalificirali kao nešto što je preživjelo i što je nepotrebno. Bila je to fatalna greška. Tarikati su bili prepušteni sami sebi i Zajednica o njima nije vodila nikakva računa. Tako su tekije počele ubrzano propadati a dobar broj ih je i zatvoren. Nedostajala su elementarna sredstva za njihovo održavanje. Svijet je sve više zaboravljao da tarikati uopće i postoje. Čak se ni u medresama ništa nije predavalo o tome. Jesi li ti, npr., o tome išta učio u Medresi ? A da su tarikati mogli raditi u normalnim uslovima, sigurno je da bi oni vršili stanovit uticaj na ljude i stanje u njima bi bilo znatno bolje. A vidiš, Zajednica je, 1952. god., zvaničnim dekretom stavila tekije van okvira Islamske zajednice ! Tekije su tad pozatvarane, pozaključavane. One koje su bile van Sarajeva pretvorene su u mesdžide. Tako je to bilo 20-ak godina, sve do izbora za reisa hadži
Naima ef. On i
dr. Čemerlić su lično došli kod mene i zamolili me da podnesem pismenu molbu za ponovno otvaranje tekija i za njihovo vraćanje u okrilje Islamske zajednice. Učinili su to nakon njihova putovanja po Kosovu, kada su vidjeli da su tamošnje tekije otvorene...
U Starješinstvu je tada bio
dr. Smajlović i mi smo uveli koordinaciju, jer se vidjelo da su tarikati još živi. Bilo je potrebno uskladiti njihov rad sa radom Starješinstva. Oformili smo svoj centar i ja sam bio njegov koordinator. Na taj način mi smo ponovno oživjeli, nečujno i bez ikakve pompe. Ovogodišnje zvanično vraćanje tekija u okrilje Zajednice nas, stoga, nije nimalo iznenadilo, iako nas je mnogo obradovalo. To je, medutim, ponajviše zasluga
Jakuba ef. Selimovskog.
Šta vama, u stvari, znači ovo ponovno uključivanje u Islamsku zajednicu ?
Hadžibajrić: Znači slobodu i nesputanost u vršenju naših aktivnosti. Zatim, to znači priznavanje našega mjesta i uloge u ukupnom radu Islamske zajednice, te naše aktivno uključivanje u njene programe. Mi od Zajednice očekujemo konkretne zadatke. Ona, eto, ima predavače, ima vaize, muallime i intelektualce različitih profila, ali joj je jedno vrlo važno područje ostalo nepokriveno. To je područje
zikra i
iršada (upućivanje od slučaja do slučaja, od osobe do osobe), upravo ono što čini suštinu našega rada. Neka nas Zajednica zaduži za to, kao sastavni dio svojih vjerskih aktivnosti, tako će pomoći i nama i sebi, još više se obogatiti i dati nove sadržaje svome ukupnom radu...
Mi bismo, kao tarikat, zadržali svoj Centar, jer bismo se tu mogli sastajati i razmjenjivati misli. A Starješinstvo neka prouči sve mogućnosti kako da nas na najbolji način uključi u svoj rad...
