....daj ba....pa i na TV uvijek daju preview...Ivy wrote:ne pravi se blesavpitt wrote:A sta je to u tom izdanju:D:D
Kako vam je u dijaspori ljudi?
-
MoodSwingeR
- Posts: 141
- Joined: 25/08/2004 03:09
#78
Sto bas 11. aprila? Mene sad nesto hastra hvata.... um, hoces biti i na CNN? Nadam se da nije nista po zlu.
Iz ciste radoznalosti... dosla si sa $500, sada se skolujes i... uspjela si? Hm, definiraj uspjeh (nesh kontam da se prihvatim tvojih kriterija, mogu rahat promijeniti ime u Bill Gates).
I, bez obzira koliko nama taj naslov (ne) odgovarao, svi koji vec neko vrijeme zivimo vani se racunamo u dijasporu (jal' izbjeglice, jal' gastarbajtere, jal' nesto trece, to je vec posebna prica).
Um, sta je ono bilo pitanje?
Ah, da - per diaspora ad astra!
Iz ciste radoznalosti... dosla si sa $500, sada se skolujes i... uspjela si? Hm, definiraj uspjeh (nesh kontam da se prihvatim tvojih kriterija, mogu rahat promijeniti ime u Bill Gates).
I, bez obzira koliko nama taj naslov (ne) odgovarao, svi koji vec neko vrijeme zivimo vani se racunamo u dijasporu (jal' izbjeglice, jal' gastarbajtere, jal' nesto trece, to je vec posebna prica).
Um, sta je ono bilo pitanje?
Ah, da - per diaspora ad astra!
-
Toozla
- Posts: 3220
- Joined: 07/12/2004 02:12
- Location: Sarajevo_USA
#79
...nije Bill Gates ali ako si prosao kroz fazu skolovanja u USA onda bi trebao znati da se sam moras pobrinuti za sve....od rente, hrane, odjece, izlazaka, knjiga....itd...u velikoj vecini slucajeva cak i ako imas neku stipendiju moras raditi neki bezveze posao za extra lovu....u skoli te niko ne tjera , prema tome do tvoje je upornosti hoces li napredovati dalje.....evo u njenom slucaju cak je i neko sa strane primjetio nekakav uspjeh....MoodSwingeR wrote:Iz ciste radoznalosti... dosla si sa $500, sada se skolujes i... uspjela si? Hm, definiraj uspjeh (nesh kontam da se prihvatim tvojih kriterija, mogu rahat promijeniti ime u Bill Gates).
...uporedi je sa ostatkom njene generacije u BIH koji jos uvijek zivi kod roditelja i upisuje istu godinu na faxu po treci put(cast izuzetcima)...
...za fazu zivota u kojoj se trenutno nalazi ovo je uspjeh.....ne postaje se Bill Gates preko noci....
-
Shoba
- Posts: 1734
- Joined: 24/11/2003 00:00
#80
ova tema je nazalost razumljiva samo onima koji su osjetili dijasporu. Lokalni to nikada nece shvatiti. Prema tome, dzaba sve ovo.....
Pored toga, kad god se vratim u Sarajevo, osjecam se ko da nikada nisam nigdje ni otisao...i bas me briga sta ko misli....I ako mi je ceif, sutra cu se vratiti i (k'o biva) nekome preoteti posao..hahahahah
Inace, dijaspora samo u zemljama poput nase nesto predstavlja. Kad neki Englez ode da zivi u Afriku ili aziju, niko ga nece prozivati "dijasporasem"....ovo su sve nasi mali, lokalni kompleksi.....
Nase drustvo uvijek tezi ka nekakvom glupom egalitarizmu, poravnavanjem svega sto postoji. A sve je u sustini nekakva zavist ili zloba..... ko biva, ja nesto treba da se nekome pravdam...ma zaboli me.......
Pored toga, kad god se vratim u Sarajevo, osjecam se ko da nikada nisam nigdje ni otisao...i bas me briga sta ko misli....I ako mi je ceif, sutra cu se vratiti i (k'o biva) nekome preoteti posao..hahahahah
Inace, dijaspora samo u zemljama poput nase nesto predstavlja. Kad neki Englez ode da zivi u Afriku ili aziju, niko ga nece prozivati "dijasporasem"....ovo su sve nasi mali, lokalni kompleksi.....
Nase drustvo uvijek tezi ka nekakvom glupom egalitarizmu, poravnavanjem svega sto postoji. A sve je u sustini nekakva zavist ili zloba..... ko biva, ja nesto treba da se nekome pravdam...ma zaboli me.......
-
Ivy
- Posts: 1689
- Joined: 08/02/2004 00:00
- Location: Sarajevo, BiH
- Contact:
#81
Skroz si u pravu Toozla. Za sve sam se sama morala pobrinut pocevsi od $500 a onda su ljudi ovdje primjetili da mogu, da znam i da zelim da uspijem i dali mi sve dzaba. A kad imas sve dzaba onda mozes da se razvijas i ganjas neke svoje folove... Sta je to uspjeh za mene, pa eto recimo americka diploma sa $500 a da moji roditelji nisu platili ni centa, da nisu morali prodat kucu ili stavit je pod hipoteku. Uspjeh je sto lova pomalo stize u formi stipendija da nastavim dalje mozda i na nekom od velikih univerziteta (Yale, Harvard). Uspjeh je priznanje od skole i drzave (state). Uspjeh je priznanje na nacionalnom nivou (citava USA)... a kasnije ko zna, mozda i upoznam Billa (ili Gatesa ili Clintona), mozda odsanjam taj san iako ne znam sta bih sa toliko paraToozla wrote:...nije Bill Gates ali ako si prosao kroz fazu skolovanja u USA onda bi trebao znati da se sam moras pobrinuti za sve....od rente, hrane, odjece, izlazaka, knjiga....itd...u velikoj vecini slucajeva cak i ako imas neku stipendiju moras raditi neki bezveze posao za extra lovu....u skoli te niko ne tjera , prema tome do tvoje je upornosti hoces li napredovati dalje.....evo u njenom slucaju cak je i neko sa strane primjetio nekakav uspjeh....MoodSwingeR wrote:Iz ciste radoznalosti... dosla si sa $500, sada se skolujes i... uspjela si? Hm, definiraj uspjeh (nesh kontam da se prihvatim tvojih kriterija, mogu rahat promijeniti ime u Bill Gates).
...uporedi je sa ostatkom njene generacije u BIH koji jos uvijek zivi kod roditelja i upisuje istu godinu na faxu po treci put(cast izuzetcima)...
...za fazu zivota u kojoj se trenutno nalazi ovo je uspjeh.....ne postaje se Bill Gates preko noci....
Pitt, jesam spomenula sam te i zato moras procitat!
Ivy
-
neko iz mase
- Posts: 2018
- Joined: 29/12/2004 21:18
#82
ja bi za svaki slucaj FBI obavijestio, meni ovo izgleda kao velika prijetnja 
-
pitt
- Posts: 27093
- Joined: 03/12/2002 00:00
- Location: Steelers Nation
#83
Ma jebo Gatesa...vazno je da mene znasIvy wrote:Skroz si u pravu Toozla. Za sve sam se sama morala pobrinut pocevsi od $500 a onda su ljudi ovdje primjetili da mogu, da znam i da zelim da uspijem i dali mi sve dzaba. A kad imas sve dzaba onda mozes da se razvijas i ganjas neke svoje folove... Sta je to uspjeh za mene, pa eto recimo americka diploma sa $500 a da moji roditelji nisu platili ni centa, da nisu morali prodat kucu ili stavit je pod hipoteku. Uspjeh je sto lova pomalo stize u formi stipendija da nastavim dalje mozda i na nekom od velikih univerziteta (Yale, Harvard). Uspjeh je priznanje od skole i drzave (state). Uspjeh je priznanje na nacionalnom nivou (citava USA)... a kasnije ko zna, mozda i upoznam Billa (ili Gatesa ili Clintona), mozda odsanjam taj san iako ne znam sta bih sa toliko paraToozla wrote:...nije Bill Gates ali ako si prosao kroz fazu skolovanja u USA onda bi trebao znati da se sam moras pobrinuti za sve....od rente, hrane, odjece, izlazaka, knjiga....itd...u velikoj vecini slucajeva cak i ako imas neku stipendiju moras raditi neki bezveze posao za extra lovu....u skoli te niko ne tjera , prema tome do tvoje je upornosti hoces li napredovati dalje.....evo u njenom slucaju cak je i neko sa strane primjetio nekakav uspjeh....MoodSwingeR wrote:Iz ciste radoznalosti... dosla si sa $500, sada se skolujes i... uspjela si? Hm, definiraj uspjeh (nesh kontam da se prihvatim tvojih kriterija, mogu rahat promijeniti ime u Bill Gates).
...uporedi je sa ostatkom njene generacije u BIH koji jos uvijek zivi kod roditelja i upisuje istu godinu na faxu po treci put(cast izuzetcima)...
...za fazu zivota u kojoj se trenutno nalazi ovo je uspjeh.....ne postaje se Bill Gates preko noci....
Pitt, jesam spomenula sam te i zato moras procitat!
Ivy
:D-
MoodSwingeR
- Posts: 141
- Joined: 25/08/2004 03:09
#86
Svaka tebi cast, vrlo fino si se snasla, ako tako nastavis, sigurno ces i uspjeti. Sto se tice ovog malog nesporazuma, bit ce da koristimo razlicita kriterija, mozda zbog razlicite generacijske pripadnosti. No, i dalje stojim pri onoj svojoj - ako primijenim tvoja kriterija, ja ispadnem jedan veoma uspjeli ciko (a nesh se tako ne vidim, to je sve). Sve najbolje!Ivy wrote:Skroz si u pravu Toozla. Za sve sam se sama morala pobrinut pocevsi od $500 a onda su ljudi ovdje primjetili da mogu, da znam i da zelim da uspijem i dali mi sve dzaba. A kad imas sve dzaba onda mozes da se razvijas i ganjas neke svoje folove... Sta je to uspjeh za mene, pa eto recimo americka diploma sa $500 a da moji roditelji nisu platili ni centa, da nisu morali prodat kucu ili stavit je pod hipoteku. Uspjeh je sto lova pomalo stize u formi stipendija da nastavim dalje mozda i na nekom od velikih univerziteta (Yale, Harvard). Uspjeh je priznanje od skole i drzave (state). Uspjeh je priznanje na nacionalnom nivou (citava USA)... a kasnije ko zna, mozda i upoznam Billa (ili Gatesa ili Clintona), mozda odsanjam taj san iako ne znam sta bih sa toliko paraToozla wrote:...nije Bill Gates ali ako si prosao kroz fazu skolovanja u USA onda bi trebao znati da se sam moras pobrinuti za sve....od rente, hrane, odjece, izlazaka, knjiga....itd...u velikoj vecini slucajeva cak i ako imas neku stipendiju moras raditi neki bezveze posao za extra lovu....u skoli te niko ne tjera , prema tome do tvoje je upornosti hoces li napredovati dalje.....evo u njenom slucaju cak je i neko sa strane primjetio nekakav uspjeh....MoodSwingeR wrote:Iz ciste radoznalosti... dosla si sa $500, sada se skolujes i... uspjela si? Hm, definiraj uspjeh (nesh kontam da se prihvatim tvojih kriterija, mogu rahat promijeniti ime u Bill Gates).
...uporedi je sa ostatkom njene generacije u BIH koji jos uvijek zivi kod roditelja i upisuje istu godinu na faxu po treci put(cast izuzetcima)...
...za fazu zivota u kojoj se trenutno nalazi ovo je uspjeh.....ne postaje se Bill Gates preko noci....
Ivy
PS. A znam kako ti je. Been there, done that.
-
SKENDERIJA
- Posts: 14
- Joined: 16/03/2005 06:37
- Location: Melbourne
#87
Hmmm kako mi je bas dobro pitanje!!!!
Dosao ovde 94 iz rata i odmah nastavio skolovanje,i zavrsim tu srednju skolu upisem faks.Ali 98 stariji razbu mi se tivra u Rajvosa i ja za njim,zajebavao se po gradu do kraja 99 trosio lovu izlazio sjedio po bastama isao na more klasika.Medzutim onda nadjem posao kao prevodilac u Americkoj ambasadi, dobra lova i dobar posao.Ali pored svega toga skontao sam da ja sam ipak navikao na nesto drugom silom prilika,pocelo me nervirati sve.Raja najvise ono razmisljanja itd,2 puta sam mogao izgubiti glavu ni kriv ni duzan belaja vazda samo zato sto recimo imas dobro auto ili dobro izgledas ili se dobro oblacis ili imas dobre ribe oko sebe.Sarajevo i vecina raje dole ne vole kad si bolji ili imas vise, najvise vole kad nemas!!!!I 2002 godine odlucio da odem sad u neku drugu zemlju da vidim kako je zivjeti i upoznam neku ribu u Svedskoj i preselim se kod nje reko zapad a blizu kuci.Medzutim kad sam dosao u Svedsku vidio sam koja je to tuga i jad,meni i dan danas nece biti jasno kako ljudi mogu da zive u Svedskoj pa to je zona sumraka.I jedva izdrzao pola godine i vratio se opet u Rajvosa i dole bio 7 mjeseci. Nakon toga skontam da cu dole tek da se vratim za stalno kad se ozenim i smirim,znaci dijeca skola ja i zena posao itd, a do tad cu samo da dolazim kad mi se bude htijelo na odmor jer su mi svi dole se vratili starci i brat sa suprugom i dijecom.Lozio sam se na Rajvosa non stop zrtvovao sebe i dosta stvari da bi bio dole ali sad sam skontao da mi je ipak dok sam mlad najbolje gdje sam sad a to je Melbourne, a dole 3 puta godisnje mogu uvjek otici.Izvinjavam se sto sam oduzio ali mi se svidjela tema,ali cu samo reci da volim svoj grad Sarajevo najvise na svijetu volim njegove ulice jos vise ali mi smeta mentalitet,papnluk itd itd.Prije nismo imali sansi da to vidimo i skontamo jer smo zivjeli u njemu zalosno ali tako je, tek kad nas je ovaj rat bacio sirom svijeta skontali smo te stvari.Ali i pored svega ovoga sto sam rekao obozavam Rajvosa i kad budem spreman na miran familijarni zivot vracam se opet a dok sam god u fazonu kurvaluka,nocnog zivota,putovanja itd ovde cu biti.Jer ne zelim da me gleda pola grada ako izadjes nabiladan u majici bez rukava jer kontaju ovaj jak i zajeban,i ne zelim da stanem na semafor u dobrom autu i da kontam sad ako pogledam u nekoga slucajno odmah ce reci sta je sta gledas picko haha hahaha to su male stvari ali male stvari cine zivot jer su one svakodnevnica!!!
pozdrav pravim Sarajlijama a ne onim sto su dosli 95!!!!!!!
Dosao ovde 94 iz rata i odmah nastavio skolovanje,i zavrsim tu srednju skolu upisem faks.Ali 98 stariji razbu mi se tivra u Rajvosa i ja za njim,zajebavao se po gradu do kraja 99 trosio lovu izlazio sjedio po bastama isao na more klasika.Medzutim onda nadjem posao kao prevodilac u Americkoj ambasadi, dobra lova i dobar posao.Ali pored svega toga skontao sam da ja sam ipak navikao na nesto drugom silom prilika,pocelo me nervirati sve.Raja najvise ono razmisljanja itd,2 puta sam mogao izgubiti glavu ni kriv ni duzan belaja vazda samo zato sto recimo imas dobro auto ili dobro izgledas ili se dobro oblacis ili imas dobre ribe oko sebe.Sarajevo i vecina raje dole ne vole kad si bolji ili imas vise, najvise vole kad nemas!!!!I 2002 godine odlucio da odem sad u neku drugu zemlju da vidim kako je zivjeti i upoznam neku ribu u Svedskoj i preselim se kod nje reko zapad a blizu kuci.Medzutim kad sam dosao u Svedsku vidio sam koja je to tuga i jad,meni i dan danas nece biti jasno kako ljudi mogu da zive u Svedskoj pa to je zona sumraka.I jedva izdrzao pola godine i vratio se opet u Rajvosa i dole bio 7 mjeseci. Nakon toga skontam da cu dole tek da se vratim za stalno kad se ozenim i smirim,znaci dijeca skola ja i zena posao itd, a do tad cu samo da dolazim kad mi se bude htijelo na odmor jer su mi svi dole se vratili starci i brat sa suprugom i dijecom.Lozio sam se na Rajvosa non stop zrtvovao sebe i dosta stvari da bi bio dole ali sad sam skontao da mi je ipak dok sam mlad najbolje gdje sam sad a to je Melbourne, a dole 3 puta godisnje mogu uvjek otici.Izvinjavam se sto sam oduzio ali mi se svidjela tema,ali cu samo reci da volim svoj grad Sarajevo najvise na svijetu volim njegove ulice jos vise ali mi smeta mentalitet,papnluk itd itd.Prije nismo imali sansi da to vidimo i skontamo jer smo zivjeli u njemu zalosno ali tako je, tek kad nas je ovaj rat bacio sirom svijeta skontali smo te stvari.Ali i pored svega ovoga sto sam rekao obozavam Rajvosa i kad budem spreman na miran familijarni zivot vracam se opet a dok sam god u fazonu kurvaluka,nocnog zivota,putovanja itd ovde cu biti.Jer ne zelim da me gleda pola grada ako izadjes nabiladan u majici bez rukava jer kontaju ovaj jak i zajeban,i ne zelim da stanem na semafor u dobrom autu i da kontam sad ako pogledam u nekoga slucajno odmah ce reci sta je sta gledas picko haha hahaha to su male stvari ali male stvari cine zivot jer su one svakodnevnica!!!
pozdrav pravim Sarajlijama a ne onim sto su dosli 95!!!!!!!
-
themen
- Posts: 14
- Joined: 10/01/2005 21:17
#88
Hmmm kako mi je bas dobro pitanje!!!!
Hvala bogu imam sve sto mi treba...
Patim se jer bosnu vidim sa ocima ong naroda koji je gledao izmedzu 92-95 godine i ponekad mi se dusa racijepa od zalosti. I to je najteze kad te dusa boli...kad si nesposoban pomoci bosni a to zelis....
Hvala bogu imam sve sto mi treba...
Patim se jer bosnu vidim sa ocima ong naroda koji je gledao izmedzu 92-95 godine i ponekad mi se dusa racijepa od zalosti. I to je najteze kad te dusa boli...kad si nesposoban pomoci bosni a to zelis....
-
SKENDERIJA
- Posts: 14
- Joined: 16/03/2005 06:37
- Location: Melbourne
#90
novalic wrote:skenderija :
pozdrav pravim Sarajlijama a ne onim sto su dosli 95!!!!!!!
sto bi znacilo da je ostali dio bosanaca u sarajevu dijaspora....
Ma nije bas tako ali nije ni daleko od te istine
nemam ja nista protiv tih ljudi ali ni nista zajednickog nemam znaci ono neutrala -
novalic
- Posts: 4807
- Joined: 07/02/2003 00:00
#91
to ti je nekako isto, skenderijo, ko da bi te australci vjecito smatrali - dosljakom...
ljudi se tamo, vjerujem kao ni ovdje, ne zamaraju takvim stvarima, to je izgleda dio nase balkanske bastine...
sve dok god se ogradjujes od ostalih, zato sto nisu iz sarajeva, zato sto nisu ovo, zato sto nisu ono.. ti pravis od njih drugacije ljude.. a jesu li to oni stvarno... to se ja pitam... imas 100 x vecih papaka sarajlija nego...
ljudi se tamo, vjerujem kao ni ovdje, ne zamaraju takvim stvarima, to je izgleda dio nase balkanske bastine...
sve dok god se ogradjujes od ostalih, zato sto nisu iz sarajeva, zato sto nisu ovo, zato sto nisu ono.. ti pravis od njih drugacije ljude.. a jesu li to oni stvarno... to se ja pitam... imas 100 x vecih papaka sarajlija nego...
-
The_Fluid
- Posts: 5591
- Joined: 02/08/2002 00:00
- Location: Earth
#92
Uzeli smo drzhavljanstvo shto jeste jeste, no hajra da nekog ima nema, uglavnom te uredno pretresu, no prvo te ispod oka pogledaju, ono jeste da je sve kao u Bosni, i ljudi govore slichnim jezikom, malo su grublji, malo vishe pljuju po ulici, slusha se muzika ibarske magistrale, i notju je dobro ne voziti glavnom cestom, vole ljude da stisnu po gasu, nekad i neke druge tako stisnu, uz banderu ili zid kakve zgrade.
Radi se od jutra do sutra, vremena se nema, pratimo vijesti u Bosni, i nekako mi se chini da je tamo sve gore i gore, fala Bogu pa smo mi ovdje gdje jesmo, a primaju i KM, tako da u mjenjachnicu i ne idemo.
Radi se od jutra do sutra, vremena se nema, pratimo vijesti u Bosni, i nekako mi se chini da je tamo sve gore i gore, fala Bogu pa smo mi ovdje gdje jesmo, a primaju i KM, tako da u mjenjachnicu i ne idemo.
-
FortunaBela
- Posts: 6376
- Joined: 02/01/2005 11:01
- Location: SWE
#93
Da li je to proklestvo ljudi koji jednom napuste svoje rodno mjesto, ili je blagoslov biti obogaćen sa iskustvom življenja u drugim zemljama, kontinentima? Da li nam to iskustvo donosi više dobra ili zla...uvijek nekako protrnem na izjavu "u domovini stranac posta, u tuđini stranac osta", jer je tako istinita..
Kada bijah posljednji put "kući" naravno da prepoznah ulice (mada ne sve, a o imenima ulica da i ne govorim), naravno da prepoznah lica (naravno ne sva, tek poneka) i pitam se da li je dobro to što sam se toliko otuđila od svog kraja...
S druge strane, sada gdje živim, iako sam više no dobro prihvaćena i zastupljena u socijalnom životu, ne osjećam se ono "domačinski"...uvijek se dogodi da mi nedostaje miris starog kraja, ona riječ, ili razumjevanje onog što mislim ... sve ono što je u susretu 'naših' ljudi tako prirodno.
Igrom slučaja evo, odlaskom iz moje zemlje dobih nebrojena poznanstva (multi-nacionalna, multi-religijska, multi-rasna), progovorih na par jezika (iako sam potpuni anti-talent za strane jezike), stekoh par prijatelja do groba,,,ali opet nešto fali....
Znam da sam ostala, isto bi mi nešto falilo
šta je to u ljudskoj prirodi što nam ne da biti bezbrižnim?
Ne želim da me neko krivo shvati i stane mi objašnjavati bla bla...ja sam svjesno otišla, i znam šta sam i ko sam,
ali ne znam šta je istinska domovina više....da li ova u srcu, ili tamo gdje se ugodno i kao kod kuće osjećam?......
Kada bijah posljednji put "kući" naravno da prepoznah ulice (mada ne sve, a o imenima ulica da i ne govorim), naravno da prepoznah lica (naravno ne sva, tek poneka) i pitam se da li je dobro to što sam se toliko otuđila od svog kraja...
S druge strane, sada gdje živim, iako sam više no dobro prihvaćena i zastupljena u socijalnom životu, ne osjećam se ono "domačinski"...uvijek se dogodi da mi nedostaje miris starog kraja, ona riječ, ili razumjevanje onog što mislim ... sve ono što je u susretu 'naših' ljudi tako prirodno.
Igrom slučaja evo, odlaskom iz moje zemlje dobih nebrojena poznanstva (multi-nacionalna, multi-religijska, multi-rasna), progovorih na par jezika (iako sam potpuni anti-talent za strane jezike), stekoh par prijatelja do groba,,,ali opet nešto fali....
Znam da sam ostala, isto bi mi nešto falilo
šta je to u ljudskoj prirodi što nam ne da biti bezbrižnim?
Ne želim da me neko krivo shvati i stane mi objašnjavati bla bla...ja sam svjesno otišla, i znam šta sam i ko sam,
ali ne znam šta je istinska domovina više....da li ova u srcu, ili tamo gdje se ugodno i kao kod kuće osjećam?......
-
Zadig
- Posts: 5755
- Joined: 25/02/2005 19:39
- Location: British Columbia
#94
Bella, to ti je individualno.
Ako ti Bosnu dozivljavas kao svoj jedini dom, bar eto duhovni, onda ti nece biti nidje kao kod kuce.
Mnogi nasi ljudi, ukljucujuci i mene, vise nemaju osjecaj pripadnosti nekoj drzavi, kao kuci, kao domu...
jednostavno dje okacis sesir to ti je to...
svako to na svoj nacin dozivi, zavisi i sa koliko je napustio dom, sta je sve u maticnoj drzavi dozivio i tako dalje...
Ako ti Bosnu dozivljavas kao svoj jedini dom, bar eto duhovni, onda ti nece biti nidje kao kod kuce.
Mnogi nasi ljudi, ukljucujuci i mene, vise nemaju osjecaj pripadnosti nekoj drzavi, kao kuci, kao domu...
jednostavno dje okacis sesir to ti je to...
svako to na svoj nacin dozivi, zavisi i sa koliko je napustio dom, sta je sve u maticnoj drzavi dozivio i tako dalje...
-
FortunaBela
- Posts: 6376
- Joined: 02/01/2005 11:01
- Location: SWE
#95
Postoje neke neslučene dubine u orkanu naših snova i naših sjećanja i postoje neke vjećite slike u besmrtnosti naše prošlosti.
Postoje, neki neponovljivi i slatki mirisi našeg djetinjstva i naših tajni. I postojimo mi u svemu tome.
Nepobjedivi i uvijek prokleto nespremni za sva nam namutnuta zla, za sve obmane i sve prevare.
Ničim zaslužene i bez odjeka.
I gledam ove snjegove tuđe, strane daljine i nebo što ledi.
I gledam sebe u svemu tome, malu i nemoćnu, u neshvatljivim mi zaj*bancijama nekih kosmičkih, nazovi zakona, gdje mi drugi neko, sudbinu kroji. Nešto smrdi i nešto nije u redu!
Ne može biti, a da nismo krivi!? Samo gdje?
Gdje pogriješismo tako silno, pa nam se i divljaci sada smiju?
Možda jer ne znamo stati kada volimo i pretjerujemo čak i kada mrzimo.
Možda uvijek pomalo volimo čak i one koje mrzimo, a mrzimo, Bože me sačuvaj, sve one za koje nam se čini, da volimo?
Ne bih više ni o sličnim razlikama, ali ni o različitim sličnostima, mada nam sve to u podsvijesti i u našem biću leži. I kao zmija u njedrima, prijeteći spava.
A možda nam surovi Balkan, poneke odgovore daje?
Jer sada već, i poslije svega, uopšte nisam sigurna da i oni drugi, samo da su mogli, ne bi činili kao i oni prvi i treći, ili da onaj treći nije činio isto kao onaj prvi ili drugi, samo što mi to ne znamo ili ne želimo da znamo?
Hmm... možda ima nečeg u tom računu?
Mada ni tu ne treba pretjerati, jer od silnog računa, ponekad zaboli glava.
I što je još gore, zaboli duša. Ova naša... Balkanska.
Sva naša stremljenja, svi naši usponi i padovi, nikada ne pokrivene kuće i vječito nedorečene misli, ostale su negdje daleko iza nas, oskrnavljene, otete od smisla, poharane i ponižene.
E, onda dođe neko čudno vrijeme i svi se mahom okrenuše Bogu, nadajući se i isčekujući odgovore s neba.
A sve ono u fazonu, nismo mi. Oni su prvi počeli!
Međutim i to bijaše kratkog daha. Onda... zaboravismo i na Boga, pomalo ljuti i kivni, čak i na njega.
A potom tišina...
Tišina koja razvaljuje mozak i koja se hinjski pretvori u ravnodušnost.
Refleksija neizvjesnosti i straha, uokvirena u krvavu sliku neba dok plače i čekajujuci, još uvijek čekajući.
Možda nas? Ko zna?
Toliko je toga u našim malim i kratkim životima nedorečenog i nikada do kraja, objašnjenog. Toliko toga je nedovršenog i zato mi nekako prirodno zvuči ta nježna misao, da nas zaista negdje, neko ili nešto, još uvijek čeka?
Neka klupa, neki grob, neka ulica ili krošnja starog kestena, taj nijemi svjedok naših malih tajni i velikih laži.
Možda smo se pravo zaletili, pa ih tek tako ostavili? Možda ih olako prepustismo zaboravu?
Onako hinjski i umotano, kako samo mi to znamo i umijemo.
Egoistički i okrutno, isuviše zauzeti samima sobom, brigom, ljubavi i mržnji prema drugima.
Mada je i ovo puko onanisanje riječima, samo još jedan bijeg od dragih nam slika prošlosti, slika koje se kao pijavica uvališe u svaku moždanu poru, u svaku jutarnju kafu, prvi san i svaki sutrašnji dan.
Znam da bi bez njih bili niko i ništa, a kontam nešto - šta smo onda s njima?
Snovi ne lažu, samo što ih mi ponekad pogrešno kužimo.
I ne samo snove - i sjećanja mi znamo ponekad malo okrenuti, zavrnuti i iskriviti, pa hoćemo da sve ne bude onako kako je zaista bilo ili ih skontamo i montiramo onako kako bi smo mi to željeli, ili još gore, kako danas želimo da bude!
Eeee care - ne može to tako! Sve se zna.
Bosanac si! I Balkanac.
I nije to baš za neku veliku falu, ali nije ni da se stidiš.
Zato, ne pretjeruj ni u jednom, ni u drugom - pogotovo ne u ovom drugom. Samo onaj koji nikada ništa nije imao - taj je zasigurno, uvijek na svome.
Slobodno ponekad pusti maštu na volju, tek tako, iz fazona, ali termije ti, poštedi one kojima pripadaš.
Mojne stari, gatibo!
Jer i od toga zaboli glava. I duša. Ova naša. Balkanska.
Jer sveto je sječanje na moju i našu prošlost i nemoj je dirati.
Sveto je sječanje na moju čaršiju i ljepotu njene raje. Kakva je da je, ona je moja.
Mozda je bilo većih i ljepših, vrag će ga znati? Mada ne vjerujem. Čisto sumnjam.
Na vratima Bosne i na raskršču nebrojenih ratova, satkana od međusobno i samo naizgled, nespojivih spojeva kultura, ljudi i običaja i harmonično uokvirena u idiličnu sliku sretnog djetinjstva, bila je, jeste i zauvijek če ostati riznica naše ranjene duše.
I zato, nikada ne reci da nema nigdje nikoga da te čeka.
Nikad ne reci da ne znaš ko si i da bi ponekad volio zaboraviti odakle dolaziš.
Čak i oni, koje danas mrzimo i proklinjemo za učinjeno nam zlo (ja ih ne mrzim, meni se samo pomalo gade), uskrsnu u nekoj, zalutaloj nam misli.
Istina, stidljivo, ali eto, i to je nešto.
Jer čudna je ova naša, glava u kojoj se izmiješaše sve ljepote, sve nježnosti i strahote minulih dana.
U kojoj se, kao u začaranom krugu, vrti bezbroj pitanja bez odgovora, o nama samima, onima sa nama i onima kojih više nema.
Ali kakva je da je - znam ja, ima u njoj prkosa i volje i snage za pobijediti sve daljine i sve nesreće, sve švedske snjegove i australijske vreline.
Jer čudna je, lijepa i tanana,
i još gore, prokleta...
ova duša naša,
Bosanska.
Postoje, neki neponovljivi i slatki mirisi našeg djetinjstva i naših tajni. I postojimo mi u svemu tome.
Nepobjedivi i uvijek prokleto nespremni za sva nam namutnuta zla, za sve obmane i sve prevare.
Ničim zaslužene i bez odjeka.
I gledam ove snjegove tuđe, strane daljine i nebo što ledi.
I gledam sebe u svemu tome, malu i nemoćnu, u neshvatljivim mi zaj*bancijama nekih kosmičkih, nazovi zakona, gdje mi drugi neko, sudbinu kroji. Nešto smrdi i nešto nije u redu!
Ne može biti, a da nismo krivi!? Samo gdje?
Gdje pogriješismo tako silno, pa nam se i divljaci sada smiju?
Možda jer ne znamo stati kada volimo i pretjerujemo čak i kada mrzimo.
Možda uvijek pomalo volimo čak i one koje mrzimo, a mrzimo, Bože me sačuvaj, sve one za koje nam se čini, da volimo?
Ne bih više ni o sličnim razlikama, ali ni o različitim sličnostima, mada nam sve to u podsvijesti i u našem biću leži. I kao zmija u njedrima, prijeteći spava.
A možda nam surovi Balkan, poneke odgovore daje?
Jer sada već, i poslije svega, uopšte nisam sigurna da i oni drugi, samo da su mogli, ne bi činili kao i oni prvi i treći, ili da onaj treći nije činio isto kao onaj prvi ili drugi, samo što mi to ne znamo ili ne želimo da znamo?
Hmm... možda ima nečeg u tom računu?
Mada ni tu ne treba pretjerati, jer od silnog računa, ponekad zaboli glava.
I što je još gore, zaboli duša. Ova naša... Balkanska.
Sva naša stremljenja, svi naši usponi i padovi, nikada ne pokrivene kuće i vječito nedorečene misli, ostale su negdje daleko iza nas, oskrnavljene, otete od smisla, poharane i ponižene.
E, onda dođe neko čudno vrijeme i svi se mahom okrenuše Bogu, nadajući se i isčekujući odgovore s neba.
A sve ono u fazonu, nismo mi. Oni su prvi počeli!
Međutim i to bijaše kratkog daha. Onda... zaboravismo i na Boga, pomalo ljuti i kivni, čak i na njega.
A potom tišina...
Tišina koja razvaljuje mozak i koja se hinjski pretvori u ravnodušnost.
Refleksija neizvjesnosti i straha, uokvirena u krvavu sliku neba dok plače i čekajujuci, još uvijek čekajući.
Možda nas? Ko zna?
Toliko je toga u našim malim i kratkim životima nedorečenog i nikada do kraja, objašnjenog. Toliko toga je nedovršenog i zato mi nekako prirodno zvuči ta nježna misao, da nas zaista negdje, neko ili nešto, još uvijek čeka?
Neka klupa, neki grob, neka ulica ili krošnja starog kestena, taj nijemi svjedok naših malih tajni i velikih laži.
Možda smo se pravo zaletili, pa ih tek tako ostavili? Možda ih olako prepustismo zaboravu?
Onako hinjski i umotano, kako samo mi to znamo i umijemo.
Egoistički i okrutno, isuviše zauzeti samima sobom, brigom, ljubavi i mržnji prema drugima.
Mada je i ovo puko onanisanje riječima, samo još jedan bijeg od dragih nam slika prošlosti, slika koje se kao pijavica uvališe u svaku moždanu poru, u svaku jutarnju kafu, prvi san i svaki sutrašnji dan.
Znam da bi bez njih bili niko i ništa, a kontam nešto - šta smo onda s njima?
Snovi ne lažu, samo što ih mi ponekad pogrešno kužimo.
I ne samo snove - i sjećanja mi znamo ponekad malo okrenuti, zavrnuti i iskriviti, pa hoćemo da sve ne bude onako kako je zaista bilo ili ih skontamo i montiramo onako kako bi smo mi to željeli, ili još gore, kako danas želimo da bude!
Eeee care - ne može to tako! Sve se zna.
Bosanac si! I Balkanac.
I nije to baš za neku veliku falu, ali nije ni da se stidiš.
Zato, ne pretjeruj ni u jednom, ni u drugom - pogotovo ne u ovom drugom. Samo onaj koji nikada ništa nije imao - taj je zasigurno, uvijek na svome.
Slobodno ponekad pusti maštu na volju, tek tako, iz fazona, ali termije ti, poštedi one kojima pripadaš.
Mojne stari, gatibo!
Jer i od toga zaboli glava. I duša. Ova naša. Balkanska.
Jer sveto je sječanje na moju i našu prošlost i nemoj je dirati.
Sveto je sječanje na moju čaršiju i ljepotu njene raje. Kakva je da je, ona je moja.
Mozda je bilo većih i ljepših, vrag će ga znati? Mada ne vjerujem. Čisto sumnjam.
Na vratima Bosne i na raskršču nebrojenih ratova, satkana od međusobno i samo naizgled, nespojivih spojeva kultura, ljudi i običaja i harmonično uokvirena u idiličnu sliku sretnog djetinjstva, bila je, jeste i zauvijek če ostati riznica naše ranjene duše.
I zato, nikada ne reci da nema nigdje nikoga da te čeka.
Nikad ne reci da ne znaš ko si i da bi ponekad volio zaboraviti odakle dolaziš.
Čak i oni, koje danas mrzimo i proklinjemo za učinjeno nam zlo (ja ih ne mrzim, meni se samo pomalo gade), uskrsnu u nekoj, zalutaloj nam misli.
Istina, stidljivo, ali eto, i to je nešto.
Jer čudna je ova naša, glava u kojoj se izmiješaše sve ljepote, sve nježnosti i strahote minulih dana.
U kojoj se, kao u začaranom krugu, vrti bezbroj pitanja bez odgovora, o nama samima, onima sa nama i onima kojih više nema.
Ali kakva je da je - znam ja, ima u njoj prkosa i volje i snage za pobijediti sve daljine i sve nesreće, sve švedske snjegove i australijske vreline.
Jer čudna je, lijepa i tanana,
i još gore, prokleta...
ova duša naša,
Bosanska.
-
Drug_Tito
- Posts: 718
- Joined: 09/03/2004 00:00
#96
Ma dobro je ovdje. Moglo bi biti malo bolje. Da ima par mjesta gdje se moze kupiti cevapa bilo bi super. Ali nema, ali zato ima teriyaki, sushi, indijska hrana, pa se prezivi. Naucio sam nesto u diajspori, nije sve u cevapima, ali bi mogao sada jednu veliku banjalucku pojesti. Iako bi bio sretan i sa sindikalnom.
-
Daisy
- Posts: 178
- Joined: 14/05/2004 01:43
#97
pa slazem se ali postoji tu problem, vratiti se nije lako, iako dosta ljudi o tome sanja i masta, realnost je da si u inostranstvu ili zavrsio fals, navikao se na tempo zivota, uzeo kredite, uspostavio odnose, i kuca te vuce na drugu stranu, jer ti fali nas mentalitet. Nije se lako vratiti, pogotov kad se od tebe ocekuje da se vratis sa parama i nekom idejom za zivot.
Ljudi se brzo ukorijene ma gdje bili. najbolje jednostavno zivjeti kad znas da imas dva doma, i mislim da dosta raje grijesi sto misli da treba da se opredijeli. koliko je evropljana s dva drzavljanstva i mijesanih brakova a nemaju takve dileme. Mi smo sami sebi napravili kopleks da se moramo izjasniti. Zasto lijepo ne biti npr Bosanac- Amerikanac i ugodno se osjecati u obje koze?
Zapad je suh, ali imas svu onu stabilnost koju nemas dole. Ako uspostavis dobar balans, ne odreknes se nase kulture, a prilagodis se njihovoj, moze biti jako dobro.
Ljudi se brzo ukorijene ma gdje bili. najbolje jednostavno zivjeti kad znas da imas dva doma, i mislim da dosta raje grijesi sto misli da treba da se opredijeli. koliko je evropljana s dva drzavljanstva i mijesanih brakova a nemaju takve dileme. Mi smo sami sebi napravili kopleks da se moramo izjasniti. Zasto lijepo ne biti npr Bosanac- Amerikanac i ugodno se osjecati u obje koze?
Zapad je suh, ali imas svu onu stabilnost koju nemas dole. Ako uspostavis dobar balans, ne odreknes se nase kulture, a prilagodis se njihovoj, moze biti jako dobro.
-
PR80.
- Posts: 2773
- Joined: 03/08/2005 11:02
#98
Osjecam da imam majku i macehu... Bez obzira koliko se osjecam integriranom u ovom skandinavijskom sistemu opet me neka jaca sila vuce ka domovini odakle je moje porijeklo. Ali... ovdje je ta neka sigurnost: posao, fax, izlasci, raja... Sve je na mjestu... Ebi ga... al` uvijek mi bude dobro kad odem i do Bosne... I uvijek mi je jedan od naj, naj tezih trenutaka rastajanje sa rajom, rodbinom... uh, kad se samo sjetim onih odbrojavanja od zadnjih minuti provedenih u Bosni... Teskooo
Al` znam isto tako da mi i maceha nije losa zemlja.... jednog dana kad se vratim mozda cu osjecati da ce ove dvije zemlje zamjenuti svoje uloge u mom zivotu.
Al` znam isto tako da mi i maceha nije losa zemlja.... jednog dana kad se vratim mozda cu osjecati da ce ove dvije zemlje zamjenuti svoje uloge u mom zivotu.