Kolega forumaš
okan1988 me je u prethodnom postu zamolio da i napišem nešto o dešavanjima u komšiluku Istočne Njemačke, dakle o Čehoslovačkoj-Češkoj kroz tranziciju i danas. Unaprijed se izvinjavam da je ovo nekako off topic, ali mislim samo u strogo geografskom smislu, u političko-društvenom smislu stalno pričamo o istom periodu i radi se o regiji koja ima puno zajedničke historije i veza. Ako misle moderatori da ovo ne treba biti ovdje, unaprijed se još jednom izvinjavam i ako će smatrati sljedeće redove baš neodgovarajućima za ovu diskusiju, onda bujrum izbrišite ih.
Dakle šta se tiče Češke u fazi tranzicije, evo nešto malo iz mojih sjećanja u subjektivnih pogleda na promjene nakon 1989. godine:
Moje djetinstvo iza "gvoždene zavjese" mogu danas opisati kao mirno i lijepo. Uporedo sa današnjom situacijom, nije bilo društvenih ekstrema, nisu bili nevjerovatno bogati i strašno siromašni. Djeca nije lutala u svoje slobodno vrijeme u šoping centrima nego je bilo puno takozvanih "krugova" za djecu - ribarski, vatrogasni, pčelarski, modelarski, muzički krugovi, bolje rećeno kursevi, koji su mislim bili besplatni i organizirani su od strane škola ili domova kulture. Posebno mi se dopada da nije bilo nikakvih kladionica, kockanja, droga itd. Vrh kriminala je bio kada je neka zločesta djeca pokušavala njuškati razređivač toluen koji se ipak mogao kupiti u drogerijama samo na uvid ličnog dokumenta (dakle samo odrasli).
Za odrasle je važila radna obaveza, to znači da je čovjek bez odgovarajuće potvrde u ličnom dokumentu da je negdje zaposlen automatično postao počinilac krivičnog djela "društvenog parazitovanja". Naravno da zbog toga u mnogim firmama je radni moral bio veoma loš. U školi sam i ja bio pionir, ali nije to niko oko mene shvaćao nekako ozbiljno, hodali smo na izlete u prirodu na obližnja brda, igrali razne igre. Roba u prodavnicama nije bila tako blistava i široke ponude kao recimo na zapadu, ali nikad nismo imali problema da kupimo osnovne stvari i namirnice. Svakako mnoge vrste "bolje" robe nisu bile na tržištu u dovoljnoj količini tako da je postojao fenomen takozvane "podpultovke" - podpultovka je bila roba koju je vama prodavačica-poznanica sakrila pod pult dok ne stižete u prodavnicu, naravno da se joj nešto platilo za to, ili vi ste mogli da joj pružate neku uslugu (organiziranje popravke u stanu itd.). Svakako moji roditelji su sa srednjom stručnom spremom (mama sa maturom na poslovnoj akademiji i znanjem njemačkog i francuskog, tata sa maturom na srednjoj elektrotehničkoj školi) uspijevali zaraditi za najam trosobnog stana u novom stambenom naselju, svake godine za godišnji odmor u Bugarskoj ili u Istočnoj Njemačkoj ili unutar Čehoslovačke, i kasnije su mogli kupiti vikendicu sa velikom njivom koja je tada koštala velike pare i još su uspjeli ulagati u popravku one kuće-vikendice (stare preko 200 godina). Kola nismo imali jer je bilo malo komplicirano kupiti automobil, i za razliku od bivše Jugoslavije, automobilizacija u Čehoslovačkoj nije bila tako jaka - i naš grad je bio važan željeznički čvor gdje su svako malo zaustavljali lokalni, brzi i međunarodni vozovi. Namirnica je u prodavnicama uvijek bilo dovoljno, neki proizvodi su bili čak i puno bolji od današnjih imitacija. Kod odjeće i obuće je bila situacija malo složenija, izbor nije bio velik pa se često putovalo u obližnje zemlje - Istočnu Njemačku, Poljsku itd. i švercala se roba na putu natrag. Posebno se sjećam da se o Poljskoj pričalo kako tamo nema hrane u prodavnicama.
Čehoslovačka kao federalna država je funkcionisala bez problema, znali smo da ima u Slovačkoj većih razlika između gradova i ruralnih područja i da važi "što istočnije to siromašnije"... ali nije bilo nikakvih tenzija, posebno u regiji gdje sam se ja rodio stiglo je nakon drugog svjetskog rata puno Slovaka, čak i moj dedo je rođen u Bratislavi. Svaki treći čovjek oko mene ima baku ili tetku na Slovačkoj ili porijeklom iz Slovačke... Svakako odnosi su bili OK, razlika između naših jezika je manja nego između vašeg jezika i slovenskog pa su svi mogli da normalno pričaju svojim jezikom i drugi su ih razumjeli. Federalna televizija je emitirala vijesti izmjenično iz Praga na češkom i iz Bratislave na slovačkom (parni-neparni dani), veoma omiljene su bile slovačke TV drame i inscenacije.
Došla je godina 1989., u Pragu su se na početku godine desili neki nemiri, ali ništa ozbiljno za našu regiju. U julu 1989. godine sam sa roditeljima bio na godišnjem odmoru u istočnom Berlinu što je za mene bilo vrlo egzotično, posebno se sjećam berlinskog zida koji se meni baš nije sviđao. Posjećivali smo muzeje, razne znamenite objekte itd.
U oktobru su u medijima počeli da obavještavaju o krizi u Istočnoj Njemačke, ova država je malo kasnije svoje granice hermetično zatvorila tako da ni živa duša nije mogla u DDR ili iz nje. Počelo se pričati o emigrantima iz Istočne Njemačke koji su u Pragu kempovali na bašti ambasade Zapadne Njemačke, govorilo se o njima u TV kao o nesavjesnim i neloajalnim elementima.
Od septembra 1989. godine izabran sam bio u grupu koja je trebala učestvovati u ime naše škole u nekom velikom natjecaju "Šta znaš o zemlji gdje sutra već znači juče" - o poznavanju historije Sovjetskog saveza. Učio sam napamet životopis Vladimira Ilijiča Lenjina, svaki ponedjeljak smo morali doći malo ranije u školu gdje su učitelji sa nama trenirali i ponavljali naučene stvari. 17. novembar je prošao bez veće pažnje medija (što je bilo logično), ali dva tri dana nakon toga se počelo svašta pričati, ljudi su počeli crtati plakate i govoriti o dosad sasvim neobičnim temama. Nama su u školi rekli da neće biti više natjećaja pa ne moramo više dolaziti na vježbanje znanja o Lenjinu i Sovjetskom savezu. Vrlo komična je bila transformacija pojedinih učitelja u našoj osnovnoj školi, koji su se iz čvrstih komunjara pretvorili za dan dva u kovane demokrate: Do tada je bilo obavezno da nastavnike zovemo "drug učitelj / drugarica učiteljica (soudruh učitel / soudružka učitelka)". Upravo ovi najcrveniji od crvenih su nas počeli strogo kritizirati kad god smo napravili grešku i nismo rekli "gospodine učitelju / gospođo učiteljico" (nego smo rekli druže / drugarica). Škole i fabrike su radile normalno dalje, ali nekako se promjenio stil informacija u medijima, na autobusima javnog saobraćaja su se pojavili napisi "SLOBODNE IZBORE", u centrima gradova su bile demonstracije ...
Kasnije je imenovana nova vlada, novi predsjednik Havel je izabran od strane starog komunističkog parlamenta, počelo se burno govoriti o svemu mogućem, mirna pospana vremena su definitivno završila. U toku 1990. godine se pričalo o ekonomskim promjenama,političkoj transformaciji. Nažalost su se pojavile i prve nacionalne tenzije, posebno od strane slovačkih politika koji nisu bili zadovoljni trenutnim statusom Slovačke republike u federaciji (mada je slabija Slovačka bila jako razvijena i subvencionirana na račun Češke). Izbio je takozvani "rat o crtici", jer slovački političari nisu željeli više Čehoslovačku nego Čeho-Slovačku sa crticom. Prepirke i svađe političara su jačale, više puta se mijenjao naziv države - izbrisana je riječ "socijalistická", pa je postala "Česko-Slovenská federativní republika", dalje "Česká a Slovenská federativní republika"... u isto vrijeme su se otvorile granice za putovanje na zapad i za uvoz zapadne robe. Svi smo bili naivno oduševljeni blistavim ambalažama, činjenicom da sada nemamo 4 vrste jogurta nego 12 vrsta jogurta u samoposluzi. Takozvani reformski političar Václav Klaus (još nedavno predsjednik države) se pojavio na čelu takozvanih reformatora i Čehoslovačka je počela prihvaćati i realizirati brutalne neoliberalne promjene koje bi (pogledano danas) više odgovarale valjda nekim siromašnim nerazvijenim državama u Africi ili Asiji. Postojeća privreda je počela polako ali sigurno da kolabira, dijelom zbog promjena na tržištima (Sovjetski savez je bio u fazi općeg kolapsa pa je jedva nešto kupovao, na zapadu nije niko želio da kupuje našu robu). U mom kvartu se nalazila ogromna Fabrika sode osnivana negdje prije 100 godina. Proizvodnja je nekoliko godina nakon 1989. godine obustavljena zbog toga što glavna sirovina, sol iz Istočne Njemačke, je bila dostupna samo za tvrdu zapadnu marku. Čehoslovačka kruna je odmah na početku tranzicije u nekoliko talasa devalvacije pala na smješno malu vrijednost tako da smo za zapadnjake predstavljali pravi eldorado.
Na zapadnim granicama države je izbila bukvalna valutna groznica, svi su htjeli da prodaju bilo šta da zarade zapadne valute. Na obližnjim graničnim planinama su pored glavnih puteva osnivane stotine javnih kuća - posebno se sjećam "Night cluba Bihać"

Vlasnici su bili često ljudi porijeklom iz istočne i južne Evrope, prostitutke su bile većinom jadne cure iz Ukrajine, Rusije itd. U mnogim gradićima čak normalni stanovnici nisu mogli ni djecu da puste vani da je ne uhvati neki napaljeni perverzni Švabo, i nikoga u Pragu ovaj problem nije ozbiljno interesovao.
Počelo je povlačenje sovjetske armije iz teritorije Čehoslovačke, kroz naš grad su prolazili neki vozovi sa tenkovima i vojnicima u pravcu istok. Svakako ja sam vidio sovjetske vojnike samo nekoliko puta u životu, sjećam se oficira sa neobično velikim kapama koji su posjećivali najveću robnu kuću u našem gradu (veliki broj sovjetskih vojnika je bio smješten na bazi napravljenoj od bivšeg samostana udaljenog nekih 20 km).
Počelo se govoriti o privatizaciji dotadašnje društvene i državne imovine, znalo se nezvanično kako "neobično" dolaze do velikih para prije svega bivši saradnici tajne policije, ili razni bivši foteljaši iz državnih preduzeća. 1991. godine je realizirana liberalizacija cijena u prodavnicama - do tog trenutka su bile cijene proizvoda unaprijed određene i normalno su bile uključene u tekst na ambalaži. Sjećam se kako je majka došla prvi put šokirana iz samoposluge jer je naprimjer cijena 250 g putera narasla iz 10 kruna na 27 kruna.
Privatizacija je zvanično išla veoma dobro, ali svi su znali da to u većini slučajeva ide preko raznih nezvaničnih veza, bajkovita imanja su dobijali oni najbezobrazniji i oni sa najboljim vezama. Tipična pojava su bili "biznismeni" u ljubičastim odjelima i bijelim tenis-čarapama, ili u trenerkama, koji su nosili u džepovima stotine hiljadu kruna. Omiljena metoda je bila da se fabrika kupi i "istunelira" - znači da su sve dobiti preusmjerene negdje van firme i u firmi su se gomilali samo gubici. Ili se poslovalo tako da ste imali jarana u banci, ili ste nekog utjecajnog u banci podmitili, i banka je vama odobrila kredit od recimo 200 miliona kruna. Kao garanciju je banka primila neku razvaljenu štalu koja nije vrijedila više od 200 hiljadu kruna. Nije bilo ništa lakše nego pare slati na Kajmanske otoke i glumiti dalje uglednog biznismena. Banci je ostala ona ruševna štala. To je bio jedan od razloga lančanog kolapsa banaka krajem devedesetih - i jedan političar je u jednoj TV diskusiji direktno naveo kako su kroz takve tamne poslove nestala sredstva u visini od preko 3 biliona (!!!) kruna što je tada značilo oko 150 milijardi njemačkih maraka.
Putovanje na zapad je za normalne ljude bilo van mogućnosti jer granice su bile otvorene, ali zapadne valute su bile strašno skupe - koliko se sjećam, njemačka marka je znala koštati 22 kruna, dolar 30-35 kruna dok su plate bile netto 3000-5000 kruna na početku 90tih godina.
Prvog janurara 1993. godine je došlo do raspada Čehoslovačke, dirigiranog od strane političara najviše upetljanih u ogromne korupcijske skandale (kao što se danas vidi), bez referenduma jer u referendumu većina birača u Slovačkoj isto kao u Češkoj vjerovatno nebi glasala za raspad zajedničke države (barem takvi su bili rezultati nekih anketa).
U isto vrijeme počela takzovana "Kuponska privatizacija" (
http://en.wikipedia.org/wiki/Voucher_privatization ) kada je svaki punoljetni građanin dobio mogućnost učestvovati na privatizaciji kroz određenu količinu posebnih kupona za koje je mogao dobiti udio u nekoj firmi / fabrici. Na kraju je većina ljudi svoje kupone prodala za gotove pare raznim više ili manje sumnjivim privatnim fondovima i većina tih fabrika je kasnije "istunelirana" i srušena do temelja. Potrebno je istaknuti da NISU POSTOJALI POTREBNI ZAKONI I ZAKONSKA REGULACIJA takvog strateškog poduhvata dakle ova privatizacija se desila na principima "divljeg istoka" - i cilj je bio samo redistribucija kapitala po svakoj cijeni. Václav Klaus je uvijek tvrdio da "nevidljiva ruka tržišta" je lijek za baš sve.
Paradoksno najviše profitabilna privatna fabrika u današnjoj Češkoj, i to Škoda-Volkswagen u gradu Mladá Boleslav, NIJE bila privatizirana preko kupona nego su jednostavno predali ključeve Volkswagenu. Klaus lično je bio apsolutno protiv toga ali nekako su ga tada zaobišli.
Od devedestih godina su dio svakodnevnice postale korupcijske afere, preko kolapsa banaka kojima instant bogataši i "privrednici" nisu vraćali kredite, istuneliranih firma sa stogodišnjom tradicijom, prodaje patenta i zaštićenih prava, krađe i pronevjere društvene imovine, itd. Zakoni su pretvarani i mijenjani tako često da ni najbolji pravnici nisu savršeno upućeni u pravnu situaciju. Politička scena sastoji od sumnjivih pojedinaca, izuzetno glupih ljudi i jasnih kriminalaca. Većina tradicionalne industrije (mašinska, hemijska, prehrambena industrija) je nestala, fabrike su srušene ili su danas iskoštene od mini preduzeća naprimjer za proizvodnju PVC stolarije. U mom gradu je postojala ogromna fabrika sapuna i ulja Setuza, velika fabrika anorganske hemije Spolchemie, dalje fabrika stakla, fabrika cijevnih armatura, fabrika za kvasac, konzerve, kompote i džemove - sve je nestalo. Najveći poslodavac kod nas je danas servisni centar mobilnog operatera dakle to je to kada vas neko stalno zove i nudi vama "neodoljive i odlične" nove mobitel tarife i usluge.
Izuzimajući nekoliko fabrika koje danas dobro posluju, devedeset posto češke privrede je nestalo u burnom periodu divlje privatizacije i korupcije u zadnje 2 decenije. Za zapadne investitore služi Češka pretežno kao jeftina radnja za proizvode sa malom dodatnom vrijednošću, ne za kvalitetne proizvode složenih tehnologija. Rezultat takvog stanja je trajan pritisak na što manje plate i troškove poslodavca koji dobijaju često sramotne državne garancije, ne samo da ne plaćaju poreze, ali korumpirana država njima još i šalje razne subvencije za to da ovdje pokrenu proizvodnju recimo jeftinog alata za lance OBI /Bauhaus. Naravno da takvi investitori jesu uvijek spremni za demontažu svojih hala i preseljavanje tamo gdje će biti boljih uslova za njihov biznis. O tome se glavonje baš ne brinu.
Dakle ima dvije bitne razlike između BiH i Češke:
- Češka nije privatizirana ratnim putem,
- i zbog svoje blizine za zapadna tržišta je još itekako isplativa kao jeftina radnja na čemu je sad utemeljena cijela ekonomija.
Ali trajno je češka ekonomija bez vizije razvoja, na jednostranim i veoma nestabilnim temeljima, u vrlo nestabilnom i korumpiranom političkom sistemu koji pokušava da privatizira SVE - od penzija preko zdravstvenog i obrazovnog sistema do osnovnih ljudskih potrepština.
Šta se tiče zaposlenosti, ona je promjenljiva ovisno o dijelu države - dok u Pragu i u Brno-u (najveći gradovi) ima veoma niske stope nezaposlenosti, posebno u graničnim regijama dostiže nezaposlenost i 25-30 posto. Plate su relativno visoke u Pragu gdje se može zaraditi 800-1000 eur netto mjesečno, dok u ostalim regijama su skoro smješne - poznajem puno ljudi koji pošteno rade za nekih 400-600 eur mjesečno dok su nama cijene namirnica i mnogih proizvoda i čak energenata i vode puno veće nego u Njemačkoj. Problem sa time da radnici ostaju mjesecima bez plata nije čest u državnom sektoru, ali nije nikakva rijetkost u privatnom sektoru, posebno kod manjih firma koje jedva dišu.
Moral u državi je deformiran u tome smislu da pare znače SVE. Bez para si nula, sa parama si NEKO mada nemaš ni devet razreda osnovne škole. Tvrde da se može sve kupiti. Zdravlje, sreća, ljubav, prijatelji, uspjeh, ugled. Kupuju sebi glavonje diplome jer većina od njih nije sposobna normalno studirati, dakle razni čudni privatni univerziteti dodijeluju diplome "brzo, diskretno i uz povoljne cijene". Sudije igraju golf sa najbogatijim biznismenima dakle možeš samo zamisliti nezavisnost pravosudnog sistema. Pobjednik u sudskom sporu je obično taj koji ima boljeg advokata, ne onaj na čijoj strani je pravo. Mnogi ljudi se ne srame skoro ničega da dođu do para, neka solidarnost i poštivanje prema drugome jesu "fuj i komunjarske". Valja samo profit, dobit i pare zarađene po svakoj cijeni. Komična stvar jeste da u normalnoj konkurencijskoj sredini koja vlada npr. u Njemačkoj, u Francuskoj, ili u Engleskoj, prema mojim procjenama pedeset posto takozvanih biznismena bi crklo od gladi jer njihove sposobnosti i struka su nula - i žive oni samo od korupcije dok sa svojim firmama kao krpelji piju pare iz javnih budžeta. Njihovi jarani političari njima dodijeljuju u lažnim konkurzima javne nabavke, zbog čega imamo npr. autoputeve po kilometru skuplje nego Švicari (uz katastrofalan kvalitet).
Vlasti i mediji su naprimjer uspjeli zataškati nevjerovatan skandal koji se desio krajem devedesetih godina kada su neoliberalni "stručnjaci" na čelu Narodne banke PRODALI ZLATNE DRŽAVNE REZERVE, koje su sa 67 tona smanjene na nekih jadnih 10-12 tona, i to za smješne cijene - i umjesto zlata koje je prema njihovim stupidnim riječima "izgubilo bilo koji tržišni značaj, je neperspektivno i radi se o zastarjeloj komoditi" su kupili američke i druge vrijednosne papire i dionice raznih banaka. Potrebno je istaknuti da veliki dio državnih zlatnih rezerva je nastao nakon 1918. godine u novorođenoj Čehoslovačkoj OD LJUDI koji su državi poklanjali svoj nakit, kolekcije zlatnih kovanica itd. Šteta je bila ogromna i naravno nikad nije bilo odgovoran za to.
Zanimljivo je gledati kako su sa rastućim ekonomskim problemima te društvenom krizom takozvani "intelektualci" (ustvari najgluplje sluge onog ko je trenutno gazda) pokrenuli veliku medijsku hajku protiv prethodnog socijalističkog perijoda. Mladim ljudima se čak i u školama tvrdi kako smo u Čehoslovačkoj u vrijeme socijalizma patili skoro kao u Sjevernoj Koreji, neki mladi su ubijeđeni da su desetine hiljadu ljudi umirale od gladi i slične gluposti i laži. Prema zvaničnoj propagandi, sve što se uradilo, izgradilo i desilo u perijodu socijalizma, je zločinačko, odvratno i fuj, tek sad imamo navodno raj na zemlji i sada se dešavaju samo dobre stvari. Ili ako slučajno ima nešto loše danas, za to je uvijek kriv prethodni socijalizam.