ima li iko da odreagira zbog ovih ljudi, stefice, martine, njihovih obitelji,to sta im se radi je grozno
Najveći uspjeh Vraga jeste uvjeriti ljude da on ne postoji (poslovica). Poštovani čitatelji, pokušat ćemo Vam razotkriti i objelodaniti tajni plan koji je usmjeren prema bh Hrvatima, čiji dijelovi se danas odvijaju posredstvom sredstava javnog informiranja i utječu na političku scenu u BiH ali i na javni i medijski život svakog pojedinca. Pokušat ćemo razokriti sve dijelove ovog nadasve složenog plana.
Hrvati u BiH, Hercegovina i grad Ljubuški su žrtve medijsko-psihološkog rata i jednog podlog plana podložavanja, podčinjavanja i prisile te slamanja volje putem medija jednog manjinskog naroda u BiH (Hrvata) volji, zahtjevima i ciljevima drugog većinskog naroda (Bošnjaka).
Kako doznajemo, autor ovoga plana, tajnog naziva „Maršal“ je AID (Agencija za istraživanje i dokumentiranje) odnosno tajna vojna bošnjačka služba, koja je nakon rata trebala biti zatvorena i raspuštena. Osoblje i zapovjedna struktura su samo promijenili naziv u OSA (Državna obavještajna služba) čiji direktor, Almir Džuvo, i sam je bio časnik AID-a okupio je i zadržao potpuno isto osoblje koje je AID imao na raspolaganju. U OSA-i ne radi – niti jedan jedini Hrvat. Dijelovi AID-a rade samostalno izvan okvira zakona, a zaštitu joj pruža legalna OSA. Preko pet kamiona prislušne opreme koja je trebala prijeći u legalnu entitetsku, a kasnije u državnu „tajnu službu“ nije predato, a tajna lokacija ove opreme je poznata samo koordinatorima cijelog jednog paralelnog sistema. Sve ovo je u službi ciljeva bošnjačke politike pored niza i niza najrazličitijih medija. Paralelni AID radi ilegalno za različite bošnjačke političke stranke, od kojih je jedna i SDP BiH u čijoj kuhinji se napravio i plan Maršal.
Hrvati u BiH nemaju niti jedan jedini medij. (Internet portale ne smatram adekvatnim medijima).
U Sarajevo je iz Beograda dovedena Svetlana Broz. Osnovala je „NVO Gariwo“, objavila je knjigu o BiH, a sada je snimila i film „Neđo od Ljubuškog“. Brozova prije šest mjeseci nikada nije u životu čula za Ljubuški niti je znala gdje se on nalazi. Cilj filma je pokrenuti široku medijsku kampanju u kojoj će svi Hrvati u BiH biti prikazani kao „fašisti, ustaše, koljači“, sa jednim časnim izuzetkom – Nedjeljkom Galićem, a svi Bošnjaci u BiH će biti prikazani kao „pozitivci, dobri dečki i žrtve“ uz poneki loši izuzetak koje se eto neće niti navoditi.
Martina Mlinarević Sopta. Apsloutni anonimus do unatrag godinu dana. Osoba nepoznata javnosti. Piše na indexu, potom na --- NO LINKS ---, raspravlja s bošnjačkim medijima, zalaže se za veća prava Hrvata, tu i tamo spomene i treći entitet. Odjednom, preko noći piše kolumnu „Oprosti mi Ljubuški“ (!?) i mijenja stavove podržavajući poruku kontraverznog filma, sudjelujući na projekciji filma zajedno s Ivanom Šušnjarom, vlasnikom --- NO LINKS ---.
Ivan Šušnjar, vlasnik --- NO LINKS --- je možda i naivno glupo sam pristao biti dio ovoga medijskog plana za čije provođenje je bio neophodan i posjećeniji hrvatski portal s brojnim "fanovima". Možda mu se svidjelo biti u „visokom društvu“ zajedno sa Svetlanom Broz, a na kraju možda je i plaćen da je „medijski pokriva“. --- NO LINKS --- je idealan za sprovođene ovog jednog od najsloženijih upravo kontraobavještajnih planova bošnjačke politike zato jer je do jučer promovirao „treći entitet“, „Heru, aktivistički internetski aktivizam“, a sada polako kao „pozitivnu stvar koja se dogodila Hrvatima“ uvodi i Brozova te poruke kontraverznog filma. Hera je odjednom nestala. Treći entitet isto.
Kako je i na koji način Svetlana Broz uspjela za svoje potrebe „usmjeriti“ dvojac „Mlinarević-Sopta – Šušnjar“ ne znamo i niti imamo još bilo kakvih podataka, izuzev svjedočanstva jednog čitatelja koji je Soptu vidio na kavi u društvu Svetlane Broz na benzinskoj crpki u Ljubuškom. Na portalu --- NO LINKS ---, ovih dana se pojavila i zanimljiva teza: „djelovanje portala iz Ljubuškog “ koji su prenosili glas javnosti i sedam udruga iz Ljubuškog, proglašeni su citiram „protuobavještajnim portalima“ (!?).
Ova tvrdnja s portala --- NO LINKS --- je otvorila jedno široko pitanje: kakvo djelovanje ima portal --- NO LINKS ---?
Kakvo „protuobavještajno djelovanje“ mogu imati portali iz Ljubuškog ako su samo prenijeli Priopćenja lokalnih udruženja kao glas javnosti? Svi ovi lokalni portali nemaju dnevnu posjećenost preko 5.000 posjeta i kako uopće mogu biti nekome važni i relevantni za „protuobavještajno djelovanje“?
Brozova dobiva medijski prostor upravo na --- NO LINKS --- koji ima dnevnu posjećenost preko 15.000 posjeta. Portal prenosi i druge članke protiv nje, ali u samoj srži ukupne poruke objavljenih članaka, portal prenosi poruku „obrane Brozovog djelovanja, a potom prenosi i poruku filma: Mi Hrvati trebamo biti ponosni na Galića jer je eto on spašavao Bošnjake kao Oscar Schindler židove u Drugom svjetskom ratu. Bošnjaci nemaju niti Neđu Galića“. No, upravo, spašavanje Bošnjaka Ljubuškog od strahota rata je i bila službena hrvatska politika jer da nije, ne smijemo ni pomisliti što se događalo na istoku BiH.
Vratimo se na generalnu probu plana i čitavog događanja prije projekcije filma „Neđo od Ljubuškog“.
Mlinarević-Sopta je u Mostaru 22. lipnja 2012. bila na „Čokoladnim neredima“. Riječ je o „manifestaciji“ podjele čokolada nakon nogometnih huliganskih nereda koji su izbili na Bulevaru Hrvatskih branitelja. U svojoj kolumni „Mostar je jači od mržnje“ proglašava neizravno mostarske Hrvate „nenormalnim ljudima“, a ove koji su se okupili na Španjolskom trgu i jeli čokolade – „normalnima“. Hrvata na trgu ima vrlo malo iz sigurnosnih razloga jer je to uvijek bilo područje sigurnosnog rizika. Ima li kraja ironiji? Otkud je sada odjednom u Ljubuškom, gdje o Filmu Svetlane Broz piše u kolumni „Oprosti Ljubuški“ u kojem poistovjećuje „žrtve“ Bošnjaka u Ljubuškom (nije poginuo niti jedan jedini, kažu svjedoci u filmu) i hrvatske žrtve Trusine ili Uzdola (preko 250 poginulih hrvatskih civila, još nema procesa za Uzdol, a čeka se presuda za Trusinu). Što je sljedeće?
Otkud je u bh medijski prostor došla, za čije potrebe i s kojim ciljevima ova gospođa, kuda? Što ona želi?
Ovdje je riječ o „fenomenu žabe“ (koju predstavlja cijeli jedan narod) koja se kuha u toploj vodi, koja će skočiti iz vrele vode ali će se skuhati živa u vodi koja se polako zagrijava. Na ovaj način se medijski kuha i cijela hrvatska javnost, prisiljava se na podložnost i podčinjavanje drugom narodu. Ako netko pruži otpor, onda je počašćen epitetima „fašista i ustaša“.
Žrtveno janje bošnjačke propagandne mašinerije je Štefica Galić, koja se za ovaj zadatak javila dragovoljno. Vlasnica je portala „tacno.net“ (prava hrvatska riječ). Iako nema običaj šetanja, a osobito šetanja prema franjevačkom samostanu na Humcu, Štefica Galić zajedno s Amerom Bahtijarom kreće tamo sa samo jednim ciljem, isprovocirati napad bilo koga kako bi ona ispala žrtva, a sredina „rulja fašista“. Uspijeva isprovocirati lokalnu ženu, a Amer Bahtijar, šalje dopis i objavljuje kako je „grupa razularenih Ljubušaka napala i fizički pretukla Galićku“ koja automatizmom ispada žrtva, a kao razlog navodi emitiranje filma. Ministar sigurnosti traži da se ispita cijeli slučaj (!?).
Večeras, Amer Bahtijar šalje novi dopis i objavljuje kako mu je čak policija (!?) prijetila „klanjem i vađenjem crijeva“ te stvara sam od sebe novu žrtvu bošnjačke propagande zamisli medijske „fašizacije“ i spovedbe medijsko-psihološkog rata protiv Hrvata čija je policija „razjareno koljački raspoložena“, a na javnosti je da procijeni „što ćemo s tijelima reda“ kad su i oni „sami fašisti“, a ne policija. Igra žrtve se isplati u medijsko-psihološkom ratu jer Vas javnost sažalijeva i staje na Vašu stranu i u Vašu obranu, no policijski izvidi će utvrditi kako je tijek razgovora bio mnogo „topliji“ i bez apsolutno bilo kakve prijetnje.
U svakom slučaju, oba "napada" su fabricirana i svode se na proizvodnju "žrtava", a proglašenje Ljubušaka "fašistima, koljačima", itd. Proziran plan ali djeluje na široku javnost što i jeste cilj kako bi se dobila potpora i simpatije te osuda "loših i zlih" Hrvata.
Dakle, sve što se odvija ovih dana u i oko slučaja „Ljubuški“ koji je do jučer bio miran hercegovački gradić je proizvod djelovanja Brozove čiji plan „Maršal“ ima za cilj podložiti i podčiniti hrvatsku javnost u BiH ciljevima, volji i htijenjima bošnjačke politike koja se predstavlja žrtvom i jedinim relevantnim čimbenikom, a ako treba, film je neophodan kako bi se i čitava javnost „isfašizirala“ i etiketirala kao „negativna“ te kao takva i loša, a ako je potrebno i dalje, potpuno „neprihvatljiva“ za postojanje.
U ostvarivanju svojih ciljeva se ne biraju sredstva, a bošnjačka propaganda sve oponente i žrtve etiketira i fašizira, što je jedna od brutalnih metoda političko-medijske prisile koja se provodi nad manjinskim narodima.
“Teže je razbiti predrasudu nego atom”– Albert Einstein.
Istina nije relativna, nego cenzurirana.
Svjesni da postoje “štetna” znanja kojima vladajuće elite zabranjuju pristup da bi zaštitile svoje interese kod građana pobuđuje nepovjerenje u institucije. To što masmediji dominiraju prostorom javnog znanja ne znači da su taj prostor ispunili istinitim i objektivnim znanjem. Javni prostor se pretvorio u bojišnicu NWO (Novog svjetskog poretka) što je tipično za totalitarno društvo. U totalitarnom društvu primarna funkcija javnog znanja nije prezentacija istine nego kontrola i nadzor ukupnog društvenog znanja u korist vladajuće elite.
Dezinformacija kao manipulacija objektivnosti koristi se kao oružje protiv “državnog neprijatelja”. Prema Alvinu Toffleru postoji šest ključeva koji utječu na javno mnijenje u propagandno-informacijskom ratu:
1. optužiti suprotnu stranu za zločine i krvoločnost;
2. hiperbolički napuhati važnost zbivanja;
3. demonizirati ili dehumanizirati protivnika;
4. polarizacija: tko nije s nama, taj je protiv nas;
5. poziv na (Božju) kaznu i sankcije;
6. voditi metapropagandu: diskreditirati propagandu protivničke strane.
Manipuliranje s dostupnošću podataka ostvaruje se reduciranjem informacijskih izvora u mainstream medijima. Suvremeni čovjek osjeća da je uskraćen za relevantne informacije. Svjestan je da je bit manipulacije u izvrtanju činjenica i zbog toga sumnja na zavjeru, ali ne zna tko iza toga stoji.
Prema A. Toffleru metapropaganda je najmoćnije sredstvo za manipuliranje ljudskim umom, jer dovodi u pitanje sve što dolazi od strane ideološkog neprijatelja. Taj neprijatelj su za proroke New Age-a reptilijanci, za desničare židovsko-masonski lobiji i iluminati, za neomarksiste korporatistička elita, itd. Teorije zavjera šire strah i stvaraju predrasude. One su neka vrsta ''metafizičke sociologije'' kako kaže kolumnist “Glasa Slavonije” Ivica Šola, jer mnogo pojedinačnih događaja žele čitati pod vidom nekog prvog principa. Možemo ih tumačiti kao dio kolektivne paranoje, senzacionalistički eskapizam frustriranog uma koji silom želi razotkriti i uništiti globalnog neprijatelja.
Pod krilaticom ''otvorimo oči i razotkrijmo neprijatelja'' često se krije bijeg od stvarnih neprijatelja, onih u nama samima. Najbolji način da se oslobodimo globalne manipulacije je da promijenimo sebe, svoj život i loše navike. Tiha revolucija protiv dehumanizacije čovječanstva počinje kad pobijedimo narcisoidni konzumeristički mentalitet i defetizam u sebi. To će biti pravi znak da smo izišli iz matrixa zarobljene svijesti i neoliberalnog socijalnog inženjeringa. ''Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno'' (Rim 12,2; 1 Iv 2,15-17).
Podsjetimo, kako su komunističke vlasti provodile psihološke operacije na idejnoj i ideološkoj razini. Protuobavijest kao sredstvo borbe protiv svojih protivnika, koristili su sovjetski komunisti predviđeni Lenjinom. Sovjeti su razlikovali tri vrste propagande: crnu, bijelu i sivu propagandu.
Prave teorije zavjere na informacijskom bojištu kriju se iza različitih interpretacija povijesnih zbivanja. Te različite interpretacije proizlaze od različitih vrijednosnih kriterija kojima se utječe na kolektivno pamćenje. Stručnjaci navode nekoliko takvih metoda; proizvodnja determiniranog kaosa, proizvodnja pristanka, proizvodnja identiteta i na kraju proizvodnja zaborava. Psihološkim operacijama se šire glasine, dezinformacije, vode dijalozi s pažljivo odabranim sudionicima. Uređivačka politika pojedinih medija u službi je takvih psiholoških operacija.
Iz priloženog se može vidjeti kako su žrtve propagandne, ratne i poslijeratne politike isključivo manjinski Hrvati koji se bez medija, bez sustava nacionalne sigurnosti, bez stalnog tijela političkog sabora pokušavaju oduprijeti nadmoćnijoj bošnjačkoj hegemoniji i medijima koji se služe propagandnim filmovima za ostvarivanje ciljeva bošnjačke ratne politike i okupaciju hrvatskih prostora koji su se u ratu obranili.
Ovakvi propagandni filmovi samo šire mržnju među našim narodima te podstiču međunacionalnu i međuvjersku mržnju što je zakonom kažnjivo. Sve naše sugrađane pozivamo da kao i do sada žive u miru, suživotu i toleranciji te da se ne uznemiravaju filmskim sadržajima koji evociraju sjećanja na prošlost i nesretna previranja. Također, statistički gledano, sve države u čije poslove su se umiješali Brozovi, nedugo zatim su se raspale i prestale postojati. Vodi li aktualna bošnjačka politika upravo u tome smjeru jer se pitanje mirnog razdruživanja konstitutivnih naroda uvijek može otvoriti kao realna politička opcija, a upravo ovakvi događaju koje "vrti" bošnjačka politika mogu biti i uvod u raspad ionako krhke daytonske tvorevine na isti način kao što se raspala i bivša Jugoslavija. Sjećate li se potpuno istih događanja tada i danas?
, samo nimalo smijesno.