Forum Klix.ba

Tenk na Žuči

Poštovani,

Slučajno sam naletio na ovaj "vaš" forum pa mislim da bi bilo korisno napisati par rečenica o tenku Armije BiH na Žuči 1993. godine, s obzirom da vidim da se o tome vodi velika diskusija.

Ja sam učestvovao u tim borbama kao pripadnik 1 motorizovane (kasnije 101 mot. ) brigade Armija muslimanske BiH, konkretno u napadu kada je uništen tenk. S obzirom na ograničenost dužine bloga samo ću navesti činjenice. Istina je da je došla jedinica Vikićeve policije i da su to bila neobučena djeca (nije mi ih žao jer sam i sam imao 18 godina, a nisam imao nekog da me skloni u policiju već sam kao i ostala radnička djeca završio na prvoj liniji).

Tenk se zaglavio na početku napada, oko 9 sati uveče, u tranšeju koja je ostala još kada smo prvi put uzeli Golo brdo i nije bila u upotrebi. Napad je nastavljen bez obzira na stanje tenka. Uspjeli smo zauzeti nekoliko rovova koje smo dan ranije izgubili, ali kada smo ušli na početak šume na Golom brdu i počeli se spuštati nizbrdo tada je poginulo 18 Vikićevaca i par naših boraca.

Tenk nije oštećen tu noć, već je pogođen sutradan ujutro (pretpostavljam da je to bila zolja ili osa) i pogođen je samo jednom. Artiljerija koja je naknadno gađala sutradan nije direktno pogodila tenk (koji je već izgorio od prvog pogotka).

Tokom noći smo iz tenka izvukli granate i mitraljez, ali je ostalo gorivo.

Evo još jednog komentara! Nakon što je VRS zauzela vrh Golog brda mi smo se ukopali nekih 70 metara a druga linija je bila na Koti 850 pa niže. Nije bilo mogućnosti da više napredujete iz razloga jer smo dobili veliko pojačanje iz grada (oko 2500-3000 boraca i policije). Nismo napravili kontranapad već smo kopali nove linije. Sa kote 850 gledao sam snajperom, sa nekih 200 metara, ljude koji su kopali srpske rovove na Golom brdu ali nismo pucali. Bila je postavljena narandžasta folija na srpske rovove (po našoj pretpostavci da ih može prepoznati artiljerija). Iz tog razloga smo se i mi ukopali blizu vaših tranšeja tako da dalekometna artiljerija ne može precizno gađati.

Ja sam ranjen u rovu koji je bio na putu između Golog brda i Visa 17. avgusta 1993. godine, gelerima od minobacača. Hvala bogu, preživio sam, pa sada mogu reći šta se tamo dešavalo.

Bez obzira na sva dešavanja, moje sadašnje mišljenje je da je Žuč ostavila neizbrisiv i trajan trag na sve učesnike, nebitno na čijoj strani su ratovali. Mogu reći i to da svake godine odem tamo bar jednom. A pozivam i učesnike VRS da takođe dođu, jer rat je završen i svako može ići gdje hoće. Sve je to već prošlost i lijepo je naći duševni mir.

Pozdrav svima uz poruku: bilo, prošlo, i neponovilo se.
Amir

RE: Tenk na žuči

Odgovor na Amirov tekst "Tenk na Žuči"

Poštovani Amire,

Ja sam jedan od onih Vikićevih kojih ti nije žao, jer su se sklonili od rata u specijalnu jedinicu policije (dobra ti je ova fora) i koji je tog dana izašao ispod tenka ranjen, i kome je tog dana poginulo 18 drugova iz voda!

Želim da ti objasnim kako je to bilo, pošto vidim da nisi bio ni blizu tih ljudi koji su poginuli, a nije ti ih ni žao jer su se sklonili od rata, pa pravo u specijalnu jedinicu.

Tu noć kada smo stigli na brdo Žuč, zadatak je bio da očistimo tri reda rovova zajedno sa policijom NG i drugom jedinicom specijalne namjene (namjerno neću spominjati ime jedinice), ali činjenica je da smo jedino mi sišli u te rovove. Znači, mi smo bili dole u trećem redu rovova, desno i lijevo nije bio niko od naših a iza nas je bila policija NG. Niko iz 1. motorizovane nije bio na tom dijelu koji opisujem. Sa nama je bio je vodič, za koga nisam siguran kojoj je jedinici pripadao, a koji je nestao na trinaestom metru prema rovovima.

Znali smo da nas ujutro očekuje napad. Istina je da je u mom vodu bilo mlađih od tebe, pa čak je jednom od nas taj dan bio 18-ti rođendan. Ujutro, prije napada nas je častio keksom iz lanč paketa, što je bila velika gozba nas koji smo se sklonili od rata, a ti u Armiji zavaljen.

Posebno želim da napomenem i to da je Vikićeva jedinica išla tamo gdje puca linija i da skoro nikada nije poznavala teren! Napad je počeo rano granatiranjem pa pješadijski i tako u više navrata, dok nisu skontali da nema nikoga ni lijevo ni desno. I normalno, počeli nas opkoljavati sa strana jer sprijeda nisu mogli. Tako smo se izvlačili red po red rovova, dok nismo stjerani u zadnji red do tenka. Hrane i veze nismo imali jer su našu vezu poklopili. Zbog toga su nam to pokušali da doture četvorica Vikićevaca, kako ti kažeš sklonjenih u policiju. Dvojica su odmah poginula, a dvojica su stigli do nas i ostali zaglavljeni sve do kraja dana, kad smo se i uspjeli izvući.

Od iste granate od koje je poginuo i Enver Šehović, u stomak je teško ranjen i moj komandir čete. Da ne dužim detaljima koliko smo napada odbili i koliko je granata palo samo na taj dio koji opisujem.

Iz iskustva znam da su takvi kao ti, koji se busaju da su bili veliki borci, u stvari oni koji su sjedili po podrumima. Ovo se odnosi i na onaj komentar poštovanog Fikreta Hadžibegića, (tekst naslova "Borbe na Žuči i pad Golog brda"), koji kaže da smo samo formalno nosili naziv Vikićevci, u kojem se vidi gdje je bio tog kobnog dana kada niko iz njegove jedinice nije bio ni ranjen.

Poštujte bar činjenicu da su ti ljudi poginuli u jednoj od najtežih borbi ovog rata i da se tog dana nisu vratili svojoj ženi, majci, djeci, isto kao ti i ja.

Nekako s proljeća wrote:Odgovornost je isključivo na barbarima s brda oko Sarajeva, onim koji su nas ubijali godinama, ne samo ovdje i na ovom dijelu ratišta. I nisu nas slomili.

Creasy wrote:

Nekako s proljeća wrote:Odgovornost je isključivo na barbarima s brda oko Sarajeva, onim koji su nas ubijali godinama, ne samo ovdje i na ovom dijelu ratišta. I nisu nas slomili.

Nisi u pravu. Odgovornost je na onima koji su ih poslali. "Barbari" su samo uzrok njihove pogibije.

RE: Tenk na žuči

Odgovor na Amirov tekst "Tenk na Žuči"

Poštovani Amire,

Ja sam jedan od onih Vikićevih kojih ti nije žao, jer su se sklonili od rata u specijalnu jedinicu policije (dobra ti je ova fora) i koji je tog dana izašao ispod tenka ranjen, i kome je tog dana poginulo 18 drugova iz voda!

Želim da ti objasnim kako je to bilo, pošto vidim da nisi bio ni blizu tih ljudi koji su poginuli, a nije ti ih ni žao jer su se sklonili od rata, pa pravo u specijalnu jedinicu.

Tu noć kada smo stigli na brdo Žuč, zadatak je bio da očistimo tri reda rovova zajedno sa policijom NG i drugom jedinicom specijalne namjene (namjerno neću spominjati ime jedinice), ali činjenica je da smo jedino mi sišli u te rovove. Znači, mi smo bili dole u trećem redu rovova, desno i lijevo nije bio niko od naših a iza nas je bila policija NG. Niko iz 1. motorizovane nije bio na tom dijelu koji opisujem. Sa nama je bio je vodič, za koga nisam siguran kojoj je jedinici pripadao, a koji je nestao na trinaestom metru prema rovovima.

Znali smo da nas ujutro očekuje napad. Istina je da je u mom vodu bilo mlađih od tebe, pa čak je jednom od nas taj dan bio 18-ti rođendan. Ujutro, prije napada nas je častio keksom iz lanč paketa, što je bila velika gozba nas koji smo se sklonili od rata, a ti u Armiji zavaljen.

Posebno želim da napomenem i to da je Vikićeva jedinica išla tamo gdje puca linija i da skoro nikada nije poznavala teren! Napad je počeo rano granatiranjem pa pješadijski i tako u više navrata, dok nisu skontali da nema nikoga ni lijevo ni desno. I normalno, počeli nas opkoljavati sa strana jer sprijeda nisu mogli. Tako smo se izvlačili red po red rovova, dok nismo stjerani u zadnji red do tenka. Hrane i veze nismo imali jer su našu vezu poklopili. Zbog toga su nam to pokušali da doture četvorica Vikićevaca, kako ti kažeš sklonjenih u policiju. Dvojica su odmah poginula, a dvojica su stigli do nas i ostali zaglavljeni sve do kraja dana, kad smo se i uspjeli izvući.

Od iste granate od koje je poginuo i Enver Šehović, u stomak je teško ranjen i moj komandir čete. Da ne dužim detaljima koliko smo napada odbili i koliko je granata palo samo na taj dio koji opisujem.

Iz iskustva znam da su takvi kao ti, koji se busaju da su bili veliki borci, u stvari oni koji su sjedili po podrumima. Ovo se odnosi i na onaj komentar poštovanog Fikreta Hadžibegića, (tekst naslova "Borbe na Žuči i pad Golog brda"), koji kaže da smo samo formalno nosili naziv Vikićevci, u kojem se vidi gdje je bio tog kobnog dana kada niko iz njegove jedinice nije bio ni ranjen.

Poštujte bar činjenicu da su ti ljudi poginuli u jednoj od najtežih borbi ovog rata i da se tog dana nisu vratili svojoj ženi, majci, djeci, isto kao ti i ja.

NNNN wrote:

Creasy wrote:

Nekako s proljeća wrote:Odgovornost je isključivo na barbarima s brda oko Sarajeva, onim koji su nas ubijali godinama, ne samo ovdje i na ovom dijelu ratišta. I nisu nas slomili.

Nisi u pravu. Odgovornost je na onima koji su ih poslali. "Barbari" su samo uzrok njihove pogibije.

jeste, trebali smo pustiti četnike da orgijaju. meni je žalosnija činjenica da zločinac koji je ubijao sarajevo sada hljeb zarađuje u tom istom sarajevu.

drag_gost wrote:Je li iko bio clan Prve Slavne?

Creasy wrote:

Tenk na Žuči

Poštovani,

Slučajno sam naletio na ovaj "vaš" forum pa mislim da bi bilo korisno napisati par rečenica o tenku Armije BiH na Žuči 1993. godine, s obzirom da vidim da se o tome vodi velika diskusija.

Ja sam učestvovao u tim borbama kao pripadnik 1 motorizovane (kasnije 101 mot. ) brigade Armija muslimanske BiH, konkretno u napadu kada je uništen tenk. S obzirom na ograničenost dužine bloga samo ću navesti činjenice. Istina je da je došla jedinica Vikićeve policije i da su to bila neobučena djeca (nije mi ih žao jer sam i sam imao 18 godina, a nisam imao nekog da me skloni u policiju već sam kao i ostala radnička djeca završio na prvoj liniji).

Tenk se zaglavio na početku napada, oko 9 sati uveče, u tranšeju koja je ostala još kada smo prvi put uzeli Golo brdo i nije bila u upotrebi. Napad je nastavljen bez obzira na stanje tenka. Uspjeli smo zauzeti nekoliko rovova koje smo dan ranije izgubili, ali kada smo ušli na početak šume na Golom brdu i počeli se spuštati nizbrdo tada je poginulo 18 Vikićevaca i par naših boraca.

Tenk nije oštećen tu noć, već je pogođen sutradan ujutro (pretpostavljam da je to bila zolja ili osa) i pogođen je samo jednom. Artiljerija koja je naknadno gađala sutradan nije direktno pogodila tenk (koji je već izgorio od prvog pogotka).

Tokom noći smo iz tenka izvukli granate i mitraljez, ali je ostalo gorivo.

Evo još jednog komentara! Nakon što je VRS zauzela vrh Golog brda mi smo se ukopali nekih 70 metara a druga linija je bila na Koti 850 pa niže. Nije bilo mogućnosti da više napredujete iz razloga jer smo dobili veliko pojačanje iz grada (oko 2500-3000 boraca i policije). Nismo napravili kontranapad već smo kopali nove linije. Sa kote 850 gledao sam snajperom, sa nekih 200 metara, ljude koji su kopali srpske rovove na Golom brdu ali nismo pucali. Bila je postavljena narandžasta folija na srpske rovove (po našoj pretpostavci da ih može prepoznati artiljerija). Iz tog razloga smo se i mi ukopali blizu vaših tranšeja tako da dalekometna artiljerija ne može precizno gađati.

Ja sam ranjen u rovu koji je bio na putu između Golog brda i Visa 17. avgusta 1993. godine, gelerima od minobacača. Hvala bogu, preživio sam, pa sada mogu reći šta se tamo dešavalo.

Bez obzira na sva dešavanja, moje sadašnje mišljenje je da je Žuč ostavila neizbrisiv i trajan trag na sve učesnike, nebitno na čijoj strani su ratovali. Mogu reći i to da svake godine odem tamo bar jednom. A pozivam i učesnike VRS da takođe dođu, jer rat je završen i svako može ići gdje hoće. Sve je to već prošlost i lijepo je naći duševni mir.

Pozdrav svima uz poruku: bilo, prošlo, i neponovilo se.
Amir

RE: Tenk na žuči

Odgovor na Amirov tekst "Tenk na Žuči"

Poštovani Amire,

Ja sam jedan od onih Vikićevih kojih ti nije žao, jer su se sklonili od rata u specijalnu jedinicu policije (dobra ti je ova fora) i koji je tog dana izašao ispod tenka ranjen, i kome je tog dana poginulo 18 drugova iz voda!

Želim da ti objasnim kako je to bilo, pošto vidim da nisi bio ni blizu tih ljudi koji su poginuli, a nije ti ih ni žao jer su se sklonili od rata, pa pravo u specijalnu jedinicu.

Tu noć kada smo stigli na brdo Žuč, zadatak je bio da očistimo tri reda rovova zajedno sa policijom NG i drugom jedinicom specijalne namjene (namjerno neću spominjati ime jedinice), ali činjenica je da smo jedino mi sišli u te rovove. Znači, mi smo bili dole u trećem redu rovova, desno i lijevo nije bio niko od naših a iza nas je bila policija NG. Niko iz 1. motorizovane nije bio na tom dijelu koji opisujem. Sa nama je bio je vodič, za koga nisam siguran kojoj je jedinici pripadao, a koji je nestao na trinaestom metru prema rovovima.

Znali smo da nas ujutro očekuje napad. Istina je da je u mom vodu bilo mlađih od tebe, pa čak je jednom od nas taj dan bio 18-ti rođendan. Ujutro, prije napada nas je častio keksom iz lanč paketa, što je bila velika gozba nas koji smo se sklonili od rata, a ti u Armiji zavaljen.

Posebno želim da napomenem i to da je Vikićeva jedinica išla tamo gdje puca linija i da skoro nikada nije poznavala teren! Napad je počeo rano granatiranjem pa pješadijski i tako u više navrata, dok nisu skontali da nema nikoga ni lijevo ni desno. I normalno, počeli nas opkoljavati sa strana jer sprijeda nisu mogli. Tako smo se izvlačili red po red rovova, dok nismo stjerani u zadnji red do tenka. Hrane i veze nismo imali jer su našu vezu poklopili. Zbog toga su nam to pokušali da doture četvorica Vikićevaca, kako ti kažeš sklonjenih u policiju. Dvojica su odmah poginula, a dvojica su stigli do nas i ostali zaglavljeni sve do kraja dana, kad smo se i uspjeli izvući.

Od iste granate od koje je poginuo i Enver Šehović, u stomak je teško ranjen i moj komandir čete. Da ne dužim detaljima koliko smo napada odbili i koliko je granata palo samo na taj dio koji opisujem.

Iz iskustva znam da su takvi kao ti, koji se busaju da su bili veliki borci, u stvari oni koji su sjedili po podrumima. Ovo se odnosi i na onaj komentar poštovanog Fikreta Hadžibegića, (tekst naslova "Borbe na Žuči i pad Golog brda"), koji kaže da smo samo formalno nosili naziv Vikićevci, u kojem se vidi gdje je bio tog kobnog dana kada niko iz njegove jedinice nije bio ni ranjen.

Poštujte bar činjenicu da su ti ljudi poginuli u jednoj od najtežih borbi ovog rata i da se tog dana nisu vratili svojoj ženi, majci, djeci, isto kao ti i ja.

Da li je bilo nuzno da se ta djeca posalju u smrt? Iz navedenih tekstova jasno je da su ti poginuli specijalci bili bez dovoljno ratnog iskustva da prezive pakao Zuci... a ipak ih je neko poslao gore, i to same.

Sarajmen wrote:

Uploaded with ImageShack.us


Uploaded with ImageShack.us

Dozer wrote:Da biste prestali lupetati i "pogadjati" o kojoj se ceti Bosne radilo - radilo se o 6. ceti, sto je bila nasa linijska, a ne interventna ceta, i koja je drzala dio na Pofalicima i oko Bristola, a bili su smjesteni u Sentadi. 1. i 2. ceta su bile interventne, 5. diverzantska, 3. takodjer interventna ali vise kao linijski back-up, 4. je bila OBL, a 6. kako je vec receno.
Iskreno receno, meni ni danas nije jasno zasto su oni poslani gore jer (da, tacno je), radilo se o neiskusnim momcima. Hrabrim i spremnim na sve, ali neiskusnim u borbi. Necu sad ovdje laprdati o tome sta se i kako se moglo ili nije moglo. Nazalost, ja sam taj dan bio na koti 850 (cijelih 6 nas, samih, od 15:00 do ponoci. I ovo nije nista tipa "jesmo bili zajebani", nego je jednostavno tako bilo), i jednostavno nismo mogli nista uraditi za nase momke koji su bili, cini mi se, lijevo od nas.
I mi smo na 850 bili poklopljeni svim i svacim, ali nismo imali prilike cak ni vidjeti cetnike.

To da su odgovorni oni koji su ih poslali gore, malo je reci da je glupost. Najbolje bi bilo da smo svi fino sjeli kod Vjecne vatre i mirno sacekali klanje], zar ne?