Forum Klix.ba

Anestezija wrote: ↑20/01/2020 21:31 Samo ti i niko vise Amela
Livnjak Omer

Najjaci citat. fix realno

Jedino u mojim očima postaješ savršenstvo

MS

...

"Ispričali smo ramenima i rukama nešto što u prevodu na disanje znači: ljubav".

The day my mother died I wrote in my journal, "A serious misfortune of my life has arrived." I suffered for more than one year after the passing away of my mother. But one night, in the highlands of Vietnam, I was sleeping in the hut in my hermitage. I dreamed of my mother. I saw myself sitting with her, and we were having a wonderful talk. She looked young and beautiful, her hair flowing down. It was so pleasant to sit there and talk to her as if she had never died. When I woke up it was about two in the morning, and I felt very strongly that I had never lost my mother. The impression that my mother was still with me was very clear. I understood then that the idea of having lost my mother was just an idea. It was obvious in that moment that my mother is always alive in me.

I opened the door and went outside. The entire hillside was bathed in moonlight. It was a hill covered with tea plants, and my hut was set behind the temple halfway up. Walking slowly in the moonlight through the rows of tea plants, I noticed my mother was still with me. She was the moonlight caressing me as she had done so often, very tender, very sweet... wonderful! Each time my feet touched the earth I knew my mother was there with me. I knew this body was not mine but a living continuation of my mother and my father and my grandparents and great-grandparents. Of all my ancestors. Those feet that I saw as "my" feet were actually "our" feet. Together my mother and I were leaving footprints in the damp soil.

From that moment on, the idea that I had lost my mother no longer existed. All I had to do was look at the palm of my hand, feel the breeze on my face or the earth under my feet to remember that my mother is always with me, available at any time.

- Thich Nhat Hanh, in "No Death, No Fear”.

Iz filma "Big Short"
The truth is like poetry. And everybody hates fucking poetry.

Najveća hrabrost je prkositi boli, živjeti s njom, nikad je ne pokazati drugima, i uprkos njoj veseliti se životu i buditi se svako jutro oduševljen danom koji dolazi."

Howard Cosell

Znaš
Bilo je mnogo dobro
Bilo je
Bolje od
Bilo čega.
Bilo je kao
Nešto
Što možemo da
Podignemo
Držimo
Gledamo
I onda se smejemo
Zbog toga.
Bili smo na
Mesecu
Bili smo u
Jebenom Mesecu
Imali smo ga.
Bili smo u vrtu
Bili smo u
Beskrajnom ponoru.
Nigde nema takvog
Mesta.
Bilo je duboko i
Svetlo i
Visoko
Primaklo se tako blizu
Ludilu
Smejali smo se bezumno
Tvoj smeh
I
Moj.
Pamtim kada su
Tvoje oči
Glasno rekle
Volim
Sada
Dok se ovi zidovi
Tako nečujno
Ljuljaju.

"Boze, je li moguce da je ona bila ovako glupa i kad je bila lijepa?"

D.Dzamonja, Isto pitanje

Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.

Ivo Andrić

" Budimo realni, pozelimo nesto nemoguce".

"Najljepse stvari koje sam u zivotu cuo uopste nisu bile izgovorene".

Nikakav svemirski uvid , samo korisna stvarčica:

Something David told me about his parents that was extraordinary was that if any of their kids had an idea for something they wanted to make or learn about, it was taken absolutely seriously. They had a workshop where they did all kinds of things, and the question immediately became: How do we make this work? It moved from being something in your head to something out in the world real fast, and that was a powerful thing.

"Kad nema boli, to je kraj osjecaja.Svako nase zadovoljstvo je trgovina sa djavolom"

"Niko ne veruje lepim ženama. Suviše su lepe da bi bile verne. Takav je slučaj i sa pametnim muškarcima".

Duško Radović

Traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad,
deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi, traže se da vrate ljubav...

Momo Kapor

Ima medju nama puno siromasne djece.
Kojima roditelji osim novca nista drugo nemaju dati.

Copic

Ako se laz ponovi dovoljno mnogo puta, postoji mogucnost da se u nju povjeruje.

Edward W. Said

"Želio sam da pokažem kako u vrlo različitim epohama postoji nepokretna konstanta. Sveprisutnost ljubavi i smrti."

Danilo Kiš

Jedan vrlo uman čovek rekao je, između ostaloga, da ništa nije teže nego odgovoriti na pitanje: „Zašto je neophodno potrebno biti plemenit?“ Vidite, ima tri vrste podlaca na svetu: prvo, naivni podlaci, to jest, oni koji su uvereni da je njihova podlost najveća plemenitost; zatim, podlaci koji se stide svoje sopstvene podlosti, ali ipak je ne napuštaju; i najzad, prosto podlaci, čistokrvni podlaci. Dopustite: imao sam jednog školskog druga, po imenu Lambert, koji mi je govorio još kad mu je bilo šesnaest godina, da će mu, kad se bude obogatio, najveće uživanje biti da hrani pse hlebom i mesom, dok deca siromaha budu umirala od gladi; a kad ne budu imali čime da se ogreju, on će kupiti puno dvorište drva, drva će složiti u polju i zapaliti, a siromasima neće dati ni ivera! Recite, šta da odgovorim ovom čistokrvnom podlacu na pitanje: „zašto neophodno treba da bude plemenit?“


Kraft se ubio iz revolvera (onoga istoga) sinoć, u pun sumrak, što se vidi iz njegovoga dnevnika. Poslednja zabeleška u dnevniku bila je pred samo samoubistvo, i on primećuje u njoj da piše već u mraku, jedva razaznajući slova; sveću nije hteo da pali, bojeći se da posle sebe ne ostavi požar. „A da je zapalim, pa da je pre samoubistva opet gasim, kao i svoj život, to neću“, — čudnovato je dodao gotovo u poslednjem redu. Ovaj predsmrtni dnevnik svoj otpočeo je pre tri dana, čim se vratio u Petrograd, još pre svoje posete kod Dergačeva. Pošto sam ja od njega izišao, upisivao je na hartiju svaki četvrt sata; poslednje tri četiri beleške zapisivao je svakih pet minuta. Čudio sam se što ga Vasin, kad je imao taj dnevnik toliko vremena u rukama (dali su mu da ga pročita), nije prepisao, utoliko pre što nije bilo više od jednog lista, a beleške su bile sve kratke, — „da ste prepisali bar poslednju stranu!“ Vasin mi je s osmehom odgovorio da je on i ovako sve zapamtio, uz to: beleške su bez ikakvoga sistema, o svačemu što padne na um. Već sam hteo da ga uveravam da baš to u danom slučaju i jeste dragoceno, ali odustadoh od toga, nego ga uzmem ispitivati šta je zapamtio, i on se seti nekoliko redaka, naprimer onih na jedan sat pre izvršenja samoubistva, o tome „da ga hvata jeza“, „da je, da bi se ugrejao, mislio da popije čašicu ruma, ali misao da bi od toga moglo nastati jače krvoliptenje — odvratila ga je“. I sve otprilike tako, — završio je Vasin.
— I to vi nazivate „glupostima“? — uzviknuh ja.
— Kad sam ja to nazvao tako? Ja samo nisam ništa prepisao. Ali sve i da nisu gluposti, ovaj dnevnik je, odista, dosta običan ili, bolje, prirodan, to jest baš onakav kakav i treba da bude u takvom slučaju...
— Ali to su poslednje misli, poslednje misli!
— Poslednje misli često su vrlo ništavne. Jedan samoubica se žali, u istom takvom dnevniku, što mu u tako važnom času baš nijedna „viša misao“ ne nailazi, nego, naprotiv, sve neke sitne i prazne.


Kad bih imao čitaoca koji je pročitao sve ovo što sam do sada napisao o svojim doživljajima, bez sumnje ne bih morao da mu objašnjavam da nimalo nisam bio stvoren ni za kakvo društvo. Uopšte, nimalo ne umem da se ponašam u društvu. Kad uđem negde gde ima mnogo sveta, sve mi se čini da me svi gledaju. Prosto se povijam pod tim pogledima, povijam fizički, čak i na takvim mestima kao što je pozorište, a da i ne govorim o privatnim kućama. U ovim kockarnicama i skupovima nisam umeo da steknem držanje: čas sedim i prebacujem sebi zbog izlišne mekoće i ljubaznosti, čas najedanput ustanem i načinim kakvu nepristojnost. A međutim obični nitkovi u poređenju sa mnom, umeli su onde da se drže odlično — i to me je ljutilo više nego ma šta, tako da sam sve više i više gubio hladnokrvnost. Reći ću otvoreno: ne samo sad, nego i tada još sve to društvo, pa i sama kocka, ako hoću da budem iskren, postalo mi je, na kraju krajeva, odvratno i mučno. Nesumnjivo mučno. Istina, osećao sam i veliku nasladu, ali do te naslade dolazio sam kroz mučenje: sve to, to jest svi ti ljudi, kocka i ja sam s njima zajedno, učinilo mi se strašno prljavo. „Čim budem dobio, pljunuću na sve!“ govorio sam sebi svaki put izjutra pre nego što bih zaspao u svom stanu posle noćne kocke.


Ne možete zamisliti koliko je Andrejev nesrećan čovek. Potrošio je i propio miraz svoje sestre, a potrošio je i propio i sve drugo što su imali one godine kad je služio kao oficir; i vidim da se sad muči. A što se ne pere i ne umiva, to je iz očajanja. On ima užasno čudne misli: kaže, na primer, da su nevaljalac i pošten čovek jedno isto, i da među njima nema nikakve razlike; zato nije potrebno ništa raditi, ni dobro ni rđavo, ili je svejedno — a radio čovek dobro, a radio rđavo, i da je najbolje da čovek samo leži, da se ne presvlači po mesec dana, da pije, jede, spava — i ništa drugo... Ali, verujte — to je rekao tek tako... Znate, on često, noću, ili kad dugo sedi sâm, počne da plače, i, znate, kad plače, plače nekako naročito kako niko ne plače; urliče, užasno urliče, pa je čoveku još više žao... Tako visok i jak čovek, pa najedanput: urliče! Je l’ te da je bednik? Hteo bih da ga spasem; a i sam sam pokvaren, propao mladić, toliko da ne biste verovali!


— Zapamti — reče on — fotografski snimci vrlo retko kad ispadnu slični, i to je pojmljivo: ni sam original, to jest svi mi, vrlo smo retko kad slični sebi. Samo u retkim trenucima ljudsko lice izražava svoje glavne crte, svoju karakterističnu misao. Umetnik proučava lice i pogodi tu glavnu misao lica čak ako u trenutku dok slika, nje i nema na licu. A fotograf snimi čoveka onako kakav je, i sasvim je moguće da Napoleon u jednom trenutku ispadne glup, a Bizmark nežan.


Dostojevski, Momče