Ovog vikenda našao sam se u društvu dragog čovjeka, jednog od najboljih ljudi u Dubrovniku, kojeg poznam dugi niz godina. Odavno javnosti želim ispričat njegovu priču, ali on se nećka, kaže da ne želi da mu se ime povlači po medijima, da ga jedni hvale, drugi pljuju, dosta mu je svega, umoran je, želi ostatak života provesti mirno...
No njegova je priča toliko zanimljiva da ću vam je ispričati pod krinkom anonimnosti, ali ne ulazeći u detalje kako ga nitko ne bi mogao prepoznati, a za potrebe teksta zvat ćemo ga Vlaho.
Vlaho je rođen u Hercegovini, a skupa sa svojom obitelji kao i mnogi drugi, trbuhom za kruhom, došao je u Dubrovnik. Za vrijeme Drugog svjetskog rata partizani su čistili Hercegovinu od ustaša, upali su i u njegovo selo, i ne pitajući, smakli dio njegove šire obitelji.
U vrijeme iza Drugog svjetskog rata nije se preveć divio Jugoslaviji. Kaže kako je Srbima bilo lakše napredovati u poslu, kako su obavljali više funkcije, od policije, preko vojske do Partije. U Partiji, naravno, nikad nije bio.
Ali imao je posao i bio je jako zadovoljan.
-Posao je bio siguran, otkaz si jedino mogao dobiti ako bi usmrtio šefa. Također, nije bilo problema ni s bolovanjima, ni s prekovremenima, mogao si ih pisat kako si god htio. Ako je bilo nekih problema, na raspolaganju smo imali besplatnog pravobranitelja koji bi nam ih riješio ukoliko smo bili u pravu. Plaća je uvijek bila prvog, ako bi kojim slučajem kasnila samo jedan dan, mi taj dan ne bismo radili – smije se Vlaho.
Od svoje plaće, uspio je napraviti kuću. Kaže kako mu je i firma pomogla.
-Davala je građevinski materijal, a moji kolege su mi dolazili pomagati graditi kuću. Bila su to prava slavlja. Radilo se, ali onda bismo jeli i pili do dugo u noć. A da vam danas netko od prijatelja treba pomoći, nema šanse da bi došao. Niti ima vremena, niti ima volje, preumoran je od iskorištavanja na poslu – govori Vlaho.
Kada iz ovog kuta gleda, kaže da je Jugoslavija bila zakon.
-Naravno da je bilo problema. Netko je lako dobio stan od države, drugi jako teško, bilo je tu veza i vezica, ali pazite, država vam je davala nekretninu. Moja djeca danas neće riješiti stambeno pitanje ni da rade tisuću godina. Bilo je puno manje stresa, ljudi su se više smijali, jedino se nisi smio prtiti u politiku, jer ti je prijetio Goli otok. Danas, u demokraciji, možeš srati koliko god hoćeš, ali te nitko ne čuje – objašnjava Vlaho i govori da je zlatno doba bilo sedamdesetih godina.
Čak se moglo ići u crkvu, i slaviti Božić, nitko ti to nije zamjerao, osim ako nisi bio u Partiji.
-Čak i oni na najvišim funkcijama nisu bili puno bogatiji od nas, običnih smrtnika. Ideologija je bila takva da se to smatralo grijehom. Isticanje bogatstvom je bila sramota. Naravno da je netko imao nešto više, ili nešto manje, ali to se nije lako vidjelo na prvu. Evo uzmimo kao primjer onog najvećeg – Tita. Što je njegova obitelj naslijedila od njega? Što njegovi potomci imaju od Titove imovine? Ništa, Jovanka je umrla kao siromah. Jest da je on koristio vile, avione, aute, ali na papiru, to nije bilo njegovo.
Onda je došla 1991. Kaže da mu je bilo jako drago vidjeti samostalnu Hrvatsku. Bio je spreman za nju dati život. U vojsci je bio čitav rat. Na prvoj liniji fronte je ranjen. Poslije rata, nije dobio nikakvu braniteljsku mirovinu, a firma za koju je radio, nestala je u vihoru privatizacije. Ostao je bez posla, s djecom koju je trebalo školovati i hraniti. Preživljavao je poput mađioničara, radeći svakojake poslove na crno, bilo je teških trenutaka, ali je preživio.
Kada pogleda današnju Hrvatsku, pita se zašto se borio.
-Da se razumijemo, sretan sam što Hrvatska danas ima samostalnost, barem na papiru, ali moja djeca su umorna, bez perspektive i bez smijeha. Dobro je ako imaju posao, ali kakav je to posao kad ga radiš po čitave dane bez slobodnog vremena? Onda, kad smo gledali zapadnjačke filmove, smijali smo se kako ljudi u kapitalizmu pucaju od posla, kako idu psihijatru, kako čekaju da se neka trgovina otvori pa hrle u nju na rasprodaju... Danas smo sve to dobili, samo je došlo, nekako se ušuljalo u naš život. Ljudi pucaju, sve ih više ide psihijatrima, a slobodno vrijeme s djecom provode u IKEA-i na rasprodaji. Nevjerojatno da smo se zato borili – govori Vlaho.
Najgore je, dodaje, što u ljudima nema optimizma, ni vjere u bolje sutra.
-I Jugoslavija je imala neka bolja i neka gora razdoblja, ali uvijek se osjećao nekakav optimizam, da stvari idu prema boljem, pogotovo kad se počeo turizam razvijati. Danas to ne vidim. Što da vam kažem? Gledam danas sve ovo i mogu samo reći da sam imao sreću što sam živio u Jugoslaviji. Eh, kakva je to država bila. Ovaj će nas kapitalizam, pljačka i pohlepa sve otjerat u grob! – zaključuje Vlaho.
http://www.dubrovackidnevnik.hr/vijesti ... bila-zakon
