Forum Klix.ba

Regarding the ominous last frame of the film before the credits, which reads, “Michael Burry is focusing all of his trading on one commodity: Water,” Burry says his position is not as foreboding as it sounds.

“Food is the way to invest in water,” Burry told New York. “That is, grow food in water-rich areas and transport it for sale in water-poor areas. This is the method for redistributing water that is least contentious, and ultimately it can be profitable, which will ensure that this redistribution is sustainable. A bottle of wine takes over 400 bottles of water to produce – the water embedded in food is what I found interesting.”

The infant may cry, if things went right. But time will dry its eyes; time will take care of it. Time will take care of everyone until there are none of us to take care of. Then all will be as it was before we put down roots where we do not belong

Za ono što si ti htio potrebna su dva života, a tebi su uzeli i ovaj jedan.

Много хтео, много започео... Час умрли, њега је омео.

U stihovima Alekse Šantića mnogo je zakopano moje mladosti, i govoreći o njegovoj poeziji ja ne mogu još ni dan današnji da se otmem izvjesnom magičnom utjecaju sugestivnog sjećanja na jedno vrijeme koje se negdje potopilo kao ukleto zvono i danas ga više nema. Bilo je to vrijeme kada sam po zadimljenim peštanskim kavanama sjedio do u kasnu noć i listao po antologiji Bogdana Popovića, te u teškoj i zagušljivoj atmosferi usijanih parlamentarnih debata i radničkih štrajkova osjećao kako iz onih stihova bije život novih snaga i iluzija što su nas u ono vrijeme toliko palile i za kojima smo toliko čeznuli.

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi žari.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari.
I gluhi časi neosjetno teku.
[...]
Napolju studen. Peć pucka i grije,
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.
[...]
Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri.
[...]

Eto, u tim stihovima živjela je za mene ona sveta, idilična, dobra, divna, jedina mati naša, Srbija, čijem smo kralju svi mi, u dječjim srcima našim, pobožno i vjerno služili, i za kojom smo čeznuli kao za drugom obalom, da se prijeko iskrcamo, pa padnemo na koljena i da joj se poklonimo.
Bilo je to vrijeme bosanskih kriza, vječnih pokusnih mobilizacija, atentata, balkanskih ratova, kada su sve naše balkanske karte bile izbodene gumbašnicama i crvenim zastavicama. Kada smo čitave noći nervozno iščekivali posljednje depeše da nam jave je li već druga armija u Skoplju, je li na Ohridu, je li Solun kapitulirao i viju li se naše zastave na ''sinjem egejskom moru'' Vojislava Ilijića? Mi smo gledali gigantski uskrs junaka, i zanijeli se dinamikom epopeje, i oni Šantićevi stihovi iz Kiridžija –

Gledaju ljudi. Svi se čudom čude
I sve zavika: E, halal mu bila
Majčina hrana i ljeb rodne grude!
I, eto, to je Mutap Lazar bio,
Što će biti dok Srbina bude –

Ti su stihovi bili pisani iz naše naivne neoskvrnute duše, egzaltirane nekim svijetlim zanosima, kad smo povjerovali Mutapu Lazaru da je pobio sve crne kurjake ovoga svijeta.
Od onog natrag vremena do danas mnogo se toga dogodilo u poeziji i izvan nje, i mi smo se iz neke imaginarne distance mladenačkih zanosa približili srpskom idealnom problemu na dohvat, i tako danas -naravna stvar- gledamo mnogo reljefnije i preciznije na stvar nego prije deset godina u peštanskim kavanama. Kroz svu tu široku i dekorativnu intonaciju epigonske romantike čujemo mi danas reski disakord nesretnoga Radoja Domanovića, beogradskoga Karla Krausa:

Truj, truj!
Trula građa,
potopi se lađa...

Aleksu Šantića, barda moje mladosti i svijetlu uspomenu djetinjstva, vidio sam prvi i posljednji put uoči Uskrsa prošle godine. Bilo je proljetno doba, i vodoskoci su po predvorjima mostarskih džamija klokotali, i Neretva je bila tamnomodra od vedrine. Aleksa Šantić dočekao nas je u salonroku, bolestan i ispijen, i ja nikako nisam mogao da se otmem neugodnom dojmu, kao da su se listići nosnica toga čovjeka u salonroku bili laštili kao mrtvacu. On je govorio o problemu narodnog jedinstva, o našoj državi, o borbi Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, mentalitetom jednog provincijalnog trgovačkog pomoćnika, i sve se zaplelo u nešto teško i mučno.
Sunce je u plosnatim pjegama kapalo po šarenim ćilimovima, soba je bila puna južnjačkog jarkog osvjetljenja, a iza Alekse Šantića sjala je u zlatnom okviru, kao ikona, fotografija kralja sa vlastoručnim potpisom. Aleksa Šantić govorio je zanosno o kralju, o rojalizmu, o nekakvim nelojalnostima, a ja sam gledao tog trgovačkog pomoćnika u salonroku, kome su se nosnice laštile kao mrtvacu i – neugodno dirnut - sjećao sam se svoje mladosti, i svojih zanosa, i svojih razočaranja. - Eto! Taj bi mi čovjek mogao biti ocem! I mjesto da stoji predamnom kao putokaz, on se danas zanaša onim istim dekorativnim romantičnostima što sam ih ja prebolio još kao deran! Teško je to i neugodno živjeti u nekim pseudocivilizacijama u kojima su lovorom ovjenčani prvaci i pjesnici ljudi kratkovidni provincijalni trgovački pomoćnici, intelektualna sirotinja!
S tim sam se razdrtim i neugodnim osjećajem oprostio od Alekse Šantića, a sada povodom njegove smrti to sam i zapisao u spomen čovjeka i pjesnika.

Luigi Pirandello wrote:For man never reasons so much and becomes so introspective as when he suffers; since he is anxious to get at the cause of his sufferings, to learn who has produced them, and whether it is just or unjust that he should have to bear them. On the other hand, when he is happy, he takes his happiness as it comes and doesn't analyse it, just as if happiness were his right.

Kad ja kažem ja, ima tu i raznih
ja kažem ja, ima tu i raznih emocija
vidim svoju majku kako sikter
kuva ajvar bajram vakuf bojler
rahatventil kahvu starome babajku (čarobnice)....

Thomas Ligotti wrote:For the rest of the earth’s organisms, existence is relatively uncomplicated. Their lives are about three things: survival, reproduction, death—and nothing else. But we know too much to content ourselves with surviving, reproducing, dying—and nothing else. We know we are alive and know we will die. We also know we will suffer during our lives before suffering—slowly or quickly—as we draw near to death. This is the knowledge we “enjoy” as the most intelligent organisms to gush from the womb of nature. And being so, we feel shortchanged if there is nothing else for us than to survive, reproduce, and die. We want there to be more to it than that, or to think there is. This is the tragedy: Consciousness has forced us into the paradoxical position of striving to be unself-conscious of what we are—hunks of spoiling flesh on disintegrating bones.

Ima mnogo idealista koji će reći zar smo toliko nisko pali da nam ništa nije dragocenije od života? Razume se postoje ideali dostojni borbe čak i umiranja. Kad ne bi postojali bili bismo gori od zveri poljskih i potonuli bismo u varvarstvo. Onda kažeš sve je to lepo dajte da budemo varvari samo nek nema rata. Zadržite vi svoje ideale dokle god me oni ne staju života. A oni kažu ali valjda život nije toliko važan kao načelo. Onda ti kažeš o zar nije? Možda vaš nije ali moj jeste. Šta je dođavola načelo? Imenujte ga i slobodno ga uzmite sebi.

Večito slušamo ljude koji su voljni da žrtvuju tuđ život. Grlati su do neba i ne zatvaraju usta. Naći ćeš ih u crkvama i bolnicama i novinama i zakonodavstvu i kongresu. To im je posao. Zvuče divno. Bolje smrt nego beščašće. Ovo tle je osveštano krvlju. Ti ljudi što su tako dično izginuli. Nek ne bude da su zalud mreli. Naši plemeniti mrtvi. Hmmm.

Ali šta mrtvi kažu?

Je li se vratio ikada iko iz mrtvih jedan jedini od onih miliona što su izginuli je li se ikada neko od njih vratio i rekao tako mi boga radujem se što sam mrtav jer smrt je uvek bolja od beščašća? Je li rekao radujem se što sam umro da bi svet bio bezbedan za
demokratiju? Je li rekao draže mi je da umrem nego da izgubim slobodu? Je li iko od njih ikad rekao lepo mi je kad pomislim da su mi razneli creva zarad časti moje zemlje? Je li iko od njih ikad rekao gledaj me mrtav sam ali sam umro za dostojanstvo to je bolje nego biti živ? Je li iko od njih ikad rekao evo me trunem već dve godine u grobu u tuđini ali divno je umreti za rodnu grudu? Je li iko od njih rekao ura umro sam za ženski rod i srećan sam gle kako pevam iako su mi usta zagušena crvima?

Niko osim mrtvih ne zna da li je sve to o čemu ljudi pričaju vredno umiranja ili pak nije. A mrtvi ne mogu da pričaju. Zato su reči o plemenitim smrtima i svetoj krvi i časti i tome sličnom samo stavili mrtvima u usta pljačkaši grobova i samozvanci koji nemaju prava da pričaju u ime mrtvih. Ako čovek kaže bolje smrt nego beščašće ili je budala ili je lažov zato što on ne zna šta je smrt. Nije sposoban da o tome sudi. On samo zna kako se živi. Ništa ne zna o umiranju.

Zvono zvoni zvono zvoni i u školu hita đače raznesi mu obe noge pa ga gledaj kako skače. Buji paji čedo u visokoj gori pazi da te bomba s grane ne obori. Pošao sam lepi sanak sniti podrum će me od granata kriti ako u snu stradam od granate pamti Bože da sam umro za te amin.