mosor1 wrote:vatrogasac wrote:
...ti si ovdje najbliži nekoj realnoj ocjeni, mada ga i braniš jer ovo od Vladimira Velebita nema baš neku težinu.....uradio je Tito nekih dobrih stvari, ali meni prosto dođe muka od ovih a priori veličanja i pretvaranja u sveca....pa udaram kontru...pored onoga što ga neke BiH stranke koriste kao imidž.....pa simpatizeri ne daju ni riječi protiv....nedostaje realna ocjena....
Razmisli na ovaj nacin - toliko je inace objektivnih ljudi zgadeno sto na mrtva Tita nasrcu oni koji mu nisu ni do koljena - da ustase i cetnike i ne pominjem - pa i oni udaraju kontru sa svoje strane.
Ne vjerujem da bi ikoji od ljudi sa ove teme koje vidis kao Titove apologete branio Goli Otok, ili druga necovjestva (iako bi trebalo pazljivo odvagnuti sto od toga svaliti na Broza, a sto pripisati nasem domacem divljastvu). Ali u srazu s nekima koji nerazumno i a priori odricu svaku vrijednost nasem naslijedu (i 50 godina truda nasih roditelja) i meni se skoro omakne svasta.
Nema vise nikoga tko bi Titu nosio stafetu. Ali je Titovo ime ipak snazan simbol mnogih stvari koje su privremeno nestale, ali ce opet doci - nisu slucajno cetnici devedesetih u Istocnoj Hercegovini pjevali "Muslimani, mali mravi - nema Tita da vas brani."
...ne prilazim ja iz tog ugla....šta više i moji su roditelji gradili , rekoh ti jednom da u bližoj familiji imam više ordenja od Tita nego mnogi od ovih što ga grčevito brane i u mojoj familiji postoji taj kritički odnos .....nego ojadio nas je Ranković pravo pa smo imali iseljavanja za Tursku kao i u vrijeme prve Jugoslavije....bilo je tu svašta....
Četnik-partizan
U već pomenutom Putu u Foču, Ferida Mulabdić, studentkinja medicine, partizanska simpatizerka, na Zulfikarpašićevo pitanje da li su koljači uspjeli pobjeći, odgovara da ih je pobjeglo samo desetak: "...ostali su ovdje, ali oni su kao partizani primljeni i imaju svoj odred. Komandant je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda, koji je bio jedan od najgorih koljača. Ništa nije učinjeno da se kazne..." Tog Kočovića, bradatog, obučenog u oficirsku uniformu, Zulfikarpašić je kasnije vidio u fočanskom hotelu, sjedištu Vrhovnog štaba. Preko ramena su mu visili redenici. Na šubari je imao petokraku. "Nije me pozdravio, samo je čudno gledao u moj M.P. i bombe na kaišu... Šta ovaj radi kod tebe, pitao sam Tita. 'To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući mnoge ljude...'" Tito mu je, Zulfikarpašić svjedoči, otkrio da je njega, Adila, pozvao zato što je on iz ugledne porodice, kojem su četnici zapalili kuću, ubili brata, pa će "tako biti još zgodnije da ti kao takav propovijedaš slogu sa Srbima i da im ostali muslimani pruže ruku pomirenja". Jer, nastavio je dalje Tito, "neka muslimanska sela su odbila predati oružje, objasnivši da im treba za borbu protiv četnika: "Međutim, mi smo četnike otjerali, vršimo veliku mobilizaciju, trebamo oružje, a ne možemo trpjeti na našoj teritoriji nikakve naoružane jedinice izuzev naših..." Isto je Zulfikarpašiću ponovio predstavnik seljana iz Curova, gdje im je on došao zajedno sa Ivom Lolom Ribarom i Feridom Čengićem, rekavši: "Ni u kakvu politiku mi se ne miješamo, mi branimo živote naše djece i žena. Zar da damo oružje vama, a nekoliko kilometara odavde su četnici... Ne dirajte nas, ovo je naš teren stotine godina, i nećemo vas dirati..." Seljani će, kasnije, ipak predati oružje, i to baš Kočoviću. Uskoro će zasjedati Vrhovni štab.
Zulfikarpašić je u svome referatu govorio o nužnosti ukidanja fočanskog narodnog odbora u kome su samo Srbi, neki od njih i četnici, i tek jedan musliman; o nužnosti ukidanja sadašnjeg suda, koji je, umjesto da sudi koljačima, osudio dvanaest muslimana, među njima i narodnog tribuna, opozicionara beogradskom režimu prije rata, "za koga mi je Moša Pijade rekao da je bio ispravan i da smo ga trebali pozvati na saradnju". Na savjetovanju su, pored Tita, bili i Ranković, Pijade, Lola, Milutin Milutinović i Milovan Đilas. "Jedino je Milutinović smatrao da bi povodom toga trebalo održati sastanak CK i Vrhovnog štaba, a Tito je kazao da po tom pitanju nemamo šta diskutovati. Ranković je rekao da je velika partizanska pobjeda to što je osnovna četnička masa prišla nama: "Mi ne možemo, bez obzira prema njima, da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni, bez sumnje, počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba. Nama muslimani u Foči nisu sada potrebni kao borci, nego kao pomagači..." Kasnije, saznavši da je jedan od koljača i Ranko Popadić, partizanski komandir, Zulfikarpašić je bez duše odjurio u komandu mjesta, i to ispričao Rodoljubu Čolakoviću i Risti Tošiću. "Čolaković mi je rekao: 'Kada bismo mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika...' A Tito: 'Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci se nalazi preko 95 odsto Srba.' Odgovorio sam: 'Ali, to nije protusrpska, to je protukoljačka politika...'"
A Tito je primijetio da on, Zulfikarpašić, izgleda slabo, da se treba naspavati i odmoriti... Nataša Čengić nastavlja: "Poslije smo mi otišli iz Foče. Ne znam tačno šta je bilo sa kostima, ali znam da one nikad nisu dobile ime, znak, da, navodno, ne bi smetale živima..." izvor/Dani br. 263
