Haj'mo malo o kulturi ... ma, uuuđite slobodno ... :-)))

[piupiu]

Ča je život vengo fantažija - priča o Roku i Cicibeli

To je bilo ka u priči, Roko nije jema ništa, Cicibela još i manje
Ali jubav sve izliči, on je bija anarkišta, jemali su i kumpanje
To je bilo ka u priči, puno luštri i friškina, ma je isto priča prava
čulo se i grubih riči, bumbilo se puno vina, bolila je digod glava

Trči vrime, cvili maška, traje jubav pusta, siromaška
Šaka suza, vrića smija ča je život vengo fantažija
Trči vrime, cvili maška, traje jubav pusta, siromaška
Šaka suza, vrića smija ča je život vengo fantažija

To je bilo ka u priči, živili su ka golubi, i nosili svoje brime
S puno srca, malo riči, goli, bosi, gladni, grubi, volili se cilo vrime
To je bilo ka u priči, kad su bili puno jidni, bombe, rašpe livorvere
I sve druge strasne riči, vikali su oni bidni, ma su prošle te nevere

To je bilo ka u priči, malo sriće, puno jada, puno zime i propuva
Ali jubav sve izliči, boje vengo sto balada, boje vengo štruca kruva
To je bilo ka u priči, ma ih više ovod nima, na dnu mora su gajete
Sve beštime, grube riči, sve je prošlo poput dima, vrime metlom sve pomete

Trči vrime, cvili maška, traje jubav pusta, siromaška
Šaka suza, vrića smija ča je život vengo fantažija
Šaka suza, vrića smija ča je život vengo fantažija.

Roko i Cicibela



Roko Ljubica, zvan Balauska, ribar iz Slatina, zaljubio se u Dujku (znanu kao Cicibela), kćer nosača Špire Bašića i kućanice Mande Drljače iz Velog Varoša, pa su svoje gnijezdo svili tamo gdje su jedino i mogli - na starom brodu koji su neprestano krpali cementom.

U časopisu Vijenac Matice hrvatske iz 1999. godine, Anatolij Kudrjavcev zapisao je kako je Cicibela puno psovala pa bi Splićani znali reći: “Beštimaš ka Cicibela.” Ona je, pak, svojem Roku skupljala opuške cigareta i kuhala mu brujete, a on je lovio ribu, koju su jeli ili prodavali za vino, kruh i duhan. A ponekad i za koji komad mesa. Nisu se trebali brinuti za higijenu u svojem domu, posve lišenom svih suvišnosti, i to je zaista bio sretan i slobodan život u slozi i ljubavi. Djece nisu imali, samo psa Belinu.

Bogati susjed iz obližnje kuće se bunio protiv lajanja, pa je na koncu dao otrovati Belinu. To je bio razlog zbog kojeg je Roko postao žestoki socijalist, protiv bogataša, i tu je svoju ideologiju, čim bi se nabavilo dovoljno vina, zastupao u temperamentnim monolozima koje je razumjela samo njegova Cicibela. Roko i Cicibela umrli su u ruševnoj kućici u Antonovoj ulici gdje su boravili.

“Držeći se za ruke, osluškivali su poruke beskrajnih daljina koje su im se primicale, a čela su im zajednički gorjela, kao u ono davno doba kad su prvi put zajedno prenoćili u Rokovoj gajeti na Matejuški. Nisu više trebali ni mogli govoriti, a oči su im se zaklapale od divne nemoći. I tako su skupa otišli. Pa su, poslije, na tom mjestu neki ljudi zatekli dva napuštena tijela i odnijeli ih ukopati na novom gradskom groblju Tršćenice”, zapisao je Kudrjavcev.

1978. o njima je snimljen film Roko i Cicibela u režiji Stipe Delića u kojem su glavne uloge igrali Boris Dvornik i Semka Sokolović-Bertok.

[piupiu]

Sevdalinka - alhemija duše



Odlomak iz knjige Esada Bajtala:

Kao pjesma slavensko-orijentalnog spoja (istočnjačke strasti koja naglo zanosi, i tihe slavenske osjećajnosti), suptilno njegujući tako združenu žeravicu erotske pregrijanosti, sevdalinka se regionalno širila kroz sve društvene slojeve, vjere i nacije 'postajući zajednička svojina, i prodirući daleko i široko kroz vrijeme i prostor'. Posebne zasluge širenja i sveopšteg prihvatanja sevdalinke, padaju u udio njenim najboljim izvodjacčima z akoje, zahvaljujući njihovoj enormnoj popularnosti, i vremenima idejno zdravijim od današnjeg, nije bilo ni nacionalnih, ni vjerskih, ni geografskih, ni državnih, ni mentalnih granica. Zahavaljujući tome, 'pjesma je idući od usta do usta mijenjala svoje junake i svoju sredinu, prilagodjavajući se ambijentu, prelazeći ponekad iz muslimanskog u hrišćanski ambijent, ali ne gubeći kvalitet osjećanja, suptilnosti lirskog tona i shemu poetske formulacije, postajući tako lirsko-ertoski šablon za odredjenu situaciju i likove odredjenih osobina.

Zaokupljen tragom njene geneze, dr Dragiša Živković smatra da je sevdalinka 'nastala prvobitsno medju vladajućim muslimanskim krugovima (aga i begova) po gradovima (Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Travnik), kasnije raširena i u ostalim slovjevima muslimanskog i nemuslimanskog stanovniśtva i po gradovima i selima Bosne i Hercegovine. Tokom XVIII i XIX vijeka sevdalinka se proširila na cijelu teritoriju Balkana, prelazeći na sjever Madjarske, Rumunije i Besarabije. Ima je tri tipa: haremska, gradsko-kafanska i seoska. U svome razvitku ona se često kontaminirala s narodnom lirskom poezijom, Čineći onu karakterističnu vrstu 'pučke književnosti' na granici usmene i pisane, seoske i gradske poezije, premda ona u svojim klasičnim obilicima pripada pravoj tradicionalsnoj usmenoj poeziji gradskog ambijenta ... Posljednjih decenija XX vijeka ona se umnogome iskvarila kafanskim izvodjenjem u interpretaciji Cigana svirača i pjevača, au naše dane industrijalizacijom pjevača takozvane 'zabavne' muzike.

Zanimljivo je da primjer prvog pjevanja, na način koji danas poznajemo pod imenom sevdalinke, literatura nalazi izvan Bosne, u jednom dogadjaju na splitskom pazarau u proljeće 1574. godine. Dogadjaj se, prema jednom izvještaju tadašnjeg splitskog kneza, vezuje za nesretnu ljubav izmedju izvjesnog trgovca Adila i Splićanke Mare, kojoj će Adil, u trenutku ljubavnog zanosa, tu, na pazaru, zapjevati pjesmu. U tom smislu on će od nekih istraživača biti označene samo kao 'prvi poznati pjevač', nego (s obzirom na sve okolnosti), i kao 'prvi poznati pjesnik sevdalinke'.

Postoji misšljenje da je najranije zabilježena sevdalinka bila "Tuga za dragim', u Erlangenskom rukopisu zavedena pod rednim borjem 148, danas poznata i redovno izvodjena u varijanti pod naslovom 'Kiša pada, trava raste'. Jedno drugo mišljenje prvom istorijski zabilježenom smatra pjesmu 'Bolest Muje carevića', koju taj zapis situira u 1475. godinu. Pjesmu su spjevali Bosanci na carigradskom dvoru. "Posvećena je tragičnoj ljubavnoj aferi sina sultana Mehmeda Fatiha, Muje, i turskog vojskovodje i pjesnika Mahmut-paše Angelovića."

Izdavač: Rabic, Sarajevo, 2012, str. 37-38

Obratite pažnju na zadnju rečenicu. Šta ono turbo-Balkanci pričaju o 'bolestima' dekadentnog Zapada koje nam nameću kroz EU programe?

Prepjev tragične priče o nesretnoj ljubavi Adila, trgovca iz Bosne, i Splićanke Mare:

«U Turčina đulvodica,
slatko miriše;
al' je ljepša djevojčica,
ljepša od ruže;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina bio vosak,
Bio izbiran.
Al' djevojka još bjelija,
No je vosak sam;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina med je sladak,
Sladak, presladak;
Al' riječi djevojčice,
Slađe od meda;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!
U Turčina žerav konjic,
Kao pelivan;
Al' ni konjic nije stasan,
Kao djevojka;
A ja Turčin ginem za djevojkom,
Za djevojkom, krotkom golubicom!

[piupiu]

Runjićeve večeri ...

... i da nastavimo na mediteransko-sevdalijskom tragu, ovaj put u čast čuvenog splitskog kompozitora Zdenka Runjića, koji je napisao i gorepostavljenu i meni posebno dragu baladu o Roku i Cicibeli ... i mnoge pjesme Olivera Dragojevića, Josipe Lisac, Miše Kovača, Gorana Karana, Ibrice Jusića ...

Bilo bi lijepo kad bi i mi napravili nešto ovako - za našeg Kemu.






P.S. ... dobro jutro, Klize (i raja)!!!!!!!

[John Cleese]

P.S. ... dobro jutro, Klize (i raja)!!!!!!!

http://www.youtube.com/watch?v=iwATvALiQ_8&t=13s

[piupiu]

P.S. ... dobro jutro, Klize (i raja)!!!!!!!

http://www.youtube.com/watch?v=iwATvALiQ_8&t=13s

- 7, boga mi ...

[asurbanipal]

Nadam se da i ovo spada pod ovu temu. Ne mogu biti objektivan kada je u pitanju Mula Mustafa Bašeskija. Isuviše sam vezan za njegovu ličnost i život. Uveliko je odredio ono što danas jesam i ono čime se bavim. A sve je počelo sa ratnom 1993.-om kada sam prvi put pročitao Bašeskijin posljednji zapis od Rešada Kadića...

[piupiu]

Naravno da spada! Divno ... i divnim Nekinim glasom

Daj još ...

[medvjed23]

P.S. ... dobro jutro, Klize (i raja)!!!!!!!

http://www.youtube.com/watch?v=iwATvALiQ_8&t=13s

[piupiu]

P.S. ... dobro jutro, Klize (i raja)!!!!!!!

http://www.youtube.com/watch?v=iwATvALiQ_8&t=13s

... i tako on meni svako jutro ...

https://www.youtube.com/watch?v=EGkszdfge9Y

[medvjed23]

a šta ćeš.. voli tišinu..
no valja imati u vidu da šutnja ne podrazumijeva odsustvo pozitivnih emocija, te shodno tome, nastaviti sa provokacijama

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

[Challenger__]

[medvjed23]

Više nego književni, Silvija Plat danas predstavlja sociološki fenomen koji je lako objašnjiv u okvirima filma, pop muzike i drugih medija, ali ne i u književnosti, smatra naša književnica.

- Književne zvezde koje traju su retkost, da bi se to postiglo moraju se zadovoljiti barem četiri uslova: stvarno medijski prihvatljivo biće, stvarni dar, lična tragedija i želja da se ona učini javnim dobrom, i konačno, spremnost da se za sve to umre - naglašava Ljiljana Đurđić. - Silvija Plat je ispunila sve uslove, ispisavši u groznici svojih poslednjih dana svoje literarno zaveštanje, zbirku poezije “Arijel”, koje će joj, uz pomoć Teda Hjuza, središnje figure njene predsmrtne poezije i veštog književnog agenta lično zainteresovanog za celu stvar, obezbediti večnost i slavu, za kojom je tako žudela u svom kratkom životu.

http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71. ... lvije-Plat

da.. da se dosegne vječnost, potrebno je nositi tugu, imati dara, umjetnost živjeti i (biti spreman) za nju umrijeti..
i takav poredak stvari rađa teške dileme vezane za voljene ljude..

Sem smrti
meni se već sve dogodilo.

Mogu obići još koju zemlju,
mogu steći još kojeg prijatelja,
mogu (zašto ne?) dobiti neki orden
(bio bi to prvi orden u mom životu)
ali
sve u svemu
sem smrti
meni se već sve dogodilo.

To da svojim odlaskom
ne ranim one koje volim i one koji me vole
jedina je stvar
koja me još drži za ovaj život.

[Challenger__]

Prepjev tragične priče o nesretnoj ljubavi Adila, trgovca iz Bosne, i Splićanke Mare:

Probaj da saznaš kako je Dalmatinska ulica (u Sarajevu) dobila svoj naziv.

[piupiu]

To ne znam (imam dvije-tri 'ofrlje' teorije, koje su vjerovatno daleko od pravog razloga), ali znam porijeklo imena većine ovih ulica...



Na ovoj temi nema ništa - http://forum.klix.ba/cija-imena-nose-ul ... 77050.html - sljedeća stanica ... Jergović.

[Challenger__]

Kakav Jergović i Dalmatinska... Ne vjerujem da ono to zna. Ali, hajde vidjećemo. Možda je šta napisao a da nije slagao.

[Banksy]

Knjige kažu, od 1931. je Dalmatinska, ali zašto, nemam pojma ...?

[piupiu]

Ima li ko knjigu "Zaboravljeno Sarajevo"? Ako je 1931., to bi moglo tamo pisati ... ja sam svoju kopiju posudila, i otišla je nepovratno.

[Challenger__]

Naziv ulice je svadbeni poklon "sarajevskog Apolona" i milionera (vlasnika hotela "Evrope" i Narodne banke) dr. Dušana Jeftanovića njegovoj ljubi, ljepotici iz Dalmacije, koja mu je postala supruga i rodila dva sina.

Naziv ulice, svadbeni poklon.

[Challenger__]

M. Jergović nikad ovo neće napisati. Ne uklapa mu se u stereotipe i kulturu laži i mržnje kojoj pripada.

[petunija]

******* M. Jergović nikad ovo neće napisati. Ne uklapa mu se u stereotipe i kulturu laži i mržnje kojoj pripada.

Nisam sigurna da ovakav riječnik odgovara temi

[¤ jelena ¤]

Sva sreća pa ta ljepotica nije bila iz Papua Nove Gvineje.

[Banksy]

Naziv ulice je svadbeni poklon "sarajevskog Apolona" i milionera (vlasnika hotela "Evrope" i Narodne banke) dr. Dušana Jeftanovića njegovoj ljubi, ljepotici iz Dalmacije, koja mu je postala supruga i rodila dva sina.

Naziv ulice, svadbeni poklon.

Ako je Dalmatinska od '31, koji je to Jeftanović?

http://www.rodoslov.ba/pages/view_zavicaj_news/94

Hotel je izgradio Grigorije Jeftanović 1882.
Nekidan vidim umrlicu nekom Jeftanoviću u Oslobođenju. Možda je to taj njihov zadnji potomak koji je, koliko znam, živio njegdje na hrvatskim otocima. Nema ih više u Sarajevu, nijednog.

[piupiu]

******* M. Jergović nikad ovo neće napisati. Ne uklapa mu se u stereotipe i kulturu laži i mržnje kojoj pripada.

Nisam sigurna da ovakav riječnik odgovara temi

Slažem se u potpunosti. Izbrisali smo sporne "komplimente". Sad još ostaje pitanje - šta je učinio Jergović da zasluži ovu, hm, široku generalizaciju o 'kulturi laži i mržnje kojoj pripada'?

[Banksy]

Čeli je grub, ali nije daleko od istine - kultura pisanja o onome što mu je intimna društveno-politička preferencija, poentiranje dragog i bliskog čemu uvijek daje prednost, uz svjesno zanemarivanje i zaboravljanje objektivne stvarnosti koja se ne uklapa u njegovu već iskreiranu, zaokruženu i, očito je, nepromjenjivu sliku.

[piupiu]

Naziv ulice je svadbeni poklon "sarajevskog Apolona" i milionera (vlasnika hotela "Evrope" i Narodne banke) dr. Dušana Jeftanovića njegovoj ljubi, ljepotici iz Dalmacije, koja mu je postala supruga i rodila dva sina.

Naziv ulice, svadbeni poklon.

Ako je Dalmatinska od '31, koji je to Jeftanović?

http://www.rodoslov.ba/pages/view_zavicaj_news/94

Hotel je izgradio Grigorije Jeftanović 1882.
Nekidan vidim umrlicu nekom Jeftanoviću u Oslobođenju. Možda je to taj njihov zadnji potomak koji je, koliko znam, živio njegdje na hrvatskim otocima. Nema ih više u Sarajevu, nijednog.

Je l GRigorije ili GLigorije? 'Meščini' neki dan sam mu pored groba prošla ... i stala ... i čitala ... na grobu piše 'narodni vodja', čini mi se. Na groblju Svetih Arhandjela Georgija i Gavrila, gdje je i Vidovdanska kapela. Tamo su sahranjeni i Despići, Miss Irby i Staka Skenderova i svakojaki austrijski činovnici i ko sve ne - ko nije zalazio - lijepo je po grobljima bazati, tamo je meditativno i sa svakakvim se likovima iz prošlosti možeš 'ispričat'.

Eh, Banksy, pazi sad ovo :

Prvi Jeftanović koji je u drugoj polovini 18. stoljeću došao u Sarajevo bio je Hadži Petar Jeftanović, rođen u Tuzli 1750. godine. Rod Jeftanovića je porijeklom iz doline rijeke Pive u okolini Durmitora (Crna Gora), odakle potiču i sarajevski Despići. Obje porodice slave istu slavu (27. januara) Sv. Savo.

Hadži Petar Jeftanović se u pretposljednjoj decenije 18. stoljeća oženio Jovankom (1758-1860) i s njom imao dvoje djece: sina Manojla (1781-1878) i kćerku Anđelu (1805-1860), udatu Skršić. Mada je Hadži Petrov sin Manojlo, koji je u Sarajevu bio predsjednik Pravoslavne crkvene općine, imao troje djece: Pero (umro mlad u Beču 1855. godine), Mara, udata Despić i Dimitrije (1826-1890), samo najmlađi sin Dimitrije, koji je u austrougarskom period bio i dogradonačelnik Sarajeva, ostavio je svoje potomke. Njegova djeca su: Aleksandar (oženio Editu Braun), Vojislav i Kostantin. Najstariji sin Aleksandar imao je dvije kćeri: Savku, udatu u Dubrovnik za De Bona, i Pavku, takođe živjela u Dubrovniku sa suprugom De Bono.

Ugledna sarajevska porodica Jeftanović, mnogo je poznatija po ženskoj liniji od potomaka kćerke Anđeline Srkšić, čiji je najstariji sin Gligorije (1841-1927) je oženio Jeftaliju Petrović, obavljao veoma važne funkcije u Sarajevu. Pored ostalog, bio je predsjednik Pravoslavne crkvene općine (1895-1915), zatim član Odbora privilegavane zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, predsjednik Privremenog narodnog vijeća BiH 1918. godine kao i predsjednik Privremenog narodnog predstavništva u Kraljevini SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) također 1918. godine. Gligorije Srkšić imao je djecu: Peru, Manojla (1880-1955), Krunicu (1881-1966), Dušana (1864-1941), Dragicu i Zdravka (1895-1965). Gligorijeva djeca Pero i Manojlo nisu ostavili svoje potomke a Krunica je u braku sa Milanom Skršićem rodila Kseniju, Milana i Mirjanu koji su odselili u SAD. Dušanova djeca su: Ksenija, Predrag i Nenad i svi su odselili u Čile.

Gligorijeva kći Dragica udala se za Miroslava Spalajkovića, poslanika Srbije koji je u nekoliko zemalja službovao, pa su im i djeca (Vojin, Vojka i Miroslav) odselili u te države: Francusku, Njemačku i kanadu. I Gligorijeva unuka od sina Zdravka (kćerka Tatjana) koji je bio oženjen Ankicom Lukač također su odselili van države, nastanivši se u Sjedinjem Američki Državama.

Stupajući u brak sa poznatim sarajevskim porodica, Jeftanovići su tako u vezi sa Despićima, Petrakijima, Hadži Ristićima i Skrškićima, a preko sestre Jeftalije Petrović-Roksande sa familijama Besarović i Jokić.

U Sarajevu je u vrijeme življenja potomaka Hadži Petra Jeftanovića bila još jedna istoimena porodica, Antonija Jeftanovića koji je također porijeklom iz Crne Gore a doselila u Grad u 19. stoljeću, ali nije u srodstvu sa rodom Hadži Petra.

Gligorije, zvani Gliša Jeftanović ugledni trgovac i poduzetnik ostavio je traga i u arhitekturi Sarajeva. On je 1882. godine sagradio prvu modernu zgradu za konačenje putnika. Bio je to zapravo hotel „Evropa“ koji je i danas elitni ugostiteljsko-turistički objekat.

http://www.rodoslov.ba/pages/view_zavicaj_news/94

E, sad, pitanje za ljutog Chellija - je l' ta Jeftalija bila Dalmatinka il sam ja nešto pobrkala u ovom komplikovanom rodoslovlju?

A, vezano i nevezano za sve ovo ... ovog čiku treba pitati šta on ima sve u svojoj riznici ...

http://pressrs.ba/info/vesti/sakupio-40 ... 11-05-2012