Dežulović Fan Club

[wewa]

https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolu ... ija-360642

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da mi ispriča vic.

Sjećaš se, kaže, kad je ono prije četiri godine Bakir Izetbegović – a bio je u to vrijeme predsjedavajući Predsjedništva BiH – doživio saobraćajnu nesreću na Karauli, na magistralnoj cesti Sarajevo-Tuzla, pa novine objavile kako je nesreću skrivio vozač Toyote RAV iz službene pratnje, a Bakir se navodno odmah nakon sudara udaljio s mjesta udesa? Udaljio se, veli on, jašta se nego udaljio, i to ravno na Koševo.

Elem, doveli ga u bolnicu Koševo cijeloga porazbijanog i polomljenog, a medicinska sestra na šalteru Urgentnog upitala ga ime i prezime. “Bakir Izetbegović”, odgovorio on s mukom, jedva jezikom držeći dva raskovana zuba, a sestra će dalje: “Oženjeni?”

“Ne”, odgovorio on, “saobraćajna nesreća.”

Velika je razlika, svatko to zna, između privatne i, hm, službene saobraćajne nesreće, između privatnog i državnog udara. Pardon, sudara. Pa kao što nije isto kad vam se na magistralnom putu Sarajevo-Tuzla u automobil zaleti Toyota nekog gastarbajtera što je zaspao vozeći na urlaub iz Dortmunda, ili službena Toyota iz pratnje člana Predsjedništva BiH, jednako tako nije isto kad ženu svojom nasljednicom proglasi onaj nesretnik iz Dortmunda, i kad to isto napravi član Predsjedništva BiH. Prvo je čovjekova privatna stvar i tiče se samo njegove obitelji, a drugo je obiteljska stvar i tiče se samo svih ostalih. Prvo je, shvatili ste, posve privatna saobraćajna nesreća, a drugo državna.

U privatnoj saobraćajnoj nesreći, u najkraćemu, i član Predsjedništva može završiti u koševskoj bolnici kao i svatko drugi: razlika je što u državnoj nesreći supruga iz koševske bolnice završi u Predsjedništvu BiH.

Sebija Izetbegović, direktorica Kliničkog centra Koševo, po zanimanju supruga Bakira Izetbegovića i snaha Alije Izetbegovića, nekidan se tako iznenada pojavila kao kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, mjesto koje će ostati upražnjeno kada uskoro istekne drugi uzastopni mandat njenog supruga Bakira. Kandidirao ju je Izvršni općinski odbor SDA sarajevskog Novog Grada, najveća stranačka organizacija u zemlji, kandidaturu je podržalo još četrdesetak općinskih odbora, i – nakon što je već viđeni Bakirov nasljednik u Predsjedništvu Denis Zvizdić najavio mogućnost odustajanja od kandidature – odjednom je gospođa Supruga, svega dvadesetak dana prije stranačke konvencije, postala najozbiljniji SDA-ov kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva.

Elem, doći će na kraju Sebija Izetbegović u zgradu Predsjedništva BiH, gospođa na šalteru uljudno će je pitati ime i prezime, “Sebija Izetbegović”, odgovorit će ova, a službenica zapisati pa podignuti pogled: “Udata?” “Ne”, odgovorit će ona, “član Predsjedništva.”

Dinastija Izetbegović ispala je tako najdugovječnija vladarska loza na području bivše Jugoslavije. Sinova, kćerki, snaha, zetova, nećaka i unuka Alijinih kolega iz ranih devedesetih odavno se više nitko i ne sjeća – Miloševićeva supruga Mirjana sa djecom Markom i Marijom živi u Rusiji i ne smiju se ni vratiti u Srbiju, a najdalje se plasirao Tuđmanov sin Miroslav, koji se prije nekoliko godina čak ambiciozno prijavio za predsjedničke izbore i dobio jedva četiri posto glasova, pa se siromah još koprca po Saboru – samo je slavna loza Izetbegovića, eto, nadživjela Aliju i preživjela Bakira.

Izbor bošnjačkog člana Predsjedništva BiH postala je tako obiteljska stvar Izetbegovićevih: i dok se predsjednici država ili članovi Predsjedništva drugdje po Balkanu i Bosni biraju na predsjedničkim izborima, dotle se bošnjački član Predsjedništva BiH bira na nedjeljnom ručku kod babe Bakira.

“Jasmina, sine”, otpočne glava obitelji nakon ručka, “sad je na tebe red”, “jooj babo tebe, rekla sam ti da hoću ako mogu da ostanem u Holandiji”, odgovori onda kćerka, pa pogleda u babinu sestru, “a što ne bi mogla tetka Sabina?”, “nema potrebe, Sabina se dobro udala”, dobaci u to zet Jasminko, “ali bi mogla, recimo, moja Lejla”, “nemoj mene, majke ti”, odmahne Lejla okrećući se potom bratu, “a što se ti ne bi kandidovo i treći put?”, “ne mogu treći put, šta ti je, ne smijem”, odgovori Bakir, “ko kaže?”, začudi se drugi zet Braco, “kaže zakon”, ovaj će na to, “da pitamo mi Sebiju, ona se razumije u zakone”, zovne onda Braco prema kuhinji, “šogorice, možel Bakir tri puta?”, “ne može”, dovikne ona otamo, “dva puta je maksimum”, pa se svi oko stola smiju.

I sve tako, može li Bakir tri puta, ne može li Bakir tri puta, “zakon je zakon, al triput je triput”, dobaci zet Jasminko, pa se opet svi oko stola smiju, pa hoće li sestra Sabina, pa hoće li sestra Lejla, pa hoće li kćerka Jasmina, napeti su i rijetko uzbudljivi izbori oko stola u domu Izetbegovićevih, ova neće, ova ne može, ovaj ne smije, sve dok se na koncu iz kuhinje pravo ljuta ne pojavi Bakirova Sebija.

“Dobro, ja ću. U ovoj kući sve ja moram.”

I tako će, da skratim, punih trideset godina nakon krunidbe rahmetli Alije dinastija Izetbegović ostati na vlasti. A Bosnom će, kažu upućeni, konačno vladati čvrsta, muška ruka.

Ima i o tome Kožo vic. Elem, doveli Bakira u bolnicu Koševo cijeloga porazbijanog i polomljenog, a medicinska sestra na šalteru Urgentnog upitala ga ime i prezime. “Bakir Izetbegović”, odgovorio on s mukom, jedva držeći jezikom dva raskovana zuba, a sestra će dalje: “Saobraćajna nesreća?”

“Jok”, odgovorio on, “oženjen”.

[Bloo]

red suza od smijeha, red suza od plača, red suza od groteskne situacije...

[petunija]

Kao sa nadrealistima, prvo se smijemo, a onda nam se ostvari

[hadzinicasa]

a nije bas. nama se desava a mi ne vidimo.
ili vidimo ali ovako artikulisati u kost ne umijemo.

[Ommadawn]

Boris Dezulovic je ugradio aparate za prisluskivanje u domu Izetbegovicevih!
Ovo nikako ne moze biti izmisljeno!

[kakavdanakneiskustvu]

https://www.portalnovosti.com/pravednik-medju-navodima2

[Bloo]

Welcome to ....

Nema više zajebancije
Ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom - što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju? Ukratko, ispalo je da ne mogu

Sedam godina i sedam sedmica, pa još sedam dana i sedam sati prošlo je otkako sam se posljednji put kao čovjek naspavao. Svih tih sedam godina, svake noći po ponoći u dva sata zvao bi iz kafane moj drug Kožo: ne pita mazgov ni spavam li, ni radim li, ni čitam li, ni jebem li ga šta sve već ljudi u dva poslije ponoći rade, nego da čujem, kaže, vic, kad su ono Mujo i Suljo.

I tako svake noći, punih sedam godina, sedam sedmica i još sedam dana. Sve dok se jutros nisam probudio i vidio da je devet sati. Da je, shvatili ste, sedam sati od dva po ponoći prošlo, a da me Kožo nije zvao.

“Što nisi zvao sinoć?”, pitao ga ja jutros. “Nema više, gotovo, fajront”, kaže on. “Šta nema?”, opet ću ja. “Nema”, kaže, “viceva.” “Kako nema”, pobunio se ja, “samo viceva i zajebancije u Bosni i ima.” “Ne više”, odgovorio mi Kožo, “nema više viceva, nema više zajebancije.” “Tko kaže?”, pitam ja, “Brega”, veli on, “Brega?!”, blenuo ja, “aha”, potvrdio Kožo, pa zapjevao: “Čini mi se da… mjesec ramazana počinje.”

Prošle hefte, možda ste i primijetili, nije na ovom mjestu bilo ni Kože ni mene. Nestao tekst negdje na putu između moga malog Piska i velikog saraj Šeherana. Pardon, šeher Sarajeva. Zaustavilo ga iza tunela na Ivanu, selam, dobardan, đes to kaže pošo?, u Oslobođenje, ne može, javili iz redakcije, vrijeđa vjerske osjećaje. I hajde što vrijeđa vjerske osjećaje, nekako bi mi to redakcija i halalila, nego ih još vrijeđa za ramazana.

A ja se mislim, tako mi i treba.

Punih, naime, sedam godina i sedam sedmica, i još sedam dana i sedam sati, svake noći po ponoći u dva sata zvao je moj drug Kožo iz kafane da ispriča vic, i sve je bilo u redu. Ako se gdjekoji čitatelj i naljutio ili uvrijedio, to smo rješavali u telefonsku slušalicu ili na sudu. I tako svake noći, punih sedam godina, sedam sedmica i još sedam dana, sve dok prošle hefte u dva iza ponoći nije nazvao Bakir. Prvi put u tih sedam godina, eto, vic je umjesto Kože ispričao Bakir Izetbegović, i odmah belaj. Vrijeđa, kažu, vjerske osjećaje.

Niste čitali moj tekst, i nećete, ali čuli ste sigurno taj Bakirov vic, kad je ono u prepunoj Zetri turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana nazvao ni manje ni više nego - Božjim poslanikom. Teška je to riječ, nisam siguran ni da bih je i ja ovako bezbožan, da mi je Kožo kojim slučajem ispričao tu allahulnu zajebanciju, stavio u novine. Ali kontam, ako može s Poslanikom šegu tjerati Bakir, ako se može tako zajebavati predsjednik SDA, k tome još u Zetri punoj Turaka i muslimana, i još pred milijunima gledatelja u izravnom prijenosu turske nacionalne televizije, pa još s početka svetog mjeseca ramazana – ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom - što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju?

Ukratko, ispalo je da ne mogu.

Ohrabrio me, naime, Alijin mali svojim prostačkim vicem o Erdoganu, aljehisselam, pa me malo ponijelo, samo što u mom vicu poslanik u prepunoj Zetri nije bio Tayyip, nego Aca Lukas, a to, eto, iz neukom meni neznanih razloga, ne može. Može Erdogan, ne može Lukas. Može Bakir, ne mogu ja. Pa ako možda nekad i može, ne može za ramazana. Vrijeđa te, kako se zovu, vjerske osjećaje.

Kao i obično, kao svaki put kad sam vrijeđao nečije osjećaje, stvar je bila do mene. Ne može biti do drugih. Sad je već to previše različitih redakcija, a uvijek isti problem - moja maloumna vjera da je dopušteno slobodno misliti, i da je sloboda misli, kao svaka i kao svačija, ograničena samo slobodom drugih. Vrijeđa li moja nevjera slobodu drugih da vjeruju? Naizgled zajebano: ukoliko je, recimo, moja ćefirska sloboda govora ograničena nečijom slobodom svjedočenja vjere – čak i ako pretpostavimo da je javnim govorom o Poslaniku vrijeđam – ne bi li i njegova trebala biti ograničena mojom? Kažem “naizgled zajebano”, jer zajebano nije uopće: naravno da ne bi. Zašto? Zato. Zašto zato? Zato jer kod vjerskih osjećaja nema zašto.

Ja, recimo, vjerujem da nema Boga – kako vidite, i ateisti vjeruju - i umjesto evanđeljima i ajetima, vjerujem znanstvenim dokazima. Kad netko javno kaže da je, štajaznam, Bog prije par hiljada godina umijesio čovjeka kao pitu, to možda ne vrijeđa moje vjerske osjećaje – nisu to osobito osjetljivi osjećaji - ali vrijeđa moju inteligenciju, taman koliko nečije vjerske osjećaje vrijeđa moja bogohulna vjera u dokaze da je čovjek nastao evolucijom primata. I kad netko tako javno, u punoj dvorani i izravnom televizijskom prijenosu, mrtav ozbiljan kaže kako je jednog političara poslao sam Svemogući Bog s nebesa, to moju inteligenciju, kolika jest da jest, vrijeđa jednako koliko njegove vjerske osjećaje - taman da im je koeficijent stotinu i šezdeset - vrijeđa moja pošalica kako je Bog poslao Acu Lukasa. Osim, jasno, ukoliko je nečiji vjerski osjećaj vrjedniji i bolji od drugog, i ako je nečija vjera zaštićenija od nečije inteligencije.

A kako vidimo, jest.

Ali dobro: za ovaj kratki ogled posve je zapravo nevažno što je riječ o vjerskim osjećajima, jer moglo je – kao što je u mojoj lutalačkoj karijeri počesto znalo biti – bilo što drugo. Jedna me redakcija, recimo, cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje članova Centralnog komiteta Saveza komunista, druga me cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje branitelja Domovinskog rata, treća zato što sam vrijeđao osjećaje ustaških gnjida, a četvrta što sam vrijeđao osjećaje Miroslava Kutle. Bila je i jedna što me cenzurirala jer sam vrijeđao osjećaje Milorada Dodika. Vrag su osjećaji, rekao bi pokojni Ivica Hlevnjak Bukle, legendarni veznjak Hajduka, sjetit će ga se stariji: “Emocije su zajebana stvar.”

Previše je, eto, različitih redakcija, a uvijek isti problem - moja maloumna vjera da se u novinarstvu ne bavimo zaštitom privatnih ili kolektivnih emocija, već istinom i kritikom. Da sam se, naime, htio baviti zaštitom nečijih fragilnih osjećaja, bio bih psihijatar ili apotekar, diler sedativa, ili barem, štajaznam, advokat.

A novine nisu ni psihijatrija, ni farmacija, ni odvjetnički ured. Ili barem to nisu novine u kojima bih ja htio raditi.

Da skratim, ovo je moje posljednje javljanje za Oslobođenje. Sedam je godina, sedam sedmica i još sedam dana prošlo, vala dosta. Što bi rekao Brega, “jedan za drugim, vozovi polako prolaze, kao i obično, stavit ćeš kaćune na prozore: čini mi se da mjesec ramazana počinje.” Pa kaže: “Pomalo je tužno.”

Jebali vas osjećaji.

[hadzinicasa]

oh!

[Bloo]

Ako kome nije bilo jasno gdje zivimo...

[mousstapha]

E vala i ja da kazem jebali vas osjecaji!

[Hakiz]

Autocenzura je najgora vrsta cenzure.

Trebali bi promijeniti boju.

[Velkoski]

Valjda vam je sada jasnije koliko je besmisleno biti novinar u ovoj državi. NE SMIJEŠ se nikome zamjeriti, inače ide oklagijom po prstima i tastaturi

[zigzag]

U pravu je čovjek.

Vrijeđa "vjerske osjećaje" onih koji lažu, varaju državu, kradu, zakidaju i imaju vrlo silovite "vjerske osjećaje".

[Rampage]

Dežulović, po običaju

[Hakiz]

Valjda vam je sada jasnije koliko je besmisleno biti novinar u ovoj državi. NE SMIJEŠ se nikome zamjeriti, inače ide oklagijom po prstima i tastaturi

Mediji u cijelom svijetu su ucijenjeni, u kofol slobodnim državama ucijenjeni su od oglašivača.

Tako da ako nismo spremni plaćati cijene medijskih proizvoda (na internetu, TV, radio, novine itd) koje bi taj medij oslobodile zavisnosti od drugih oblika finansiranja, mi samo doprinosimo guranju medija u zavisnost od raznih uticaja.

[hadzinicasa]

ovo nije ni tuzno koliko je porazno za svakoga.
a Oslobodjenje odavno nije ono sto je bilo. nazalost.

[Ommadawn]

O jebem te zemljo Bosno!

[Ommadawn]

ovo nije ni tuzno koliko je porazno za svakoga.
a Oslobodjenje odavno nije ono sto je bilo. nazalost.

Oslobođenje?
To su ono nekad bile novine, je li tako?
Biće da jest. Sad ne valjaju ni guzicu sa njima da obrišeš...

[seln]

Ima li neko taj tekst koji nisu objavili?
I fell blasphemously...

[kakavdanakneiskustvu]

Welcome to ....

Nema više zajebancije
Ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom - što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju? Ukratko, ispalo je da ne mogu

Sedam godina i sedam sedmica, pa još sedam dana i sedam sati prošlo je otkako sam se posljednji put kao čovjek naspavao. Svih tih sedam godina, svake noći po ponoći u dva sata zvao bi iz kafane moj drug Kožo: ne pita mazgov ni spavam li, ni radim li, ni čitam li, ni jebem li ga šta sve već ljudi u dva poslije ponoći rade, nego da čujem, kaže, vic, kad su ono Mujo i Suljo.

I tako svake noći, punih sedam godina, sedam sedmica i još sedam dana. Sve dok se jutros nisam probudio i vidio da je devet sati. Da je, shvatili ste, sedam sati od dva po ponoći prošlo, a da me Kožo nije zvao.

“Što nisi zvao sinoć?”, pitao ga ja jutros. “Nema više, gotovo, fajront”, kaže on. “Šta nema?”, opet ću ja. “Nema”, kaže, “viceva.” “Kako nema”, pobunio se ja, “samo viceva i zajebancije u Bosni i ima.” “Ne više”, odgovorio mi Kožo, “nema više viceva, nema više zajebancije.” “Tko kaže?”, pitam ja, “Brega”, veli on, “Brega?!”, blenuo ja, “aha”, potvrdio Kožo, pa zapjevao: “Čini mi se da… mjesec ramazana počinje.”

Prošle hefte, možda ste i primijetili, nije na ovom mjestu bilo ni Kože ni mene. Nestao tekst negdje na putu između moga malog Piska i velikog saraj Šeherana. Pardon, šeher Sarajeva. Zaustavilo ga iza tunela na Ivanu, selam, dobardan, đes to kaže pošo?, u Oslobođenje, ne može, javili iz redakcije, vrijeđa vjerske osjećaje. I hajde što vrijeđa vjerske osjećaje, nekako bi mi to redakcija i halalila, nego ih još vrijeđa za ramazana.

A ja se mislim, tako mi i treba.

Punih, naime, sedam godina i sedam sedmica, i još sedam dana i sedam sati, svake noći po ponoći u dva sata zvao je moj drug Kožo iz kafane da ispriča vic, i sve je bilo u redu. Ako se gdjekoji čitatelj i naljutio ili uvrijedio, to smo rješavali u telefonsku slušalicu ili na sudu. I tako svake noći, punih sedam godina, sedam sedmica i još sedam dana, sve dok prošle hefte u dva iza ponoći nije nazvao Bakir. Prvi put u tih sedam godina, eto, vic je umjesto Kože ispričao Bakir Izetbegović, i odmah belaj. Vrijeđa, kažu, vjerske osjećaje.

Niste čitali moj tekst, i nećete, ali čuli ste sigurno taj Bakirov vic, kad je ono u prepunoj Zetri turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana nazvao ni manje ni više nego - Božjim poslanikom. Teška je to riječ, nisam siguran ni da bih je i ja ovako bezbožan, da mi je Kožo kojim slučajem ispričao tu allahulnu zajebanciju, stavio u novine. Ali kontam, ako može s Poslanikom šegu tjerati Bakir, ako se može tako zajebavati predsjednik SDA, k tome još u Zetri punoj Turaka i muslimana, i još pred milijunima gledatelja u izravnom prijenosu turske nacionalne televizije, pa još s početka svetog mjeseca ramazana – ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom - što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju?

Ukratko, ispalo je da ne mogu.

Ohrabrio me, naime, Alijin mali svojim prostačkim vicem o Erdoganu, aljehisselam, pa me malo ponijelo, samo što u mom vicu poslanik u prepunoj Zetri nije bio Tayyip, nego Aca Lukas, a to, eto, iz neukom meni neznanih razloga, ne može. Može Erdogan, ne može Lukas. Može Bakir, ne mogu ja. Pa ako možda nekad i može, ne može za ramazana. Vrijeđa te, kako se zovu, vjerske osjećaje.

Kao i obično, kao svaki put kad sam vrijeđao nečije osjećaje, stvar je bila do mene. Ne može biti do drugih. Sad je već to previše različitih redakcija, a uvijek isti problem - moja maloumna vjera da je dopušteno slobodno misliti, i da je sloboda misli, kao svaka i kao svačija, ograničena samo slobodom drugih. Vrijeđa li moja nevjera slobodu drugih da vjeruju? Naizgled zajebano: ukoliko je, recimo, moja ćefirska sloboda govora ograničena nečijom slobodom svjedočenja vjere – čak i ako pretpostavimo da je javnim govorom o Poslaniku vrijeđam – ne bi li i njegova trebala biti ograničena mojom? Kažem “naizgled zajebano”, jer zajebano nije uopće: naravno da ne bi. Zašto? Zato. Zašto zato? Zato jer kod vjerskih osjećaja nema zašto.

Ja, recimo, vjerujem da nema Boga – kako vidite, i ateisti vjeruju - i umjesto evanđeljima i ajetima, vjerujem znanstvenim dokazima. Kad netko javno kaže da je, štajaznam, Bog prije par hiljada godina umijesio čovjeka kao pitu, to možda ne vrijeđa moje vjerske osjećaje – nisu to osobito osjetljivi osjećaji - ali vrijeđa moju inteligenciju, taman koliko nečije vjerske osjećaje vrijeđa moja bogohulna vjera u dokaze da je čovjek nastao evolucijom primata. I kad netko tako javno, u punoj dvorani i izravnom televizijskom prijenosu, mrtav ozbiljan kaže kako je jednog političara poslao sam Svemogući Bog s nebesa, to moju inteligenciju, kolika jest da jest, vrijeđa jednako koliko njegove vjerske osjećaje - taman da im je koeficijent stotinu i šezdeset - vrijeđa moja pošalica kako je Bog poslao Acu Lukasa. Osim, jasno, ukoliko je nečiji vjerski osjećaj vrjedniji i bolji od drugog, i ako je nečija vjera zaštićenija od nečije inteligencije.

A kako vidimo, jest.

Ali dobro: za ovaj kratki ogled posve je zapravo nevažno što je riječ o vjerskim osjećajima, jer moglo je – kao što je u mojoj lutalačkoj karijeri počesto znalo biti – bilo što drugo. Jedna me redakcija, recimo, cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje članova Centralnog komiteta Saveza komunista, druga me cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje branitelja Domovinskog rata, treća zato što sam vrijeđao osjećaje ustaških gnjida, a četvrta što sam vrijeđao osjećaje Miroslava Kutle. Bila je i jedna što me cenzurirala jer sam vrijeđao osjećaje Milorada Dodika. Vrag su osjećaji, rekao bi pokojni Ivica Hlevnjak Bukle, legendarni veznjak Hajduka, sjetit će ga se stariji: “Emocije su zajebana stvar.”

Previše je, eto, različitih redakcija, a uvijek isti problem - moja maloumna vjera da se u novinarstvu ne bavimo zaštitom privatnih ili kolektivnih emocija, već istinom i kritikom. Da sam se, naime, htio baviti zaštitom nečijih fragilnih osjećaja, bio bih psihijatar ili apotekar, diler sedativa, ili barem, štajaznam, advokat.

A novine nisu ni psihijatrija, ni farmacija, ni odvjetnički ured. Ili barem to nisu novine u kojima bih ja htio raditi.

Da skratim, ovo je moje posljednje javljanje za Oslobođenje. Sedam je godina, sedam sedmica i još sedam dana prošlo, vala dosta. Što bi rekao Brega, “jedan za drugim, vozovi polako prolaze, kao i obično, stavit ćeš kaćune na prozore: čini mi se da mjesec ramazana počinje.” Pa kaže: “Pomalo je tužno.”

Jebali vas osjećaji.

a i ovo je objavio za oslobođenje?

[Bloo]

a i ovo je objavio za oslobođenje?

Yep.
Valjda prigodna osmrtnica.

[kakavdanakneiskustvu]

pade mi selimbegovicka u očima,ćudo su mu onda i ovo objavili

[It_is_a_Leclerc]

Težak i mučan dan na olupinama bosanskohercegovačkog novinarskog esnafa.
Vjersko-politička cenzura je ponovo natjerala struku na uzmicanje, slobodu govora na povlačenje, javni diskurs u defanzivu.
Tragičan je nivo medijskih (ne)sloboda u ovoj jadnoj i žalosnoj državi.

A što se Oslobođenja tiče, taj kupusov list je rastjeravajući sve što valja, zaključno s Borisom Dežulovićem, i konačno izgubio i posljednju svrhu svog postojanja.

[mousstapha]

Nezaivsno novinarstvo se svelo na manje portale i blogove, koji isto tako mogu biti cenzurisani i blokirani zbog debilne facebook politike. Novinarski mrak se nadvio nad bosanskim nebom.

[ultima_palabra]

I ne ide vala da Boris pise u tajkunskim novinama. Cudo da je i ovoliko potrajalo.