https://www.nedjelja.ba/hr/nek-se-zna/v ... grad/37336
Pravda je spora, ali (i) dostižna...
Vraća li se rat u rodni grad?
Ne treba se, dakako, radovati tuđoj nevolji. Ipak, osim što bi to bila neka vrsta kozmičke – da, evo, ne hulimo i ne prizivamo Božju – pravde, takav je rasplet zapravo najavljivao i Vučić, tvrdeći kako neće skončati prirodnim putem. Zna on, veli, (svoje) Srbe…
Bliži se evo 19. rujna kada su Beograđani prije 34 godine, dakle ’91., oduševljeno, bacanjem cvijeća pred tenkove i fanatičnim pokličima sveudilj slaveći sanjanu „veliku Srbiju“, ispraćali potencijalne srpske junake iz Prve gardijske oklopne divizije JNA na njihov krvavi pir u Vukovar, a onda brojne druge hrvatske gradove te potom u Sarajevo i Bosnu svekoliku. Taj se velikosrpski san u međuvremenu prometnuo u noćnu moru iz koje se Srbi, vidjeli smo to ponajprije i početkom kolovoza prigodom obilježavanja Oluje, još nisu probudili. A ta je, sad već, višedesetljetna (noćna) mora očita i danas, kada se tamo daleko iznova „događa narod“. Onima koji su nekoć esembe oklopnjake kitili cvijećem, i/li njihovoj djeci danas, međutim, nije do cvijeća. Svojim su se, naime, jadom zabavili…
Ustaše, ustaše – Srbi!
Već je evo prošlo deset mjeseci kako se demokracija zakotrljala srbijanskim ulicama. U početku, bili su to mirni prosvjedi. Uz, doduše, pokoje gaženje studenata koji su rodonačelnici teze kako je Aleksandaru Vučiću rok istekao. Posljednjih dana, međutim, cilj prosvjednika sjedišta su Vučićevih naprednjaka. Na što policija, a naročito Žandarmerija, ti predsjednikovi pretorijanci, treniraju strogoću, pa – nažalost – nije više pitanje: Hoće li po ulicama po kojima je JNA skalamerija zasipana cvijećem biti krvi, nego – samo! – kad će.
Trenutačno, naime, pristaše vladajućeg režima prosvjednike, koji su se u međuvremenu latili motki, napadaju (samo…) pirotehničkim sredstvima i zaleđenim (!) bocama vode, na što im napadnuti skandiraju: „Idite na Kosovo“. A jedni drugima viču: „Ustaše, ustaše!“… Teže posljedice Srbiji stoje iznad glave, a Domoklov mača padne kad-tad. Što je (možda) i gore negoli da stalno prijeti…
