Ognjen Vranješ je dao intervju poslovično budalastim i neukim ruskim novinarima. Pa pogledajmo..
Ognjene, dobro došao! Ovdje si u Rusiji skoro dvije godine, a prvi put daješ intervju?
"U stvari ne volim davati intervjue, a pogotovo na ruskom jeziku."
Idemo dalje. Wikipedija kaže da ste rođeni u Banja Luci - malom gradu u Bosni i Hercegovini, koja je 1995. godine postala grad Republike Srpske. Pitanje je: Jeste li imali priliku igrati za Srbiju, a ne za Bosnu i Hercegovinu, za koju igrate trenutno?
"Pogledajte. Ja sam rođen u Banja Luci 1989. godine. Godinu dana prije, Jugoslavija se počela raspadati. Svo moje djetinjstvo sam proveo u ovom gradu, tako da ja sebe mogu nazvati Bosanskim Srbinom. Ja imam Bosanski pasoš, igram za BiH, ali sam pravoslavac, iako je 40% Bosanaca muslimani. Također u Srbiji imam mnogo prijatelja. Što se tiče nogometa, kada sam imao 18 godina pozvan sam u reprezentaciju Srbije, ali sam to odbio. Zašto? Pa rekao sam, ja se osobno smatram Bosancem. Imam obitelj u Bosni, kuća u kojoj sam odrastao kao nogometaš mi je tu, druga opcija za mene ne postoji. Moj otac je također igrao u Banjalučkom Borcu."
Kažete da ste tvrd branič zahvaljujući vašem ocu. Možete li reći više o tome?
"On je bio odbrambeni igrač poput mene sada, odrastao sam u teškim vremenima tačnije za vrijeme rata. Kada sam imao šest godina on me je odveo u nogomet. Bio sam angažiran u klubu Borac, koji je tada već trenirao mog starijeg brata. Otac me naučio kako udariti loptu i slične stvari. On je gledao kako ja igram, a zatim mi davao savjete. Ja sam također bio uporan i trenirao svaki dan."
Tri nogometaša u porodici, kako je majka sve to mogla izdržati?
"Ona se udala za nogometaša, ali nije mnogo gledala na to. Bila je na poslu, bavila se poljoprivredom, zatim pranjem, kuhanjem, uobičajeno radila je sve kućanske poslove."
Koja su vaša omiljena sjećanja iz djetinjstva koja su vezana za nogomet
"Uz nogomet sam još igrao i košarku. Sjećam se još dok sam dijete bio, zbog tog rata nismo imali ništa, zamislite. Pet godina bez zabave, bez filmova, parkova, ništa znači. Bili smo u mogućnosti samo da igramo fudbal na ulici u blizini moje kuće."
Za Borac si igrao sve do 2009. godine, nakon čega si prešao u redove Crvene Zvezde. Kako izgleda taj jedan derbi između tog kluba i Partizana? Čuli smo za taj spektakl.
"Ništa, ovaj derbi se ne može opisati dok vi to ne vidite svojim očima. Da budete tu dva sata prije meča, i dva sata nakon istog, onda bi znali šta je to. Prvi put sam gledao ovaj derbi 2006. godine zajedno sa mojim prijateljima, a emocije i adrenalin su bili neopisivi. U Srbiji je 90% navijača koji navijaju za "CRVENE", drugih 10% navija za Partizan. No, ako pitate nekog od njihovih, onda će oni reagirati na drugačiji način (smijeh)."
Reci mi, zašto je razlog da su srpski navijači tako neprimjerni?
"Pa svi navijači na Balkanu su takvi. Bošnjaci, Hrvati, Srbi, svi oni imaju neki drugačiji mentalitet za razliku od ostalih. Oni se ne mogu uporediti sa ruskim navijačima, oni su mnogo bučniji.
S jedne strane, to je loše, jer to ponekad dovodi do tragičnih posljedica. S druge strane, igrati sa takvom podrškom je uvijek lakše bez obzira ko ti je protivnik na terenu. U našim klubovima svaki klub ima svoju aktivnu fan bazu."
Vaš boravak u Crvenoj Zvezdi nije trajao tako dugo?
"Da, tu sam bio samo pola godine, nakon čega sam otišao na posudbu u Napredak iz Kruševca, a iste godine u najam Moldavijskom Sheriffu. Tamo sam igrao dobro, najupečatljiviju utakmicu sam odigrao u Europa ligi u Zagrebu protiv Dinama. Sjećam se da sam nakon utakmice skinuo dres Sheriffa, a ispod je bila majica od Crvene Zvezde, koju mi je dao jedan moj prijatelj.
Nakon toga je počela nevjerovatna buka, novinari, svi su vikali. Na kraju sam bio otpraćen u hotel i do aerodroma u pratnji osiguranja. Tri dana kasnije me nazvao jedan novinar iz Srbije i upitao me zašto sam to učinio, ali nisam imao neki poseban odgovor za njega, jednostavno bio sam mlad i vruć. Sada sigurno tako nešto ne bi uradio."
Bili ste na stadionu, kada se 2006. godine igrala utakmica između BiH i Srbije?
"Ne, ja sam tada bio još uvijek mlad, imao sam svega 16-17 godina. Utakmicu nisam gledao sa stadiona, nego preko TV-a. Tu je također bio kaos. Mislim da kad bi ove dvije momčadi bile sada zajedno u istoj grupi, da bi sada situacija bila još gora. Sada će Srbija igrati protiv Hrvatske, i bit će veoma žestoko. Nećete vjerovati, čuo sam da je unajmljeno 10.000 policajaca za ovaj događaj."
Zadnje pitanje za danas, koliko imate tetovaža na sebi?
"Pet. Prvu sam napravio prije šest godina, a to je ime mog brata. Ja nisam nasilnik, a moje tetovaže su uglavnom povezane sa religijom. Evo, pogledajte ovaj križ, to sam napravio još dok sam igrao za "Crvene". Tetoviranje na leđima i nogama sam nedavno učinio u Bosni."
"Tetovažu koju imam na ruci sam učinio tačno na dan mog vjenčanja. Odlučio sam nešto uraditi po čemu ću taj dan pamtiti cijelog života i onda sam to uradio. U jutarnjim satima sam otišao u salon, a navečer je bilo vjenčanje. Možete i sami pročitati šta kaže molitva."
