medvjed23 wrote:bila je priča zanimljiva dok niste počeli sa mjeriteljstvom.. elem, tačno je, bar koliko mi znamo, da ne postoji objektivan, od svemira diktiran smisao života.. no, tu priča ne završava.. postoji više načina da se stvari sagledaju i ovako sam ja, i ne samo ja, to posložio na temi o smislu života u bosni:
medvjed23 wrote:postoje tri perspektive iz kojih možemo (pokušati) sagledati smisao života:
1 - sub specie aeternitatis - sasvim objektivna perspektiva ne nudi nikakav smisao života.. svemir je ravnodušan prema komadićima organske materije smještenim na beznačajnom kamenčiću koji juri kroz beskraj..
2 - sub specie humanitatis - perspektiva čovječanstva ili, u skladu sa temom, bosanskog djelića čovječanstva, kaže, valjda, da je smisao u konformizmu.. bacaj smeće gdje stigneš, laži, petljaj, grabi do položaja kako znaš i umiješ i ostvarićeš smisao koji društvo očekuje od tebe..
3 - individualna i krajnje subjektivna perspektiva dopušta čovjeku da smisao nađe gdje god poželi.. poezija, ljubav, novac, gledanje kud sunce hoda, brojanje travki u parku - mogućnosti su beskrajne..
treća stavka pruža puno prostora za potragu za smislom.. imam utisak da je većina ljudi tu potragu usmjerila ka sreći.. sreća = smisao.. takav pristup u mom slučaju ne funkcioniše.. sreća, posebna ona koju crpim iz drugih ljudi, dođe i ode bez najave, kad joj je ćeif.. ne da se kontrolisati niti uklopiti u moje planove i zato ne predstavlja dobar temelj za građenje smisla.. s druge strane, postoje stvari koje mogu kontrolisati i lijepo se uklapaju u fokus moje životne filozofije.. jedna od takvih stvari je, kao što rekoh, nastojanje da stvorim stihove koji će ostaviti trag..
kada sam postavila pitanje željela sam čuti koji su to ti individualni smislovi, u čemu ljudi pronalaze smisao svog postojanja...
odgovori su se uglavnom ticali hedonizma kao pokretača i glavnog smisla u kojem je upravo zadovoljstvo samo sebi svrha i krajnji domet..
ali, @džimke je napisao ovo...
Problem je kad ne možeš naći ništa takvo

pa se onda pogubiš i u najgorem slučaju sačekaš voz ili nađeš zgodnu krušku... sve je samo prividno: ljubav, sreća, zadovoljstvo, sex
ugoda, zadovoljstvo, sreća nisu nešto konstantno i ako ih smatramo smislom, u periodu kada nestanu ili ih nismo u mogućnosti ostvariti, naš život gubi smisao i onda ide ova kruška ili voz...
meni nešto fali u stavu da se smisao ogleda u broju momenata zbog kojih smo osjećali ugodu...
zanimljiv mi je i tvoj, @medo, upis...smisao je ostaviti nešto iz sebe što će imati nekakvu (polu)trajnu vrijednost..i biti nekakav trag tvog postojanja i dokaz da si nešto smisleno i uradio za života..
ljudi često navode i ljubav i pripadnost kao smisao...ljubav partnera, djece, porodice, ali vrlo je izvjesno da sve to nestane u nekom momentu i šta onda?
što @duminjo reče, kada se tamo pred kraj života osvrneš, šta ćeš vidjeti?...trud da preživiš od plate do plate, da sagradš kuću, da podigneš djecu koja će opet isto raditi u svojim životima?...
ništa, ganjati te neke momente, pokušati potaknuti djecu da razmišljaju, hodati po šumama i plivati u rijekama sa garavim paščetom...
a kad onemoćam, ostaje džimijeva kruška.
kontam bil' postavila pitanje...šta vam je bio hajlajt u dosadašnjem životu?

, pa eto, ako je neko raspoložen neka odgovori...