Forum Klix.ba

The so-called ‘psychotically depressed’ person who tries to kill herself doesn’t do so out of quote ‘hopelessness’ or any abstract conviction that life’s assets and debits do not square. And surely not because death seems suddenly appealing. The person in whom Its invisible agony reaches a certain unendurable level will kill herself the same way a trapped person will eventually jump from the window of a burning high-rise. Make no mistake about people who leap from burning windows. Their terror of falling from a great height is still just as great as it would be for you or me standing speculatively at the same window just checking out the view; i.e. the fear of falling remains a constant. The variable here is the other terror, the fire’s flames: when the flames get close enough, falling to death becomes the slightly less terrible of two terrors. It’s not desiring the fall; it’s terror of the flames. And yet nobody down on the sidewalk, looking up and yelling ‘Don’t!’ and ‘Hang on!’, can understand the jump. Not really. You’d have to have personally been trapped and felt flames to really understand a terror way beyond falling.

Perhaps when we find ourselves wanting everything, it is because we are dangerously close to wanting nothing

hadzinicasa wrote:

Perhaps when we find ourselves wanting everything, it is because we are dangerously close to wanting nothing

Sylvia Plath

Free from desire, you realize the mystery.
Caught in desire, you see only the manifestations. (老子)

True terror is to wake up one morning and discover that your high school class is running the country.

Above all I like to see how people end. When you read about someone's life, anyone's, you see what illusions he started out with. It's very interesting to see how they fail him

- Natjerali su nas, šta smo mogli da učinimo?
- Naravno, natjerali su nas, u tome je sve. Imam porodicu, ženu i troje djece. Drago mi je što ih imam, oni su mi paravan za svako nevaljalstvo. Peru me, opravdavaju, čine žrtvom, umiruju savjest. Zato ih držim pred sobom kao štit, kao znamenje, pod njihovim znakom nosim svoj kukavičluk, ne stideći se suviše.
- Jesi li mogao nešto drugo?
- Neću da mislim da jesam.
- Imali smo malo mogućnosti za izbor.
- Uvijek čovjek ima malo mogućnosti za izbor. Uglavnom, dvije, da strada časno ili nečasno. Ja sam častan čovjek i izabrao sam ovu drugu. Najgore je što smo slobodni da biramo, a mislimo da nismo. Bolje bi bilo da nismo.

The Secret Science of Memorable Quotes

Computer scientists have analysed thousands of memorable movie quotes to work out why we remember certain phrases and not others.

“Frankly, my dear, I don’t give a damn.”

“Here’s looking at you, kid.”

“May the Force be with you.”

Some of the most famous quotes in the history of cinema. But why do we remember these and not others–the characters’ preceding lines, for example? What is it about memorable lines that makes them stick?

That’s the question that Cristian Danescu-Niculescu-Mizil and pals from Cornell University study today. And they make a remarkably good stab at providing some insight into this phenomenon in an entertaining paper.

These guys took short, memorable lines from around 1,000 movies and compared them against other lines of a similar length spoken by the same character at about the same point in the film. (They define memorable lines as those listed as such on the Internet Movie Database website, IMDB.com.)

They then asked individuals who had not seen the films to guess which of the two lines was the memorable one. On average, people chose correctly about 75 percent of the time, confirming the idea that the memorable features are inherent in the lines themselves and not the result of some other factor, such as the length of the lines or their location in the film.

The test is available for anybody to try here. Give it a go–I got 9 correct out of 12.

They then compared the memorable phrases with a standard corpus of common language phrases taken from 1967, making it unlikely to contain phrases from modern films. They say they can measure the distinctiveness of the memorable phrase by seeing how likely various-sized segments of it turn up in the corpus. They can also see whether the grammatical structure of the phrase is unusual using a similar method.

The results are interesting. The phrases themselves turn out to be significantly distinctive, meaning they’re made up of combinations of words that are unlikely to appear in the corpus. By contrast, memorable phrases tend to use very ordinary grammatical structures that are highly likely to turn up in the corpus.

They also found that memorable phrases tend to use pronouns (other than you), the indefinite article a rather than the definite article the, and verbs in the past rather than present tense. These are all features that tend to make phrases general rather than specific.

So memorable phrases contain generic pearls of wisdom expressed with unusual combinations of words in ordinary sentences.

Finally, these guys test their results by measuring how catchphrases used in adverts and marketing campaigns measure up in the same tests.

These are phrases that are deliberately intended to be memorable. So if they have the same properties that the team found in memorable movie phrases, Danescu-Niculescu-Mizil assumes they must be on to something.

Sure enough, these catchphrases generally have the same properties–they express general ideas in a simple way using unusual combinations of words.

That’s an interesting study that points to a number of interesting new lines of research. Danescu-Niculescu-Mizil and co say it may even be useful in the real world. “Future work may lead to applications in marketing, advertising and education.”

It may, for example, be possible to automatically test phrases that are intended to be catchy to see whether they fit the criteria. That may help rule out poor catchphrases (although it would also rule out a certain proportion of good ones).

It may also be interesting to see how memorable phrases have changed over the years.

But what it doesn’t tell you is the pearl of wisdom the memorable phrase should deliver in the first place.

“Well, nobody’s perfect.”

Poznavao sam jednog ĉoveka ĉista srca koji je odbacivao podozrivost. Bio je pacifista, slobodar, voleo je istom ljubavlju i ljude i životinje. Izabrana duša, svakako. Е ра, tokom poslednjih verskih ratova u Evropi, ĉovek se povukao na selo. Na pragu svoje kuće je napisao: „Odakle god da dolaziš, uđi i budi dobrodošao.“ Ko je, po vama, odgovorio na tako lep poziv? Pripadnici milicije, koji su ušli
kao u svoju kuću i rasporili ga.

Da li ste primetili da jedino smrt podstiĉe naša osećanja? Kako samo volimo prijatelje koji su nas tek ostavili, zar ne? Kako se samo divimo onim svojim uĉiteljima koji više ne govore, jer su im usta puna zemlje! Tada im sasvim prirodno odajemo poštu koju su, možda, od nas oĉekivali ĉitavog ţivota. Ali znate li zašto smo uvek pravedniji i velikodušniji prema mrtvima? Razlog je jednostavan! Sa njima nema obaveza. Oni nam ostavljaju slobodu, imamo vremena, poštu im možemo odati između koktela i nežne dragane, u pauzama, jednom reĉju. Ako nas na nešto i obavezuju, to je na pamćenje, a naše pamćenje je kratko.

Ropstvo, ah! nipošto, mi smo protiv njega! Ako baš moramo da ga zavodimo u svojim kućama, ili fabrikama, pa dobro, to je u prirodi stvari, ali da se njime hvalimo, to je zaista previše.

Robovi su svakom ĉoveku potrebni kao i svež vazduh. Naređujemo kao što dišemo, zar ne? I najveći nevoljnici umeju da dišu. I poslednji na društvenoj lestvici ima supružnika, ili dete. Ako nije oženjen, ima psa. Najbitnije je, zapravo, naljutiti se a da onaj drugi nema pravo da vam odgovori. „Ocu se ne odgovara“, ĉuli ste za to pravilo? U izvesnom smislu, ono je neobiĉno. Jer, kome bismo na ovom svetu odgovarali ako ne onima koje volimo? А opet je uverljivo. Neĉija mora biti poslednja. Inaĉe, svakom razlogu se može suprotstaviti drugi razlog, i nikad kraja. Moć, naprotiv, preseca sve.

Istina je, i vi to dobro znate, da svaki inteligentan ĉovek sanja o tome da bude gangster i da u društvu vlada iskljuĉivo silom.
No pošto to nije tako lako kao što izgleda u gangsterskim romanima, uglavnom se okrećemo politici i jurimo u najsuroviju stranku. Zar je važno što ćemo poniziti svoj um ako nam to pomogne da ovladamo svima?

Kako znam da nemam prijatelja? Vrlo prosto: otkrio sam to onoga dana kad mi je palo na pamet da se ubijem, da im priredim grubu šalu, da ih kaznim, na neki naĉin. Ali koga da kaznim? Nekolicina bi bila iznenađena; niko se ne bi osetio kažnjenim. Shvatio sam da nemam prijatelja. I da sam ih imao, uostalom, ne bi mi mnogo vredelo. Da sam mogao da se ubijem i kasnije vidim njihova lica, e da, igra bi u tom sluĉaju vredela truda. Ali zemlja je mraĉna, dragi prijatelju, drvo debelo, pokrov neproziran. Oĉi duše, da, svakako, ako duša postoji i ako ima oĉi! Ali eto, nismo sigurni, nikad nismo sigurni. Da nije tako, izlaz bi postojao, najzad bi poĉeli da nas shvataju ozbiljno. Ljudi poĉinju da veruju vašim razlozima, vašoj iskrenosti, ozbiljnosti vaših nevolja, tek kada umrete. Sve dok ste živi, vaš sluĉaj je sumnjiv, imate prava jedino na njihovu sumnju. Zato, kad bi postojala i najmanja izvesnost da ćemo moći da uživamo u prizoru, vredelo bi dokazati im ono u šta oni neće da veruju, i iznenaditi ih. Ali, vi se ubijete i baš je svejedno da li vam veruju ili ne: niste tu da vidite njihovo iznenađenje i njihovo kajanje, koje, uostalom, ne traje dugo, i da najzad, što je san svakog ĉoveka, рrisustvujete sopstvenoj sahrani. Da više ne biste bili sumnjivi, morate, naprosto, više ne biti.

Nije li, uostalom, bolje tako? Previše bismo patili zbog njihove ravnodušnosti. “Platićeš mi to”, reĉe jedna devojka ocu, koji ju je spreĉio da se uda za nekog nalickanog udvaraĉa. l ubi se. Ali otac nije ništa platio. Obožavao je da peca na udicu. Tri nedelje kasnije, ponovo je otišao na reku, da bi zaboravio, kako je govorio. I nije se prevario: zaboravio je. Pravo govoreći, suprotno bi nas iznenadilo. Verujemo da ćemo kazniti ženu ako se ubijemo, a samo joj vraćamo slobodu. Bolje je to ne videti.

Sreću i uspehe vam praštaju jedino ako nesebiĉno pristanete da ih sa drugima podelite. Ali, da bismo bili srećni, ne smemo se previše baviti drugima. Rešenja, dakle, nema. Srećan i osuđen, ili oslobođen i jadan.

Verujte mi, religije greše ĉim poĉnu da nam drže pridike i gromoglasno nam izdaju zapovesti. Nije nama potreban Bog da bi bilo krivice i kazne. Uz našu pomoć, dovoljni su nam bližnji. Pomenuli ste Strašni sud? Dopustite da se uz dužno poštovanje tome nasmejem. Ĉekam ga bez straha: doživeo sam ja gore od toga, a to je sud ljudi. Za njih olakšavajuće okolnosti ne postoje, ĉak vam i dobre namere uzimaju kao zloĉin. Da li ste ĉuli za ćeliju pljuvanja, koju je nedavno izmislio jedan narod i tako dokazao da је najveći na svetu? To vam je jedna zidana kutija u kojoj zarobljenik stoji, ali ne može da se pomeri. Ĉvrsta vrata koja ga zatvaraju u kućicu od cementa zaustavljaju se u visini brade. Vidi mu se, dakle, samo lice na koje svaki ĉuvar u prolazu obilato pljune. Priklješten u ćeliji, zatvorenik ne može da se obriše, premda mu je, doduše, dopušteno da sklopi oĉi. E pa, dragi moj, to vam je ljudski izum. Za to malo remek-delo ljudima nije bio potreban Bog.

Da li ste primetili da jedino smrt podstiĉe naša osećanja? Kako samo volimo prijatelje koji su nas tek ostavili, zar ne? Kako se samo divimo onim svojim uĉiteljima koji više ne govore, jer su im usta puna zemlje! Tada im sasvim prirodno odajemo poštu koju su, možda, od nas oĉekivali ĉitavog ţivota. Ali znate li zašto smo uvek pravedniji i velikodušniji prema mrtvima? Razlog je jednostavan! Sa njima nema obaveza. Oni nam ostavljaju slobodu, imamo vremena, poštu im možemo odati između koktela i nežne dragane, u pauzama, jednom reĉju. Ako nas na nešto i obavezuju, to je na pamćenje, a naše pamćenje je kratko.