Forum Klix.ba

Nakon cijelog mjeseca lijepog vremena, sivo nebo. Uvijek, čitavog života, bio sam zaljubljen u loše vrijeme. Oblaci me smiruju; kad ujutro iz kreveta vidim kako se gomilaju, osjećam snagu da se suočim s danom. Ali, suncu se nikad nisam mogao prilagoditi; nemam u sebi dovoljno svjetla da se uskladim s njim. Ono samo budi i uzbunjuje moje mrakove. Deset dana plavetnila i ja sam u stanju bliskom ludilu.

Te večeri Marija dođe po mene i upita me da li bih se s njom oženio. Odgovorih joj da mi je to svejedno i da bismo mogli to učiniti ako ona želi. Tada je ona htela da zna da li je volim. Odgovorih joj, kao što sam to već jednom učinio, da to ništa ne znači, ali da sam siguran da je ne volim. »Zašto onda da se sa mnom ženiš?« — izusti ona. Objasnih joj da to nije važno i, ako ona želi, možemo se venčati. Ona je to, uostalom, tražila, i meni je preostalo da na to pristanem. Ona primeti da je brak ozbiljna stvar. Odgovorih: »Nije.«

...u ovoj noći prepunoj znamenja i zvezda, ja sam se prvi put predao onoj prijatnoj ravnodušnosti sveta. Iskusivši da je toliko slična mojoj, da mi je posle svega tako bratski bliska, osetio sam da sam bio srećan i da sam to još i sada. I da se samo sve svrši, samo da se osetim manje sam, preostaje mi da poželim da na dan mog pogubljenja bude mnogo gledalaca i da me dočekaju s povicima mržnje.

Patrick O'Brian, CBE (12 December 1914 – 2 January 2000), born Richard Patrick Russ, was an English novelist and translator, best known for his Aubrey–Maturin series of sea novels set in the Royal Navy during the Napoleonic Wars, and centred on the friendship of the English naval captain Jack Aubrey and the Irish–Catalan physician Stephen Maturin. The 20-novel series, the first of which is Master and Commander, is known for its well-researched and highly detailed portrayal of early 19th-century life, as well as its authentic and evocative language. A partially finished 21st novel in the series was published posthumously containing facing pages of handwriting and typescript.

medvjed23 wrote:Iz Stranca:

Te večeri Marija dođe po mene i upita me da li bih se s njom oženio. Odgovorih joj da mi je to svejedno i da bismo mogli to učiniti ako ona želi. Tada je ona htela da zna da li je volim. Odgovorih joj, kao što sam to već jednom učinio, da to ništa ne znači, ali da sam siguran da je ne volim. »Zašto onda da se sa mnom ženiš?« — izusti ona. Objasnih joj da to nije važno i, ako ona želi, možemo se venčati. Ona je to, uostalom, tražila, i meni je preostalo da na to pristanem. Ona primeti da je brak ozbiljna stvar. Odgovorih: »Nije.«

...u ovoj noći prepunoj znamenja i zvezda, ja sam se prvi put predao onoj prijatnoj ravnodušnosti sveta. Iskusivši da je toliko slična mojoj, da mi je posle svega tako bratski bliska, osetio sam da sam bio srećan i da sam to još i sada. I da se samo sve svrši, samo da se osetim manje sam, preostaje mi da poželim da na dan mog pogubljenja bude mnogo gledalaca i da me dočekaju s povicima mržnje.

Nisam čitao Lenjina, ali čuo sam kako ga citiraju, religija je opijum za mase. Govorio sam sebi na stepenicama crkve:
da, religija je opijum za mase. Ja sam ateista: pročitao sam Antihrista i smatram ga kapitalnim delom. Verujem u prevrednovanje svih vrednosti. Crkva mora da nestane, to je raj za zatucane, za budale i prostake, za sve šarlatane i prodavce magle.

Otvorio sam ogromna vrata koja kao da su zajecala. Iznad oltara je pljuštala krvavocrvena svetlost večnosti, osvetljavajući grimizne obrise tišine stare gotovo dve hiljade godina. Bilo je kao smrt, ali dobro sam pamtio vrisak dece pri krštenju. Kleknuo sam. To je bila navika, klečanje. Seo sam. Bolje je klečati, jer oštar bol u kolenima čini da zaboraviš na odvratnu tišinu. Molitva. Naravno, jedna molitva: iz sentimentalnih razloga. Svevišnji Bože, žao mi je što sam sada ateista, ali da li si Ti čitao Ničea? Ah, kakva knjiga! Svevišnji Bože, igraću poštenu igru. Predlažem ti nešto. Učini velikog pisca od mene i vratiću se Crkvi.

Dragi dan, poezija! Napiši joj pesmu, izlij svoje srce u slatkim kadencama; ali ja nisam znao kako se piše poezija. Kod mene je to bilo volim i molim, loše rime, trapava osećajnost. O Isuse nebeski, ja nisam pisac: ne umem da smislim ni najmanju strofu, nikakve koristi od mene na ovom svetu. Stajao sam kraj prozora i mahao rukama ka nebu; nisam nizašta, samo jeftina prevara; ni pisac ni ljubavnik, ni ovo ni ono. U čemu je onda problem?

hadzinicasa wrote:

John Cleese wrote:

hadzinicasa wrote:

Ne zezaj se sa Frostovim stihovima, dijete - pa je l' treba da mi neko ovdje to procita, ustakli ocima i ode demolirat kakav javni objekat... Samo jos i taj belaj fali na svu ovu ljepotu...

hadzinicasa wrote:

John Cleese wrote:

hadzinicasa wrote: https://scatteredimpressions.files.word ... 0_p21o.jpg

Ne zezaj se sa Frostovim stihovima, dijete - pa je l' treba da mi neko ovdje to procita, ustakli ocima i ode demolirat kakav javni objekat... Samo jos i taj belaj fali na svu ovu ljepotu...

dobro necem vise. izvinjaJem se na ometavanju.
al' istina, ovo procitas i malo ti izbije dah. malkice.

lmo wrote:Ako vam se neka ptica pokaki na glavu, obrišite se diskretno i pravite se ludi, kao i uvek kada su vas pokakili.

Our notions about happiness entrap us. We forget that they are just ideas. Our idea of happiness can prevent us from actually being happy. We fail to see the opportunity for joy that is right in front of us when we are caught in a belief that happiness should take a particular form… Peace can exist only in the present moment. It is ridiculous to say “Wait until I finish this, then I will be free to live in peace.” What is “this”? A di­ploma, a job, a house, the payment of a debt? If you think that way, peace will never come. There is always another “this” that will follow the present one. If you are not living in peace at this moment, you will never be able to. If you truly want to be at peace, you must be at peace right now. Otherwise, there is only the hope of peace someday.