Forum Klix.ba

Велика книга!
Младият Аполинер показва точно как трябва да се пише политическа сатира. Грубо и безкомпромисно.
Прекарва цялото си съвремие през сексуална метафора, започвайки от Париж, минавайки на цяла Франция, а накрая и на световните взаимоотношения. Метафората обръща всичко в извратена сексуална игра, по която може да се напише учебник по психопатология. Колкото по-глобални стават нещата, толкова по-изродски стават перверзиите в книгата. Написана поетично и описателно показва точно какви изроди са хората по върховете и какво си причиняват едни други на ниво държава. Няма милост към нищо - култура, църква, политика и геополитика.
Не се препоръчва за ограничени мозъци, които не могат да надскочат метафората. Резултатът от четенето на книгата от такива е изобразен нагледно в коментарите в читанката.
Свалям шапка на преводача, сигурно половината му хонорар е отишъл за морфин, докато се е борил с езика на автора - метафори, обърнати, извадени от контекст изрази, заигравки с отдавна изминали неизвестни и известни събития и хора, хипербулизации...

Radio je stvari do kojih mu nimalo nije bilo stalo, ali bilo je to divno. Odjednom je shvatio koliko su sretni ljudi (koje je do tada uvijek sažaljevao) koji obavljaju poslove na koje ih ne tjera nikakvo unutarnje Es muss sein!, i na koje mogu zaboraviti onoga trenutka kad napuste radno mjesto. Nikada do tada nije osjetio tu blaženu ravnodušnost. Kad mu za operacijskim stolom nešto ne bi
uspjelo onako kako je želio, bio je očajan i nije mogao spavati.

Mnogo je važnije iskopati iz zemlje živu sahranjenu vranu nego slati peticije predsjedniku.

Nikad nećemo moći sa sigurnošću ustanoviti u kojoj su mjeri naši odnosi prema drugim ljudima posljedica naših osjećaja, ljubavi, mržnje, dobrote ili zlobe, a u kojoj su mjeri predodređeni odnosom snaga između pojedinaca.

Stvarna dobrota čovjeka može se pokazati u svoj svojoj čistoći i slobodi samo u odnosu prema nekome tko ne posjeduje nikakvu moć. Pravi ispit ljudskog morala, onaj osnovni (iskren tako duboko da izmiče našem pogledu) jest u odnosu čovjeka prema onima koji su mu prepušteni na milost i nemilost - prema životinjama. A baš je tu došlo do fundamentalnog debakla čovjeka, u toj mjeri elementarnog da su iz njega proizašli svi ostali.

What was once before you - an exciting, mysterious future - is now behind you. Lived; understood; disappointing. You realize you are not special. You have struggled into existence, and are now slipping silently out of it. This is everyone's experience. Every single one. The specifics hardly matter. Everyone's everyone.

Pa zar to nije glavna odlika dobrog čovjeka, da nadzire i kontroliše svoje zlo?
– Možda i jeste, ali ako već pričamo o meni, to ne mogu reći ja, samo neko drugi. Ja u sebi nosim neke druge ideje. Dobar čovjek ne postoji, to je zabluda loših ljudi. Dobar čovjek je vještačka tvorevina, rezultat teške unutrašnje borbe sa samim sobom. Kada bi ta sumnjiva pojava, koju nazivate dobrim čovjekom, bar odškrinula pendžere svog unutrašnjeg svijeta, vidjeli biste da je unutar svih nas manje ili više isti kal, sazdan od sličnih nekvaliteta. Zato bih radije, umjesto o dobrom, govorio o pametnom čovjeku. Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše...”

onaj koji je imao crnu jaknu i čizme Dr Martens, taj je za nas bio šminker, a pravi smo bili mi koji smo imali HTZ opremu, šlampave vijetnamke, farmerke, i izgledali kao da smo izašli iz prvog kontejnera, da nam ne uzmeš orah iz ruke

“Everyone wants to understand art. Why not try to understand the song of a bird? Why does one love the night, flowers, everything around one, without trying to understand them? But in the case of a painting people have to understand. If only they would realize above all that an artist works of necessity, that he himself is only a trifling bit of the world, and that no more importance should be attached to him than to plenty of other things which please us in the world, though we can't explain them. People who try to explain pictures are usually barking up the wrong tree.”

riverflow wrote:"I could never understand ethnic or national pride. Because, to me pride should be reserved for something you achieve or attain on your own, not something that happens by accident of birth. Being Irish isn´t a skill, it´s a fuckin´ genetic accident. You wouldn´t say -.... I´m proud to have a predisposition for colon cancer." So why the fuck would you be proud to be Irish, or proud to be Italian, or American, or anything?" George Carlin

petunija wrote:

riverflow wrote:"I could never understand ethnic or national pride. Because, to me pride should be reserved for something you achieve or attain on your own, not something that happens by accident of birth. Being Irish isn´t a skill, it´s a fuckin´ genetic accident. You wouldn´t say -.... I´m proud to have a predisposition for colon cancer." So why the fuck would you be proud to be Irish, or proud to be Italian, or American, or anything?" George Carlin

ovo se i ja često pitam