Ella656 wrote:e ovako. imam napade panike, ankisoznost i depresiju. sad cu napuniti sedamnaestu. pocelo mi se javljati 23.12.2014, tacno mjesec dana nakon dedine smrti, ne mogu vise normalno fukcionirati u skoli jer moram prekinui sve sto radim i trcati do wc-a da se smirim. roditelji mi ne vjeruju i misle da su ovo neke moje bubice, kao i razrednica i djeca u skoli. kad mi se desi napad panike na casu imam dvije opcije: sjediti na mjestu, praviti se da je sve ok, kontrolisati disanje i paniciti dok najlezernije sto mogu ne pitam da odem u wc ili da odmah odem u wc i kasnije slusam price kako imam psihicki poremecaj i pustam da mi se smiju. kao sto sam vec rekla, roditelji nemaju ama bas nimalo razumijevanja. pocnu mi se smijati i rugati kad kazem da sam imala napad panike. kod psihologa nisam otisla jer ne smijem otici javno (u kartonu ce mi pisati da sam isla kod psihologa), a mama je zakazala kod privatnika i onda mi mjesec dana nabijala na nos kako oni moraju trositi pare (kojih nemamo) zbog toga sto sam ja nenormalna. na kraju nisam ni otisla kod psihologa jer je mama otkazala. u pon nisam otisla u skolu jer sam samo lezala u krevetu, nisam uopste mogla ustati i samo sam razmisljala o tome kako ce svakako biti normalan dan pun brige oko toga jesam li nesto pogresno rekla, uradila, razmisljanja o tome da me pola skole mrzi. roditelji mi nisu vjerovali i samo su mi govorili kako sam propala u srednjoj , kako sam govnara i retard, kako sam ovakva i onakva, pljuvali su me (bukvalno) i kako necu otici na fakultet o kojem sanjam i kako sam sve najgore. navecer sam s mamom otisla u ambulantu po opravdanje, gdje sam se slomila i doktorici rekla i napade panike i sve sto me brine. mama se isto rasplakala da bi sutradan bila ista prica kako sam retardirana i kako me niko nece itd. stalno mi govori o tome kako ostala djeca nemaju napade panike, a ja imam i cak je nazvala razrednicu i nalagala kako ja nemam napade panike itd. zaspem u 2-3 ujutru jer se ne mogu smiriti (razmisljam o tome kako me svi mrzte i sta sam pogresno uradila ili rekla). u skoli sam izgubila dvije petice zbog toga sto nisam mogla tecno procitati referat pred razredom (uhvati me panika) i niko nema razumijevanja. svjesna sam da svi vi imate pametnijih stvari i da vam ni na kraj pameti da odgovarate, ali samo procitajte. zbog anksioznosti nikad nisam imala momka niti sam ikad bila na ozbiljnom rodendanu (zadnji rod prije 5 god, djeciji), svi prijatelji se druze sa mnom jer im je zao mene (a meni se to jako gadi), nisam nikad otisla na ekskurziju ili van zemlje s djecom svojih godina. osjecam se da ne zivim zivot o kojem sam sanjarila prije desetak godina. planiram se ubiti jer vise stvarno nemam snage za ovo. roditelji mi citaju dnevnik, prijateljima ne vjerujem, nana jednva ceka da kaze da sam propala i nemam apsolutno nikog. doktorica je rekla da mozda pocnem trenirati ples ili nesto cemu sam se obradovala i odmah tu vecer sam nasla balet kod jedne nase balerine i shvatila da od toga nema nista jer je clanarina 50 km mjesecno i roditelji mi to nikad ne bi platili. zelim nauciti svirati violoncelo ili gitaru, slusam klasicnu muziku (pored jamesa blunta, taylor swift, coldplaya i danasnje muzike) i jednostavno se osjecam kao da me neko drzi u mjestu dok sve oostale pusta da napreduju.
Zao mi je sto nemas vecu podrsku i razumijevanje u porodici..., ali nazalost, danas je to skoro pa normalno, i nemoj misliti da je to samo kod tebe tako, niti da ti je to neki izgovor da dignes ruke od svega... Ustvari, ja bih svakoj mladoj osobi preporucila da je najbolje u startu rascistiti s tim ocekivanjima i nadanjima od drugih... Sa 17 trebas da se naljutis, da reagujes, da se inatis, boris, a ne da se predajes, mislim, kada ces ako ne sa 17 ici u inat svima?!
Ma ne da bi otisla psihologu, poznavajuci sebe, ja bih uzbudila i pedagoga, i socijalnog radnika, ma svakoga ko bi na neki nacin mogao pomoci... Uvijek sam bila skolona dizanju galame
Cujjjj, brine te sta ce pisati u kartonu, a ovamo si spremna odustati od zivota, nema mi logike, zaista... Kada si spreman umrijeti, onda te ne sikira sta ce procitati u tvom kartonu?! I okani se tih razmisljanja o smrti, mislim na kraju cemo svi ionako umrijeti, koncentrisi se na ovaj period do tada
Ne bih komentarisala nicije roditelje, neko jednostavno ne zna bolje, neko ne moze, ali ne vidim zasto ne mozes otici sama dr.? Meni osoba sa 17 godina nije vise dijete, i moze sama uciniti puno toga...
Razumijem, mislim sjecam se kako je to biti u srednjoj skoli, znam da ti se neke stvari cine jako tragicnim (npr. to sto nemas momka ili sto ne ides na rodjendane...), ali gledano s vece vremenske distance, potpuno je baznacajno, vjeruj... Svakako puno beznacajnije od cinjenice da ces pokvariti ocjene i umanjiti sebi mogucnost za studiranjem (ja bih na tvom mjestu jedva cekala da odem na faks
)
Svakako se trebas trgnuti i poduzeti nesto, ali smireno, razumno, razbistri malo misli...
Balet, u tvojim godinama? Jedino ako si do sada trenirala gimnastiku... Ili poceti uciti svirati, sa 17, uz sve obaveze ok0 skole, malo je tesko, osim ako i do sada nisi se bavila slicnim stvarima...
I puno manji koraci bi pomogli, i to ne mora da kosta... Da pocnes trcati redovno, umjesto sto lezis u kuci i slusas uvrede (jos je gore ako i uzvracas), imala bi vise koristi... Da citas, nadjes dobru knjigu na nettu, mozda neku koja bi ti pomogla, sigurno bi ti skrenulo misli... Ili neki kurs stranog jezika na nettu? A da naucis sta kuhati, dobro ce ti doci u zivotu
Znaci, malo se spusti na zemlju, iskreno, meni se i ne cini toliko ocajnim tvoje stanje kakvim ga ti vidis... Mlada si, osoba se mijenja kako zreli, izgradjuje, karakter, samopouzdanje, osjecaje, gradi veze s drugim ljudima, pred tobom je jos puno toga lijepoga, a ovaj stresni period ce proci...
Zivot je lijep
Nije savrsen, to da, i nosi odredjene probleme svakome, ali svaki novi dan je nova prilika da nesto promijenis, uradis, naucis, osjetis... Nemoj izbjegavati prijatelje, i ne znam zasto mislis da su s tobom iz sazaljenja (raja u tim godinama i nije tako obzirna), osim toga, kada ti treba neka podrska i neko, ma zar je bitno zbog cega su s tobom?! Uvijek im mozes dati i druge razloge, ako ti je stalo...
Porazgovaraj s nekim, sa psihologom, zasto ne i besplatno? Eto, ja mislim da je veca sramota ubiti se nego otici psihologu
Preuzmi odgovornost, umjesto da krivis druge, znas, ima djece koja odrastu i bez roditelja, pa se ne zale... Razmisli malo, o svemu, o svijetu, svom pogledu na zivot, koliko u tvojim ocima tebi to sve vrijedi? Sta je za tebe svrha, cilj? Sta mozes uciniti, promijeniti? Kako mozes dobiti ono sto zelis od zivota? Kako se vidis, kakve ciljeve imas?
Sve pocinje od tvojih misli...
Nadam se da ces prevazici to, nisi jedina, mnogi u tvojim godinama prolaze kroz tezak period, sve se to moze promijeniti ako se potrudis...
Sve to dodje na svoje mjesto, s vremenom... samo, prvo ti moras shvatiti gdje je tvoje mjesto
Svako dobro, Ella... i glavu gore
[/quo pila sam prosle godine, meni nije pomogao? Zbog cega pijes?
posljednje 3-4 noci oka nisam sklopila, prenosi neki me pucaju preko dana, lose mi dodje, glava me boli.. od tih tableta je, nema od cega drugog da bude.
Vec godinama poprilicno cesto moram popiti nesto za smirenje da ne bih dozivio katastrofu panicnog napada i ne smijem izaci iz kuce ako nemam bar nekoliko tableta za smirenje u dzepu. Zbog hronicnog nedostatka klasicnih lijekova za smirenje za koje je potreban recept i peglanje sa doktorima primoran sam da trazim i razna pomocna sredstva za smirenje koja se mogu dobiti bez recepta. Alora i slicni lijekovi mi probude nadu da i za nas postoji svjetlo na kraju tunela.