Forum Klix.ba

direktni wrote:Bio mi je rođendan. Mjesec u kojem nikada nije pao snijeg u mom kraju. Upoznali smo se potpuno slučajno. Ni po čemu posebna, ali sam nakon par razmjenjenih rečenica znao da će, upravo ta osoba, biti majka moje djece. Taj osjećaj i to "znanje unaprijed" mi ni do danas nije jasno. Jednostavno nešto neobjašnjivo.

Nakon odlaska je samo u dva navrata bila ona osoba koju sam poznavao. Dva vrlo kratka navrata. Jednom, kada sam joj rekao: "Dobro gospođo, .......pardon gospođice XXXX", a ona uz iskren smiješak odgovorila: "Ma marš tamo budalice" i brzim korakom ušla u tramvaj.

Drugi put, kada sam kćerci kupio neke odjevne predmete, a pomenuta iz prethodnih rečenica prozborila: "Sve me boli...dobila sam".

Samo te dvije situacije su oslikavale osobu koju sam poznavao. Sve ostalo nije za ove teme.

fak, presiječe me...

alkalna_baterija wrote:
fak, presiječe me...

išijas

Rootboi wrote:

alkalna_baterija wrote:
fak, presiječe me...

išijas

ostar'lo se

Pisem ti pricu gdje goveda ricu. Ljubavi moja ponesi melu i to hrastovu, ja cu mamca pa cemo ko nekada u stiglice .

alkalna_baterija wrote:

swanfilter wrote:

alkalna_baterija wrote:Za dunjaluk cijeli ne bih dala toplinu tvoje ruke na svom obrazu i zvuk nježnog poljupca u kosi...

Hvala ti, osjecam se voljen ovaj tenutak . Nego, ja bih dunjaluk dao joj nisam poslao poruku, da je ostalo sve kako je i bilo, bilo bi bolje. Ovakom tri recenice me, ni kriva - ni duzna, vratise u 2008 godinu dok si keks rekao ... A, nije lijep osjecaj nakon toliko godina, a da sam je samo jednom vidio, dva puta sa njom popricao, uvidjeti da te određena osoba moze ovako prati. Zadnjih dana razmisljam, da li je moguce da sam jos uvijek zaljubljen u nju, toliko. Da li stvarno imam tu nafaku filmsku, pricu iz romana kojima se obicno smijemo ... Ala, sada sam fakat slucaj ... U svakom slucaju, hvala na podrsci ..

Pardon, ne znam sta mi bi. Nije ovo meni bilo namjenjeno ... Stvarno sorry ...

ništa drug, samo naprijed

hhahhaha placem

...te večeri, za stolom, u bašti malog cafea, mirisala si na čempres, na vreli vjetar sa pučine dalekog mora si mirisala; pričala si, po navici već, opet i mnogo, a moje je čulo zarobilo miris i spremilo ga u sjećanje; te večeri, gledao sam kao da te nikad prije vidio nisam; jesam li rekao da sam cijele noći mislio samo o usnama tvojim; to veče, mirisala si na noćni povjetarac, na želju si mirisala; te večeri, blaga je tišina bila, i ruka tvoja u ruci mojoj je bila; to veče, sjedio sam i pustio vremenu da se otme i pobjegne; to veče, htio sam ti reći, još jednom samo...prelijepa si

NASLI SU MI KAMEN U BUBREGU SODER U CRIJEVU A TEBE U SRCU.

Teletubbies wrote:NASLI SU MI KAMEN U BUBREGU SODER U CRIJEVU A TEBE U SRCU.

Tol'ko glupo da je smiješno.

ŠTO TE NEMA?... 
Kad na mlado poljsko cv'jeće
    Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
    "Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
    I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
    "Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi
    U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
    "Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće
    I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
    "Što te nema, što te nema"...

Koliko????

alkalna_baterija wrote:

direktni wrote:Bio mi je rođendan. Mjesec u kojem nikada nije pao snijeg u mom kraju. Upoznali smo se potpuno slučajno. Ni po čemu posebna, ali sam nakon par razmjenjenih rečenica znao da će, upravo ta osoba, biti majka moje djece. Taj osjećaj i to "znanje unaprijed" mi ni do danas nije jasno. Jednostavno nešto neobjašnjivo.

Nakon odlaska je samo u dva navrata bila ona osoba koju sam poznavao. Dva vrlo kratka navrata. Jednom, kada sam joj rekao: "Dobro gospođo, .......pardon gospođice XXXX", a ona uz iskren smiješak odgovorila: "Ma marš tamo budalice" i brzim korakom ušla u tramvaj.

Drugi put, kada sam kćerci kupio neke odjevne predmete, a pomenuta iz prethodnih rečenica prozborila: "Sve me boli...dobila sam".

Samo te dvije situacije su oslikavale osobu koju sam poznavao. Sve ostalo nije za ove teme.

fak, presiječe me...

Ne znam je li do mene,ali ja ovo razumila nisam. Voljela bih da mi neko prevede

@Direktni,jeste,na tvoj post se odnosi
A mene bas zaintrigiralo

Sreci nema kraja...?

Starim ja,a u ljubav vjere nemam...


kratko-jasno

Zar se nisi udala ti?

Velkoski wrote:Zar se nisi udala ti?

ma jok
maštala,ali mi se nije posrecilo

volio sam je ko što ni jedan muž nije volio svoju ženu

kakavdanakneiskustvu wrote:volio sam je ko što ni jedan muž nije volio svoju ženu

Svi isto mislimo..nazalost

Evo, gledam, toliko je tužnih ljubavi. Toliko je puteva koji su se razišli. Toliko je tužnih sudbina. Toliko je uplakane djece.
Šta je to u ljudima što ih tjera da se mijenjaju, onako iz korijena, do neprepoznatljivosti?
Je li to težak život, obaveze, briga, zanemarivanje ili to dolazi iznutra, iz utrobe i guta prvo čovjeka, pa onda ljubav, pa onda oboje?

Gledam te, mili, već danima. I sretna sam toliko da, koliko god pokušavala opisati ovaj osjećaj, ne mogu da pronađem riječi koji neće umanjiti njegovu veličinu i snagu. Sretna i volim te i zadnjim atomom snage.
Čuvaš me i paziš kao nešto vrijednije od bilo čega na ovom svijetu, kao nešto važnije od života. Voliš me toliko da nas ova izluđenost i zaluđenost opija i omamljuje, naprosto nas drži jedno naspram drugog. I lijepo nam je. Osmijeh ne silazi s lica.
Gledam te i pitam se, hoćemo li ikada dozvoliti ovom paklu, ovom nemilosrdnom svijetu, ovim iskušenjima da nas pokolebaju i ošinu, naprave krvav trag, pun ječanja i boli, hoćemo li dozvoliti preprekama u životu da stanu između nas? Jer toliko je ljudi koji će nam reći da je naša ljubav zanemariva u odnosu na onu koja je vezala njega sa smislom njegovog života, sa njegovom ljubavi, jedinom i pravom... Ali, vezala. Više ne veže. Više je nema. Nema je. Nestala. Zlo se izdiglo iznad smrtnika.

Hoćeš li me uvijek tako gledati? Hoćeš li me uvijek pokrivati kad zaspim? Hoćeš li mi uvijek pričati svoje snove, želje, planove za daleku budućnost onda kad misliš da spavam? Hoćeš li me uvijek nasmijavati? Hoćeš li biti tu, rame uz rame, kad bude teže nego sada? Hoćeš li razumjeti moju šutnju? Hoćeš li me uvijek voljeti ovolikom silinom? Hoćeš li i tada, za nekih dvadeset godina, biti isti onaj ti prema istoj meni?

Od Boga i sudbine ja ne tražim više, mili...

alkalna_baterija wrote:Evo, gledam, toliko je tužnih ljubavi. Toliko je puteva koji su se razišli. Toliko je tužnih sudbina. Toliko je uplakane djece.
Šta je to u ljudima što ih tjera da se mijenjaju, onako iz korijena, do neprepoznatljivosti?
Je li to težak život, obaveze, briga, zanemarivanje ili to dolazi iznutra, iz utrobe i guta prvo čovjeka, pa onda ljubav, pa onda oboje?

Gledam te, mili, već danima. I sretna sam toliko da, koliko god pokušavala opisati ovaj osjećaj, ne mogu da pronađem riječi koji neće umanjiti njegovu veličinu i snagu. Sretna i volim te i zadnjim atomom snage.
Čuvaš me i paziš kao nešto vrijednije od bilo čega na ovom svijetu, kao nešto važnije od života. Voliš me toliko da nas ova izluđenost i zaluđenost opija i omamljuje, naprosto nas drži jedno naspram drugog. I lijepo nam je. Osmijeh ne silazi s lica.
Gledam te i pitam se, hoćemo li ikada dozvoliti ovom paklu, ovom nemilosrdnom svijetu, ovim iskušenjima da nas pokolebaju i ošinu, naprave krvav trag, pun ječanja i boli, hoćemo li dozvoliti preprekama u životu da stanu između nas? Jer toliko je ljudi koji će nam reći da je naša ljubav zanemariva u odnosu na onu koja je vezala njega sa smislom njegovog života, sa njegovom ljubavi, jedinom i pravom... Ali, vezala. Više ne veže. Više je nema. Nema je. Nestala. Zlo se izdiglo iznad smrtnika.

Hoćeš li me uvijek tako gledati? Hoćeš li me uvijek pokrivati kad zaspim? Hoćeš li mi uvijek pričati svoje snove, želje, planove za daleko budućnost onda kad misliš da spavam? Hoćeš li me uvijek nasmijavati? Hoćeš li biti tu, rame uz rame, kad bude teže nego sada? Hoćeš li razumjeti moju šutnju? Hoćeš li me uvijek voljeti ovolikom silinom? Hoćeš li i tada, za nekih dvadeset godina, biti isti onaj ti prema istoj meni?

Od Boga i sudbine ja ne tražim više...

Nemoj vise. Placem.

moja ljubav pajkila, ja sabah zorom usto i kaficu nam napravio pa je laganini probudiJo, ne naglo da je ne prIpadnem

ode moja ljubav u kupatilo, vrnu se i sjede da kafenišemo, al mi odmah nabi na nos što nisam kafu napravio dok je u kupatilu jer joj se hladnula kafa joj se hladnula, da ne pomislite nešto naopako--ne do vam bog
precutah na njenu primjedbu, šta mogu drugo jer da sam bilo šta reko tek bih tad najebo
ispratih moju ljubav na poso a ja jadan ostah sam s ovom šejtan spravom ne znam dje udaram i na koju temu više da odem

eto, napisah i ja nešto lijepo o svojoj ljubavi.

muha_sa wrote:moja ljubav pajkila, ja sabah zorom usto i kaficu nam napravio pa je laganini probudiJo, ne naglo da je ne prIpadnem

ode moja ljubav u kupatilo, vrnu se i sjede da kafenišemo, al mi odmah nabi na nos što nisam kafu napravio dok je u kupatilu jer joj se hladnula kafa joj se hladnula, da ne pomislite nešto naopako--ne do vam bog
precutah na njenu primjedbu, šta mogu drugo jer da sam bilo šta reko tek bih tad najebo
ispratih moju ljubav na poso a ja jadan ostah sam s ovom šejtan spravom ne znam dje udaram i na koju temu više da odem

eto, napisah i ja nešto lijepo o svojoj ljubavi.

Eno je Muha medi kolegicama na poslu o tebi, kaze mora malo zvocati ali te ne bi dala nikome na svijetu

alkalna_baterija wrote:Evo, gledam, toliko je tužnih ljubavi. Toliko je puteva koji su se razišli. Toliko je tužnih sudbina. Toliko je uplakane djece.
Šta je to u ljudima što ih tjera da se mijenjaju, onako iz korijena, do neprepoznatljivosti?
Je li to težak život, obaveze, briga, zanemarivanje ili to dolazi iznutra, iz utrobe i guta prvo čovjeka, pa onda ljubav, pa onda oboje?

Gledam te, mili, već danima. I sretna sam toliko da, koliko god pokušavala opisati ovaj osjećaj, ne mogu da pronađem riječi koji neće umanjiti njegovu veličinu i snagu. Sretna i volim te i zadnjim atomom snage.
Čuvaš me i paziš kao nešto vrijednije od bilo čega na ovom svijetu, kao nešto važnije od života. Voliš me toliko da nas ova izluđenost i zaluđenost opija i omamljuje, naprosto nas drži jedno naspram drugog. I lijepo nam je. Osmijeh ne silazi s lica.
Gledam te i pitam se, hoćemo li ikada dozvoliti ovom paklu, ovom nemilosrdnom svijetu, ovim iskušenjima da nas pokolebaju i ošinu, naprave krvav trag, pun ječanja i boli, hoćemo li dozvoliti preprekama u životu da stanu između nas? Jer toliko je ljudi koji će nam reći da je naša ljubav zanemariva u odnosu na onu koja je vezala njega sa smislom njegovog života, sa njegovom ljubavi, jedinom i pravom... Ali, vezala. Više ne veže. Više je nema. Nema je. Nestala. Zlo se izdiglo iznad smrtnika.

Hoćeš li me uvijek tako gledati? Hoćeš li me uvijek pokrivati kad zaspim? Hoćeš li mi uvijek pričati svoje snove, želje, planove za daleku budućnost onda kad misliš da spavam? Hoćeš li me uvijek nasmijavati? Hoćeš li biti tu, rame uz rame, kad bude teže nego sada? Hoćeš li razumjeti moju šutnju? Hoćeš li me uvijek voljeti ovolikom silinom? Hoćeš li i tada, za nekih dvadeset godina, biti isti onaj ti prema istoj meni?

Od Boga i sudbine ja ne tražim više, mili...

Ili što bi Ferry rekao...

alkalna_baterija wrote: Hoćeš li me uvijek tako gledati? Hoćeš li me uvijek pokrivati kad zaspim? Hoćeš li mi uvijek pričati svoje snove, želje, planove za daleku budućnost onda kad misliš da spavam? Hoćeš li me uvijek nasmijavati? Hoćeš li biti tu, rame uz rame, kad bude teže nego sada? Hoćeš li razumjeti moju šutnju? Hoćeš li me uvijek voljeti ovolikom silinom? Hoćeš li i tada, za nekih dvadeset godina, biti isti onaj ti prema istoj meni?

Od Boga i sudbine ja ne tražim više, mili...

Nece, jer ces ti to nekako vremenom zajebati