Forum Klix.ba

moonlight7 wrote:sigurna sam da te ostavljam u dobrim rukama

Lucazode wrote:Miroslav Antić, Odluka

Zivot je sve nesto iz pocetka.
Juce i prekjuce sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.

Pa cemu onda razocaranja?
Ako je jedna ljubav - corak,
Odmah se drukcije i lepse sanja.
I kad si najvise tuzan i gorak
nekih se novih ociju setis
i shvatis da letis... divnije letis.

Ko je to video da decak pati?
Da kunja kmezav i da place?
Svaki put moras iznova znati
da volis bolje, da volis jace.
Ne da se vadis.
Ne da se tesis.
Vec da se istinski do neba smesis.

Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukcije vrede.
Zivi se svaki put iz pocetka.
Zivi se da se nikad ne pada.
Da budes snazniji posle oluje.
I da se u tvom srcu vec sada
100 zlatnih zvezda unapred cuje.

zvuk tisine...

"Kada te nema jer tako hoću...
Zaledim osmeh, u sebi kažem ime...
Udahnem duboko i pomislim,
Tako mi nedostaješ..."

Usne
Usne jedino zato postoje
da s nekim podelis nesto svoje.
I da ti sapat sapatom vrate.
Usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvog tela.
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljak gde se srela
pcela od vetra s pcelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatromete neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije,mekse, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje

Miroslav Antić

I svaki put kad te vidim....znam...ljubit ću usne tvoje...

SRCE MOJE

srce moje drago
došao sam da ti kažem
kako je danas lijep dan
vanka i u meni
svako malo se nasmijem
i sjetim se tvoje rečenice

što možeš ti mogu i ja

radosti moja
ja sam sada nasmijan )
zahvaljujući tebi
srećo moja
budući da ti možeš što mogu i ja

vjerujem da se sada lagano smješkaš

želim da taj divan smiješak
na tvom licu
ostane u tvom srcu
da se pretoči u čitavu tebe
i da tako koracaš kroz život

nasmijana



V.T.

Ej živote drug mi nisi bio,
radio si sa mnom što si htio,
pogled ka nebu sam od tebe krio
i samo sam se nadat smio
da će i ova noć ka i druge
biti dio jedne tuge.

Ej živote, sada znam
zašto mi je mio dan,
mračne me ruke
povuku u stare muke,
Podsjete me kako je biti sam.

Ej živote drug mi nisi bio,
rušio si snove što sam snio,
prema meni okrutan si bio,
odlazim neću ti reći zbogom
kunem ti se Bogom.

I poslje mene će svanuti dan,
neko će za mnom tugovati,
a neko će biti nasmijan...

mislim da je Boris dobio odgovor na pitanje... Singapurcani...

ovdje je opet magla, malo sunce probija ali nista znacajno, zubato sunce sto kazu nasi stari... kazu da ce okititi i srediti grad za novu godinu, da ce srediti park kod Svjetlosti i ukloniti buvljak sa korza, mada nesto im ja ne vjerujem, valjda iz navike da me nikada ne razocaraju po pitanju povjerenja u njihove rijeci.

htio sam jos nesto reci, ali ne sjecam se vise sta... imao sam sinoc u mislima sve rijeci i recenice slozene, ali ne znam gdje nestadose, nekako mi svjetlost dana pokvari urnebes u glavi, slozi misli po prioritetu i tako to... mozda da mi nedostaje tvoje drustvo, ali ne usudim se ja to reci jer nema smisla, stvarno nema smisla... ali nedostajes jednom zivincetu, to sam siguran.

ti to sigurno i ne znas, ali ja tvoje misli cesto tabirim po glavi, tvoje rijeci izgovorene i neizgovorene, onu tvoju nevidljivu ceznju koju nekada skrivas a nekada ne, ovisi koliko si narcis ... nekad gledam svoju majku, roditelja, i sjetim se da ti to ne mozes, i koliko ti to nedostaje, koliko ti fali... a moja kopni, polako, godine uzimaju danak... razumljivo, tuzan sam zbog toga, ali zasto sam tuzan kada gledam ono malo zgebe kako raste, veselo i razdragano, u momentima kada se ne smijem zajedno sa njom, kada je gledam iz prikrajka i razmisljam glasno u glavi, ne slucajuci njenu vrisku i ciku... valjda sto vidim u kakav svijet je zaplovila, valjda sto znam sta je ceka, mozda previse razmisljam o prolaznosti svega ovoga ili kako drugacije gledati na zivot kada imas dovoljno klikera u glavi da shvatis da je jedina prava vrijednost ono cega zapravo imas najmanje... vecina nas, na zalost.

nekada ne volim sto nisam vise optimist, ali kazu da je pesimist obrazovani optimist... jedino ne znam u kojoj skoli se uce te lekcije, valjda zivotnoj..

ja ne znam ni sto ovo pisem ali tako mi dodje, tako... rijeci neizgovorene, i pisma neprocitana

Nedefinisano sam zadnjih dana. Čini mi se da je svakog decembra tako. Iako, strašno volim decembar, oduvijek. Sva ta euforija oko nadolazećih praznika, silnih rođendana, pomiješana osjećanja... I uvijek se provlači tuga kao nit koja sve to drži, na koju se sve ostalo kiti, kao što se kiti jelka.

Miriše vani. I duva onaj čudni povjetarac... Donosi nešto sa sobom. Snijeg, najvjerovatnije. Ali nisam od onih koji se prepuštaju realizmu. Vjerujem da će donijeti nešto mistično, nepoznato, novo. I ma koliko me plašilo sve to u isto vrijeme me i raduje.

Zamišljam sebe prije 20ak godina. Velika soba, pucketa vatra u peći... Dekica, na njoj jelka i ja ispod. Zadivljeno gledam u svjećice. Tople boje se prelivaju preko mog lica. Svi smo na okupu, sretni. Ta fascinacija traje i danas. Bez obzira što za par dana hrabro prilazim magičnoj cifri 30, i dalje sam ona ista djevojčica koja leži ispod jelke i sanjari. Bez obzira što odavno više nismo na okupu, i vjerovatno samo manje sretni, ja i dalje prizivam toplinu doma i djetinjstvo kroz taj simbol svjetla.

Ne znam ni čemu ovi redovi u ovo vrijeme. Ali decembar... Taj mali lopov koji svaki put udara na emocije. Vraća slike, budi nemir, sjećanja.
Ne volim ovaj osjećaj...

Mila moja...ne daj se, drži se...bori se molim te...imaš za koga imaš i skim samo se bori...sjeti se...zatvori oči i sjeti se, hlada u našoj bašti, šuma Neretve kad puše jugo...mirisa behara sa breskve kod Joze u avliji...udahni, zažmiri i skupi snagu...bori se , molim te .....

zasto nas ovakve price natjeraju na suze, kad su zapravo... pozitivne

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima
prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali, ovo ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa, ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...

"I have this strange feeling that I'm not myself anymore. It's hard to put into words, but I guess it's like I was fast asleep, and someone came, disassembled me, and hurriedly put me back together again. That sort of feeling."

mala moja
evo ti Ga evo
pa sa Njega
gledaj sarajevo...

Zovem se Zelena wrote:Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima
prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali, ovo ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa, ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...

Zašto je tako teško izreći te dvije male riječi????

Sinoc sam sanjala da te vise nema. Da si otisao, kako djeca kazu, na nebo,i da se neces vratiti. Cinilo mi se toliko stvarno. Toliko, kao da se sva bol svijeta sasula u moje malo srce i pritisla me kao zeljezo. Mnogo je bilo tesko. Pretesko. Ono sto si uvijek govorio da me neces nikad ostaviti i da sam tvoj zivot nisi ispunio. Odnio si sa sobom svoj zivot i ostavio siluetu.
Naglo sam otvorila oci i vidjela tvoje lijepo lice. Potpuno mirno, u snu. Pitala sam se i uvijek se pitam da li nekad osjetis koliko te volim. Ne mogu ja to tebi reci. Ne mogu izabrati prave rijeci, zvuce prazno. Ili ja mozda ne znam da govorim toliko lijepo. Ali znam da te volim. Znam da te volim koliko te nikad niko nije volio. Toliko... Ti si moj zivot, moj oslonac, sunce, zrak. Ne znam osjetis li to nekad, ali ja ne bih mogla bez tebe. To sigurno znam.

Zovem se Zelena wrote:Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima
prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali, ovo ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa, ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...

Krznarić

zelenashica wrote:

Zovem se Zelena wrote:Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima
prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali, ovo ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa, ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...

Krznarić

Da


Noćas te tugujem

Noćas te tugujem, najdraže moje,
s nekim osjećajem daljine
Jer, nema nikoga ovdje kraj mene,
i nitko da mi skine
tu suzu sa obraza.

Noćas te tugujem.

A u istom smo gradu
i iste brojimo minute.
Samo što usne ne ljube i šute,
samo što oči prosipaju sjaj
U nekim drugim sobama,
nekim drugim ljudima.

Noćas te tugujem i skitam.

Ne ljubim i pitam
što je tamo iza jutra,
iza zagrebačke zime.
Postoji li tamo još tvoje ime,
kao što ti u meni postojiš
I ova noć što miriše,
po narandžama s juga
govori mi što je tuga.

Nisi daleko.

A čini mi se kao sto godina
svjetlosti i tame,
kao da se ljubav tamo topi,
na plamenu svijeće.

I tugujem te noćas…
I tugujem…
I tugujem…

Kad neko dete slaže kocke,
i pravi najlepšu svoju kulu,
pa je pogleda
i namršti se,
i - odjednom je nogom sruši,
onda svi misle da je to dete
razmaženo i zavrnuto.

A dete ne voli gotove stvari
Ne voli kad se nešto završi.

Kad neko dete slaže kocke,
i pravi najlepšu svoju kulu,
pa je pogleda
i nasmeši se,
i prosto procveta od ponosa,
mnogi i ne znaju da je to dete
površno,
glupo,
uobraženo,
jer zaljubljeno u to što ume
ne vidi dalje od svoga nosa.

Neko strpljivo,
iz početka,
podiže nova utvrđenja.
Večito nešto novo traži.
U traganju mu sva divota.

A neko nad kulom drhti i strepi
i nikad na njoj ništa ne menja,
i uveren u svoje laži
sam sebe mazi
do kraja života.

Postoje jedni neimari.
Postoje drugi neimari.

Postoji beskrajno zadovoljstvo.
I radoznalost od svega veća.

Posle: sabereš neke stvari.
Ili: oduzmeš neke stvari.
Posle: govoriš - ja sam srećan.

Izvoli, izaberi šta je to sreća.

I nemoj da mi zakukaš nekad
da nisi dobro odabrao.
Sam si zidao svoje kule.
Sam si unapred dobro znao

na onome što se jednom stvori,

ili kad večito iznova stvaraš
i ne smeš da prestaneš da se boriš.