Škobo Habu wrote:Ommadawn wrote:
Ne, Bregović je samo uradio ono što su par godina ranije uradili Turci (vidi pod Anadol-rock), dakle prepisao recept, primjenio ga kod nas koji je tadašnjem opštem društvu bio prihvatljiv i to je to. Nazovi to kulturom i klepi pare. I prije Bijelog Dugmeta su postojali rock bendovi po Sarajevu ali se nisu baš najbolje snašli sa ubiju pare kao on i steknu širu popularnost. Indexi donekle jesu ali njih je ubila diskografska kuća, postavljajući im uslov da snimaju singlice i da se više posvete festivalskoj zabavnoj muzici, sve dok nisu snimili svoj album prvijenac i time se vratili na zaslužno mjesto ozbiljnog benda.
Ja stvarno ne znam niti jedan bend, u vrijeme početaka Bijelog Dugmeta, koji je u ta doba bio društveno subverzivan? Znaš li ti možda?
Zapravo, kada bolje razmislim, u jednom momentu samo sviranje r'n'r u Jugoslaviji je bilo gotovo subverzivan politički čin.
Bijelo Dugme, kao i većina ostalih izvođača u doba socijalističke Jugoslavije, bio je čisto zabavljački bend, njegov raspon muzičke tematike je bio odraz atmosfere same vladajuće ideologije u društvu. Mada, prisjetimo se, u jednom mometu se r'n'r počeo smatrati primjerom reakcionaštva, pogotovo nakon studentskih demonstracija. Koncerti su pod prismotrom milicije, pripadnika SB u civilu i raznih doušnika.
Realno gledajući, Bregoviću se nameće neka "historijska krivica" za nešto zašto je on najmanje odgovoran.
Prvo, svirali su i pjevali ono što je raja tražila.
Drugo, njihov muzički izričaj su vrlo lako razumjeli svi od Triglava do Đevđelije.
Treće, možda i najvažnije, njihove djelovanje na sceni je odgovaralo komunističkom režimu, jer nije podsticao bunt kod mladih.
Sa druge strane, nije moguće porediti Indexe i Bijelo Dugme. Zašto? Zato što su Indexi bili gospoda od muzičara, neka vrsta rock romantičara, ozbiljnih umjetnika koji su udarili temelje tom posebnom štihu sarajevske muzičke scene, koja se kasnije razvijala u različitim pravcima.
Po mom sudu -Inedxi su veća atrakcija od Bijelog Dugmeta, jer njeguju i posebnu poetiku, i posebnu muzičku atmosferu kroz vlastitu diskografiju. Nema tu ništa viška, ništa vašarsko, ništa prenaglašeno, ali su i oni, baš kako i Bijelo Dugme, bili zabavljači po mjeri socijalističkog sistema.
Sam taj sistem je izrodio, na kraju, vjerovatno nešto što nigdje više u svijetu nije postojalo, a to je termin - zabavna muzika.
Radničkoj klasi je trebalo nešto da ih opusti, a ne da se bave egzistencijalnim problemima kamijevskog tipa. To je već previše.
Većina ljudi će reći kako im se najviše dopada “staro” Bijelo Dugme što donekle ukazuje na to da će svaki album Bijelog Dugmeta poslije “Bitange i Princeze” biti gori od onog prethodnog.
Na stranu to što je Brega krao od zapadnjačkih bendova (krali su između ostalih i Led Zeppelin, još uvijek se vode sporovi oko njihovih nekih pjesama, kojeg je isti taj Bregović pođonio) ali on je to lijepo mogao upakovati mojoj rahmetli neni kojoj je simpatična bila pjesma “Slatko li je ljubit tajno” i mom starom “Šta bih dao da si na mom mjestu” koji nikada nije čuo za Argent dok mu je ja nisam pustio na gramofonu.
Paralelno sa mijenjajućoj situaciji kako u državi, tako u društvu i svijesti naroda, on se svojom muzikom prilagođavao njima bez ikakvih ambicija da promijeni nešto - a mogao je.
Mogao? Na koji način? Imamo primjer Laibacha, koji je , istina, onomad, djelovao više kako kulturni pokret, a ne muzički band, pa znamo kako su završili.
Fakat ne kontam tvoje poimanje tadašnje jugoslovenske muzičke scene?
Kao, ono, Bregović izmislio "pastirski rock", što je kovanica koju je dodjelio Jurica Pavičić Bijelom Dugmetu, a niko ne uzima u obzir šta su u ta doba svirali Smak, Korni Grupa, Yu Grupa,Time itd...Nešto drugačiju muziku?
Ko to nije krao i đonio u to doba? Pa sam je Štulić to radio? Jedna od najpoznatiji Cohenovih pjesma jeste "Partisan", prepjev francuske pjesme.
Nije mi jasno zašto se po tom pitanju samo Bregović drži na nišanu, kada se zna da nije radio ništa mimo onoga što su drugi radili.
Vidjevši da se sa filmskom muzikom može zaraditi više, Bregović rasformira Bijelo Dugme, napušta rock i okreće se Zapadu. A Zapadu tada ni najmanje nije bio interesantan rock iz jedne propale socijalističke države (nije im zapravo bio interesantan rock ni iz bilo koje socijalističke države), niti pop, niti bilo šta što su oni u svojoj bogatoj bašti već imali - nego egzotika.
I tu dolazi sa romskom muzikom i trubama iz prostog razloga što je ritmična i Zapad je kao takvu objeručke prihvaća, pogrešno je definirajući kao folk muziku Balkana, nerijetko i Istočne Europe.
Gomila konstrukcija. Bregović je već sa muzikom za "Dom za vješanje" stvorio reference na tom polju. Eto, baš bi neko dao totalnom anonimusu da radi muziku za jedan onakav historijski spektakl od "Kraljice Margot".
Sad kada i ta popularnost jenjava, on se sjetio da uzme bosansku izvornu muziku iz Podrinja i Pousorja i nešto na taj fazon napravi.
Sad kada se pokazalo da Beograd nije toliko jak koliko je bio devedesetih (ili se bar mislilo da jeste), valja i rodna malo veća provincija, pa nastaje album “tri pisma iz Sarajeva”, jeftina priča muslimana, hrišćana, jevreja.
Ako ga zdravlje (i pamet) posluži - na red će stići (ponovo) Zagreb pa me neće iznenaditi da koketira sa ustaštvom. Uostalom, Thompson možda nikada ne bi ni postojao da mu muzička podloga faktički nije nešto što je direktno inspirisano Bijelim Dugmetom. Pardon, Bregovićem.
Žvaljo je barem bio dio muzičko-humorističkog pokreta a taj pokret je ispočetka ukazivao na probleme u našem društvu, na šta oni mogu izaći ukoliko se nešto ne promijeni. A sad što se priklonio nečemu na šta je ukazivao kao opasno - njegov lični razlog.
Uostalom, Žvaljo i nije tema.
Čudim se uopšte odakle ti zaključak da mu popularnost jenjava? Po čemu si to zaključio/la?
