Haj` da malo sutimo, ...

[Zlata M.]

[zelenashica]

„Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.Ona te proganja zato što bježiš od nje.Ne moraš bježati,ne moraš se bojati.Moraš voljeti.
Dakle,voli patnju.
Nemoj se odupirati,nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka,predaj joj se i nemoj je poimati s'mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi boli i ništa drugo.Patnja nije patnja,smrt nije smrt,ako ih ti ne učiniš time.“

Herman Hesse

[pape]

Gnarls Barkley - Crazy
http://www.youtube.com/watch?v=vV-XSXkh ... re=related

[zelenashica]

[pape]

Kao sjena si ti
ne mogu da te uhvatim
a htio bih znaj
bas sad kad hladna je noc
da grijes me ti
al` plamen tvoj hladan je znam
bit cu sam

[zelenashica]

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima.
Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog.
Pa i onda, kad
dotraješ, iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati.
Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše.
I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.

Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom.
Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu sa tvojom.
Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čisćenje nekim.
Ljubav je nečiji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog.
Obući ću te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.


MIKA ANTIC, Kroj

[zelenashica]

[zelenashica]

Moja ljubav

Sva je moja duša ispunjena tobom,
Kao tamna gora studenom tišinom;
Kao morsko bezdno neprovidnom tminom;
Ko večni pokret nevidljivim dobom.

I tako beskrajna, i silna, i kobna,
Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?
Ali tvoga daha prepuno je svašta,
svugde si prisutna, svemu istodobna.

Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,
Rađas se u meni kao sunce noći,
I u mome telu drhtiš u samoći,
Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.

Na tvom tamnom moru lepote i kobi,
Celo moje biće to je trepet sene;
O, ljubljena zeno, silnija od mene -
Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.

Kao mračna tajna ležiš u dnu mene,
I moj glas je eho tvog ćutanja. Ja te
Ni ne vidim gde si, a sve duge sate
Od tebe su moje oči zasenjene.

Jovan Ducic

[zelenashica]

[Aurora Borealis]

Čekanje
već davno umrlo je na prozoru
glasovi posljednjih prijatelja
zanavijek se zagubili u zapuštenom dvorištu
Prazan kofer u uglu zaboravlja putovanja
trošno uranja u konture prepoznatljivih stvari sobe
što s čovjekom žive
samo još kao navika gledanja,
tek da bi pustoš naličila nečemu

Život navrati uzgred
po njima da ocrta vrijeme
ispije nekoliko kapi sebe
i ostavi jedne pored drugih
čovjeka i stvari
da u prazne posude postojanja
sakupljaju samoću kao kišnicu.



J.L.

[Aurora Borealis]

Prikradu se, odnekud, izdaleka
neki čudni dani
zaboravljeni u osami vremena,
davno već prošli
a da i dogodili se nisu.
Putuju i prolaze
bez satnica i samilosti
duž zapuštenih tračnica sna
poljima rastrgnutih svitanja
šumama u prolaznost obojenim
kroz svjetlost
očiju koje te traže.



J.L.

[Aurora Borealis]

Ona je tamo
Iza svih snova
Iza života
Iza svih ovih laži od postojanja

Iza svega

Koža joj miriše na moje stihove,
na riječi,
riječi kojima je pokrivam noću,
na ishodište i konačni smisao mene



J.L.

[Aurora Borealis]

nazad iz čeznje
da nadje svoje, samo svoje mjesto
negdje, bilo gdje, pored života ...



J.L.

[Aurora Borealis]

Pogledaj kroz prozor.
Sa puste ulice gledaju te odnekud moje oči.
Blago. Kao da se uče nježnosti.
Oslušni tišinu.
Čućeš moj šapat.
Tih.
Pretih.
Kao da se riječi uče govoriti tebi.



J.L.

[Aurora Borealis]

(...)

tudja lica dama i beštija
što ostaviše slane tragove

u snu
u čekaonici Tebe

slušam uplašen vjetar
što cvili cestom
i nosi misao
kao snovidjenje
da krenem
ka sjeveru
da nadjem te

možda je
u tvojim promrzlim prstima
skriven
način na koji volim
svrha
svega što bio jesam
svega
što sada nisam



J.L.

[RIZVA]

.

[Aurora Borealis]

[pape]

[zelenashica]

[RIZVA]

.

[Amela]

[Aurora Borealis]

Mi smo se sreli na zvijezdi što se zove Zemlja. Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove Zemlja?


A.B.S. (1898-1925)

[Aurora Borealis]

(...)

I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno sto je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.




P.Neruda

[Aurora Borealis]

znas
bilo je mnogo dobro
bilo je
bolje nego
bilo sta

bilo je kao
nesto
sto mozemo da
podignemo
drzimo
i onda se smijemo
zbog toga

bili smo na Mjesecu
bili smo na jebenom Mjesecu
imali smo ga

bili smo u vatri
bili smo u
beskrajnom ponoru
nigdje nema takvog mjesta

bilo je duboko
i
svijetlo
i
visoko

primaklo se tako blizu
ludila
smijali smo se
bezumno

tvoj smijeh
i
moj

pamtim kad su
tvoje oci
glasno rekle
volim
sada
dok se ovi zidovi
tako necujno
ljuljaju.



Cudo najkrace traje - Bukowski

[zelenashica]

Sviđaš mi se kada šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojo
izranjavaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si riječi melankolija.

Sviđaš mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te.
Pusti me da šutim s mučenjem tvojim.

Pusti me da ti govorim također svojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prosto kao jedan prsten.
Kao noć si, šutljiva, zvjezdana.
Šutnja tvoja je zvjezdana, tako daleko i jednostavno.

Sviđa mi se kada šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što si živa.

Pablo Neruda