Price, pjesme, intervjui...

[pitt]

Dr Mikloš Biro, profesor kliničke psihologije na Univerzitetu u Novom Sadu, o mukama postkomunističkog čoveka


Važnije je poznavati sudiju nego zakon




Institucije se moraju poštovati: Mikloš Biro



Aleksandar Đivuljskij
Poznati sociolog Ralf Darendorf opisao je tranziciju komunističkih zemalja sledećim rečima: "Zemlje Istočne Evrope promenile su vlast za šest dana, zakone za šest meseci, institucije za šest godina, ali će im za promenu načina mišljenja biti potrebno šezdeset godina". Koje su to psihološke prepreke koje su na putu preobražaja ovih zemalja iz autoritarnog komunizma u liberalno-demokratski kapitalizam? Šta je to što je komunizam učinio svojim podanicima? Da li se bolest kojom ih je inficirao može uspešno lečiti i, ako može, kako? To su pitanja na koja Mikloš Biro, profesor kliničke psihologije na Univerzitetu u Novom Sadu, pokušava da odgovori u knjizi "Homo postcommunisticus".



Vojvođanski hleb i dalmatinsko more



Jedan od najznačajnijih motora rata iz devedesetih godina bio je strah. U opštoj atmosferi "dobijanja" koja je karakteristična za komunističke zemlje, neko se uvek osećao uskraćenim. Kad narodu krče creva on traži krivca za svoju nesreću. A, prema psihološkim mehanizmima pomeranja agresije na manje opasnog protivnika - krivac se nije tražio u vlasti, nego u susedu. Vojvođanima su bili krivi Dalmatinci, jer su uživali plodove "vojvođanskog ‘leba’" koji su prodavali turistima za devize, a Dalmatincima su bili krivi svi ostali, jer im otimaju devize zarađene na "njihovom moru", itd. U takvoj atmosferi opšte nacionalne paranoje, nažalost, otpočeli su demokratski procesi u Jugoslaviji. Sasvim je logično da je u takvom kontekstu bilo veoma lako manjinama raspiriti strah od majorizacije (i "eksploatacije"), pa čak i od istrebljenja.



Treba li naše mučno tranzicijsko iskustvo tretirati kao nešto posebno, samo nama svojstveno, ili je ono uporedivo s traumatskim iskustvima drugih naroda i postkomunističkih država?
- Svaka tranzicija iz totalitarnog društva u demokratiju je dug i najčešće mukotrpan proces. To pokazuje iskustvo postkolonijalne Afrike, to pokazuje i iskustvo postkomunističkih zemalja. Treba menjati ne samo društvena pravila i institucije, već i vrednosne sisteme i navike. Čovek odgajan u komunističkom sistemu odnegovan je da je najvažnije da dobije posao, a da posle nije više važno da li i kako na tom poslu radi, odnegovan je u pasivnoj poziciji u kojoj se sve dobija - plata, stan, krediti - i nema naviku da treba da zarađuje, da aktivno prilazi svojoj sudbini.
Na nesreću, to je pozicija koja je lišena odgovornosti i koja je na svoj način bila lagodna, a još je i bila obavijena u zlatnu oplatu ideje o jednakosti koja je, naravno, u svojoj osnovi humana ideja. To su razlozi zbog kojih se te navike tako teško menjaju. A, koliko je to veliki problem svih postkomunističkih zemalja pokazuju istraživanja da čak i 15 godina posle spajanja građani bivše Zapadne Nemačke smatraju svoje sugrađane iz bivše Istočne Nemačke lošim radnicima, a ovi opet iskazuju neočekivano veliki žal za bivšim sistemom. I to se dešava u zemlji koja je smatrana najproduktivnijom i najdisciplinovanijom u celom "istočnom lageru".


Da li je tu reč o nekom "komunističkom mentalitetu", ili o prolaznoj bolesti koja se može lečiti?
- Ne postoji nikakav mentalitet kao nešto urođeno i neprolazno. Reč je jednostavno o specifičnom obliku socijalnog učenja. Naši ljudi se veoma lepo uklapaju u radne norme i društvena pravila u zemljama u kojima rade kao gastarbajteri. Postavite našem čoveku demokratsko okruženje i učvrstite institucije, pokažite mu da se zločin ne isplati, a da se od rada može profitirati - i on će vrlo brzo promeniti navike. Jednako brzo koliko se brzo navikao na fiskalne kase i PDV. Naša specifičnost je jedino u tome što ovde sprovodioci vlasti i zakona decenijama nisu doživljavani i kao službenici naroda, već kao instrument vlastodržaca - a nisu ni mogli biti doživljeni kao zaštitnici građana, jer to nisu ni bili. I, što je ovde uvek za potrebe preživljavanja bilo važnije poznavati sudiju ili pronaći rupe u zakonu, nego proučiti zakon da bi se pronašlo kako on to može da zaštiti. Kada su navike tako duboko ukorenjene, nema ni očekivanja da može drugačije biti i nema ni anticipacije kako bi bilo da je drugačije.
Lek je jednostavan - treba formirati atmosferu da su institucije važne i da se moraju poštovati. Bez atmosfere da postoje pravila i da pravila važe za sve i da se ne mogu izbeći, ni drakonske kazne ne vrede. Doduše, u nekim zemljama i tome se pribegavalo. U jednoj afričkoj zemlji policajci su razbijali vetrobrane na automobilima i u rekordnom roku eliminisali pogrešna parkiranja, Singapur je gotovo preko noći postao jedan od najčistijih gradova u Aziji, kada su uvedene kazne u iznosu od 500 dolara za bačeni papirić na trotoar, pošto je u Hrvatskoj uvedena kazna zatvaranja ugostiteljskog objekta ako se konstatuje da je WC prljav, toaleti su postali neopisivo čisti. Možda bismo i mi nešto mogli da naučimo iz ovih primera.


Specifičnost naše tranzicije je i nacionalizam i njegov produkt - rat. Koliko je to posledica balkanskog, a koliko postkomunističkog čoveka?
- Ima nekoliko psiholoških činilaca koji su doprinosili raspirivanju rata. Prvi je autoritarnost našeg čoveka - netolerantnost, sklonost primeni sile u razrešavanju konflikata, crno-belo posmatranje realnosti, opiranje promenama, nespremnost da se prihvati mogućnost paralelnog opstajanja tuđe ideologije (vere, nacije) i njenih simbola (šahovnice, npr.) - sve su to elementi koji su doprinosili ideji da je "rat jedino rešenje". Ova karakteristika može se posmatrati kao posledica patrijarhalne kulture, ali i mnogo više kao posledica dugogodišnjeg autoritarnog režima - režima jednoumlja.
Ali, s druge strane, ne treba zanemariti ni značaj vojne tradicije u srpskoj kulturi. Ratna herojstva uzdizana su u epovima, a junaci isticani kao vrhunski vaspitni ideal. U analizi udžbenika koju su uradile moje kolege konstatovano je da naši udžbenici upadljivo favorizuju ratne heroje (65 odsto likova), dok se velikani iz kulture i nauke tek usput spominju. Autori su bili iznenađeni žestinom kojom se forsira slobodarska tradicija predaka, ali i činjenicom da se krize naglašeno rešavaju krvlju i viteštvom, a ne razumom. Kao važan elemenat nacionalnog karaktera ističe se spremnost za patnju i žrtvovanje za nacionalne ideale. U isto vreme, stranci se javljaju uglavnom kao neprijatelji. Nije nevažna ni činjenica da je isticanje u ratu bivalo i veoma dobro nagrađeno - i viša klasa predratne i velikodostojnici komunističke Jugoslavije ostvarili su svoj status ratnim zaslugama. Rat, dakle, nije imao negativnu konotaciju na ovim prostorima.
Da ne bismo otišli u preteranu psihologizaciju i da bismo bili istorijski korektni treba reći da krivce za naš rat prevashodno treba tražiti u nacionalističkim (najčešće bivšim komunističkim) političarima koji su zloupotrebili vlast nad medijima da rašire mržnju i strahove, a sve zarad učvršćivanja svoje vlasti. Jer, postoji bezbroj primera - uzmimo samo onaj najeklatantniji - Južnofričku republiku - gde je bilo preduslova za rat, pa ipak rata nije bilo. Za rat je najvažnije oružje, a u našem slučaju je, nažalost, oružja bilo suviše i bilo je suviše dostupno.

[pitt]

bogati, imas li onaj clanak od zizeka kad kaze da bi radije pisao reklame za abercrombie ili gap nego za americke akademske magazine

za ovo dajdzince dodjes tepsiju bureka :D


The Examined Life: Enjoy Your Chinos!"
Joshua Glenn, 7/6/2003, Boston Globe
A few weeks ago, the trendy youth retailer Abercrombie & Fitch was slapped with a lawsuit alleging that the company discriminates against minority ''brand representatives'' (i.e., salespersons) who don't embody the brand's ''classic American'' look. Some may be surprised, then, to learn that the racy photos in the forthcoming ''Back to School 2003'' issue of the Abercrombie & Fitch Quarterly are garnished with running analysis from a man who hardly embodies ''classic American'' ideas: the left-wing Slovenian philosopher, cultural critic, and theoretical omnivore Slavoj Zizek.

In his contribution to A&F's magazine-catalog hybrid, Zizek does not claim to discover any latent philosophical truths in Bruce Weber's photographs of young, mostly white men and women slipping out of pre-rumpled polo shirts and cargo shorts. Discussing a shot in which a topless blonde turns her face to the sun while her two male companions undress, the author of ''Enjoy Your Symptom!'' restricts himself to musing, ''This now of the peaceful satisfaction is to her infinitely preferable to the prospect of copulation.''
So where's the theory?

Reached via telephone in Ljubljana, Zizek told Ideas, ''You've got me there. I spent literally 10 minutes on this assignment, just free-associating. I was in theoretical despair!''

But Zizek bristled at the suggestion that there was anything unseemly about an internationally renowned intellectual writing copy for a clothing catalog. ''If I were asked to choose between doing things like this to earn money and becoming fully employed as an American academic, kissing [EXPLETIVE] to get a tenured post,'' he growled, ''I would with pleasure choose writing for such journals!''

This story ran on page H2 of the Boston Globe on 7/6/2003.

[danas]

imas i tepsiju baklave pride

[danas]

Haircut

by RING LARDNER


I got another barber that comes over from Carterville and helps me out Saturdays, but the rest of the time I can get along all right alone. You can see for yourself that this ain't no New York: City and besides that, the most of the boys works all day and don't have no leisure to drop in here and get themselves prettied up.

You're a newcomer, ain't you? I thought I hadn't seen you round before. I hope you like it good enough to stay. As I say, we ain't no New York City or Chicago, but we have pretty good times. Not as good, though, since Jim Kendall got killed. When he was alive, him and Hod Meyers used to keep this town in an uproar. I bet they was more laughin' done here than any town its size in America.

Jim was comical, and Hod was pretty near a match for him. Since Jim's gone, Hod tries to hold his end up just the same as ever, but it's tough goin' when you ain't got nobody to kind of work with.

They used to be plenty fun in here Saturdays. This place is jampacked Saturdays, from four o'clock on. Jim and Hod would show up right after their supper round six o'clock. Jim would set himself down in that big chair, nearest the blue spittoon. Whoever had been settin' in that chair, why they'd get up when Jim come in and at" it to him.

You'd of thought it was a reserved seat like they have sometimes in a theaytre. Hod would generally always stand or walk up and down or some Saturdays, of course, he'd be settin' in this chair part of the time, gettin' a haircut.

Well, Jim would set there a w'ile without opening his mouth only to spit, and then finally he'd say to me, "Whitey,"--my right name, that is, my right first name, is Dick, but everybody round here calls me Whitey--Jim would say, "Whitey, your nose looks like a rosebud tonight. You must of been drinkin' some of your aw de cologne."

So I'd say, "No, Jim, but you look like you'd been drinkin' something of that kind or somethin' worse."

Jim would have to laugh at that, but then he'd speak up and say, "No, I ain't had nothin' to drink, but that ain't sayin' I wouldn't like somethin'. I wouldn't even mind if it was wood alcohol."

Then Hod Meyers would say, "Neither would your wife." That would set everybody to laughin' because Jim and his wife wasn't on very good terms. She'd of divorced him only they wasn't no chance to get alimony and she didn't have no way to take care of herself and the kids. She couldn't never understand Jim. He was kind of rough, but a good fella at heart.

Him and Hod had all kinds of sport with Milt Sheppard. I don't suppose you've seen Milt. Well, he's got an Adam's apple that looks more like a mush-melon. So I'd be shavin' Milt and when I'd start to shave down here on his neck, Hod would holler, "Hey, Whitey, wait a minute! Before you cut into it, let's make up a pool and see who can guess closest to the number of seeds."

And Jim would say, "If Milt hadn't of been so hoggish, he'd of ordered a half a cantaloupe instead of a whole one and it might not of stuck in his throat."

All the boys would roar at this and Milt himself would force a smile, though the joke was on him. Jim certainly was a card!

There's his shavin' mug, setting on the shelf, right next to Charley Vail's. "Charles M. Vail." That's the druggist. He comes in regular for his shave, three times a week. And Jim's is the cup next to Charley's. "dames H. Kendall." Jim won't need no shavin' mug no more, but I'll leave it there just the same for old time's sake. Jim certainly was a character!

Years ago, Jim used to travel for a canned goods concern over in Carterville. They sold canned goods. Jim had the whole northern half of the State and was on the road five days out of every week. He'd drop in here Saturdays and tell his experiences for that week. It was rich.

I guess he paid more attention to playin' jokes than makin' sales. Finally the concern let him out and he come right home here and told everybody he'd been fired instead of sayin' he'd resigned like most fellas would of.

It was a Saturday and the shop was full and Jim got up out of that chair and says, "Gentlemen, I got an important announcement to make. I been fired from my job."

Well, they asked him if he was in earnest and he said he was and nobody could think of nothin' to say till Jim finally broke the ice himself. He says, "I been sellin' canned goods and now I'm canned goods myself.

You see, the concern he'd been workin' for was a factory that made canned goods. Over in Carterville. And now Jim said he was canned himself. He was certainly a card!

Jim had a great trick that he used to play w'ile he was travelin'. For instance, he'd be ridin' on a train and they'd come to some little town like, well, like, well, like, we'll say, like Benton. Jim would look out the train window and read the signs of the stores.

For instance, they'd be a sign, "Henry Smith, Dry Goods." Well, Jim would write down the name and the name of the town and when he got to wherever he was goin' he'd mail back a postal card to Henry Smith at Benton and not sign no name to it, but he'd write on the card, well somethin' like "Ask your wife about that book agent that spent the afternoon last week," or "Ask your Missus who kept her from gettin' lonesome the last time you was in Carterville." And he'd sign the card, "A Friend."

Of course, he never knew what really come of none of these jokes, but he could picture what probably happened and that was enough.

Jim didn't work very steady after he lost his position with the Carterville people. What he did earn, coin' odd jobs round town why he spent pretty near all of it on gin, and his family might of starved if the stores hadn't of carried them along. Jim's wife tried her hand at dressmakin', but they ain't nobody goin' to get rich makin' dresses in this town.

As I say, she'd of divorced Jim, only she seen that she couldn't support herself and the kids and she was always hopin' that some day Jim would cut out his habits and give her more than two or three dollars a week.

They was a time when she would go to whoever he was workin' for and ask them to give her his wages, but after she done this once or twice, he beat her to it by borrowin' most of his pay in advance. He told it all round town, how he had outfoxed his Missus. He certainly was a caution!

But he wasn't satisfied with just outwittin' her. He was sore the way she had acted, tryin' to grab off his pay. And he made up his mind he'd get even. Well, he waited till Evans's Circus was advertised to come to town. Then he told his wife and two kiddies that he was goin' to take them to the circus. The day of the circus, he told them he would get the tickets and meet them outside the entrance to the tent.

Well, he didn't have no intentions of bein' there or buyin' tickets or nothin'. He got full of gin and laid round Wright's poolroom all day. His wife and the kids waited and waited and of course he didn't show up. His wife didn't have a dime with her, or nowhere else, I guess. So she finally had to tell the kids it was all off and they cried like they wasn't never goin' to stop.

Well, it seems, w'ile they was cryin', Doc Stair come along and he asked what was the matter, but Mrs. Kendall was stubborn and wouldn't tell him, but the kids told him and he insisted on takin' them and their mother in the show. Jim found this out afterwards and it was one reason why he had it in for Doc Stair.

Doc Stair come here about a year and a half ago. He's a mighty handsome young fella and his clothes always look like he has them made to order. He goes to Detroit two or three times a year and w'ile he's there must have a tailor take his measure and then make him a suit to order. They cost pretty near twice as much, but they fit a whole lot better than if you just bought them in a store.

For a w'ile everybody was wonderin' why a young doctor like Doc Stair should come to a town like this where we already got old Doc Gamble and Doc Foote that's both been here for years and all the practice in town was always divided between the two of them.

Then they was a story got round that Doc Stair's gal had thronged him over, a gal up in the Northern Peninsula somewhere, and the reason he come here was to hide himself away and forget it. He said himself that he thought they wasn't nothin' like general practice in a place like ours to fit a man to be a good all round doctor. And that's why he'd came.

Anyways, it wasn't long before he was makin' enough to live on, though they tell me that he never dunned nobody for what they owed him, and the folks here certainly has got the owin' habit, even in my business. If I had all that was comin' to me for just shaves alone, I could go to Carterville and put up at the Mercer for a week and see a different picture every night. For instance, they's old George Purdy--but I guess I shouldn't ought to be gossipin'.

Well, last year, our coroner died, died of the flu. Ken Beatty, that was his name. He was the coroner. So they had to choose another man to be coroner in his place and they picked Doc Stair. He laughed at first and said he didn't want it, but they made him take it. It ain't no job that anybody would fight for and what a man makes out of it in a year would just about buy seeds for their garden. Doc's the kind, though, that can't say no to nothin' if you keep at him long enough.

But I was goin' to tell you about a poor boy we got here in town-Paul Dickson. He fell out of a tree when he was about ten years old. Lit on his head and it done somethin' to him and he ain't never been right. No harm in him, but just silly. Jim Kendall used to call him cuckoo; that's a name Jim had for anybody that was off their head, only he called people's head their bean. That was another of his gags, callin' head bean and callin' crazy people cuckoo. Only poor Paul ain't crazy, but just silly.

You can imagine that Jim used to have all kinds of fun with Paul. He'd send him to the White Front Garage for a left-handed monkey wrench. Of course they ain't no such thing as a left-handed monkey wrench.

And once we had a kind of a fair here and they was a baseball game between the fats and the leans and before the game started Jim called Paul over and sent him way down to Schrader's hardware store to get a key for the pitcher's box.

They wasn't nothin' in the way of gags that Jim couldn't think up, when he put his mind to it.

Poor Paul was always kind of suspicious of people, maybe on account of how Jim had kept foolin' him. Paul wouldn't have much to do with anybody only his own mother and Doc Stair and a girl here in town named Julie Gregg. That is, she ain't a girl no more, but pretty near thirty or over.

When Doc first come to town, Paul seemed to feel like here was a real friend and he hung round Doc's office most of the w'ile; the only time he wasn't there was when he'd go home to eat or sleep or when he seen Julie Gregg coin' her shoppin'.

When he looked out Doc's window and seen her, he'd run downstairs and join her and tag along with her to the different stores. The poor boy was crazy about Julie and she always treated him mighty nice and made him feel like he was welcome, though of course it wasn't nothin' but pity on her side.

Doc done all he could to improve Paul's mind and he told me once that he really thought the boy was getting better, that they was times when he was as bright and sensible as anybody else.

But I was goin' to tell you about Julie Gregg. Old man Gregg was in the lumber business, but got to drinkin' and lost the most of his money and when he died, he didn't leave nothin' but the house and just enough insurance for the girl to skimp along on.

Her mother was a kind of a half invalid and didn't hardly ever leave the house. Julie wanted to sell the place and move somewhere else after the old man died, but the mother said she was born here and would die here. It was tough on Julie as the young people round this town--well, she's too good for them.

She'd been away to school and Chicago and New York and different places and they ain't no subject she can't talk on, where you take the rest of the young folks here and you mention anything to them outside of Gloria Swanson or Tommy Meighan and they think you're delirious. Did you see Gloria in Wages of Virtue? You missed somethin'!

Well, Doc Stair hadn't been here more than a week when he came in one day to get shaved and I recognized who he was, as he had been pointed out to me, so I told him about my old lady. She's been ailin' for a couple years and either Doc Gamble or Doc Foote, neither one, seemed to be helpin' her. So he said he would come out and see her, but if she was able to get out herself, it would be better to bring her to his office where he could make a completer examination.

So I took her to his office and w'ile I was waitin' for her in the reception room, in come Julie Gregg. When somebody comes in Doc Stair's office, they's a bell that rings in his inside office so he can tell they's somebody to see him.

So he left my old lady inside and come out to the front office and that's the first time him and Julie met and I guess it was what they call love at first sight. But it wasn't fifty-fifty. This young fella was the slickest lookin' fella she'd ever seen in this town and she went wild over him. To him she was just a young lady that wanted to see the doctor.

She'd came on about the same business I had. Her mother had been doctorin' for years with Doc Gamble and Doc Foote and with" out no results. So she'd heard they was a new doc in town and decided to give him a try. He promised to call and see her mother that same day.

I said a minute ago that it was love at first sight on her part. I'm not only judgin' by how she acted afterwards but how she looked at him that first day in his office. I ain't no mind reader, but it was wrote all over her face that she was gone.

Now Jim Kendall, besides bein' a jokesmith and a pretty good drinker, well Jim was quite a lady-killer. I guess he run pretty wild durin' the time he was on the road for them Carterville people, and besides that, he'd had a couple little affairs of the heart right here in town. As I say, his wife would have divorced him, only she couldn't.

But Jim was like the majority of men, and women, too, I guess. He wanted what he couldn't get. He wanted Julie Gregg and worked his head off tryin' to land her. Only he'd of said bean instead of head.

Well, Jim's habits and his jokes didn't appeal to Julie and of course he was a married man, so he didn't have no more chance than, well, than a rabbit. That's an expression of Jim's himself. When somebody didn't have no chance to get elected or somethin', Jim would always say they didn't have no more chance than a rabbit.

He didn't make no bones about how he felt. Right in here, more than once, in front of the whole crowd, he said he was stuck on Julie and anybody that could get her for him was welcome to his house and his wife and kids included. But she wouldn't have nothin' to do with him; wouldn't even speak to him on the street. He finally seen he wasn't gettin' nowheres with his usual line so he decided to try the rough stuff. He went right up to her house one evenin' and when she opened the door he forced his way in and grabbed her. But she broke loose and before he could stop her, she run in the next room and locked the door and phoned to Joe Barnes. Joe's the marshal. Jim could hear who she was phonin' to and he beat it before Joe got there.

Joe was an old friend of Julie's pa. Joe went to Jim the next day and told him what would happen if he ever done it again.

I don't know how the news of this little affair leaked out. Chances is that Joe Barnes told his wife and she told somebody else's wife and they told their husband. Anyways, it did leak out and Hod Meyers had the nerve to kid Jim about it, right here in this shop. Jim didn't deny nothin' and kind of laughed it off and said for us all to wait; that lots of people had tried to make a monkey out of him, but he always got even.

Meanw'ile everybody in town was wise to Julie's bein' wild mad over the Doc. I don't suppose she had any idea how her face changed when him and her was together; of course she couldn't of, or she'd of kept away from him. And she didn't know that we was all noticin' how many times she made excuses to go up to his office or pass it on the other side of the street and look up in his window to see if he was there. I felt sorry for her and so did most other people.

Hod Meyers kept rubbin' it into Jim about how the Doc had cut him out. Jim didn't pay no attention to the kiddie' and you could see he was plannin' one of his jokes.

One trick Jim had was the knack of changin' his voice. He could make you think he was a girl talkie' and he could mimic any man's voice. To show you how good he was along this line, I'll tell you the joke he played on me once.

You know, in most towns of any size, when a man is dead and needs a shave, why the barber that shaves him soaks him five dollars for the job; that is, he don't soak him, but whoever ordered the shave. I just charge three dollars because personally I don't mind much shavin' a dead person. They lay a whole lot stiller than live customers. The only thing is that you don't feel like talkie' to them and you get kind of lonesome.

Well, about the coldest day we ever had here, two years ago last winter, the phone rung at the house w'ile I was home to dinner and I answered the phone and it was a woman's voice and she said she was Mrs. John Scott and her husband was dead and would I come out and shave him.

Old John had always been a good customer of mine. But they live seven miles out in the country, on the Streeter road. Still I didn't see how I could say no.

So I said I would be there, but would have to come in a jitney and it might cost three or four dollars besides the price of the shave. So she, or the voice, it said that was all right, so I got Frank Abbott to drive me out to the place and when I got there, who should open the door but old John himself! He wasn't no more dead than, well, than a rabbit.

It didn't take no private detective to figure out who had played me this little joke. Nobody could of thought it up but Jim Kendall. He certainly was a card!

I tell you this incident just to show you how he could disguise his voice and make you believe it was somebody else talkie'. I'd of swore it was Mrs. Scott had called me. Anyways, some woman.

Well, Jim waited till he had Doc Stair's voice down pat; then he went after revenge.

He called Julie up on a night when he knew Doc was over in Carterville. She never questioned but what it was Doc's voice. Jim said he must see her that night; he couldn't wait no longer to tell her somethin'. She was all excited and told him to come to the house. But he said he was expectin' an important long distance call and wouldn't she please forget her manners for once and come to his office. He said they couldn't nothin' hurt her and nobody would see her and he just must talk to her a little w'ile. Well, poor Julie fell for it.

Doc always keeps a night light in his office, so it looked to Julie like they was somebody there.

Meanw'ile Jim Kendall had went to Wright's poolroom, where they was a whole gang amusin' themselves. The most of them had drank plenty of gin, and they was a rough bunch even when sober. They was always strong for Jim's jokes and when he told them to come with him and see some fun they give up their card games and pool games and followed along.

Doc's office is on the second floor. Right outside his door they's a flight of stairs leadin' to the floor above. Jim and his gang hid in the dark behind these stairs.

Well, tulle come up to Doc's door and rung the bell and they was nothin' coin'. She rung it again and she rung it seven or eight times. Then she tried the door and found it locked. Then Jim made some kind of a noise and she heard it and waited a minute, and then she says, "Is that you, Ralph?" Ralph is Doc's first name.

They was no answer and it must of came to her all of a sudden that she'd been bunked. She pretty near fell downstairs and the whole gang after her. They chased her all the way home, hollerin', "Is that you, Ralph?" and "Oh, Ralphie, dear, is that you?" Jim says he couldn't holler it himself, as he was laughin' too hard.

Poor Julie! She didn't show up here on Main Street for a long, long time afterward.

And of course Jim and his gang told everybody in town, everybody but Doc Stair. They was scared to tell him, and he might of never knowed only for Paul Dickson. The poor cuckoo, as Jim called him, he was here in the shop one night when Jim was still gloatin' yet over what he'd done to Julie. And Paul took in as much of it as he could understand and he run to Doc with the story.

It's a cinch Doc went up in the air and swore he'd make Jim suffer. But it was a kind of a delicate thing, because if it got out that he had beat Jim up, Julie was bound to hear of it and then she'd know that Doc knew and of course knowin' that he knew would make it worse for her than ever. He was goin' to do somethin', but it took a lot of figurin'.

Well, it was a couple days later when Jim was here in the shop again, and so was the cuckoo. Jim was goin' duck-shootin' the next day and had come in lookin' for Hod Meyers to go with him. I happened to know that Hod had went over to Carterville and wouldn't be home till the end of the week. So Jim said he hated to go alone and he guessed he would call it off. Then poor Paul spoke up and said if Jim would take him he would go along. Jim thought a w'ile and then he said, well, he guessed a half-wit was better than nothin'.

I suppose he was plottin' to get Paul out in the boat and play some joke on him, like pushin' him in the water. Anyways, he said Paul could go. He asked him had he ever shot a duck and Paul said no, he'd never even had a gun in his hands. So Jim said he could set in the boat and watch him and if he behaved himself, he might lend him his gun for a couple of shots. They made a date to meet in the mornin' and that's the last I seen of Jim alive.

Next mornin', I hadn't been open more than ten minutes when Doc Stair come in. He looked kind of nervous. He asked me had I seen Paul Dickson. I said no, but I knew where he was, out duckshootin' with Jim Kendall. So Doc says that's what he had heard, and he couldn't understand it because Paul had told him he wouldn't never have no more to do with Jim as long as he lived.

He said Paul had told him about the joke Jim had played on Julie. He said Paul had asked him what he thought of the joke and the Doc told him that anybody that would do a thing like that ought not to be let live. I said it had been a kind of a raw thing, but Jim just couldn't resist no kind of a joke, no matter how raw. I said I thought he was all right at heart, but just bubblin' over with mischief. Doc turned and walked out.

At noon he got a phone call from old John Scott. The lake where Jim and Paul had went shootin' is on John's place. Paul had came runnin' up to the house a few minutes before and said they'd been an accident. Jim had shot a few ducks and then give the gun to Paul and told him to try his luck. Paul hadn't never handled a gun and he was nervous. He was shakin' so hard that he couldn't control the gun. He let fire and Jim sunk back in the boat, dead.

Doc Stair, bein' the coroner, jumped in Frank Abbott's flivver and rushed out to Scott's farm. Paul and old John was down on the shore of the lake. Paul had rowed the boat to shore, but they'd left the body in it, waiting for Doc to come.

Doc examined the body and said they might as well fetch it back to town. They was no use leavin' it there or callin' a jury, as it was a plain case of accidental shootin'.

Personally I wouldn't never leave a person shoot a gun in the same boat I was in unless I was sure they knew somethin' about guns. Jim was a sucker to leave a new beginner have his gun, let alone a half-wit. It probably served Jim right, what he got. But still we miss him round here. He certainly was a card! Comb it wet or dry?

[danas]

LAKOMOST

lakomost je kad velika kiša padne
pa odnese lako most
lakomost je ono crveno što se mažu nokti
moj brat što je veliki pa mu je lako
lakomost je kad ideš bos preko mosta
kad nešto hoćeš da jedeš a ono nema
lakomost je neki lak most
i kad neko nekoga na silu grli

LOPTA

lopta je jedna plastika
što se proteruje kroz noge
lopta ima šuplje unutra
pa ne sme da se buši

lopta je jedna stvar
što ne voli trnje

MILOSRĐE

kada se moliš na oca
da te ne prebije
za prozor što si razbio
to je kad se jedan puže
što ga svi miluju
i kažu da mi je brat
što imaju neki decu
pa im na jedno dete milo
a na jedno drugo se srde
nekome kažemo da ga volimo
pa mu milo
neko što se srdi
pa se posle miluje
ja sam bio milosrdan kad sam bio na ringišpil
jer me bilo stra da ne padnem

NEMAŠTINA

to je kad ne maštaš maštu
kad ne možeš nijedan
kliker da kupiš
kad voz nema šine
kad neko nema strinu
to je kada neko
nema ni novčanik
ja sam danas
bio nemašina
nemaš makaze
nemaš olovku
imaš samo nemaštinu
kad neko nema imaštinu
to se zove nemaština
taj plače ko ima nemaštinu
nemaština je
kad slanina nije mast
nego meso
nemaština je
kada se ošišaš
pa nema za šta da te vuku
nemaština je
kad su se neki kupali goli
jer nemaju gaće

ODGURNUTI

to je kad nećeš da jedeš
oni ti gurnu pa moraš
čovek je odgurnut
kad ga ne voli niko
odgurneš muvu
kada ti smeta

OLOVKA

čemu služi olovka
da majstor podglavi uvo sa njom
da pušti farbu kad je za ono oštro ližeš
da se obriše gumom
da se zarezuje
i da je izgubimo

OSVETA

kad te neko tuži
pa mu plaziš jezik
kad ima struje
pa vidiš sijalicu
kad nekom čoveku
polupaš prozore
kad ujutru
sviće osveta

(Olovka Piše Srcem)

[danas]

PAŠNJAK

ono što se opašeš da ne izgubiš pantalone
ono gde se napasamo sa govedima
pašnjak je kuče besno
pašnjak je ogroman pas

PODLAC

podlac je kad šutneš nešto bos
a ono bio kamen
jedan pod običan sobski
što su ga nalakirali
kanap od pantalona
što pukne kad se sagneš
jedan pas od jednog miše
što se dovezao
ja ne znam šta je podlac
jer mi tokod kuće nemamo
šamar je veliki podlac
zato što moj tata ima velike šake
jedna što kaže da je lepša
ona kaže lepša i od mene
paprika neka što je podlac
probaš papriku a ona ljuta
jedan što na zidu napiše da se neki volu
to sam ja napisao
podlo je
kad se udariš ispod lakta
kad ne smeš da podviriš
pod krevet za klikere
kad se pod podlije
što si uvrtao česmu
kad je pacov u podrumu
kad jarac ima rogove

POKORNOST

što na dinju ima kora
što na popa ima krst
što na prasetu ima korica
što ima nered u kuću

PRAVDA

pravda je jedna prava linija
pravda je kad stojiš uspravno
pravda je kad pišeš štanpana slova
kad se neko pravi važan
pravda je ono što se stavi na tortu
pa je posle mnogo slađa
neko se pravda pravda pravda
pa ga posle oteraju na sud
pravda je drugo
a krivda je drugo
to je kad si ti prav
a oni te tukli
zato što ti ne veruju
pravda je što tata
ide uveče u školu

PREGAZITI

kad auto pregazi decu
što se stalno skitaju
kad neka debela žena
prođe

RIBLJE ULJE

neću da ti kažem ništa
zato što to nije lepo pitanje
tako jedan sa naočarima
pitao isto moju mamu
i ona odma rekla da nemamo više
i onda on opet napisao
i ona onda opet kupila
i zato neću da ti kažem ništa
to je što kad ti ga daju
moraš odma da ga progutaš
ne daju ti da pljuneš
a ne mož dugo da ga držiš u ustima
to je jedan glup zejtin
zato što mu mnogo smrdi ukusnos
to je nešto žuto
što ja pijem za boles
jeste ukusno je
samo ja to više neću da pijem
biću dobar i poslušan
i neću više da se razbolim
to je što je pio kraljević marko
kad je bio mali
pa mu posle porasao
buzdovan veliki
i šarac mu porasao
i svašta mu poraslo
to svi pričaju da ima korisnos
a niko neće da ga pije
i svi ga daju meni
ko da sam ja neko

ROĐENDAN

rođendan je jedan dan za rođenje
za rođendan ti pokone nešto
što su te vukli za uši
za rođendan se pravi torta
da je jedeš sa svećicama
samo to mnogo gosti vole
i tebi ostane malo
slavi se kad neko puni šest godina
zato što je onda on slavan

SAŽALJENJE

to je kad si mali
pa niko neće da te vidi
to je kad se sažališ
na zubnog doktora
što se sažališ na tatu
pa mu kažeš
da si ti hranio mačku
u njegov šešir
popneš se na drvo
jedno veliko
pa sažaljevaš
jer ne smeš da siđeš
neko odlazi i plače
zato što mora tako

SRCE

srce je organizam od čoveka
što ima čovek u stomaku
da mu prima hranu
lupeta se kad ideš trčeći
srce se piše kredom na tarabe
a može i na zidu kod šporeta
srce moje i tvoje
srce je mnog lomljiva stvar
pa moraš ponovo da oštriš olovku
srce nam služi kad se uplašimo
da se pipnemo za njega
da li smo još živi

TUGA

stvara se kad se posečeš
pa ne smeš u kuću da te ne biju
kad progutaš kliker
pa više neće da ti daju
pare za klikere
kada te učiteljica namesti
u prvi red
pa te svi čupaju
a ti znaš ko je
tuga je kad se neko seli
kada ideš po kupine bos
kada neki čovek
nema ga kući
a žena mu misli
kad će on da dođe
tuga je gde ima mnogo dece
pa se svi deru
kad te neko grebe
ili tako
po tabanima
tuga je kad te vode
kod frizera
to je što se stvara
kada te uvrede
što imaju deca tugu
kada ih izbiju
tuga je jedna tužna stvar
jer ti cure suze
tuga je kad čuvaš volove
pa jedan ode u tuđi kupus
pa posle uvate
i tebe i vola
tuga je kad te neki udari
pa ne možeš da mu vratiš
jer će da te prebije
tužno je
tužno je što ima neki čupavi
što nose decu u torbu ako ne slušaju
tužno je kad ideš kući pa je mrak
i ti ne možeš nikako da se okreneš
da vidiš šta to ide

USAMLJEN

to znači
sam kad neki čovek spava
usamljen sam ja
nemam ni ženu
ni ništa
kada bude puno ljudi
i kada jedan samo ostane
kad neko nema nikog
pa je skroz sam
kad u jednoj sobi
bude samo jedan čovek
kad pogledaš svuda
i nigde nema ništa
kad se zavučeš pod jorgan
pa si sam na svetu
kad se svadiš sa drugaricom
pa plačeš
kad nikom ne smeš da kažeš
neku tajnu
kad misliš na domaći zadatak
i kad te niko ne voli
usamljen je jedan kad je jak

HRABROST

hrabrost je da ti udare čvrgu
a ti da ne trepneš
hrabar je jedan što beži
da ga ne tuku
hrabrost je
kad se ne viče jao
kad je u baštu vezano
neko kuče što laje
a ti samo prođeš
da si hrabar
hrabrost je kad neko vikne BA
a ovaj se ne uplaši
nego ga pogleda samo onako
kad neko oće da te bije
a ti kažeš
počni ako smeš
kad neko dira u pčele
on je najhrabriji
hrabrost je lovac u čizmama
i vuk u šeširu
hrabrost su pesme junačke
hrabrost je spomenik na ulici
hrabrost je kada ja moga tatu hrabrim
da ću drugi put biti dobar
pa da me ne bije
koje hrabar
slon
što ima ovakvu nogu
tenkovi
što mnogo puštaju buku
medvedi
što smeju da spavaju u šumi
ko je još hrabar
jedan
što ima opasno kuče
jedan
što stavlja guštera u xep
jedan
što je bio hrabar pa sada ne ide u školu
jer je slomio nogu
jedan
što se napije pa mu sipaju vodu na glavu
a on samo peva
jedan
što su ga udarili letvom
a ono pukla letva
kako se postaje hrabar
kada ti peru uši
a ti samo ćutiš
kada ti neko kaže
jel znaš ti ko sam ja
a ti ne znaš
kad te neko juri
a ti opasno bežiš
kada te ne boli zub
pa ne moraš kod zubara
kada smeš da otvoriš oči
ako ti peru kosu
a može sapun da ti uviđe
hrabar si kada smeš
glistu da uvatiš
ovako sa pristima

(Olovka Piše Srcem)

[repeater]

Kako stvari stoje, men' se meščini da bi bilo bolje (a, i masu korisnije) da mi kalaša pokloniš.

da, da, to mi je trebalo biti jasno nakon jesenjina.
onda, da se nakon bozica nadamo odlomcima iz mccartijevog romana “child of god”

[danas]

SREDINA

kad je na polici
gore lukac
dole krompir
a u sredini
slatko od šljiva

[black]

chat nastavite nedje drugo...hvala !

[rikardoreis]

PREDGOVOR

Zapocinjuci pisati zivotopis svog junaka Alekseja Fjodorovica Karamazova, u nekoj sam dvoumici. A evo zasto: iako sam nazvao Alekseja Fjodorovica svojim junakom, ipak i sam znam da nije nikako velik covjek, te zato i predvidjam de ce me otprilike neminovno pitati ovako: po cemu je znamenit vas Aleksej Fjodorovic te njega izabraste za svog junaka? Sto je on to uradio? Tko ga zna i po cemu? I zasto ja,citalac moram tratiti vrijeme proucavanjem cinjenica iz njegova zivota?
Posljednje je pitanje najodsudnije, jer mogu na nj jedino ovako da odgovorim:“Mozda cete sami razabrati iz romana“. Ali, ako procitaju roman i ne razaberu,pa se ne sloze s tim da je znamenit moj Aleksej Fjodorovic? Ovo rekoh jer, na zalost to predvidjam. Za mene je znamenit, ali potpuno sumnjem hocu li moci to i citaocu dokazati. Posrijedi je to sto je on, recimo, poslenik, ali poslenik neodredjena poziva, jos neobjasnjen. Uostalom, cudnovato bi bilo u ovo vrijeme, kao sto je nase, zahtjevati da poziv bude jasno odredjen. Jedno je, doduse prilicno nesumnjivo: to je covjek neobican, stavise osobenjak. Ali neobicnost i osobenjastvo prije skode nego sto daju pravo na paznju, poglavito kad svi teze za tim da sjedine ono sto je posebno i nadju bilo kakav opci smisao u sveopcoj besmislici. A osobenjak je u najvise slucajeva nesto posebno i izdvojeno. Nije li tako?
Ali ako se i ne slozite s ovom posljednjom tezom, te odgovorite: „Nije tako“ ili „“nije uvijek tako“, ipak cu se, vjerojatno duhovno ohrabriti sto se tice vaznosti junaka Alekseja Fjodorovica. Ne samo, naime, da osobenjak „nije uvijek“ nesto posebno i izdvojeno,nego se naprotiv, desava da on,uostalom, i nosi kadsto u sebi jezgru cjeline, dok su ostali ljudi njegove epohe – svi, na neko vrijeme, bog bi znao zasto otrgnuti od njega nekakvim burnim vjetrom...
Ne bih se, uostalom, upustao u ova vrlo suhoparna i zbrkana tumacenja, vec bih otpoceo sasvim jednostavno, bez predgovora: svidi li se, ionako ce procitati; ali nevolja je u tome sto imam jedan zivotopis, a dva romana. Glavni je roman drugi – to je djelatnost mog junaka u nase doba, bas danas. A prvi se roman desio jos prije trinaest godina, i gotovo i nije roman, vec tek jedan moment iz rane mladosti moga junaka. Nikako ne mogu mimoici taj prvi roman,jer bi u drugom romanu bilo stosta nerazumljivo. Ali na taj se nacin jos jace zaplece moja prvotna nezgoda. Kad vec ja, to jest zivotopisac, drzim da je mozda i jedan roman suvisan o tako skromnom i neodredjenom junaku, kako onda da objasnim dva romana, i cime da objasnim tu svoju oholost.
Gubeci se u rjesavanju ovih pitanja, odlucio sam da ih napustim bez svakog rjesenja. Naravno, ostrouman citalac davno je vec spazio kako od samog pocetka na to smjeram, te se samo ljutio na mene sto uzalud rasipam prazne rijeci i skupocijeno vrijeme. Na ovo mogu vec tocno odgovoriti: rasipao sam prazne rijeci i dragocijeno vrijeme prvo i prvo zbog uctivosti, drugo iz lukavstva: „Ipak je, toboze, unaprijed upozorio.“ Uostalom, cak i volim sto se moj roman „pored stvarnog jedinstva cjeline“ sam razbio u dvije pripovjetke; upoznavsi se s prvom, citalac ce moci vec i sam prosuditi: je li vrijedno da se laca druge? Dakako, nikoga nista ne veze, moze odbaciti knjigu odmah nakon druge strane prve pripovijesti, pa je i ne otvoriti vise. E, ali ima, eto, i takvih delikatnih citalaca koji ce svakako htjeti da procitaju do kraja kako se ne bi prevarili u nepristrasnom sudu, a takvi su, na primjer, svi ruski kriticari. Pred takvima je ipak u srcu lakse: ali i pored sve njihove tocnosti i savjesnosti, dajem ipak sasvim umjestan prijedlog, da ostave pripovijetku kod prve epizode. Pa, ovo je eto cijeli predgovor. Potpuno se slazem s tim da je suvisan, ali kad je vec i napisan, neka i ostane.
A sad evo romana.

F.M.Dostojevski

[aNTropocentrio]

Frederick Douglass, an escaped slave and influential abolitionist before the American Civil War (1861-1865), detailed his experiences in a widely-read book entitled Narrative of the Life of Frederick Douglass, an American Slave, Written by Himself. Douglass grew up singing and listening to songs that are now recognized as the forerunners of more modern African American musical forms including spirituals and the blues. This excerpt, chosen from Chapter Two, gives a poignant description of the intent of this slave music and the human suffering that lay behind it.
____________________________________________________________________________________________________________________


From the Narrative of the Life of Frederick Douglass

Chapter II

By Frederick Douglass


...The home plantation of Colonel Lloyd wore the appearance of a country village. All the mechanical operations for all the farms were performed here. The shoemaking and mending, the blacksmithing, cartwrighting, coopering, weaving, and grain-grinding, were all performed by the slaves on the home plantation. The whole place wore a business-like aspect very unlike the neighboring farms. The number of houses, too, conspired to give it advantage over the neighboring farms. It was called by the slaves the Great House Farm. Few privileges were esteemed higher, by the slaves of the out-farms, than that of being selected to do errands at the Great House Farm. It was associated in their minds with greatness. A representative could not be prouder of his election to a seat in the American Congress, than a slave on one of the out-farms would be of his election to do errands at the Great House Farm. They regarded it as evidence of great confidence reposed in them by their overseers; and it was on this account, as well as a constant desire to be out of the field from under the driver's lash, that they esteemed it a high privilege, one worth careful living for. He was called the smartest and most trusty fellow, who had this honor conferred upon him the most frequently. The competitors for this office sought as diligently to please their overseers, as the office-seekers in the political parties seek to please and deceive the people. The same traits of character might be seen in Colonel Lloyd's slaves, as are seen in the slaves of the political parties.


The slaves selected to go to the Great House Farm, for the monthly allowance for themselves and their fellow-slaves, were peculiarly enthusiastic. While on their way, they would make the dense old woods, for miles around, reverberate with their wild songs, revealing at once the highest joy and the deepest sadness. They would compose and sing as they went along, consulting neither time nor tune. The thought that came up, came out—if not in the word, in the sound;—and as frequently in the one as in the other. They would sometimes sing the most pathetic sentiment in the most rapturous tone, and the most rapturous sentiment in the most pathetic tone. Into all of their songs they would manage to weave something of the Great House Farm. Especially would they do this, when leaving home. They would then sing most exultingly the following words:—


“I am going away to the Great House Farm!
O, yea! O, yea! O!”…




This they would sing, as a chorus, to words which to many would seem unmeaning jargon, but which, nevertheless, were full of meaning to themselves. I have sometimes thought that the mere hearing of those songs would do more to impress some minds with the horrible character of slavery, than the reading of whole volumes of philosophy on the subject could do.


I did not, when a slave, understand the deep meaning of those rude and apparently incoherent songs. I was myself within the circle; so that I neither saw nor heard as those without might see and hear. They told a tale of woe which was then altogether beyond my feeble comprehension; they were tones loud, long, and deep; they breathed the prayer and complaint of souls boiling over with the bitterest anguish. Every tone was a testimony against slavery, and a prayer to God for deliverance from chains. The hearing of those wild notes always depressed my spirit, and filled me with ineffable sadness. I have frequently found myself in tears while hearing them. The mere recurrence to those songs, even now, afflicts me; and while I am writing these lines, an expression of feeling has already found its way down my cheek. To those songs I trace my first glimmering conception of the dehumanizing character of slavery. I can never get rid of that conception. Those songs still follow me, to deepen my hatred of slavery, and quicken my sympathies for my brethren in bonds. If any one wishes to be impressed with the soul-killing effects of slavery, let him go to Colonel Lloyd's plantation, and, on allowance-day, place himself in the deep pine woods, and there let him, in silence, analyze the sounds that shall pass through the chambers of his soul,—and if he is not thus impressed, it will only be because “there is no flesh in his obdurate heart.”


I have often been utterly astonished, since I came to the north, to find persons who could speak of the singing, among slaves, as evidence of their contentment and happiness. It is impossible to conceive of a greater mistake. Slaves sing most when they are most unhappy. The songs of the slave represent the sorrows of his heart; and he is relieved by them, only as an aching heart is relieved by its tears. At least, such is my experience. I have often sung to drown my sorrow, but seldom to express my happiness. Crying for joy, and singing for joy, were alike uncommon to me while in the jaws of slavery. The singing of a man cast away upon a desolate island might be as appropriately considered as evidence of contentment and happiness, as the singing of a slave; the songs of the one and of the other are prompted by the same emotion.

[rikardoreis]

BEZLIČNOST - STIL I NAČELO PALANKE

dr Esad Bajtal


Iskustvo nam je palanačko.Tako glasi rečenica kojom počinje Filosofija palanke Radomira Konstantinovića.

Na svoju utopističko-civilizacijsku misiju Filosofija palanke krenula je emitovanjem na Trećem programu Radio-Beograda, avgusta mjeseca davne 1969. godine, a iste godine (prvi put u štampanoj formi), izlazi i u okviru časopisa: "Treći program" (br. 2/1969.). Nakon toga (sada prvi put u formi knjige), pojavila se kao zasebno izdanje biblioteke "Treći program", također u okviru "Trećeg programa" Radio-Beograda (bez oznake godine izdavanja). Njeno naredno knjiško izdanje štampano je kao 74. naslov čuvene Nolitove biblioteke Sazvežđa.

Danas, zahvaljujući internetu, saznajemo da nijedno od tih izdanja Filosofije palanke više nije moguće nabaviti: rasprodata su1. Time je Filosofija palanke postala materijalno vlasništvo mnogih, ali ne i njihova duhovna svojina. Čitana je ali ne i pročitana. Posljednje iskustvo krvavog bh povijesnog dogoda, i nakon njenog višestrukog pojavljivanja, dozvoljava sljedeći zaključak: gusto spletena u hermeneutičku nabranost zmijski pokretne košuljice Konstantinovićevog kritičkog pera, filigranski složena mustra polisemične i spiralno uspinjuće analitike palanke, izmakla nam je. Tj. iako već decenijama, egzistira kao javna, Filosofija palanke još uvijek je, uprkos zdravom naboju vlastite poruke, i neapsolvirana i neinternalizirana* socio-kulturna i duhovna činjenica. Historia, ponegdje, est magistra vitae.

Ovdje još nije!

Mi, iz vlastite povijesti nismo ništa naučili i treba još da učimo. Jer, za nas očito važi jedna druga srednjoškolski poznata latinska izreka: repetitio est mater studiorum.

Ergo:
Iskustvo nam je i dalje palanačko.
I biće to još dugo!

I

Šta je palanka?

Pojmovno-značenjski riječ je o poodavno odomaćenom turcizmu koji se obično koristi u jednom od dva moguća smisla: 1º) kasaba, omanja naseobina koja je "ni selo ni grad"; ili: 2º) "kula stražara"; "tvrđavica opkoljena jarkom". Međutim, za razliku od navedenih, u vokabularu Konstantinovićeve filozofije termin palanka nije ni geografski ni zemni, nego duhovni pojam, jer, "sijvet palanke postoji samo u duhu; sam duh palanke je jedina apsolutna palanka, za kojom zaostaje svaka stvarnost palanke"2. Još preciznije: duh palanke nema svog svijeta... koji bi bio njegovo idealno oličenje, jer on je jedan lutajući duh, jedan nemoguć duh: nema zemlje u kojoj on nije moguć3.

Odatle polazeći, drugo nam je značenje pojma metaforički sasvim prihvatljivo i upotrebljivo: palančanin je, ne stanovnik naseobine ovog ili onog reda, nego, mentalni malograđanin, logikom životnog nehaja i etičke neosviještenosti zatočen u duhovnoj "kuli stražari" s koje, "kroz puškarnice svojih zenica" (Ž. Pavlović), nevidljiv i smrtno ozbiljan, manirom pritajenog badca iz Makovog Zapisa o nespini,4 budno motri na svoju okolinu.

Badi!

Posvunoć badi badac povazdan badi
Budan je badac kad ruši budan kad gradi
Na mostu badac badi na drumu bdije
Badac nikada ne plače niti se smije
Na gradu badi badac badi na vasi
Badac se nikadar ne vidi niti se glasi
...

Badci su ovi bludni svagda budni budni

Ej ej ej
Ašte su badci budni
Ni nespine klete ne spiju



Iz dana u dan, iz sata u sat; "pedestdevet sekundi u minuti" (E. Cioran), badi badac5 na nas; bezbrojni badci i nespine prilježno bdiju nad našim životima i mačijom strpljivošću uporno motre na svaki naš pokret i svaki mig:


Na ishodu jedan badac stoji
Tisuće badaca na istoku postoji
Na naše ruke badac vreba cijele noći
Vreba na naše danju i uši i oči


A šta ti silni badci, zapravo, rade, dok tako revnosno nad nama danonoćno bdiju i bade? To bi, slijedom gornje Makove poetike i Konstantinovićeve kritičke logike moglo biti temeljno (istina, neizgovoreno i nenapisano), pitanje Filosofije palanke.

Rade kao homo nadzornici; apologeti i cenzori idejne čistote; "stražari duha", ili revnosni stražari u službi održanja bezličnog palanačkog stila. A "stil je najviše načelo palanke", kaže Konstantinović, i nastavlja:

"Za duh palanke stil je obrazac koji treba podržati svojim životom... On je norma a ne stvarnost, i utoliko je više norma i zakon ukoliko je manje stvarnost, ukoliko se više oseća kao konstrukcija kojoj se
stvarnost odupire. Normativnost je tim svetija ukoliko je u stvarnosti problematičnija".6

Tim smo navodom došli do ključne teze Filosofije palanke: normativnost – uvijek i svuda. Ona je sve, i traži se u svemu. Otuda običajno podrazumijevani palanački imperativ apsolutne javnosti svega e da bi svakō, eventualno, nepoštivanje zadate norme moglo da se uprati. Normativna tiranija palanke pohodi nas kao neumoljiva okrutnost uvida u sve; "tiranija apsolutne jasnosti i javnosti svega".7 Svega ličnog, individualnog, privatnog.

Palanački život nas lišava svake intime i prava na tajnost građanskom nedodirljivošću njegovane intrasubjektivnosti iole civiliziranijeg društva našeg vremena. Pred nepisanom normom totalno voajizirane zbilje, ništa ne smije ostati izvan vidokruga vječno budnog oka i uha palanke: sve je stvar javnosti i sve mora biti javna stvar.

Ali ne javna stvar u idejno-društvenom smislu res publicae; ne u smislu dometa osvojene demokratije i javne odgovornosti jedne zajednice, nego javna stvar kao prizemna i najniža dušebrižnička, pa i doušnička radoznalost voajersko-palanačke nedozvanosti i malograđanske servilnosti. Od nje i potiče onaj zastrašujući, poetizirani rigorizam Maka Dizdara u već djelimično citiranoj pjesmi:



Za jedan pogled mrki badci u tmaču vode
Za jednu riječ dobru badac u srce bode



A "riječ dobra", je, prema samom pjesniku, riječ dobrih ljudi; u širem smislu, heretička misao8 naporno stvarana i strpljivo njegovana izvan kolotečine prećutno ustaljene običajnosti palanačkog duha i mišljenja. Kao takva, podložna neprestanoj reviziji diktata javnosti (koja, izvan propisanog stila palanke ne prizna nikog i ništa), svaka naša misao, svaka riječ i svaka gesta, bivaju danonoćno izlagani budnoj pažnji palanke.

Zahvaljujući toj mahalaškoj znatiželji palančana, "na žeravici monstruozne radoznalosti koprcamo se kao crvi" (Ž. Pavlović). Mimo svoje volje i ni od koga pitan, biti stalno izložen budnom oku javnosti, neizbježni je danak koji nonkonformistički pojedinac uredno plaća nevidljivim žrecima palanačkog duha. Tim prije i tim više ukoliko revnosnije odbija da pristane na diktat palanački samorazumljivog po-javljivanja vlastite egzistencije.

Principom te neupitne samorazumljivosti izlazimo na zagonetnu ravan onoga quidditas javnosti; do pitanja štostva javnosti neophodnog za ontološko interpretiranje pojma javnosti, kao ključnog pojma razumijevanja i objašnjenja fenomena "palanke" u semantičko-deskriptivnom kontekstu Konstantinovićeve analitike Filosofije palanke, o kojoj je riječ.

Međutim, potpuni smisao pojma i, hegelijanski govoreći, "rada pojma" javnosti, koji srećemo kod Radomira Konstantinovića, biva nam samo donekle jasan iz deskriptivne, ali potpuno transparentan tek iz etimološke perspektive; tj., geneze njegova nastanka.

Riječ "javnost" dolazi nam od glagola jáviti, javim (se), u čijoj osnovi nalazimo praslavensko avъ, koje, na tragu ekstenzivne dinamike svakodnevne jezičke prakse, omogućava lančanu izvedbu serije glagolskih kauzativa u vezi s pastirskim poslovima čuvanja stada, npr: najaviti tj. "natjerati, nagnati stoku"; ili: prejaviti, sjáviti, sjâvīm (ovce, blago), a sve u značenju imperativno doziranog kretanja, tj., čobanski strogo kontroliranog odlaska i dolaska blaga s planine i na planinu. Otuda i postverbal sa sufiksom -ъk: sjàvak, sa funkcionalno idiličnim značenjem: "zdig, slaženje stoke pod jesen s planine" (P. Skok), koje i danas funkcionira u dnevno-jezičkoj praksi ruralne Crne Gore.

Idući značenjski uzvodno, saznajemo da se ovaj kauzativ svojevremeno razvio iz već nestalog starocrkvenoslavenskog priloga javĕ > jávi sa značenjem "otvoreno, očito", jasno, očigledno, tj. na javi (a ne u snu), dakle, u vrijeme čovjekova budnog aktiviteta i pune prisebnosti. Istina, prilog se, u svojoj izvornoj formi, nije uspio održati u živom jeziku, ali su ga zato, ponegdje, zamijenili i danas aktualni sinonimi, kao npr. turcizam persijskog porijekla: ašćare/ašićáre (otvoreno, jasno, očevidno, javno) u Bosni.

Ali, tek kad se praslavenski pridjev na -ьn (jâvan), poimeniči na -ost, dobijamo pojam o kojem ovdje govorimo: javnost. Javno je sve ono što se zna, ono o čemu se govori, a javnost je ona kojoj ništa ne izmiče, i koja sve "uredno" i na vrijeme registrira. Licemjerno i svima ("urbi et orbi"), obznanjujući sve ono što zna, čaršija svakodnevno i koga stigne prikiva na javni "stup sramote" svojih glasina. Čini to otvoreno ili palanački sofisticirano, kao u slučaju "javne tajne", kad se nadugo-i-naširoko obnaroduje i ono faktički nepotvrđeno tj. od aktera zbivanja još neobznanjeno9, a nerijetko još i nedogođeno.

Odatle poznati postverbali: izjava, objava, dojava, prijava, kao i radne imenice iste osnove: javljač, javitelj, prijavitelj, dojavitelj, objavitelj... tj., onaj koji (objavom ih ras-tajnu-jući), gonjen vlastitom dokonošću, objelodanjuje svijetu tuđe tajne: telal, trabunjalo, seoska torokuša, "radio mileva",...itd.

Istu palanačko-značenjski ustaljenu profanost prepoznajemo kod deminutiva jàvče: "mlada kokica, pilica (piščenka)" koja snese prvo jaje, pa se, u svojoj egoističkoj samodopadnosti, brže-bolje raskokodače da to svima objavi i događaj definitivno učini javnim, stavljajući ga objeručke na pladanj prizemne i bolesno raspaljene palanačke znatiželje seosko-mahalaških raskopuša.

Javče, javka, te iz njih izvedeni neologizmi službenog jezika modernih komunikacija: brzojav, brzojavka, tj. "telegram", semantički se, također, oslanjaju na istu etimološku logiku koja, strukturalno, već u prvoj značenjskoj ravni (brzo-jav), implicira bjesomučnu utrku s vremenom što se ispostavlja kao prepoznatljivi signum modernog života: što prije objaviti ili obznaniti dotad nepoznato, ili tek dogođeno.

Palanka upravo to radi.

Neodgovorno i neprovjereno obznanjivanje ("provaljivanje") nekoga ili nečega, uprkos eventualnom htijenju i želji pogođenog subjekta da sačuva od javnosti ogoljivanje nerijetko bolno-intimnog i vrlo neprijatnog dogoda (kad se od stida "propada u zemlju"), iskustveno je potvrđena matrica načina funkcioniranja frustrirane, krajnje prizemne i licemjerno razroke radoznalosti palanke u stilu moralne perverzije: raz-ot-krivanjem tuđih, sa-kriti svoje promašaje, jade i nevolje. I, po mogućnosti, »da se vlasi ne dosjete«, okaljati drugog vlastitim blatom!

Sve u svemu, tipično za javnost je govorkanje (kod Heideggera: das gerede), brbljanje, ogovaranje, naklapanje... Naravno, iako moderan, fenomen neodmjerenog brbljanja nije nov. Još od starih Latina, poznat je kao fama, glas koji se pronosi; tj. u običajno provjerenoj sentenci - fama volat, glasina leti, širi se... Ili, u nešto drugačijoj izvedbi: fama crescit eundo, glasina raste, buja, kvasa, tako što joj svako, preuzimajući je i predajući je dalje, ponesen asocijativnom inercijom prizemne palanačke mašte, na/doda i (po)nešto svoje.

Vergilije (Vergilius Maro, Publius 70-19 p.n.e.), rimski pjesnik, o tako nestvarno napuhanoj glasini pjeva kao o svojevrsnom ludilu neobuzdanog pučkog jezika:



...ona se kretanjem hrani i idući biva sve jača
od straha slaba s početka, no uskoro silno uzraste
po tlu nogama gmiže, a glavu u oblake diže...
Između neba i zemlje raskriljuje noćnim se mrakom
šuška i šapuće stalno i snu se suprotstavlja slatkom,
danju pak sjedi ko stražar na sljemenu nekog krova,
ili na visokoj kuli zastrašuje svijet iz gradova,
nikakva skrb je ne mori da l' pravo il' nepravo zbori



O tom sablasnom ludilu raskokodakane javnosti, koja, bez odobrenja ili saglasnosti, javno ili tajno; glasno ili šaptom, javi o našim životima (našoj privatnosti, intimi i duhovnoj utrobi), etimološki najbolje svjedoči izvedenica iz iste (av) osnove: avet * (tur. strašilo, utvara, sablast), te izvedenica iz ove izvedenice: avetinja, (havetinja), (h)avetan, (h)avetinjast, u smislu inferiorne, mentalno nezrele osobe, tj., "udarene", osobe slabe pameti.

Odatle, avetati – lupati, ili u pučkoj svakodnevnoj frazeologiji: "mahnitati, govoriti koješta"...10 Zanimljivo je da, njenom praslavenskom korijenu avъ odgovara indoevropski korijen aų- ("osjetiti, čuti"), koji nalazimo u imenici ųm. Iz tog korijena i imenice um potiču negativni, personalno i socijalno omalovažavajući pridjevi na -ьn: neuman, nerazuman, bezuman, koji se, bez ikakvog moralnog rizika, značenjsko-psihološki mogu tretirati i kao ključni atributi profane, sirove, i neotesane svijesti palanačke svjetine.

Tim prije što u mentalitetu ustaljenih unutar-palanačkih odnosa, prećutno, ali savršeno, funkcionira i jedan drugi značenjski sloj sadržan u ruskoj riječi (također, iste avъ osnove): jâvka (njem. losungswort), tj. lozinka, znak sigurnog i unaprijed dogovorenog raspoznavanja idejnih ili drugih sapripadnika, koji logički pouzdano, a na principu: doziv / odziv, zadovoljava ključne funkcionalne potrebe stražarske službe kao preventivno sigurnosne vojno-totalitarne strukture.

Svako onaj ko se, na tragu normativno obavezujućeg stila življenja palanke, na upućeni mu doziv propisno ne odazove, taj automatski i čisto vojnički, biva prepoznat kao neko ko – "nije od nas"; nije "naše gore list"; te ga, kao takvog, krajnje sumnjivog, treba ili fizički likvidirati (u ratu), ili u najmanju ruku javno degradirati – tj. ismijati; zapravo, uredno ismijavati (u miru).

To je naročito vidljivo u vremenima ideologijski forsirane pravovjernosti (a takvo je upravo naše vrijeme danas), kada, logikom tiranije palanačkog uvida "u sve", doslovno sve postaje lozinka: i lično ime, i način odijevanja, i način pozdravljanja.11

Također, ratno-ideološka bh espresso jezička produkcija, pokazuje nam da, čak i vokalno-grafemski nebitno različite, ali javno obavezujuće nijanse svakodnevnog jezičkog izraza i iskaza (npr. kava, kafa, kahva, kisela ili mineralna voda, itd. itd.), mogu, na fonu idejne totalitarno-militarističke odziv - doziv logike, služiti kao pouzdana i provjerena lozinka u funkciji palanačke isključivosti i nasilne jednoumne uniformnosti koja nas, trenutačno i ad hoc potvrđuje kao odane pripadnike, ili nas, logikom palanačke prizemnosti (sasvim neodgovorno, a u "ružnim vremenima" i egzistencijalno krajnje opasno), raskrinkava kao heretike i nacionalne izdajnike. Naravno, svaki izuzetak, svako odmetništvo i svako odstupanje od lozinkom normiranog držanja, u najmanju ruku biva "dostojno samo prezira i podsmeha" (Konstantinović) palanke.

I plaća se.

Zapravo, sav palanački život se odvija na uskom razmeđu doziva i odziva. Lozinka drži palanku na okupu. Tako i najobičnija kafanska narudžba, zavisno od toga da li tražite kavu, kafu ili kahvu, postaje svojevrsna lozinka, tj. legitimacija i pouzdan način trenutačne nacionalne identifikacije i ideološke odanosti revnosnog naručioca.

U prilog rečenom, školski poučan i palanački ciničan poslijeratni primjer, iz 1996. godine, govori dovoljno sam za sebe. U jednom bh gradiću, palanci (s nacional-demokratima na vlasti), na, krupnim slovima, uredno i čitko odštampanom cjenovniku (na zidu lokalnog kafića), šokirani (ili oduševljeni u svojoj palanačkoj naci-euforiji), posjetioci mogli su pročitati da kava, kafa ili kahva imaju posve različitu cijenu, i zavisno od toga kako formulirate narudžbu, taj topli napitak može, gornjim redoslijedom, da vas košta: pola marke, jednu marku, ili marku i po. To što u sva tri slučaja, hemijski, olfaktivno i gustativno, naručilac pije istu (s)tvar, ne znači nikom ništa.

Dosljedna sebi, palanka je time, još jednom, i na taj način, odbila da prizna raznolikost života. Zapravo, po logici palanačkog jednoumlja i ideologijski njegovane netrpeljivosti nacional-demokratâ, ako već ne može da se eliminira, razlika mora da se plati. Palanačka mentalna krutost i stilom normirana uniformnost, i u ratu, i u miru, priznaju samo dvovalentnu (crno-bijelu) logiku bojovnikâ: ili si "s nama" ili "protiv nas". Sve "između" je "ničija zemlja" koju po mogućnosti treba što prije (u krajnjem i nasilno), osvojiti, ideološki obilježiti, i proglasiti je definitivno svojom.12

U svrhu tog osvajanja tisuće palanačkih badaca badi na sve strane: palanka se pretvorila u oko i uho. Svi se, uzajamno, i ispod oka motre. Svako je svakom na tragu – uhode i uhođeni uzajamno se uhode i potkazuju. Svi tragaju za svima. Špijaju. I svi su na istom zadatku: traži se otpadnik, rebel, neposlušnik, neistomišljenik; ukratko: traži se – izuzetak. A svaka se izuzetnost razumijeva samo kao ma(ha)na; negativna odlika; nedostatak, pogreška, zamjerka; neki fizički ili umni nedostatak; manjkavost; uopšte ono čemu se može neki prigovor staviti (A. Škaljić, 1965.).

Dakle, kako uviđa Konstantinović, "Nijedna odlika se ne priznaje... Ljudima se nadevaju imena upravo po toj odlici... ali ne da bi odlika bila poštovana i uvažena, već zato da bi bila ismejana..."13 Noseći žig svog nadimka kao kao javnu stigmu sramote koja se ne da sakriti, obilježeni je doslovno i praktično

"trajno podređen palanci: svakim dozivanjem, koje mu se po tom nadimku upućuje, duh palanke pobedonosno likuje: on je neprestano zaposlen. Palanka je, u tom smislu, bezmerno vredna; ona neprestano imenuje..."14

A da bi mogla da imenuje, palanka mora da uhodi.

Međutim, uhoda nikad ne zna psihološku istinu vlastite životne pozicije, (na planu svijesti, ostaje mu skrivena, ili, freudovski rečeno: neosviještena), da, prividno uhodeći drugog, on, zapravo očajno bježi – sam od sebe: "Čovek nikada ne uhodi drugog čoveka da bi rešavao probleme tog čoveka već svoje". (...) svi "riškaju po tuđem glibu da bi smanjili smrad sopstvenog. Svakome je svoje dupe dunja".15





II


Imajući sve to na umu, ili, bolje rečeno, osjećajući životnu pogubnost mogućeg sukoba s palankom (zbog eventualne odluke da živi autentično, po mjeri vlastitog osjećanja života), šta prosječnom čovjeku, Građaninu Običnom,16 još preostaje da učini u svrhu samospašavanja iz ralja pogubno razjapljenih palanačkih čeljusti ?

Skoro ništa!

Pa, ipak...

Pritisnut nepodnošljivom zebnjom od nadolazeće neizbježnosti bolnog poniženja, prosječni pojedinac počinje da živi u egzistencijalnom košmaru i strahu. Ali ne samo u strahu od drugog i drugih, nego, i prije svega, u pervertiranoj i njemu neosviještenoj formi potmulog straha od sebe samog, tj. od straha nekliširane individualnosti izvornog subjektiviteta. Jer, "Ako bi palančanin priznao sebe kao subjekt, palanka bi time bila ugrožena kao volja: tamo gde sam ja subjekt, svet ne može da bude subjekt" (Konstantinović).

Bježeći od bolne neugodnosti mogućeg sukoba s radikalno odlučnom voljom palanke, pojedinac se konačno "odlučuje" (»odlučuje« u smislu nesvjesnog i refleksnog zauzimanja odbrambenog stava u formi identifikacije sa grupom kao referentnim aksiološkim okvirom), na nesumnjivu odanost palanci. On postaje palanka tako što se iznutra, na planu prihvaćenih stavova, ponašanja, ciljeva, vrijednosti ..., strukturira potpuno palanački.

Tj. palančanin postaje "verniji palanci nego samom sebi..." On više nije "pojedinac na personalnom putu; on je sumum jednog iskustva, jedan stav i jedan stil. (...) Stil je sve, čovek je mnogo manje. U svetu palanke, važnije se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve... pretežno lično, individualno... nepoželjno je (...) Odreknut od sopstvene..., stilizovan po obrascu kolektivne volje, palančanin se sklanja u sigurnost opšteg".17


A to znači: on počinje da se ponaša po onoj narodnoj: "pleti kotac k'o i otac"; tj, slijedeći nečujni, ali zanosni zov gomile, pa čak i kad je formalno "debelo" obrazovan, on živi "kako se živi", govori "kako se govori", misli "kako se misli", itd. (akademici i profesori univerziteta koji poslušno slijede polupismene političke vođe, živa su inkarnacija i najbolji primjer nesamostalne palanačke svijesti na djelu).

Ovo dominantno Se, reći će Heidegger (Sein und Zeit), uvijek "jest na način nesamostalnosti i nepravosti". Ličnost palančanina devalvira na "Se-ličnost koju razlikujemo od prave, to jest, posebice uzete ličnosti".

Zapravo, heideggerijanski opservirano, prihvatanjem volje palanke, ja prestajem postojati "u smislu svoje ličnosti, postajući Drugi na način Se. Najprije iz njega, i kao ono, ja bivam 'dan' sebi 'samome'...".

Ili, u smislu Konstantinovićevog poimanja personalnog samožrtvovanja, duhovnog samokastriranja pojedinca i njegovog podlijeganja presiji personalno pogubnog stila palanke – sebe izručiti u Se, znači, s jedne strane, pobjeći od odgovornosti, ali i (s druge strane), odreći se slobode i prava donošenja vlastitih životnih odluka. Budući da ovo Se, na tragu behavioralno zavodljive inercije gomile, "unaprijed određuje svako prosuđivanje i odlučivanje", ono, kao opća pojava, automatski oslobađa svake odgovornosti pojedinca koji ga je prihvatio. To je (uhodan, E.B.), način niveliranja svih mogućnosti bitka, kaže Heidegger. I upravo to niveliranje i ta prosječnost kao načini bitka Se – konstituiraju ono što heideggerijanski18 prepoznajemo kao konstantinovićevsku 'javnost'.

U tom spontanom niveliranju i bezdušno reterirajućem izjednačavanju pojedinca sa socijalnim okruženjem, leži sva snaga javnosti: javnost je uvijek u pravu; ona je jedini kriterij istine i životna mjera palanke, ali ne

"na temelju nekog osobitog i primarnog odnosa bitka prema 'stvarima', ne stoga što raspolaže nekom izričito prikladnom transparentnošću... nego (i u tome je neviđeni paradoks svega, E.B.), na temelju
neulaženja 'u stvari', stoga što je neosjetljiva prema svim razlikama nivoâ i stupnjevima pravosti. Javnost sve zatamnjuje..."19

Ergo: Bauk javnosti dolazi iz Ništa i, uzimajući Sve, u zamjenu za to (od prilike do prilike), nudi samo mediokritetski privid egzistencijalne sigurnosti palančanina.

Naredni paradoks, kojeg Martin Heidegger, lucidnom analizom "svakidašnjeg samobitka", izvlači iz nivelirajućeg sivila prosječnosti i palanačke najčešćosti (moda, običaj, adet, navika...), psihodinamski i sociopsihološki posmatrano, dat je u sljedećem ontičko-strukturalnom obrascu: u neodložnoj stalosti čovjeku do sebe samog (na način vlastitog samopotvrđivanja kroz druge), on se spontano nastanjuje u bezlično Se,

"u prosječnost onoga što se pristoji, što se uvažava... Ova prosječnost u skiciranju onoga na što se može i smije odvažiti stražari nad svakom iznimkom koja strši. Svako se prvenstvo nečujno potlačuje. Sve izvorno je preko noći uglačano kao odavno poznato".20

Bukvalno, od svih nevolja haecceitas-a palančanin se "spašava" bježanjem u quidditas palanke! Sivilo javne bezličnosti palanke stupa na mjesto autentične, izvorne osobnosti konformistički poražene individue.

»Ja« palančanina propada u sveproždirući bezdan provincijske običajnosti da bi, konačno (sada u umirujuće prepariranoj izvedbi neiritirajućeg privida vlastitosti), izronio iz njega kao kalupom u-pristojeni adequatum socio-komunikativne ravni zadatog kult(ur)nog miljea.

Neshvatljiva uobičajenost te matrice sklanja na neizbježno postavljanje sljedećeg pitanja: šta je posljednji, dnevno instrumentalni smisao ove depersonalizirajuće bačenosti i zapalosti u obezličenu ruljost palančkog Se?

Samo jedno: sloboda od slobode, ili pojavno-fenomenološki govoreći – sloboda od odgovornosti!

Ako odgovornost znači polaganje računa u vidu od-govaranja nekome na postavljeni (ili predpostavljeni) upit o smislu i razložnosti vlastitih činâ, onda odgovornost kao od-govornost uvijek podrazumijeva Nekog; podrazumijeva svoj oslonac u nekom. Taj neko jest Subjekt u smislu nalogodavca ili počinioca protuzakonite radnje.

Etički gledano, odgovornost kao s/a/vjestan moralni čin individue, ima smisao najvišeg afirmativnog čina koji (uvijek iznova i snažno), potvrđuje čovjeka u njegovoj čovječnosti. U njegovoj nekosti. Tek prihvatanjem vlastite odgovornosti čovjek postaje Neko i on jest Neko.21

I obrnuto: bez odvažnog prihvatanja vlastite odgovornosti čovjek je Niko, tj. Nitko ili Nitkov. Stoga ovo neodgovorno palanačko Se, kao a-moralni javni izgovor, nikad nije taj konkretno traženi Neko!

Se je uvijek Niko.

U svojoj zapalosti u bezlično i neodgovorno Se, "svatko jest Drugi i nitko nije on sam. Se, kojim biva dan odgovor na pitanje o Tko...jest Nitko...", uči nas Heidegger.

Konačno, jeftino i uporno pozivanje na Se vrhunski je oblik nitkovluka.

I upravo u nitkosti i ništosti ovoga Se, pravno-topički gledano, jeste mjesto faktičke, iskustveno nam poznate neodgovornosti. Tako, u ideološko-političkom špilu karata, Se je naprosto joker koji može zamijeniti svaku drugu kartu. U tom smislu, na fonu društvene, političke, pravne ili moralno podrazumijevane odgovornosti, Se-joker figurira kao desubjektivizirani supstitut i provjereni anulator krivice stvarnih krivaca; i kao pouzdana garancija njihove faktičke neodogovornosti i personalne inferiornosti. Kada je Se krivo - niko nije kriv, uprkos tome što svi očigledno ispaštaju.

Tako, u Haagu danas, više niko nije kriv za ono što se događalo juče širom Bosne i Hercegovine. Niko nije ubijao, niko nije palio, niko nije silovao... Jer, spasonosno Se, kao jedini odgovor (joker-odgovor), na pitanje krivice, glasi: "ratovalo se"; "ubijalo se"; "palilo se"; "silovalo se"; "pljačkalo se"...

Nedavno, u jednoj dijaloškoj emisiji neke od nacionalnih TV, jedan ovdašnji quasipatriota, braneći jednog od (sudu tek privedenih), haaških optuženika, jokerski »mudro« i smireno objašnjava:

"Ratovalo se; rat nije ljubljenje. Rat je ubijanje, ubijalo se..."

Upravo, zahvaljujući toj svojoj sposobnosti pseudoneupitnog razd(r)uživanja od svake odgovornosti, Se uživa neviđenu privilegiju luksuza

"da 'se' stalno poziva/ju/ na njega. Ono najlakše može odgovoriti na sve, jer nije nitko ko treba da stoji iza nečega. To uvijek 'bijaše' Se, pa ipak je moguće reći, da nije bio 'nitko'. U svakidašnjici tubitka
(čovjeka, E.B.), većinom nešto nastaje putem onoga o čemu moramo reći da nije učinio nitko".22

To Se, kao "skupa-bitak potpuno rastače vlastiti tubitak u način bitka 'Drugih'... (...) U toj neupadljivosti i neustanovljivosti razvija Se svoju pravu diktaturu. Mi uživamo i zabavljamo se kao što se uživa; čitamo, gledamo i sudimo o književnosti i umjetnosti kao što se gleda i sudi",

ubijamo kao što se ubija i ne smatramo odvratnim ni ubistvo, ni zločin, ni silovanje, ako se to ustaljenom jokerskom logikom bezličnog palanačkog duha "ne smatra" takvim. To palanačko Se, "koje nije određeno, a koje su svi, premda ne kao zbroj, propisuje način bitka (naše, E.B.), svakidašnjice".23

Dakle, to etički inertno Se kao saobraznost logici običajnog i svakodnevnog, kao malodušno podlijeganje personalno inferiornih kreatura neupitno-bezličnom stilu palanke, producira na personalnoj razini, neautentični, isprazni, konformistički tip ličnosti. To je tip zgaženog, životno poraženog čovjeka; čovjeka depresiranih, krajnje potisnutih i reduciranih ljudskih potencijala koji, najprije, gazi svoj, a onda resantimanski otežava život drugima.

Ali, budući da potisnuto nikad ne miruje, ono, (poput nasilno uronjenog drveta u vodu), nezadrživo teži da se vrati na površinu (tj. u svijest odakle je i potisnuto). Upravo ta nezadrživost kao mogućnost vraćanja potisnutog, snažno obespokojava konformiranog palančanina jer prijeti da ugrozi njegov, potiskivanjem stečeni, lažni mir.

Naime, i najmanji nagovještaj vraćanja potisnutog izaziva kod njega snažan osjećaj anksioznosti, tj., strepnju od neizbježnog konflikta (po)vraćenog (autentičnog), s već uhodanim stilom življenja, u ime koga je, i zbog koga je, ono potisnuto i bilo – potisnuto. Psihološki interpretirano, palančanin je žrtva dvostrukog tereta neosviještene (stereo)fobije: straha od sebe (autophobia) i straha od (tog) straha (phobophobia).

Ukratko: snažno uznemiravan bolno-neugodnom anksioznošću, neautentični pojedinac postaje vrlo agresivan prema potisnutom dijelu vlastite ličnosti. Ali, istovremeno, i prema svim drugim ljudima koji ga, svojom zavidno očuvanom autentičnošću, neprijatno podsjećaju na sramotno otuđeni dio vlastitog bića.

Upravo stoga, vazda mrzovoljni palančanin, spreman je da pod plaštom odbrambenog mehanizma racionalizacije (u ime morala, običaja, nacije ili vjere, rase ili klase), i zloupotrebom društvene moći (s pozicija sile osvojene vlasti), onemogući svako životno-autentično ispoljavanje drugih. Njegova zaslijepljena privrženost normama, proporcionalna njihovoj isključivosti i čvrstini, djeluje površno-umirujuće time što osigurava stabilan životni okvir rigidnog svijeta rutine u kome se on udobno smjestio. Konformistička predanost inerciji palanačkih navika čini njegov besmisleni život lagodnijim, i naizgled, neupitnim.

Međutim, da li je to baš tako?

Da li je navika24, ta "druga priroda" bića, optimalno životno rješenje?

Čini se da nije.

Objektivno, u svojoj spolja i strahom diktiranoj stečenosti, bez obzira na njenu pragmatsko-životnu funkcionalnost u okvirima svakodnevnice, navika je – izdaja bitka bića. U dubljem i višem smislu riječi:

"Navika je početak ne-bića. A mjera čovjekove čovječnosti, a to znači
božanskog u njemu, jeste veličina njegove moći da živi u boli, ili, bolje
reći, u strahu (M. de Unamuno).

Da li smo, i koliko smo sposobni za to?

Potencijalno-antropološki da, ali...


Palanački duh, kako je vidljivo sa stranica Filosofije palanke (i ne samo tu), ide zajedno sa žestokim potiskivanjem ovog bola i ovog straha, tj. sa potiskivanjem svega autentičnog i duboko ličnog, svega velikog i božanskog u sebi, a za račun profane javnosti i pàsje olinjalosti javno ustaljenog načina bitisanja palančanina.

Palanački duh, u svojoj žilavoj samoživosti, iskustvo to pokazuje, svakodnevno traži i uzima svoje. Prodirući trajno i duboko, ispod suhe površine svijesti u samu srž ljudskog bića, palanački duh prožima naše živote kao vlaga pijesak. Zato ni do danas, tridesetpet godina poslije razorne i izazovne Konstantinovićeve kritike životne pogubnosti palanačkog duha, ništa se bitno promijenilo nije.

Stoga, na samom kraju ove jubilejski-prigodne25 priče, sve što nam ostaje jeste, nažalost, samo to, da se, kao neupitni izraz gorke spoznaje našeg vremena, nevoljno i sa rezignacijom, još jednom, beskompromisno i bez zadrške, zajedno sa Konstantinovićem, izgovori prva rečenica, prvog reda, prve stranice njegove Filosofije palanke:


Iskustvo nam je palanačko.

Nažalost!




--------------------------------------------------------------------------------

1Tako je bilo u trenutku pisanja ovog teksta ljeta 2003.g. U međuvremenu pojavila su se u knjižarama, upravo nakon sarajevskog skupa o Konstantinoviću, neka nova izdanja “Filosofije palanke”.

*Internalizacija: psiho-dinamički proces pounutrenja stavova i uvjerenja. Kulturološki posmatrano, riječ je o procesu usvajanja normi i standarda ponašanja i njihovog praktičnog prihvatanja u smislu onih životnih stavova i vrijednosti koje snažno determiniraju svakodnevno društveno i interpersonalno držanje individue.

2R. Konstantinović, Filosofija palanke, Beograd, izd. Trećeg programa (bez nav. god. izdanja), str. 6

3Ibid.

4Mak Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo, 1966.

5Badac, onaj koji je budan, onaj što bdije, nespina, stražar. Cf. M. Dizdar: Kameni spavač, Sarajevo, 1996.; Zapis o nespini, str. 78, 79 i 139.

6Ibid. str. 15

7Ibid.

8Mak Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo 1966. str. 139

9Cf. Josip Matešić, Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, Zagreb, 1982. str. 688

*Koja se zbog gubitka j- i zbog sufiksa -et izdvojila iz te leksikološke porodice. Napominjem da sve gore opservirane etimološke fakte i nalaze, uglavnom (pored čitavog niza konsultiranih leksikoloških izvora) dugujem uvaženom lingvisti P. Skoku i njegovom trotomnom Etimologijskom rječniku.

10Cf. A. Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo, 1965.

11Tako je npr. umjesto dotad uobičajenih bosanskih, idejno potpuno neutralnih pozdrava: "dobar dan"; "dobro jutro"; "dobro veče", koje poznaju svi jezici civiliziranog svijeta, od strane ideološke avangarde bošnjačkog korpusa, kao odgovor na ratno bezumlje agresora, ideološko-palanački naprasno, za potrebe trenutne, ulične diferencijacije, i sa smislom identifikacije nacionalne pravovjernosti, inauguriran poseban i bezbojan pseudo pozdrav, tj. lozinka: "kako ste". Time su, neodgovorno ga siromašeći, objektivno najfrekventnije fraze bosanskog jezika brzopleto žrtvovane pseudopatritoskom kapricu palanačke nadobudnosti i kulturne, civilizacijsko-jezičke i voluntarističke nekompetentnosti onih životnih marginalaca koji tajno čeznu za tim da, na tako jeftin način postanu - "veći katolici od pape".

Dokle sve može ići, svjedoči i pogrdno intonirana kovanica »intelektukci« kojom su nacionalistički pregrijani palančani, svojevremeno, u mom kraju, pogrdno imenovali građanski uspravne intelektualce, dakle one koji su u ime bosanske stvari odbijali da se nacionalno dokazuju na način palanačke prizemnosti i civilizacijski poraznog pseudopatriotizma, koji je, objektivno, i kao takav, išao na ruku samo agresiji i agresorima na BiH. Danas, kad oficijelna bh politika svoj put u EU gradi na logici i leksici upravo tih »intelektukaca« dotični palančani ne samo da u tome više ne vide ništa loše, nego se ni svoje »ukrasne« retorike također više uopšte ne sjećaju.

12Brojni novokomponovani, ratnim nasiljem ustoličeni i krvlju ispisani toponimi širom BiH, kao npr: Republika Srpska, Srbinje, Kneževo, Srpsko Sarajevo, Srpska Ilidža, Srpski Brod, Srpsko Goražde, Srpsko Orašje...itd. slikovit su primjer te vrste.

Također, s druge strane, ideologijski instrumentalizirani i dnevno-politički devalvirani, ogromni betonski križevi, postratno upadljivo istureni na visinskim kotama, što se vide uzduž bh saobraćajnica, a u funkciji cinično-simboličkog zapišavanja silom otetih teritorija ("šta je ko jamio, jamio..."), semantički su produkt mizerne ratne i poratne latifundizacije BiH i, u mentalnom smislu, krajnje jeftino figuriraju u službi stila uskogrude ksenofobične zatvorenosti i palanačke samodovoljnosti arhaično-plemenske, kolektivno-egoičke i ljudski nezrele provincijalne politike u vremenu aktualne globalizacije svijeta i Europe, u koju se hoće i na koju se glasno, svakodnevno i licemjerno poziva.

13R. Konstantinović, Filosofija palanke, cit. izd. str. 15

14Ibid. str. 16

15Ž. Pavlović, O odvratnom, Beograd, 1972. str. 87

16Termin G. W. Allport-a iz knjige: Pattern and growth in personality, New York 1961;

17R. Konstantinović, cit. izd. str. 7

18M. Heidegger, Bitak i vrijeme, Zagreb, 1985. str. 144-145

19Ibid.

20Ibid. 144 -145

21Naime, moralan i dostojanstven čovjek, za sve što čini i učini, uvijek se osjeća dvostruko odgovornim: odgovornim za sebe (pred zakonom i ljudima) i odgovornim pred sobom. Junak, kao javni uzor, pogotovo. Jer, junačka etika i čast, implicite, i prije svake druge, zarad pretpostavljene uzornosti svog nosioca, podrazumijevaju javno prihvatanje odgovornosti, bez obzira na cijenu tog prihvatanja.

Međutim, moderni balkanski "junaci" danas, umjesto javne, logično očekivane demonstracije osobne časti i odgovornosti za ono što su učinili, bestidno ("kao pizde"), kriju se po šumskim brlozima, jazbinama, manastirima i kasarnama, kukavički bježeći od časnog polaganja ljudskog računa sebi i narodu, dok, obični redovi, askeri i izmanipulirani izvršioci njihove zle volje, bespomoćno čame u Haagu.

Za političke vođe ništa novo, ali zar neki generali i veliki đenerali (višegodišnji bjegunci od Haaga), nisu čuli za samurajsko dostojanstvo "oficirske časti" kao opći i podrazumijevani a priori uzvišenosti svakog vojnog poziva?

Neki srećom jesu, pa primjer lične odgovornosti i dobrovoljne predaje generala Sefera Halilovića Haagu (ovdje se ne bavimo pitanjem postojanja ili nepostojanja njegove lične krivice, o tome će sud reći svoje), donekle spašava jeftinu i balkanski izlizanu oficirsku čast, i sam za sebe dovoljno uvjerljivo ilustrira razliku između "velikih" (medijski izvikanih) i časnih generala ovih prostora. Tj. jasno ilustrira razliku između hrabrosti zrelog ljudskog dostojanstva, s jedne, i pubertetske nezrelosti mladića, s druge strane, koji od gotovine (oficirske časti) prave veresiju cmizdravog palanačkog kukavičluka nesposobnog da se ljudski odvažno suoči sa istinom vlastite ništavnosti sadržane u kukavičluku masovnog ubijanja nenaoružanih civila.

22Ibid.

23Ibid. str. 144

24Relativno jednostavna, iskustvom i socijalnim presingom stečena aktivnost koja se inercijom regulirajućeg psihoautomatizma refleksno javlja u specifično-prepoznatljivim situacijama. Kao crta ličnosti navika se da interpretirati i kao funkcionalno-ponašanja determinanta iskustvom provjerenog držanja čovjeka u datim okolnostima. Uredno potkrepljivana od okoline, navika se brzo i sigurno učvršćuje u ponašajni obrazac prepoznatljiv kao uobičajeni životni stil pojedinca. I u tekstu opservirana bezličnost, kao životni stil palanke, mutatis mutandis slijedi otprilike taj pogubno-psihološki obrazac personalnog uobličenja poraženog pojedinca.

25Tekst je forma autoriziranog izlaganja što ga je potpisnik imao na Okruglom stolu (Sarajevo, 26. i 27. o4. 2003.g.) održanom u organizaciji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, a povodom 75-to godišnjice života Radomira Konstantinovića. Stolu je prisustvovao i sam Konstantinović stajući tim gestom samopožrtvovanja (zdravlje narušeno godinama) još jednom otvoreno i prijateljski stao uz Bosnu i Sarajevo.

[danas]

Pitka filozofija na dubokim mestima -- Vladimir Majakovski

Postacu ne Tolstoj,
no nesto mnogo gore,
jedem,
pisem,
i ludim od toplog svoda.
Ko jos nije filozofirao nad morem?
Voda.
Ko vrag ljut bese
okean proslo vece,
danas -
golubica na jajima,
pun smirenja.
Kolika razlika!
Sve tece

Vladimir Mayakovsky
Sve se menja.
A ima voda svoje vreme:
plima, oseka,
jedno po jedno.
Samo kod Stjeklova
voda ne izlazi iz teme.
I to nepravedno.
Crknuta riba usamljena sred vode.
Ko slomljena krilca -
peraja trag.
I pliva tako, i ode vragu.
U susret trom, fokinog tela,
brod iz Meksika,
a mi - tamo sada.
Drukcije i ne moze.
Podela rada.
Kazu - kit.
Moze biti.
Vrsta ribljeg Bjednog -
trostrukog obima.
Samo kod Demjana brci su spolja,
a kit ih unutra ima.
Godine - galebi.
Poredjaju se i u more se zariju
kljukajuci se ribom nemilice.
Pa se sakriju.
U samoj stvari, gde su te ptice?
Ja sam se rodio, sisao isprva
ziveo, radio, i starost ce doci
Evo, i zivot kao Azorska ostrva
ce proci.

[danas]

Mein Bruder war ein Flieger

Aus: Bertolt Brecht

Mein Bruder war ein Flieger
Eines Tages bekam er eine Kart
Er hat seine Kiste eingepackt
Und südwärts ging die Fahrt. war ein Flieger

Mein Bruder ist ein Eroberer
Unserm Volke fehlt's an Raum
Und Grund und Boden zu kriegen, ist
Bei uns alter Traum.

Der Raum, den mein Bruder eroberte
Liegt im Guadarramamassiv
Er ist lang einen Meter achtzig
Und einen Meter fünfzig tief.




Moj brat je bio pilot

Moj brat je bio pilot.
Jednog dana dobio je kartu
Spakovao je kofer i
otputovao na jug.

Moj brat je osvajač.
Našem narodu nedostaje prostor.
A osvojiti nebo i zemlju
naš je vekovni san.

Prostor koji je moj brat osvojio
leži u Kvaderama masivu
dug je metar i osamdeset
i dubok metar i pedeset.

[black]

Nisam na ovaj svijet stigao da bih bio poražen,
niti neuspjeh struji mojim venama.
Ja nisam ovca što čeka da je njen pastir podstakne.
Ja sam lav koji odbija da zbori, hodi i spava sa ovcama.
Kasapnica neuspjeha nije moja sudbina.
Istrajaću sve dok ne uspijem...

Og Mandino

[kolega]

Četiri su ruke na bijelom stolnjaku:
To dvoje mladih sjedi za stolom samotnim:
Sunce je obasjalo sve kuteve kuće.
Dvoje zaljubljenih pije čaj sa mlijekom.

Radosni i sretni oni slave svoj zlatni dan,
Dan, koji je njima najveću sreću donio.
I na ovom surovome svijetu
Njihova dva mlada srca zauvijek združio.

Dvoje mladih šuti, radujuć' se jedno
Drugome. I samo poljupci se čuju iz tišine.
sunce je obasjalo sve kuteve kuće.
I proljetni lahor njiše lake zavjese.

Četiri su ruke na bijelom stolnjaku,
I na njima se sjaje dva zlatna prstena.
Sunce je odagnalo sve sjene s njinih lica
I bacilo preko njih svoj odsjaj rumeni.

Sunce slavi ljubav, što dva srca spaja,
Ljubav, što je jača od bijede i od smrti.
Ruža svoje tajne šapće povjetarcu ...
Dvoje zaljubljenih pije čaj sa mlijekom.

Salah Gahin

@kolega, nije potrebno za svaku pjesmu posebnu temu otvarati. Ako zelis kutak i raspravu o umjetniku ili djelima, onda tema treba to i da odrazava, tj nije dovoljno samo postirati pjesmu i to svaki put u novoj temi. Inace za pjesme kao pjesme, ovde.

sad si mi pokvarila raspolozenje.
pjesma koju navedoh gore - njoj je mjesto ovdje, ali Hajama, Sirazija, Hafiza, Mevlanu, stvarno ne mogu ovdje na gomilu bacat.

[Ergot]

Mein Bruder war ein Flieger

Aus: Bertolt Brecht

Mein Bruder war ein Flieger
Eines Tages bekam er eine Kart
Er hat seine Kiste eingepackt
Und südwärts ging die Fahrt. war ein Flieger

Mein Bruder ist ein Eroberer
Unserm Volke fehlt's an Raum
Und Grund und Boden zu kriegen, ist
Bei uns alter Traum.

Der Raum, den mein Bruder eroberte
Liegt im Guadarramamassiv
Er ist lang einen Meter achtzig
Und einen Meter fünfzig tief.




Moj brat je bio pilot

Moj brat je bio pilot.
Jednog dana dobio je kartu
Spakovao je kofer i
otputovao na jug.

Moj brat je osvajaè.
Na¹em narodu nedostaje prostor.
A osvojiti nebo i zemlju
na¹ je vekovni san.

Prostor koji je moj brat osvojio
le¾i u Kvaderama masivu
dug je metar i osamdeset
i dubok metar i pedeset.

Evo malo bolji prijevod, jos cu ga malo usminkati kad se naspavam:

Moj brat je pilot bio

Moj brat je pilot bio
Jednog dana su kartu mu dali
Kad spakov’o je kofer svoj
Na jug su ga poslali

Moj je brat osvajaè
Na¹em narodu prostora fali
Osvojit’ brda i doline
Kod nas san je stari

Prostor ¹to je osvojio
Dug je metar i osamdeset
U gorama Guadarrame se nalazi
Dubok metar i pedeset

[rikardoreis]

Vladimir Tasić

Predlog za razmišljanje o Kišu


Naslov jednog od Kišovih ogleda/intervjua: "Peščanik je savršena pukotina". Metafora pukotine ponavlja se poput neke magijske formule, uz izvesne varijacije, u drugim esejima i razgovorima. Kiš ovaj književni rascep svesno upisuje u biografiju, u mesto rođenja, grad sa determinantom ("na jugoslovensko-mađarskoj granici"), čije dvojezično, podvojeno ime, Subotica-Szabadka, biva poetizovano kao omen suprotstavljenih uticaja: srpske junačke pesme i mađarska barokna poezija, panonska izmaglica i opora balkanska realnost, majka/otac, prisustvo/odsustvo, sve to začinjeno ironijom koja "kao grumen soli, dolazi od Jevreja".
Taj početni hairline fracture širi se i metastazira, isprva neprimetno, jer on se uvek pokazuje dockan, kada već postane pukotina, kobna, u samom temelju. Rascep je svuda. Nalazimo ga u Kišovom ogledu o poeziji Marije ^udine, gde uzima oblik meditacije o gnostičkom dualizmu; nalazimo ga kao zbirku promišljenih protivrečnosti u "Savetima mladom piscu"; u metafori razbijene igračke (bibelot aboli). Naposletku i u dihotomiji homo poeticusa i homo politicusa, dileme koja je, čini se, bila najbolnija, jer pisca suočava sa konkretnim manifestacijama problema kog za sada možemo zvati njegovim veselo neutralnim akademskim imenom: problem zla.
Šta raditi? Može li postojati književnost dovoljno velika da prekrije taj ambis? Kao i uvek (ili: gotovo uvek), Kiš je ambivalentan; nekako na dva mesta istovremeno. On ceni Nabokova koji izlazi iz svoje Kule od slonovače samo da bi bezbrižno ulovio kakvog leptira i pokazao da je raj moguć uprkos svemu, dok pakao kao antitezu, nemarnim plemićkim gestom, naprosto odbija da razmotri. Kiš, međutim, ceni i Orvela, upravo ono političko kod Orvela, i suprostavlja ga Nabokovu.1
NJihovi međusobno negirajući stavovi o književnosti i politici predstavljaju stubove suprotnih naboja, prostor nagomilanog potencijala, prostor iščekivanja – jer pisanje je advent, iščekivanje (tome se moramo vratiti) – u kom će bljesnuti Voltin luk. "Mislim da je u Evropi, u određenom trenutku, sazrela svest o rascepu između, s jedne strane, književnosti kao nečeg uzaludnog i skoro površnog i, s druge strane, politike kao nečeg suštinskog. Zbog toga sada dolazi povratak piscima i delima u kojima tog rascepa nema."
To je rizičan put; igranje strujom. Ako komunizam politizuje estetsko a fašizam estetizuje političko, kako tvrdi Benjamin, onda Kiš mora vrlo pažljivo razmotriti pitanje forme. Neophodno je predstaviti varnicu koja spaja politički i estetski element kao nešto što nije konačno, što za sobom ipak ostavlja rascep; poreći mogućnost konačnog stapanja ovih polariteta u jednu tačku. Nužno je književnim sredstvima pokazati ono posle, ponovno rastapanje i osipanje subjekta-pripovedača: metafora peščanika. Potom otići korak dalje. Urezati ironiju, kojoj Kiš, kao Man, pripisuje ukus soli, u samu metodu. Iskoristiti "borhesovsku" ideju – dati lažne bibliografske indikacije kao stvarne – ali je situirati u njen izvorni kontekst, kontekst istinske istorije beščašća.
Borhes. Da li je on u svemu tome ključna figura? Nisam siguran. Taj "borhesovski" trik, u svom političkom ali ne i književnom obliku, star je koliko i svaki montirani proces čija je osnova upravo konstrukcija uverljivosti kombinovanjem verodostojnog i izmišljenog, kolažom citata i "citata". Primenjivao ga je i Poper (Kiš ga, čini se, ceni): optužbe protiv Hegela u Otvorenom društvu i njegovim neprijateljima zasnovane su, kako je pokazao Valter Kaufman, na montaži slobodnih prevoda i Skribnerovih fragmenata Hegelovih tekstova. Uostalom, odnos dokumentarnog i fikcijskog bio je u Kišovo vreme bio do te mere zamagljen da Xon Serl (Kiš se ne poziva na njega) 1974. objavljuje sada već čuveni esej "Logička struktura fikcijskog diskursa" u kom tvrdi da između fikcijskog i nefikcijskog diskursa ne postoji nikakva tekstualna razlika, sintaksička ili semantička. (Serl uopšte ne pominje Borhesa.)
Zašto, onda, Borhes? Zbog Biblioteke, možda. U praksi totalitarnog sistema, dražesna "borhesovska" igra porađa monstruma koji retušira fotografije, revidira arhive, menja enciklopedijske odrednice, prekraja biografije, jer on bi da kontroliše svaki intertekstualni efekat i zato mora proširiti svoju moć na ono što je bilo i ono što će biti: on mora kontrolisati Biblioteku. Biblioteka nije pošteđena; ona više nije utočište, "mansarda". To je mračna, politička strana onog popisivanja i preuređivanja o kojem Fuko piše u tekstu o fantastici bilioteke.
Gi Skarpeta Kišovu strategiju opisuje "fukoovskim" terminima (nazovimo ih tako): "Osnovna namera: zamagliti granicu između dokumenta i fikcije. Svakovrsne intervencije i imaginarna rekonstruisanja opremiti ‘jemstvom’ s ciljem da ih prikažete kao autentične dokumente... Indirektna ‘politička’ poruka – ukazivanje na prolazni status onoga što smatramo za formirane, utvrđene istine, naime način sugerisanja da je svaki tekst koji pretenduje da je donosilac ‘istine’ takođe, pre svega, priča, proizvod jezika, skup veština i postupaka."
To je svakako deo Kišovog postupka. No da li je to sve? Po mom mišljenju, ne. Tehnika zamagljivanja odnosa fikcijskog i nefikcijskog verovatno je ostvarila svoj ideal u Hildeshajmerovom romanu Marbot: jedna biografija, kog su neki čitaoci, a izgleda i neki kritičari, shvatili kao stvarnu biografiju izvesnog Ser Endrua Marbota, mada ta osoba nije postojala. To je sjajno, virtuozno, ali... treba li ići tako daleko? Možda. Jer to pokazuje da postupak montaže, konstrukcije "istine", istovremeno šalje političku poruku koja u svom najsvedenijem obliku glasi: istina je relativna. Kiš je bio svestan epistemoloških problema i od njih nije bežao – "priča se rađa u sumnji i nedoumici" itd. – no mislim da nije teško pokazati da nije prihvatao relativizam. Na primer, u "Savetima mladom piscu" kaže: "Ne zastupaj relativizam svih vrednosti: hijerarhija vrednosti postoji." Ovo je jedan od onih saveta (nema ih mnogo) čija negacija nije navedena u istom tekstu.
Kiš je, istina, o metodu montaže i konstrukcije uverljivosti pisao nadugačko i naširoko, prinuđen agresivnom ignorancijom svojih inkvizitora (iz magareće klupe) da neprestano ponavlja jednu te istu lekciju:2 Borhes, red Mana, Borhes, red Andrića, Borhes, red Flobera, Borhes, Borhes, Borhes. NJegova polemika je od velikog značaja za književnost na srpskom jeziku, nadahnula je mnoga promišljanja, rasprave akademske i boemske, čak i zanimljivu knjigu neobičnog naslova Kiš, Borhes, Maradona. No ta je rasprava upravo zbog svoje nesumnjive važnosti za sobom ostavila nasleđe – "borhesovsko", recimo – za koje mislim da je došlo vreme da bude preispitano, rekonstruisano, kako bi se Kiš mogao iznova razumeti, u jednom širem kontekstu.
To je velik problem i trebalo bi mu u krajnjoj liniji prići književno a ne esejistički; ali o tome kasnije. Ovde ću samo pokušati da naznačim zašto verujem da Kišova umetnost, a to je uprkos ironiji jedna tragična umetnost, zadire i ranjava mnogo dublje nego što se čini ako je posmatramo samo u tom (recimo) "fukoovskom" okviru, gde istina mora uvek biti pod navodnicima jer je konstrukt diskursa, proizvod jezika, tehnike, veštine.
Vratimo se Nabokovu. Za Nabokova je, po Kišu, "umetnost odraz platonovskog prauzora, slika izgubljenog raja", "imaginacija je oblik sećanja", "emotivni naboj celokupne Nabokovljeve umetnosti temelji se na prvih dvadeset godina njegovog života", "celokupno Nabokovljevo delo nije ništa drugo do jedno razbijeno, razuđeno prustovsko Traganje za izgubljenim rajem". Platon, Prust, Nabokov. Tu se nazire problem sećanja, znanja kao sećanja, mašte kao sećanja, pa ću biti slobodan da Kišovom spisku dodam i Kjerkegora, za koga su sećanja savršenstvo i koji na jednom mestu kaže: "setiti se... to je umetnost". Umetnost kao sećanje, kao pisanje sećanja.
Problematizacija odnosa dokumentarnog i fikcijskog kod Kiša je, čini mi se, trag jednog dubljeg problema. Dokument se tu javlja kao kibernetski produžetak sećanja, njihov usavršeni oblik koji svoju autentičnost (ili: iluziju autentičnosti) crpe iz nade da je stamen i besmrtan kao kakva platonska forma, da premošćuje ponore istorije i tako se predstavlja kao pouzdan put ka "izgubljenom vremenu" (koje ne mora biti rajsko; naprotiv). Kišove "operacije" dokumentima mogu se posmatrati kao jedna hirurgija sećanja, kao književni primer činjenice da je i taj navodno savršeni oblik memorije, dokument, podložan intervenciji, genetskoj modifikaciji.
On, dakle, polemiše sa Nabokovom, sa Prustom, sa čitavom jednom književnošću (i politikom) sećanja i nostalgije, koja kao specijalan slučaj sadrži "literaturu biblioteke". Šta pamtimo? Kako to pamtimo? To su, između ostalog, politička pitanja. Koliko znam, Kiš nigde nije razmatrao sudbinu nesrećnog Jozefa Rota, ni Prima Levija, što bi bilo zanimljivo, ali je u ogledu "Nabokov i nostalgija" naznačio političku dimenziju pamćenja: "Nabokov je video samo sunčanu stranu stvari, plemićka gnezda, plavokose princeze, otmene i obrazovane ljude, dok mu je osojna Rusija, mužička i sirotinjska, sirova i gruba, promakla kao gledana kroz prozore pulmana. (...) Nabokovljev svet je odveć pitom, odveć humanizovan, odveć policé." (Namerno biram kritičnije delove Kišovog eseja.)
Igra sećanjima/dokumentima je, pored svega ostalog, politička igra. Kiš ju je prihvatio kao takvu; koristio je njena pravila, njenu tehniku. Ali izbegao je demonsku zamku teorije koja zahteva sramežljivo pisanje reči "istina" pod navodnicima, i na jednom mestu piše je čak velikim slovima: "Kada ste pregazili, gacajući po blatu, smetlište svih teorija, ali samo tada, doći ćete, dakle, do te dragocene sposobnosti da razlikujete ISTINU od LAŽI – možda jedinog iskustva koje se iz umetnosti izvući može."
On uprkos svemu veruje u istinu (velikim slovima), ali je svestan da ona izmiče znanju, da se mora tražiti negde iza "smetlišta svih teorija." Kako? Tu ne mogu biti od pomoći naučni i arheološki termini koje Kiš katkad upotrebljava – "istraživanje", "pokušaj rekonstrukcije jednog sveta (...) sa najvećom mogućom objektivnošću" – jer oni su deo jezika znanja, objekti arheologije, za njih su rezervisane parcele na poperovskom groblju opovrgnutih teorija koje bi Kiš da pregazi. Kako? On se poziva na iskustvo umetnosti. To je gotovo romantično, a ipak... Kiš je uvek u procepu. Govoreći o Peščaniku, svoj postupak opisuje kao "pokušaj da se lirskim dokazima da mera i prizvuk egzaktnog". Lirski dokaz s prizvukom egzaktnog: ova paradoksalna smesa znanja i lirike, zbirka (auto)poetizovanih činjenica, nije li to, naposletku, figura sećanja? Mislim da se Kišovom izvanrednom formulacijom približavamo onom što je, bar po mom mišljenju, u njegovoj prozi tragično.
U prvoj rečenici Grobnice za Borisa Davidoviča piše da se priča rađa u sumnji i nedoumici i ima jedinu nesreću što je istinita (kurziv je Kišov). Da je ta povest tragična zato što je istinita, to je očigledno i tu ne treba tragati za bilo kakvim relativitetima, da se Kiš ne bi prevrnuo u grobu. Ali to nije sve. Ono što užasava nije samo istina o logorima, već još nešto: mogućnost sumnje u svako znanje, pa i u znanje o logorima. Ali ni to nije sve. Sledi još jedan okret zavrtnja. Kiš radikalizuje problem prelazeći sa epistemoloških pitanja – možemo li pouzdano znati? – na ontološka: Da li je to bilo? Da li se logori i holokaust mogu zaboraviti, relavitizovati, doterati, izbrisati, kao da ih nije bilo? Kiš to naravno ne radi, ali neko bi drugi, istom metodom… i tu prestaje svaka razigranost, a Kišova ironija više nije slana, nije čak ni gorka, ona je naprosto jeziva. Jer ako je sećanje podložno manipulaciji, reviziji, onda je sve moglo da bude ali možda nije bilo. Za mene, upravo je to kod Kiša suštinski tragično: to što je uopšte moguće postaviti takva pitanja.
U procepu između istine i diskrusa kao donosioca "istine", u toj igri lažiranja i kolažiranja dokumenata/sećanja, susreću se nemoć teorije i beda političke prakse, otvara se mogućnost poricanja, relativizovanja, svakojakog opravdavanja. To je onaj ambis u kom postaje moguće verovati da se u hladnjačama izvađenim iz Dunava nalaze ostaci "ubijenih još 1942.", da svega toga "nije ni bilo" ili da su oni to "sami sebi uradili" ali se sada sve to maliciozno pripisuje baš nama. To je, takođe, provalija u kojoj postaje moguće verovati da su Kisinxerovi memoari dokumentarno štivo i da su avioni tipa B-52 uvek u službi dirljivih humanitarnih gestova.
Ali – kod Kiša ništa nije jednostavno, on je često u rascepu, na granici paradoksa – to je istovremeno prostor u kojem Kiš traži nadu da književnost nije uzaludna i besmislena. Jer ako istina nije obuhvaćena znanjem, onda ona ne može postati mehanička i trivijalna kao tablica množenja, te je stoga treba uvek iznova konstruisati, osmisliti je, pisanjem, tim lirskim dokazivanjem (s prizvukom egzaktnog). U ogledu "Buridanov magarac ili pisac u haosu sveta", pre retorskog pitanja kojim završava tekst, Kiš kaže: "Šta, dakle, može jedna knjiga? Po svom prisustvu, ona determiniše prostor u kojem je nasilna smrt skandal: ona daje smisao toj smrti".
Kiš je, čini mi se, osećao tu obavezu beskrajnog osmišljavanja, to breme pisanja, uvek iznova, onog što je bilo, jer istina postoji ali nije prisutna. Ona je tragično odsutna, kao žrtve koje ne mogu da svedoče, kao Kišov E.S., kao Bog klasične teologije Judaizma. "Poznajem te, Gospode, u meri u kojoj te ne poznajem. Jer ti si Onaj koji dolazi" (dolazi, dakle: nije tu). Ovaj element Judaizma nazire se u Peščaniku, knjizi koja je po samoj formi vezana za tradiciju rabinskih komentara: u njoj se centralni tekst gubi u spirali komentara i komentara na komentare, jer se ono o čemu se piše ne može konačno izreći, napisati, te se oko toga kruži, deridijanskim pisanjem koje nema početak, u knjizi koja nema kraj. "Otaxbina Jevreja je sveti tekst među komentarima koje je nadahnuo." Pisanje tako postaje nada, vera, čekanje, iščekivanje – Gospodine, da li ste videli mog oca? – neprestana rekonstrukcija oca, Onog koji uvek dolazi, iz jednog posvećenog fragmenta: "Govorio sam ti o bremenu bivanja Jevrejem, koje je isto što i breme pisanja. Jer Judaizam i pisanje su jedno isto čekanje, ista nada, isto iscrpljivanje."3
Ni to, sigurno, nije sve. Ono što sam ovde napisao, napisao sam samo da bih malo proširio polje razgovora, svestan da Kiša nije moguće redukovati, izvesti ga iz ove ili one premise. U njegovom delu susreću se najrazličitije književne tradicije; on je iz njih uzimao kao što se uzima knjiga u svojoj kući, jer je u svim tim nasleđima bio kod kuće. Bio je građanin književnog sveta, brinuo je o svim nedorečenostima i protivrečjima koje u tom svetu postoje. Pisao je na srpskom. Njegovo zaveštanje otvara niz pitanja sa kojima se, verujem, svako ko piše u istom jeziku mora suočiti na svoj način.
Kako pisati posle Kiša, na srpskom? Kao on? Suprotno od njega? NJemu u inat? Napustiti sve njegove dileme, zaboraviti ga, poreći ga? Drhtati od "anksioznosti uticaja" ili mu prići kao što je on prilazio Nabokovu, Borhesu, Prustu, Kafki, Xojsu, Dostojevskom, Kestleru, Solženjicinu, Sartru? (Popera je, međutim, štedeo. Kiš nije svetac; treba i to reći.) Pre svega, treba ga razumeti, razumevati ga iznova, upoznavati ga.
Na neki način, to je problem oca (pardon, Maître): mit koji pokreće i parališe. U priči Davida Albaharija "Jevanđelje po mom ocu" postoji scena koja lepo ilustruje ono što pokušavam da kažem. Otac je prešao reku koja se nakon jesenjih bujica povukla. Vidimo blatnjavu obalu, čamce izvrnute na bok, šlepere i tegljače koji se kreću s mukom, čujemo pištaljke, zvona, psovke. Reka je niska, možda je i zaleđena, ali to je ipak reka – sumnje i nedoumice – a on je, čini se, hodao po vodi, i sada s druge obale, s druge strane "pukotine", doziva pripovedača: "Pređi! Ta pređi jednom! Samo pređi."



1 Radi se o hiperboli: kod Nabokova je bilo političkog, kao što je kod Orvela bilo estetskog.
2 Izgleda da ni to nije bilo dovoljno. 18. decembra 2003, u 16:36, Radio B92 obljavljuje da je komisija za preimenovanje ulica u Subotici odbila da ulicu u kojoj se Kiš rodio nazove po njemu: jedan od članova komisije obrazložio je odluku time što mu je "prijatelj iz Pariza rekao da je Kiš bio plagijator".
3 Citati navedeni u ovom pasusu preuzeti su iz Žabesove (Jabežs) Knjige pitanja, dela za koje je Derida (tako tvrdi Pol Oster) u nekom momentu pre 1976. rekao da "u prethodnih deset godina u Francuskoj nije napisano ništa što se na ovaj ili onaj način ne nadovezuje na njega". Kiš, koliko znam, nigde ne pominje Žabesa, a čini mi se da ne pominje ni Deridu. Šteta.

[danas]

Mein Bruder war ein Flieger

Aus: Bertolt Brecht

Mein Bruder war ein Flieger
Eines Tages bekam er eine Kart
Er hat seine Kiste eingepackt
Und südwärts ging die Fahrt. war ein Flieger

Mein Bruder ist ein Eroberer
Unserm Volke fehlt's an Raum
Und Grund und Boden zu kriegen, ist
Bei uns alter Traum.

Der Raum, den mein Bruder eroberte
Liegt im Guadarramamassiv
Er ist lang einen Meter achtzig
Und einen Meter fünfzig tief.




Moj brat je bio pilot

Moj brat je bio pilot.
Jednog dana dobio je kartu
Spakovao je kofer i
otputovao na jug.

Moj brat je osvajač.
Našem narodu nedostaje prostor.
A osvojiti nebo i zemlju
naš je vekovni san.

Prostor koji je moj brat osvojio
leži u Kvaderama masivu
dug je metar i osamdeset
i dubok metar i pedeset.

Evo malo bolji prijevod, jos cu ga malo usminkati kad se naspavam:

Moj brat je pilot bio

Moj brat je pilot bio
Jednog dana su kartu mu dali
Kad spakov?o je kofer svoj
Na jug su ga poslali

Moj je brat osvajač
Našem narodu prostora fali
Osvojit? brda i doline
Kod nas san je stari

Prostor što je osvojio
Dug je metar i osamdeset
U gorama Guadarrame se nalazi
Dubok metar i pedeset

pa nisam ja bolan prevodila

nego, jesi se naspavao haj sad sminkaj

[rikardoreis]

Supermen je u penziji
hramlje na lijevu nogu i boli ga kicma
ruke drzi ispruzene u zraku dok hoda
to mu je profesionalna deformacija
od silnog letenja

napokon je saznao da je zlo neunistivo
ne moze se sjetiti casa kada je sa filmskog platna
hrabro sisao u stvarni svijet
uglavnom, covjek je od krvi i mesa
dodiri su istinski, bol je nepodnosljiva
hoda ulicama kao i drugi ljudi
ne posjeduje nikakvu moc

sada mu vise nije ni vazno
sto je zbog ljubavi postao smrtnik
njegova zena je mrtva
sa njom je dobio dva sina, dva Superjuniora
cesto ih vidi kako zasijecaju nebo kao komete
leteci neustrasivo u susret iskusenjima

pod stare dane cita Marksa i Lenjina
shvatio je da je liberalna demokratija cisto sranje
i zna da je Marks prorekao globalizaciju
ipak, u svojim je stavovima usamljen
kao i prije dok je bio filmski heroj

Supermen je u penziji
ves mu pere cistacica stubista u njegovoj zgradi
zivi skromno u jednosobnom stanu
nedeljom sjedi u parku na drvenoj klupi
cita dnevne novine i bajatim hljebom hrani ptice.

Faruk Sehic

[Bea_Trix]

fade to black

by E. W. Richardson

among words scattered
across stained pages,
random thoughts glimmer

then fade like fireflies
evoking echoes within,
an audible glamour,

reverberating in dreams
and memories of touch and taste,
of sound, color and fragrance…

latte-tinted air…
our sheets drying in the sun…
mimosa moments


in dreams of nightfall,
where leaves breathe autumn colors
upon fevered skin

anticipating
the sweet possibilities
of unexpected heat…

cold falls the night and with it another
dream…soon they too, will be gone forever.

[Fair Life]

Biser bosanske erotske pjesme:
Duga kurca, kratka gunjca

Igra kolo nasred sela
U kolu je mlad delija
Duga gunjca do pojasa
Kratka kurca do koljenca.

Kad to vidli ljudi naši
Vijećali, svijećali
Među sobom govorili
Na gunjac mu nastavite

Od kurca mu odsijecite
Kad to čule žene naše
Ljudima su govorile:

Od gunjca mu odrežite
U kurac mu ne dirajte
Sa glavom se ne igrajte!

[black]

Hocu sav taj beskonacni mir mojom dusom pokrenuti ,
stvoriti tisinu u kojoj cu ploviti njegovim odjecima ,
mozda na trenutak ravnicu umiriti u njenim brazdama
i dozvoliti da pod klasjem u korijenju uspavankom utihne .
Meni je sasvim dovoljno i sirinu neba kada pogledam ,
napregnem pogled i dohvatim beskrajne izvore prostora ,
proletim ispod povrsine leta i osjetim lakocu mekog perja ,
pa da sav beskonacni mir pokrenem mojom dusom .......

[emulina]

Da li iko ima Petra Pana... Na nasem jeziku... Ako ima, molim vas da postavite link... Unapred hvala...

[Bea_Trix]

Aleksandar Hemon


Sarajevo je...



Taksista koji me vozi sa aerodroma i na moju opasku da lišće već opada, odgovara riječima: "Ma ja, lubenica, učiteljica", što sam nakon podrobne analize shvatio da predstavlja magičnu formulu koja opisuje postepeni dolazak jeseni.

Trenutak kada se, nakon što pukne ramazanski top koji označava zalazak sunca, sa Jekovca vidi kako svjetla na svim minaretima Sarajeva istovremeno zaiskre.

Tandrkanje prvog jutarnjeg tramvaja koje odjekuje kroz prazne ulice grada.

Hladnoća zgrada iz austrougarskih vremena i stepenica u njima, sa rubovima izlizanim od đonova koji se već više od stoljeća njima pentraju.

Somun (sa ćurokotom) iz pekare na Kovačima.

Lopte koje se valjaju u plitkim virovima Miljacke.

Ljepota sarajevskih žena, koja uvijek u sebi nosi upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, istoriju prošlih i budućih mijena: u licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene, kako i djevojčuljci, tako i brižne starice.

Sfumato hladnog sarajevskog jutra, prije nego što sunce izmili iza planina, a izmaglica puže uz padine.

Škembići kod Hadžibajrića.

Plodovi koji rastu po grmlju diljem Sarajeva, znani kao "bijele bobice".

Vitka mačka, tigrasta čaršijanerka, koja se valja na brdu perzijskih ćilima u Morića-hanu.

Okrugla tacna koja rotira na vrhu konobarskog kažiprsta.

Miting golubova na Sebilju.

Miris sira, kajmaka, mesa i mramora u Tržnici.

Zvonjava crkvenih zvona u šest ujutro.

Način na koji sarajevski akcenat pući usne govornika, zbog mumlavih suglasnika i progutanih samoglasnika, što naročito lijepo izgleda kod žena sa punim usnama.

Jesenje lišće do zglobova na Vilsonovom šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad otpadne, zasrlja kroz grane a onda udari u meki tepih od lišća.

Špricer kod Ramisa.

Miris starih podruma: ugalj, prašina, kace za kupus, memla.

Svjetla koja noću cakle u brdima oko Sarajeva, nalik na zvijezde koje, kao pahuljice, sporo padaju.

Zvuk ispuhane lopte koju djeca šutaju po prašini u parkovima Novog Sarajeva.

Šištanje kiše na ulicama pod točkovima automobila.

Izrezbarene topovske čahure u Kujundžiluku.

Pijukanje radiostanica u taksijima.

Reumatične ruke penzionera na leđima dok gledaju partije šaha sa džinovskim figurama pred avetinjskom Robnom kućom.

Sladoled sa ukusom "egipatske vanilije" (šta god da je to) u slastičarni Egipat.

Zelenilo terena na Željinom stadionu.

Asfalt pun udubljenja, rupa, barica i ruža, nikad savršen, uvijek šatiran.

Kratki trzaj glavom u stranu koji prati odgovor: "Pa evo…", na pitanje: "Šta ima?".

Bljesak uličnih svjetala na mirnoj, plitkoj Miljacki.

Ublažene jarke boje jesenjeg voća i povrća u sjeni strehe pijace na Markalama.

Ćevapi bilo gdje u gradu.

Kiseljak koji izlapi za manje od petnaest minuta.

Tvrdoća kamena koji dotakneš kad se nagneš da popiješ gutljaj vode na Gazi Husrev- begovoj česmi.

Huk Sarajeva koji se čuje na Hridu ili Trebeviću - svi zvuci grada stopljeni u jedno.

Tišina koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog uzbuđenja.

Duge sjenke drveća u Velikom parku u septembarsko poslijepodne.

Kolekcija prepariranih životinja u Zemaljskom muzeju.

Kipovi ispred Narodne banke, vječiti čuvari Čeke, koji drže svjetla-šljemove iznad svojih glava.

Ritam hoda penzionera na Ferhadiji koji se poklapa sa ritmom međusobnog razgovora - sintaksa koraka.

Dres dupljak sa imenom Zinedinea Zidanea na leđima musavog dječaka.

Titova slika u zlatari na Čaršiji.

Gaće i čarape u prolazu kraj Imperijala.

Miris koji odjeća nosi na sebi nakon boravka u Sarajevu: mješavina znoja, cigaretnog dima, ćevapa, pranja u sarajevskoj vodi i sušenja napolju.

Sarajevski svijet: pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni - sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma.

I da se ne lažemo, tu nema kraja. Sarajevo se ili voli ili ne voli.