Stravična svjedočenja o mučenjima u Donjoj Drežnici
Bivši zatočenici iz Crkve Svih Svetih u Donjoj Drežnici prepoznali su optuženog kao osobu koja ih je zlostavljala, ali to nisu potvrdili bivši pripadnici jedinice u kojoj je bio i Zijad Kurtović a koje je kao svjedoke pozvalo Tužilaštvo.
Predlaganjem materijalnih dokaza, 10. januara 2008. godine završen je dokazni postupak Tužilaštva BiH protiv Zijada Kurtovića, optuženog za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ratni zločin protiv zarobljenika i kršenje zakona ili običaja ratovanja.
Dokazni postupak Odbrane počinje 17. januara, kada će kao prvi svjedok biti saslušan sam optuženi. Zijad Kurtović je uhapšen 2. novembra 2006. godine, a Sud BiH je odbio zahtjev Tužilaštva za određivanje pritvora. Kao blaža mjera određena mu je zabrana napuštanja mjesta boravka te redovno javljanje u policijsku stanicu u Mostaru.
Optužnica, koja sadrži 11 tačaka, potvrđena je 16. maja 2007. godine. Navodi optužnice, koje je Kurtović negirao izjasnivši se da se ne osjeća krivim, terete ga, kao komandira voda Vojne policije Samostalnog bataljona “Drežnica” što je djelovao u sastavu Armije BiH, da je u oktobru 1993. godine mučio i zlostavljao 20 zarobljenih Hrvata, civila i vojnika, nanoseći im fizičke i psihičke povrede. Pored Kurtovića, u optužnici se, kao saučesnici u fizičkom i psihičkom zlostavljanju zatočenika, spominju Nijaz Spina Alić, Izet Bimbo Kurtović, Hasan Nono Delić i Senad Seno Bobić.
U uvodnoj riječi tužiteljica Vesna Tančica je rekla kako su zarobljeni u crkvi “prestali biti ljudi jer su se samo razlikovali po brojevima koji su im bili ucrtani na leđima nakon što su natjerani da obuku putarska odijela narandžaste boje”. Tokom dokaznog postupka Tužilaštva saslušano je 17 svjedoka. Prvi su bili Mirko Zelenika i Marinko Ljoljo, a iskaz su dali 30. avgusta prošle godine. Obojica su u sudnici prepoznala optuženog.
“Udarani smo palicama, križevima, drvenim nogama od stola, kipovima, slikama...”, rekao je Zelenika. “Psovali su nam ustašku i hrvatsku majku.” Marinko Ljoljo ispričao je da su zarobljenici natjerani da jedu crkvene knjige. “Morali smo postupiti po zapovijedi. Nadgledali su taj naš ‘objed’. Pojeli smo otprilike po jednu knjigu. Ostale su tvrde korice Svetog pisma koje sam dobio kao sljedovanje”, rekao je Ljoljo.
Optužnica opisuje kako je Kurtović zatočenike “u više navrata udarao pendrecima, križevima, svijećnjacima i kipovima svetaca po glavi i drugim dijelovima tijela, te slikama svetaca, nabijajući im iste na glavu, i tjerao ih da jedu listove Biblije i gutaju krunicu”. I svjedok Kamilo Dumančić je prepoznao optuženog. “Dotični gospodin Zijo me tukao”, rekao je u sudnici pokazavši na optuženog. U sudnici je utvrđeno da je prije početka suđenja Dumančić osobu koja ga je navodno zlostavljala znao samo po imenu, da bi puno ime i prezime saznao u Tužilaštvu BiH u toku istrage.
I Matija Jakšić je sa sigurnošću tvrdio da je Zijad Kurtović bio “glavni”. “Kada njega ne bi bilo, bio bi nekakav mir; čim on dođe, nastane strava”, rekao je Jakšić. Svjedok Ivan Kostić nije sa sigurnošću mogao identifikovati Kurtovića: “Možda jeste, a možda izgled vara. Može biti i neko drugi.” Kostić je na veći dio pitanja odgovarao sa “ne sjećam se” ili “ne znam”. Nije potvrdio izjave ostalih svjedoka da su zarobljenici korišteni kao živi štit niti da su za vrijeme prinudnog rada bili u opasnosti, što se navodi i u optužnici. Svjedoci su govorili kako su, dok su bili zatočeni, ime Zijada Kurtovića saznali od Marinka Drežnjaka, jednog od zarobljenih. Sam Drežnjak je u sudnici ispričao da je Kurtovića poznavao još iz mladosti, rekavši kako je bio “sklon ekscesima”. “Maltretirao je djecu kad bi išla u školu”, rekao je Drežnjak.
Drežnjak je pred Sudom tvrdio da je u avgustu 2007. godine primio anonimni telefonski poziv u kojem ga je osoba čiji glas nije prepoznao nagovarala da odustane od svjedočenja, rekavši mu kako je sve “davno bilo, te da odu zajedno negdje, sjedu i popiju kafu”. Takođe, kako je rekao, 2. oktobra 2007. godine razbijen je prozor na njegovoj obnovljenoj porodičnoj kući u Grabovici.
Bez prisustva javnosti saslušana su i dva zaštićena svjedoka u ovom postupku, u optužnici navedeni pod šiframa A i B. Prema navodima optužnice, obojicu je Kurtović, zajedno sa Hasanom Delićem, u oktobru 1993. godine prisilio na oralni seks. Iako njihov iskaz nije poznat javnosti, o tome što se navodno desilo pričao je u sudnici Miroslav Soko. “Čuli smo kad je Zijad izdao naredbu svjedoku B”, rekao je Soko i dodao kako ga je optuženi maltretirao tako što mu je “na čelu ugasio cigaretu”, od čega još nosi ožiljak.
Pored 11 bivših zarobljenika, Tužilaštvo je saslušalo i šest nekadašnjih pripadnika Samostalnog bataljona Drežnica ili Četvrtog korpusa, u čijem sastavu je bio ovaj bataljon. Oni nisu potvrdili povezanost Zijada Kurtovića sa zarobljenicima. Svjedok Alija Bobić je negirao da su zarobljenici maltretirani te je rekao da Kurtović nije imao nikakvog kontakta s njima. “Oni su slušali, ja sam ih pazio. Nije bilo potrebe da ih vežem ili da im prijetim, toliko su bili fini i solidni”, kazao je Bobić, koji je, kao pripadnik logistike u Drežničkom bataljonu, imao zadatak da čuva zarobljenike tokom dana. Noću su ih čuvali pripadnici Civilne zaštite, od kojih su neki svjedočili tvrdeći da Kurtović nije dolazio u crkvu.
Bobić je u svom iskazu tvrdio i da u crkvi nije bilo struje dok su u njoj bili zarobljenici. Prema optužnici i iskazima svjedoka, zarobljenici su tjerani da se golim rukama hvataju za žice struje pod naponom i da je, dok su stajali na mokrom podu, međusobno drže za ruke. Svjedoci su potvrdili da je u okviru bataljona postojala vojna policija, koja se, prema iskazu Halila Čučurovića, zvala “desetina za fizičko osiguranje komande, a narodski je nazivana ‘vojna policija’”. U okviru te desetine Zijad Kurtović je u septembru i oktobru 1993. godine imao položaj “običnog vojnika”, rekao je Čučurović. Svjedok Čučurović je izjavio i da je Kurtović od 30. septembra do 5. oktobra 1993. bio angažovan u borbenim aktivnostima, tako da u to vrijeme nije mogao imati nikakvog kontakta sa zarobljenicima.
Prema iskazu ovog svjedoka, komandir desetine u periodu septembar – novembar 1993. godine bio je Senad Fejzić. Safet Topić, koji je bio komandir ove desetine od aprila do avgusta 1992. godine, kazao je da ne zna ko je u jesen 1993. komandovao desetinom, koju je nazvao “vojna policija”. Svjedoci Hamza Ajanović i Hasan Hakalović izjavili su da su činove mogli dobiti samo oni pripadnici Armije BiH koji su komandovali nekim jedinicama. Prema optužnici, Kurtović je 1994. godine unaprijeđen u čin poručnika.
Tužilaštvo je namjeravalo saslušati i Antu Rozića, najstarijeg zarobljenika u crkvi u Donjoj Drežnici. Ostali svjedoci govorili su o tome da je Zijad Kurtović rukom Roziću iščupao zube iz donje vilice. Rozić se zbog lošeg zdravstvenog stanja nije mogao pojaviti na Sudu, tako da je Tužilaštvo odustalo od njegovog svjedočenja.
Piše: Jelena Mrkić-Bjelović, BIRN Justice Report
(Sarajevo-x.com)
