Boris Dežulović: Nema više zajebancije
Ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom - što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju? Ukratko, ispalo je da ne mogu
Sedam godina i sedam sedmica, pa još sedam dana i sedam sati prošlo je otkako sam se posljednji put kao čovjek naspavao. Svih tih sedam godina, svake noći po ponoći u dva sata zvao bi iz kafane moj drug Kožo: ne pita mazgov ni spavam li, ni radim li, ni čitam li, ni jebem li ga šta sve već ljudi u dva poslije ponoći rade, nego da čujem, kaže, vic, kad su ono Mujo i Suljo.
I tako svake noći, punih sedam godina, sedam sedmica i još sedam dana. Sve dok se jutros nisam probudio i vidio da je devet sati. Da je, shvatili ste, sedam sati od dva po ponoći prošlo, a da me Kožo nije zvao.
“Što nisi zvao sinoć?”, pitao ga ja jutros. “Nema više, gotovo, fajront”, kaže on. “Šta nema?”, opet ću ja. “Nema”, kaže, “viceva.” “Kako nema”, pobunio se ja, “samo viceva i zajebancije u Bosni i ima.” “Ne više”, odgovorio mi Kožo, “nema više viceva, nema više zajebancije.” “Tko kaže?”, pitam ja, “Brega”, veli on, “Brega?!”, blenuo ja, “aha”, potvrdio Kožo, pa zapjevao: “Čini mi se da… mjesec ramazana počinje.”
Prošle hefte, možda ste i primijetili, nije na ovom mjestu bilo ni Kože ni mene. Nestao tekst negdje na putu između moga malog Piska i velikog saraj Šeherana. Pardon, šeher Sarajeva. Zaustavilo ga iza tunela na Ivanu, selam, dobardan, đes to kaže pošo?, u Oslobođenje, ne može, javili iz redakcije, vrijeđa vjerske osjećaje. I hajde što vrijeđa vjerske osjećaje, nekako bi mi to redakcija i halalila, nego ih još vrijeđa za ramazana.
A ja se mislim, tako mi i treba.
Punih, naime, sedam godina i sedam sedmica, i još sedam dana i sedam sati, svake noći po ponoći u dva sata zvao je moj drug Kožo iz kafane da ispriča vic, i sve je bilo u redu. Ako se gdjekoji čitatelj i naljutio ili uvrijedio, to smo rješavali u telefonsku slušalicu ili na sudu. I tako svake noći, punih sedam godina, sedam sedmica i još sedam dana, sve dok prošle hefte u dva iza ponoći nije nazvao Bakir. Prvi put u tih sedam godina, eto, vic je umjesto Kože ispričao Bakir Izetbegović, i odmah belaj. Vrijeđa, kažu, vjerske osjećaje.
Niste čitali moj tekst, i nećete, ali čuli ste sigurno taj Bakirov vic, kad je ono u prepunoj Zetri turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana nazvao ni manje ni više nego - Božjim poslanikom. Teška je to riječ, nisam siguran ni da bih je i ja ovako bezbožan, da mi je Kožo kojim slučajem ispričao tu allahulnu zajebanciju, stavio u novine. Ali kontam, ako može s Poslanikom šegu tjerati Bakir, ako se može tako zajebavati predsjednik SDA, k tome još u Zetri punoj Turaka i muslimana, i još pred milijunima gledatelja u izravnom prijenosu turske nacionalne televizije, pa još s početka svetog mjeseca ramazana – ako može dakle Alijin mali jednog stambolskog kabadahiju nazvati Allahovim poslanikom - što to ja ne bih mogao prepričati u Oslobođenju?
Ukratko, ispalo je da ne mogu.
Ohrabrio me, naime, Alijin mali svojim prostačkim vicem o Erdoganu, aljehisselam, pa me malo ponijelo, samo što u mom vicu poslanik u prepunoj Zetri nije bio Tayyip, nego Aca Lukas, a to, eto, iz neukom meni neznanih razloga, ne može. Može Erdogan, ne može Lukas. Može Bakir, ne mogu ja. Pa ako možda nekad i može, ne može za ramazana. Vrijeđa te, kako se zovu, vjerske osjećaje.
Kao i obično, kao svaki put kad sam vrijeđao nečije osjećaje, stvar je bila do mene. Ne može biti do drugih. Sad je već to previše različitih redakcija, a uvijek isti problem - moja maloumna vjera da je dopušteno slobodno misliti, i da je sloboda misli, kao svaka i kao svačija, ograničena samo slobodom drugih. Vrijeđa li moja nevjera slobodu drugih da vjeruju? Naizgled zajebano: ukoliko je, recimo, moja ćefirska sloboda govora ograničena nečijom slobodom svjedočenja vjere – čak i ako pretpostavimo da je javnim govorom o Poslaniku vrijeđam – ne bi li i njegova trebala biti ograničena mojom? Kažem “naizgled zajebano”, jer zajebano nije uopće: naravno da ne bi. Zašto? Zato. Zašto zato? Zato jer kod vjerskih osjećaja nema zašto.
Ja, recimo, vjerujem da nema Boga – kako vidite, i ateisti vjeruju - i umjesto evanđeljima i ajetima, vjerujem znanstvenim dokazima. Kad netko javno kaže da je, štajaznam, Bog prije par hiljada godina umijesio čovjeka kao pitu, to možda ne vrijeđa moje vjerske osjećaje – nisu to osobito osjetljivi osjećaji - ali vrijeđa moju inteligenciju, taman koliko nečije vjerske osjećaje vrijeđa moja bogohulna vjera u dokaze da je čovjek nastao evolucijom primata. I kad netko tako javno, u punoj dvorani i izravnom televizijskom prijenosu, mrtav ozbiljan kaže kako je jednog političara poslao sam Svemogući Bog s nebesa, to moju inteligenciju, kolika jest da jest, vrijeđa jednako koliko njegove vjerske osjećaje - taman da im je koeficijent stotinu i šezdeset - vrijeđa moja pošalica kako je Bog poslao Acu Lukasa. Osim, jasno, ukoliko je nečiji vjerski osjećaj vrjedniji i bolji od drugog, i ako je nečija vjera zaštićenija od nečije inteligencije.
A kako vidimo, jest.
Ali dobro: za ovaj kratki ogled posve je zapravo nevažno što je riječ o vjerskim osjećajima, jer moglo je – kao što je u mojoj lutalačkoj karijeri počesto znalo biti – bilo što drugo. Jedna me redakcija, recimo, cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje članova Centralnog komiteta Saveza komunista, druga me cenzurirala zato što sam vrijeđao osjećaje branitelja Domovinskog rata, treća zato što sam vrijeđao osjećaje ustaških gnjida, a četvrta što sam vrijeđao osjećaje Miroslava Kutle. Bila je i jedna što me cenzurirala jer sam vrijeđao osjećaje Milorada Dodika. Vrag su osjećaji, rekao bi pokojni Ivica Hlevnjak Bukle, legendarni veznjak Hajduka, sjetit će ga se stariji: “Emocije su zajebana stvar.”
Previše je, eto, različitih redakcija, a uvijek isti problem - moja maloumna vjera da se u novinarstvu ne bavimo zaštitom privatnih ili kolektivnih emocija, već istinom i kritikom. Da sam se, naime, htio baviti zaštitom nečijih fragilnih osjećaja, bio bih psihijatar ili apotekar, diler sedativa, ili barem, štajaznam, advokat.
A novine nisu ni psihijatrija, ni farmacija, ni odvjetnički ured. Ili barem to nisu novine u kojima bih ja htio raditi.
Da skratim, ovo je moje posljednje javljanje za Oslobođenje. Sedam je godina, sedam sedmica i još sedam dana prošlo, vala dosta. Što bi rekao Brega, “jedan za drugim, vozovi polako prolaze, kao i obično, stavit ćeš kaćune na prozore: čini mi se da mjesec ramazana počinje.” Pa kaže: “Pomalo je tužno.”
Jebali vas osjećaji.
