Forum Klix.ba

medvjed23 wrote:iš tamo.. i pusti me da čitam selektivno i zabavljam se u neznanju.. unaprijed hvala..

STRANAC



Jednom ću i ja poći sam

u tamu groba –

na Alifakovac

il neko drugo brdo, grada

u kom sam znao sve –

sada ne znam nikog

osim dvojice, trojice –

samo noću, sam

iz prošlosti gledam

u tamu grada

iz tuđeg stana

ja, stranac –

ja stranac

Dokumentarni film “The 50 Year Argument” (2014, 95 min.), posvećen američkom nezavisnom časopisu The New York Review of Books, bit će prikazan 19. januara (utorak) u 18:00 sati, u Mediacentru Sarajevo, Kolodvorska 3.

Slavni američki režiser, oskarovac Martin Scorsese,, u saradnji sa Davidom Tedeschijem, snimio je dokumentarni film u povodu 50. godišnjice publikovanja časopisa The New York Review of Books, kao njegov vjerni, dugogodišnji čitalac. Zahvaljujući brojnim svjetski poznatim autorima (Susan Sontag, Robert Penn Warren, Lilian Hellman, Norman Mailer, Saul Bellow), New York Review Book je postavio visoke standarde pisanja i izvještavanja o najaktuelnijim svjetskim događajima i kao avangardni časopis postao utočište mnogih disidentnih pisaca (Václav Havel, Andrei Sakharov).

Visokotiražna publikacija, najkontroverznija i najrespektabilnija periodična novina u Americi, stekla je reputaciju na provokativnim komentarima i izvještavanjima o političkim i kulturnim zbivanjima. Dočarati jedinstvenost i neponovljivost te novine, jedne od najuticajnijih i najomiljenijih svoje vrste, bio je veliki izazov za autore filma. Kroz dekade istorije, od građanskih pokreta 1960-ih do Arapskog proljeća 2000-ih, režiseri filma su još jednom podsjetili na poznate političke i društvene afere koje su obilježile proteklih pet desetljeća.

Projekcija filma “The 50 Year Argument” organizovana je u sklopu programa koji već četvrtu sezonu uspješno realizuju Mediacentar Sarajevo i Frontline Club iz Londona, uz finansijsku podršku Media Programa Open Society Foundation London.

Ulaz je slobodan.

medvjed23 wrote:

STRANAC

Svijet je ostao zatečen činjenicom da i u savremenom dobu postoji čovjek koji u zatvoru čeka na vlastito pogubljenje zbog knjige poezije.

U novembru prošle godine Saudijska Arabija je umjetnika Ašrafa Fajada (Ashraf Fayadh) osudila na smrt, a način izvršenja kazne jedan je od najrigoroznijih – odsijecanje glave. Na teret mu se stavljaju "otpadništvo", "odricanje od islama", ali i "propagiranje ateizma".

Na inicijativu Međunarodnog festivala književnosti Berlin u četvrtak (14. januar) su u više od 40 zemalja, pa i u Bosni i Hercegovini, održana čitanja poezije Ašrafa Fajada na kojima se govorilo o pjesnikovom zatočeništvu, te slobodi govora i pisane riječi.

Ašraf Fajad (35) pjesnik i kustos rođen u Saudijskoj Arabiji od roditelja palestinskih izbjeglica, jedan je od vodećih saudijskih savremenih umjetnika.

Uprkos međunarodnom priznanju, takav ugled ne uživa u vlastitoj zemlji. Još od 2013. godine je meta interesovanja policije. Prvobitna kazna u trajanju od četiri godine zatvora i 800 udaraca bičem, kasnije je preinačena u smrtnu.

http://www.slobodnaevropa.org/content/n ... 91856.html

PETICIJA ZA FAJADOVO POMILOVANJE I OSLOBODJENJE:

https://www.amnesty.org.uk/actions/free ... -execution

¤ jelena ¤ wrote:

9 in 1, neema šamse, međede.

John Cleese wrote:

piupiu wrote:

medvjed23 wrote:

STRANAC

Semezdin

r_faruk wrote:

medvjed23 wrote:
STRANAC



Jednom ću i ja poći sam

u tamu groba –

na Alifakovac

il neko drugo brdo, grada

u kom sam znao sve –

sada ne znam nikog

osim dvojice, trojice –

samo noću, sam

iz prošlosti gledam

u tamu grada

iz tuđeg stana

ja, stranac –

ja stranac

piupiu wrote:...dobro jutro ...

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.

Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.

Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao!

Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego sam Nju zavolio, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašten položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pjesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgorio. Poraz ne može biti pobjeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umijem pisati. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće.

Sjećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih “Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik”. Tek sada vidim koliko je to točno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.

Želi ti sve najbolje

Branko

P.S. Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocjenjive vrijednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počet ću da mislim o smrti. Ponoć je. Doviđenja.

Bjankinijeva 11., Zagreb

Poslednje pismo pjesnika Branka Miljkovića, upućeno beogradskom književnom kritičaru Petru Džadžiću, napisano neposredno pred pjesnikovu misterioznu smrt, februara 1961.

Bila je zima i bilo je hladno. Bila je 1979. godina i snijeg je prekrio moj Split. Iz malog restorana ispod mog prozora čula se muzika, tiha i sjetna. Mater me poslala da odem po starog, bojala se za novog stojadina, nije antifriz stavija. Ušao sam u zadimljeni restoran “Sarajevo” i desno, u separeima ljudi su pjevali, nazdravljali muzičaru za maloj improviziranoj bini. Moj stari kojem je upravo završavala smjena posjeo me između njih dvojice na gajbe, iza restorana među bijelim osobljem sjedio sam tako u kasne noćne ure dok je bura mela moj grad vanka.

Kemo je uzeo gitaru i kazao mom starom da zatvori vrata, gosti su polako odlazili a kuharice i pomoćne skinule su traverše, ono što se tada dogodilo pamtim eto kao najljepšu sličicu svog djetinjstva. Kemo je za osoblje, za konobare i pomoćne zapjevao “Ne klepeći nanulama.” Ta pjesma otpjevana u toj tihoj zimskoj noći među gajbama Lederera bilo je nešto najljepše što sam u svom malom životu čuo. Kemo je bio takav, jedan od njih, jedan od konobara i kuhara, jedan koji odradi i poštuje malog čovjeka, taj moment kada treba napustiti debele i pijane direktore i pokloniti malo vremena, njima, običnim ljudima.

Vrijeme je naravno produžilo svoj linearni korak, ja sam rastao i na Kemu i tu noć zaboravio, moj otac je radio po trajektima i ja polako s njim, sa svojih petnaest sam prvi put ušao u šank tako da ove godine slavim trideset godina šankconijerstva, jednu lipu knjigu bi moga napisat, o jednom vremenu, ljudima, gradu, ali neću još, još imam izazova i ne dan se, Kemu sam čuo drugi put u bezvremenskoj izvedbi s Crvenom Jabukom, ta pjesma svima nam je na neki način obilježila mladost a tada je među Azrom i Čorbom bila onako, usput.

Te zimske i hladne noći u “Hemingwayu” vlasnik Pink TV-a Mitrović je slavio rođendan. Među gostima je bila Brena, bio je Boba, Čola i Balašević. Tamo negdje pred sam kraj došao je Kemo. Sve je ljudi moji stalo. Taj čovjek s tolikom karizmom, s tolikom dobrotom odskakao je od svih njih iako su svi dobri ljudi da se razumijemo. Večer je bila pijana i večer je bila kako to slavljeničke večeri već budu, rasplesana i raskalašena. Mi mali konobari i pomoćne dijelili smo “manču” i među sobom raspravljali ko nam je bio kakav gost i ko je kakav čovjek među svima njima.

Dok se spremala torta među nama malim žoharima stvorio se Kemo s gitarom.

Pomoćne su skinule traverše, ljubile ga i slikale se s njim a ja, ja sam imao ponovo isti onaj osjećaj koji sam imao onda, daleke 1979. godine i ponovo sam vidio svog starog kako s leptir mašnom pjeva zagrljen s Kemom. Zaustavio sam pjesmu i počeo onu istu pjesmu a trnci su mi prolazili kroz ruke, Kemo se nasmijao i prihvatio.

Život zaokružen snigom. Rekao je to Vice gradonačelnik dok je zamišljeno gledao kroz prozor dok su picaferaj i jedan smetlar otresali snijeg po ulaštenom parketu. Život zaokružen snigom, snigom iz ditinjstva i snigon danas na kraju puta.

Ja mogu reć da je moj život zaokružen Kemom i takvim ljudima, ljudima koji su uvik znali di im je misto a to ti puno govori o čoviku, jel čovik ili nije i takvi te ljudi puno nauče o životu. Kad sad pogledan s ove distance na svoj život sa njima, mogu samo jedno reći.

Dobar je to život da ga jebeš.

http://www.tacno.net/kultura/kemo/

Spavaj mi djetešce ti
znaš li da ovčica spi
usnuo cijeli je svijet
utihnu pčelica let
srebrnog mjeseca sjaj
gleda u polje i gaj
sjaju ti zvijezdice tri
spavaj mi djetešce ti
sad mirno spi.

Davno je nestao dan
tiho je došao san
mirna je kućica sva
spavaju mišića dva
neka te ne bude strah
čujem iz sobice, ah
još nisi usnuo ti
spavaj mi djetešce ti.
Sad mirno spi.

petunija wrote:

¤ jelena ¤ wrote:

9 in 1, neema šamse, međede.

Bože, otkad ovo nisam čula hvala za podsjećanje
Ovako nešto može samo Rossini
ili Štraus

medvjed23 wrote: Pepeo, pepeo-
Džarate i mešate.
Meso, kost, ničeg tu nema -

Fenomen Silvije Plat

INTELEKTUALNA ikona dvadesetog veka, “ukleta pesnikinja” Silvija Plat, čiji su stihovi decenijama bivali u senci slave stečene činom voljnog odlaska u smrt i mita o dramatičnom emotivnom životu, ispod svih tih nanosa do danas opstaje kao heroina neshvaćenih i buntovnih, dok njena poezija ostaje jedna od najuzbudljivijih pesničkih avantura u prošlom stoleću.

“Priče o pesnicima-samoubicama uvek su bile zanimljivije od onih običnih”, započinje Ljiljana Đurđić predgovor zbirci pesama Platove “Rani odlazak” u prepevu ove naše spisateljice (“Paideia”). “Pre svog spektakularnog “ranog odlaska” Silvija Plat nije bila nepoznata pesnikinja, ali ni neko na koga će pasti opklada za pesnika veka. Jedna zbirka poezije, “Kolos”, i autobiografski roman “Stakleno zvono”, objavljen pred samu smrt, pod pseudonimom Viktorija Luka, nisu bili dovoljni da joj obezbede književni rejting koji je u tom trenutku već uživao njen muž, engleski pesnik Ted Hjuz. Njen uspon počinje posle njene smrti i predstavlja neku vrstu literarnog uskrsnuća ne tako čestog u istoriji književnosti”, navodi dalje Đurđićeva.

Više nego književni, Silvija Plat danas predstavlja sociološki fenomen koji je lako objašnjiv u okvirima filma, pop muzike i drugih medija, ali ne i u književnosti, smatra naša književnica.

- Književne zvezde koje traju su retkost, da bi se to postiglo moraju se zadovoljiti barem četiri uslova: stvarno medijski prihvatljivo biće, stvarni dar, lična tragedija i želja da se ona učini javnim dobrom, i konačno, spremnost da se za sve to umre - naglašava Ljiljana Đurđić. - Silvija Plat je ispunila sve uslove, ispisavši u groznici svojih poslednjih dana svoje literarno zaveštanje, zbirku poezije “Arijel”, koje će joj, uz pomoć Teda Hjuza, središnje figure njene predsmrtne poezije i veštog književnog agenta lično zainteresovanog za celu stvar, obezbediti večnost i slavu, za kojom je tako žudela u svom kratkom životu.

SVET POSLE HIROŠIME

“SVAKA žena obožava fašistu”, ispevala je Silvija, a bez posmrtne pigmalionske uloge koju je “njen fašista” i suprug Ted Hjuz savršeno odigrao - mita o Silviji Plat ne bi ni bilo, konstatuje Ljiljana Đurđić, koja kaže:
- Poetski ekvivalent njenog života je poezija koja je obeležila dvadeseti vek: ispovedna i histerična kao i on, opterećena psihoanalizom i naporom da se nađe smisao življenja u svetu posle Hirošime.

Kao četiri ključna momenta biografije pesnikinje koja je pravila svoju poeziju “od svega što bi joj se našlo pod rukom” obično se, šturo, navode: rani gubitak oca, potajno neprijateljstvo prema majci, gubitak muškarca i samoubistvo.

Platova je tri godine po objavljivanju zbirke “Kolos”, a iste one 1963. kada se pojavio njen ispovedni roman “Stakleno zvono” - život okončala stavivši glavu u gasnu rernu, 11. februara te veoma hladne londonske zime, u kući u kojoj je nekad stanovao Vilijem Batler Jejts, njen duhovni i pesnički otac. Za sobom je ostavila dvoje male dece i rukopis nove zbirke poezije. Zapravo, priča o Silviji Plat počinje tek dve godine posle njene smrti, objavljivanjem “Arijela”, zbirke koja je izazvala ogromno interesovanje s ove i s one strane okeana, doživela mnoga izdanja i proslavila svog tvorca.

Snažan erotizam karakteriše čitavo delo Silvije Plat a, po Ljiljani Đurđić - opsednutost smrću samo je posledica ogromne erotske snage koja se kod ove pesnikinje ispoljava u sva svoja tri vida: erotizmu tela, sakralnom erotizmu i erotizmu srca. U njenoj poeziji smrt se dosledno doživljava kao erotski čin, a biti u vlasti erotizma znači ne znati za granice, znači kršiti zabrane, smatra ova književnica i prevodilac. U erotizmu je, kaže Bataj, veličina zabrane proporcionalna erotskoj snazi i dobijenom zadovoljstvu, te je tvrdnja da su Platovoj autoritativna majka, provincijalna sredina i neprobojni muški bedem bili neophodno potrebni kao izazov i izvor snage - samo naoko paradoksalna.

Plat-pipl, kako poklonike njene poezije podsmešljivo nazivaju neki kritičari, bez zazora manipulišu “krvlju i telom” Silvije Plat u sasvim religiozne svrhe. Snaga erotizma nastavlja da deluje jer, dosledan je Bataj, “erotizam je potvrđivanje života čak i u smrti”.

A šta bi mogla da simbolizuje Silvija Plat u današnjem svetu - u dvadeset prvom veku, za pripadnike novih, sasvim drugačijih generacija?

- Silvija Plat je kultna figura i kao takva nastavlja da deluje na generacije koje čak i nisu čitale njenu poeziju - a možda i neće - ali znaju “priču” o Silviji Plat - uverena je Đurđićeva. - U jednoj pragmatičnoj i u dobroj meri dirigovanoj hedonističkoj kulturi, i dalje postoji potreba pojedinaca za poistovećenjem sa herojima, ljudima koji su rušili tabue i ulagali i sopstvene živote u igru da bi izrazili svoja najdublja osećanja i podelili ih sa drugima. U stvari, ta igra na život i smrt sa otvorenim kartama, uvek je bila aktuelna i privlačila mnogobrojnu publiku. Silvija Plat je fenomen utoliko što su pisci retko postajali kultne figure, njihov uticaj - barem kad su ozbiljni pisci u pitanju - nikad nije prelazio granice obrazovanih slojeva društva.

- Posle gotovo pola veka od pojave “Arijela”, u svetu u kojem je racionalnost uslov opstanka, aktuelnost Silvijinog dela je i dalje u porastu. Čudo, ili, možda, spasonosni protivteg - zaključak je predgovora najnovijoj zbirci Platove na srpskom jeziku. Upitana da li danas postoje umetnici koji do te mere žive svoju umetnost da su spremni da bez razmišljanja za nju i umru, Ljiljana Đurđić odvraća:

- Sigurno je da i danas ima umetnika poput Silvije Plat, ali ja nažalost - mislim pre svega na pisce - ne znam nijednog od njih. Imam utisak da su se svi pretvorili u službenike koji marljivo otaljavaju svoje poslove i čekaju zasluženu nagradu; slava i novac se moraju konzumirati u ovom životu, o večnosti je zabranjeno razmišljati - tako kaže naše doba.

http://www.novosti.rs/vesti/kultura.71. ... lvije-Plat