opcija koju bi ja ostavila zenama je prirodan porod sa epiduralnom ili bez, kao i carski sa spinalnom ili bez, ostalo neka odlucuje doktor na osnovu indikacija...nije mi normalno da zena zdrava prava odlucuje hoce li carki, tj. da se zdravim zenama sa porodom koji ide bez komplikacija ostavlja ova mogucnost
carski je nuzno zlo i super pa postoji, ali to je operacija...treba zene pripremiti za prirodan porod i poraditi na dovodjenju straha od istog pod normalne granice, bez da gube razum i trce pod noz
ja sam cak bila vise za carski po misljenju ne samo svog doktora, nego i drugih, lezala mjesecima u krevetu, atrofirala, proradila zuc...njihov prijedlog je bio carski i uklanjanje zuci o jednom uspavljivanju...nisam smjela, nisam ni htjela, meni je carski strasniji od prirodnog poroda...doduse razmisljala sam kako cu oko bebe kad cu imati dvije rane, jednu podno stomaka, a drugu sa strane, dakle dupli oporavak, mozda me to najvise odbilo...nije ni bitno, prodjoh super na prirodnom porodu, bolje nego sam mogla zamisliti...zene ja sam uzivala
moc psihe je jedna velika pokretacka sila za sve, tako je meni bilo na porodu...sedmicu prije procitah da je moguce da od straha dodje do hmm zastoja ovaranja, da zbog tog mnoge zene zavrse na hitnom carskom, te da je pozitivno razmisljanje od velike pomoci u suprotnom, tj. da se brze i lakse otvaras
takodje procitah da je najbolje ne citati toliko prica o porodima pred porod

i odlucih da cu se poroditi brzo i lako i zatvorih to poglavlje za dalja istrazivanja
tako je i bilo...porod kakav sam imala mogu pozeljeti svakoj...u nekim trenutncima pomislim da nisam normalna kad kazem da sam uzivala u svakom fazi svoga poroda, ali jesam, ja sam iskreno uzivala u svakom bolu koji je prosao kroz moje tijelo...sebi sam govorila budi sretna i raduj se jer ces ubrzo upoznati svoje dijete koje si toliko dugo zeljela...dok su trudovi jos uvijek u razmacima za dubokog disanja ponavljala sam gradivo u sebi kako trebam disati, osluskivala sam tijelo i promjene koje su slijedile...ako sam se nasla da ne znam sta dalje treba da slijedi i sta da ocekujem, ovo je jako bitno znati - sta ocekivati i sta je normalno, zvala sam babicu da je pitam i trazila savjet kako dalje
jedino sto je stvarno tesko izdrzati jeste ne gurati dok ne dodje vrijeme za to, sve ostalo, bolovi i disanja su maciji kasalj, a i to se izdrzi uz pomoc babice...meni je bilo bitno da joj kazem kad krene bol i da viknem da moram gurati, a ona meni ni slucajno nemoj jos da bi gurala, disi i ja se tako strpim i predisem, koliko sam mogla naravno
od pucanja vodenjaka i bolova koji su bili malo jaci od menstrualnih do kraja poroda 3h...i stalno sam sebi ponavljala da je to sve prirodno, da se nemam cega plasiti, da jednostavno uzivam jer je to poseban trenutak
tata na porodu...imala sam zelju da muz prisustvuje, nisu dozvolili, tacnije izvlacili su se sve dok porod nije krenuo, a onda mi muz nije pao na pamet

...sto se tice mene sljedeci put to necu ni traziti, iz jednog razloga, poznavajuci sebe ja bi se raspilavila i sigurno ne bi tako dobro odradila porod kako jesam, opet mozda grijesim...vjerovatno zavisi od osobe do osobe...meni je godilo sto je babica bila strozija, doktor je bio super, extra profesionalan, mada me prije samog poroda smirila rodica koja mi je za istog doktora rekla da je odlican i da ga zene koje je porodio hvale...mogu im se samo pridruziti, covjek zna svoj posao...ne znam jesam li ga spomenula, ali kad vec prozivamo, dr. Jasmin Hodzic iz Zenice...nije bilo mita, cak sam htjela da ih muz nagradi kad sam ga nazvala nakon poroda, ali on se spetljao pa su doktor i babica ostali bez mustuluka, niti sam ih poznavala pa da mogu reci da su me na osnovu tog pripazili...nadam se da im znaci to sto su svoj posao odradili vrhunski i za svaku pohvalu
prije poroda meni muzeva dajdjinca kaze nasigurnija jesi u njihovim rukama, to im je posao i neka ga rade...meni to bilo dovoljno da se opustim...babicu sam svasta nesto zapitkivala, u pocetku nije bila rada odgovarati, mozda sam je iznenadila zeljom za kooperacijom, ali sam sebi rekla da je ona moja vodilja i da bolje od mene zna sta i kako treba da se desi, potpuno sam joj vjerovala i apsolutno sam je slusala, nisam se gubila niti vristala niti panicila ili histerisala...u jednom momentu sam je zamolila da je uhvatim za ruku, a ona mi rece nece ti to nista pomoci, kazem ja njoj hoce, molim vas dajte mi svoju ruku...i zena mi dade ruku da se za nju cuvam...kasnije cujem da ih porodilje znaju udarati i sutati u behutu, pa sam se nasmijala, ko zna sta je u prvi mah pomislila babica da cu joj uraditi
nakon poroda sestra nam kaze sto vise na noge to bolje...i to sam poslusala bez rijeci...pa sam ustajala do wc svako malo radi tusiranja i da prosetam, a setala sam se i po sobi kad nema bebe, treci dan sam sjedila, sad koliko je ovo pametno ne znam, ali jesam, a i zena pored mene je koja je rodila prirodno sina od 4800gr
ma eto, meni je taj dan najljepsi dan u zivotu, a tih 3 sata su nasladje iscekivanje koje sam dozivjela i iskreno sam uzivala u svakom bolu koji je prosao kroz moje tijelo
prirodni vs carski - moj glas ide prirodnom uvijek, carski samo u slucaju nuzde kad je zivot u pitanju