Milorad Dodik ALL ABOUT

[tabloid]

Kakve brige srpskog junaka more?!
Nisu brige,vec junacko srce ljuti boj bije
u predahu uslikan je nas preCenik Mile!

[muha_sa]

dobar joj sat

[muha_sa]

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ka ... d-genocida

Kazna za Srbe koji su spašavali bošnjačku djecu od genocida
Prema njima su išli otac i sin Neško i Slobodan Đokić, ljudi prije svega. Vidjeli su srebreničku djecu, a ne neprijatelje i odlučili im pomoći.

Piše:
Dragan Bursać


Kako su stvari perverzne u Bosni i Hercegovini! Kabinet člana Predsjedništva te države Milorada Dodika dodijelio je pomoć u iznosu 1.000 KM iz sredstava za interventno korištenje tekuće budžetske rezerve Bosne i Hercegovine Miletu Vujeviću iz Lokanja kod Zvornika. I možda bi to prošlo nezapaženo da Vujović nije optužen za ratne zločine. A još je licemjernije pojašnjenje predstavnika Dodikovog kabineta u kojem stoji da je osumnjičeni ratni zločinac Vujović "teškog ekonomskog i socijalnog statusa".

Budimo posve jasni: Milorad Dodik isplaćuje budžetske (naše) novce ratnim zločincima jer je tako u perverznoj mogućnosti i jer tako pokazuje šta misli i o zločincima i o počinjenim zločinima.

Inače, Vujević je jedna od osoba kojoj se sudi na Sudu Bosne i Hercegovine za zločin počinjen u Lokanju kod Zvornika – napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. te za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u Lokanju.

A mogao je Dodik, samo da je htio, u tom istom selu da nađe istinske heroje i njima uruči pomoć. Mogao je, na primjer, da pomogne porodici Đokić u tom malom selu. Mogao je da pomogne herojima.

Prvo strijeljanje, pa onda spas
Ali, hajdemo redom.

Ljeto, juli. Srebrenica je pala i ljudi, izmučeni, pokušavaju da se probiju na slobodnu teritoriju. Među njima je dosta golobradih dječaka i mladića. Trauma za traumom. Meci, jauci, ranjavanja...

Almir Halilović, sin Sulje i majke Dite, rođen 25. 8. 1980. u selu Bajramovići, ima nepunih 15 godina. Sa svoja tri druga probija se kroz šikaru. Sa njim su Sakib Kiverić, Emin Mustafić i Fuad Đozić. Djeca koja su preživjela strijeljanje 17. jula na Branjevu. Na onoj farmi gdje su živi ljudi tretirani kao stoka prije strijeljanja.

Tresu se na svaki šum, na svaki povik. Tresu se i mole se Bogu dok iznad njih sijevaju četnički rafali. Dani su vreli, noći još gore. Glad iscrpljuje.

Više nisu mogli da hodaju. Zaustavili su se u nekakvom voćnjaku i jeli zelene jabuke. Gorke, ali ljekovite u tom trenutku.

"Stoj! Dođite, nećemo vas prijaviti", čuje se.

Mladići su zastali, pogledali se između sebe i potpuno hladno sačekali da smrt dođe po njih. Ugledali su dvojicu srpskih vojnika kako idu prema njima. Kraj, to je kraj!

Ali, eto, sudbina je udesila da nije kraj. Sudbina je udesila spas. Prema njima su išli otac i sin Neško i Slobodan Đokić, ljudi prije svega. Pozdravili su se sa mladićima, vidjeli su srebreničku djecu, a ne neprijatelje i odlučili da im pomognu. Sklonili su ih, nahranili, obukli i poslali prema Teočaku. Neško je našao svoju staru garderobu i dao im. U tih nekoliko dana pazio je Almira kao svoje dijete.

Đokići su bili potpuno svjesni šta rade, rizika kojem se izlažu pred komandom VRS-a, ali su bili na ljudskom zadatku. Pomoći djeci, pomoći komšijama, spasiti živote – e, to je ono što čini heroje.

Zato Neško i Slobodan Đokić i jesu ljudske gromade i zato i jesu zaslužili svu pomoć ovog svijeta.

No, na ovim našim prostorima nesreća stiže u talasima, pa sve udara po ljudima, zaobilazeći neljude i hajvane.

Četiri mladića, nažalost, na putu za Teočak zalutala su, četnici su ih uhvatili i priveli u kasarnu "Standard" u Zvorniku, nakon čega im se gubi svaki trag. Njihove porodice ni danas ne znaju gdje su skončali. A sad se prisjetite od Dodika nagrađenog zločinca Vujovića. On je bio jedan u grupi onih koji su zarobljavali i ubijali nejač na putu za Teočak. Njemu slijedi, kako vidimo, nagrada.

Ubistvo djece i kazna za njihove spasioce
No, šta je bilo sa Đokićima? Kakvu su oni "nagradu" zaslužili u svijetu u kojem su zločinci heroji?

Odmah, krajem jula '95. Neška i Slobodana Đokića četnici su osudili za "pomaganje neprijatelju". Tučeni su i ponižavani u kasarni mjesec dana, a potom poslani na ratište u Glamoč dok je padao u hrvatske ruke. Cilj je bio ovako ili onako ubiti heroje, od ljudi stvoriti mrtva usta, koja nikada ne bi prozborila o jednom od rijetkih humanih činova u agoniji nakon pada Srebrenice. Zašto? Samo zato što su pomogli djeci!

Međutim, preživjela su obojica. U inat ovom nakaradnom svijetu. Da svjedoče o zlu i dobroti, koji su se sudarili u tih nekoliko dana jula '95. oko Srebrenice. Nagradu nikada nisu dobili. Nikada! Ali, kazne i zlostavljanja tek su počeli.

Neško je u međuvremenu umro. Skrajnut, ponižen, devalviran kao ljudsko biće. A Slobodanova djeca, unuci Neškovi, šikanirani su jer im je "otac spašavao balije". I umjesto da budu narodni heroji ostali su sasvim sami tamo na kraju svijeta, u svom Lokanju.

Fascinantno je to što bi i ova priča bila tek najobičnija hrana za zaborav da nije bilo sjajnog novinara, aktiviste i dokumentariste Refika Hodžića, koji je još 2006. napravio fenomenalan dokumentarac Izjava 710399 o porodici Đokić.

Kakvi su uslovi bili tada (a i sada) svjedoči sam Hodžić, koji kaže da se sa producentom te 2006. morao da predstavi kao kupac dijelova nekakvog raspadnutog traktora da ne bi neko posumnjao kako imaju neke veze sa ispitivanjem herojskog čina Đokića.

Eto, to je ta perverzija kod nas. Čovjek je morao da se krije da bi zaštitio svoj identitet i identitet heroja, dok ratni zločinci sa plakata slobodno gledaju svijet.

Hodžić kaže da su ih. tzv. radoznale komšije stalno pratile kad bi izašli iz kuće. No, uprkos svemu, te ljudeskare Đokići nisu odstupili ni mrvu.

Ubice nagrađivani heroji
Ali, najpotresniji je bio susret Neška i oca ubijenog dječaka Almira Halilovića. Hodžić o tome kaže:

"Susret Neška i Almirovog oca Sulje sigurno je među najpotresnijim i najtoplijim trenucima kojima sam u toj našoj prokletinji prisustvovao. Neško je upitao samo 'Jesi ti otac onog malog?' i kad je Suljo klimnuo glavom, bez riječi su se zagrlili i zaplakali teško, muklo, muški. Nisu smjeli pred kamere i za tim ću žaliti dok živim, jer taj susret smo morali vidjeti svi mi. Da nas oplemeni. Ali, Dodikova sramna odluka i uporno promovisanje zločina kao osnovne društvene vrijednosti u RS-u govori zašto nisu smjeli. Jer su ostali ljudi u zlu vremenu."

U ovom bolesnom sistemu ubijena djeca Almir Halilović, Sakib Kiverić, Emin Mustafić i Fuad Đozić ostaće tek brojevi. Pepeo u vremenu. Obris na hartiji u kojoj piše da su ih zločinci dva puta strijeljali.

U ovom bolesnom sistemu ubice, nalogodavci i ljudi koji su hapsili i ubijali djecu, poput Mileta Vujevića, biće nagrađivani heroji i njihove face će sa plakata plašiti normalne ljude.

U ovom bolesnom vremenu otac i sin Neško i Slobodan Đokić nisu heroji nego "izdajnici". O njima se ništa, ama baš ništa ne bi saznalo da nije ljudi poput Refika Hodžića.

Pa se u ime Almira, Sakiba, Emina, Fuada, Neška, Slobodana, u ime 8.000 ubijenih u genocidu trebamo ljudski zapitati: Milorade, kome daješ pomoć i zašto?

[hizo ramidovic]

Strasna prica....kakva zivotinja, dzukac i ljudski izmet trebas biti pa ubiti djecu...
Ovo je ujedno i odlican dokaza onim supcinama i idiotima koji kazu da je dodik dobar covjek i politicar...jest, upravo koliko i oni sami

[mayab]

[bingov buraz]

Strasna prica....kakva zivotinja, dzukac i ljudski izmet trebas biti pa ubiti djecu...

Moraš biti Titan,pravi temelj genocidne što se i prepozna i adekvatno nagradi.

[mO k3]

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ka ... d-genocida

Kazna za Srbe koji su spašavali bošnjačku djecu od genocida
Prema njima su išli otac i sin Neško i Slobodan Đokić, ljudi prije svega. Vidjeli su srebreničku djecu, a ne neprijatelje i odlučili im pomoći.

Piše:
Dragan Bursać


Kako su stvari perverzne u Bosni i Hercegovini! Kabinet člana Predsjedništva te države Milorada Dodika dodijelio je pomoć u iznosu 1.000 KM iz sredstava za interventno korištenje tekuće budžetske rezerve Bosne i Hercegovine Miletu Vujeviću iz Lokanja kod Zvornika. I možda bi to prošlo nezapaženo da Vujović nije optužen za ratne zločine. A još je licemjernije pojašnjenje predstavnika Dodikovog kabineta u kojem stoji da je osumnjičeni ratni zločinac Vujović "teškog ekonomskog i socijalnog statusa".

Budimo posve jasni: Milorad Dodik isplaćuje budžetske (naše) novce ratnim zločincima jer je tako u perverznoj mogućnosti i jer tako pokazuje šta misli i o zločincima i o počinjenim zločinima.

Inače, Vujević je jedna od osoba kojoj se sudi na Sudu Bosne i Hercegovine za zločin počinjen u Lokanju kod Zvornika – napad na kolonu koja je iz Teočaka krenula 14. jula 1992. te za sprovođenje i čuvanje 76 civila, od kojih je 67 ubijeno u Lokanju.

A mogao je Dodik, samo da je htio, u tom istom selu da nađe istinske heroje i njima uruči pomoć. Mogao je, na primjer, da pomogne porodici Đokić u tom malom selu. Mogao je da pomogne herojima.

Prvo strijeljanje, pa onda spas
Ali, hajdemo redom.

Ljeto, juli. Srebrenica je pala i ljudi, izmučeni, pokušavaju da se probiju na slobodnu teritoriju. Među njima je dosta golobradih dječaka i mladića. Trauma za traumom. Meci, jauci, ranjavanja...

Almir Halilović, sin Sulje i majke Dite, rođen 25. 8. 1980. u selu Bajramovići, ima nepunih 15 godina. Sa svoja tri druga probija se kroz šikaru. Sa njim su Sakib Kiverić, Emin Mustafić i Fuad Đozić. Djeca koja su preživjela strijeljanje 17. jula na Branjevu. Na onoj farmi gdje su živi ljudi tretirani kao stoka prije strijeljanja.

Tresu se na svaki šum, na svaki povik. Tresu se i mole se Bogu dok iznad njih sijevaju četnički rafali. Dani su vreli, noći još gore. Glad iscrpljuje.

Više nisu mogli da hodaju. Zaustavili su se u nekakvom voćnjaku i jeli zelene jabuke. Gorke, ali ljekovite u tom trenutku.

"Stoj! Dođite, nećemo vas prijaviti", čuje se.

Mladići su zastali, pogledali se između sebe i potpuno hladno sačekali da smrt dođe po njih. Ugledali su dvojicu srpskih vojnika kako idu prema njima. Kraj, to je kraj!

Ali, eto, sudbina je udesila da nije kraj. Sudbina je udesila spas. Prema njima su išli otac i sin Neško i Slobodan Đokić, ljudi prije svega. Pozdravili su se sa mladićima, vidjeli su srebreničku djecu, a ne neprijatelje i odlučili da im pomognu. Sklonili su ih, nahranili, obukli i poslali prema Teočaku. Neško je našao svoju staru garderobu i dao im. U tih nekoliko dana pazio je Almira kao svoje dijete.

Đokići su bili potpuno svjesni šta rade, rizika kojem se izlažu pred komandom VRS-a, ali su bili na ljudskom zadatku. Pomoći djeci, pomoći komšijama, spasiti živote – e, to je ono što čini heroje.

Zato Neško i Slobodan Đokić i jesu ljudske gromade i zato i jesu zaslužili svu pomoć ovog svijeta.

No, na ovim našim prostorima nesreća stiže u talasima, pa sve udara po ljudima, zaobilazeći neljude i hajvane.

Četiri mladića, nažalost, na putu za Teočak zalutala su, četnici su ih uhvatili i priveli u kasarnu "Standard" u Zvorniku, nakon čega im se gubi svaki trag. Njihove porodice ni danas ne znaju gdje su skončali. A sad se prisjetite od Dodika nagrađenog zločinca Vujovića. On je bio jedan u grupi onih koji su zarobljavali i ubijali nejač na putu za Teočak. Njemu slijedi, kako vidimo, nagrada.

Ubistvo djece i kazna za njihove spasioce
No, šta je bilo sa Đokićima? Kakvu su oni "nagradu" zaslužili u svijetu u kojem su zločinci heroji?

Odmah, krajem jula '95. Neška i Slobodana Đokića četnici su osudili za "pomaganje neprijatelju". Tučeni su i ponižavani u kasarni mjesec dana, a potom poslani na ratište u Glamoč dok je padao u hrvatske ruke. Cilj je bio ovako ili onako ubiti heroje, od ljudi stvoriti mrtva usta, koja nikada ne bi prozborila o jednom od rijetkih humanih činova u agoniji nakon pada Srebrenice. Zašto? Samo zato što su pomogli djeci!

Međutim, preživjela su obojica. U inat ovom nakaradnom svijetu. Da svjedoče o zlu i dobroti, koji su se sudarili u tih nekoliko dana jula '95. oko Srebrenice. Nagradu nikada nisu dobili. Nikada! Ali, kazne i zlostavljanja tek su počeli.

Neško je u međuvremenu umro. Skrajnut, ponižen, devalviran kao ljudsko biće. A Slobodanova djeca, unuci Neškovi, šikanirani su jer im je "otac spašavao balije". I umjesto da budu narodni heroji ostali su sasvim sami tamo na kraju svijeta, u svom Lokanju.

Fascinantno je to što bi i ova priča bila tek najobičnija hrana za zaborav da nije bilo sjajnog novinara, aktiviste i dokumentariste Refika Hodžića, koji je još 2006. napravio fenomenalan dokumentarac Izjava 710399 o porodici Đokić.

Kakvi su uslovi bili tada (a i sada) svjedoči sam Hodžić, koji kaže da se sa producentom te 2006. morao da predstavi kao kupac dijelova nekakvog raspadnutog traktora da ne bi neko posumnjao kako imaju neke veze sa ispitivanjem herojskog čina Đokića.

Eto, to je ta perverzija kod nas. Čovjek je morao da se krije da bi zaštitio svoj identitet i identitet heroja, dok ratni zločinci sa plakata slobodno gledaju svijet.

Hodžić kaže da su ih. tzv. radoznale komšije stalno pratile kad bi izašli iz kuće. No, uprkos svemu, te ljudeskare Đokići nisu odstupili ni mrvu.

Ubice nagrađivani heroji
Ali, najpotresniji je bio susret Neška i oca ubijenog dječaka Almira Halilovića. Hodžić o tome kaže:

"Susret Neška i Almirovog oca Sulje sigurno je među najpotresnijim i najtoplijim trenucima kojima sam u toj našoj prokletinji prisustvovao. Neško je upitao samo 'Jesi ti otac onog malog?' i kad je Suljo klimnuo glavom, bez riječi su se zagrlili i zaplakali teško, muklo, muški. Nisu smjeli pred kamere i za tim ću žaliti dok živim, jer taj susret smo morali vidjeti svi mi. Da nas oplemeni. Ali, Dodikova sramna odluka i uporno promovisanje zločina kao osnovne društvene vrijednosti u RS-u govori zašto nisu smjeli. Jer su ostali ljudi u zlu vremenu."

U ovom bolesnom sistemu ubijena djeca Almir Halilović, Sakib Kiverić, Emin Mustafić i Fuad Đozić ostaće tek brojevi. Pepeo u vremenu. Obris na hartiji u kojoj piše da su ih zločinci dva puta strijeljali.

U ovom bolesnom sistemu ubice, nalogodavci i ljudi koji su hapsili i ubijali djecu, poput Mileta Vujevića, biće nagrađivani heroji i njihove face će sa plakata plašiti normalne ljude.

U ovom bolesnom vremenu otac i sin Neško i Slobodan Đokić nisu heroji nego "izdajnici". O njima se ništa, ama baš ništa ne bi saznalo da nije ljudi poput Refika Hodžića.

Pa se u ime Almira, Sakiba, Emina, Fuada, Neška, Slobodana, u ime 8.000 ubijenih u genocidu trebamo ljudski zapitati: Milorade, kome daješ pomoć i zašto?

Sada je kasno , ponovo kazem trebalo se to davno odraditi dopustiti da se srpska politika vojno unisti
Klin tonu sve jebem i sjetim mu se zenskog roda

[Maraschino]

Strasna prica....kakva zivotinja, dzukac i ljudski izmet trebas biti pa ubiti djecu...
Ovo je ujedno i odlican dokaza onim supcinama i idiotima koji kazu da je dodik dobar covjek i politicar...jest, upravo koliko i oni sami

jos kada kazu, ma on je pragmatican samo da bi umanjili njegov shovinizam.
moras imati tezu dijagnozu pa velicati ratne zlocince ili ih nagradjivati.

[tabloid]

Sa serifom srpske Mile zbori,
zakljucak je da nevaljale
ukori!

[dert]

m.d....jebo li ti svoj rod i porod , djubre fasisticko

[manijak1]

Cpamota

[Maraschino]

Sranje u najavi kao sto i sam Korax nacrta.

[seln]

Klin tonu sve jebem i sjetim mu se zenskog roda

[BHCluster]

Kako se samo usuđuje lagati? Gospodo privilegija privremeno boraviti u tzv bh. entitetu "rs"!

[mayab]

[tabloid]

Air Ronhil

[seln]

Air Ronhil

Je li se ovo malo nagnulo na ovu stranu gde sedi Precednik?

[tabloid]

Je li se ovo malo nagnulo na ovu stranu gde sedi Precednik?

Nagnulo se nagnulo,vidis da se uhvatio levom rukom da ne klizi.

[Leverage]

Jel platio kartu?

[Acid25]

Kabinet Predsjednika Republike Srpske kupuje pet novih službenih vozila čija se vrijednosti procjenjuje na 655.200 KM. Tender je već raspisan, a zainteresovani ponuđači mogu dostaviti ponude do 25. marta. Vozila moraju ispunjavati brojne uslove u pogledu komfora i sigurnosti.

Za Željka samo najbolje!
Poz za sirotinju!

[MarshalDodik]

Zamisljam kako se vrhovni komandant grca od smijeha Bakirovoj nesposobnosti da zbrise rivale ka' sto je on to uradio u svome begovatu

[pici]

https://www.nezavisne.com/ekonomija/trz ... e34/521328

BANJALUKA - Trenutno 4.288 penzionera u RS je na neki način zaposleno, najčešće u akcionarskim društvima iz djelatnosti građevinarstva, saobraćaja, prehrambene industrije, telekomunikacija, rudarstva i drugim oblastima gdje se traže stručnjaci sa odgovarajućom licencom.

Penzioneri na neki od načina ostvaruju i radni odnos u zdravstvu, visokom obrazovanju, lokalnoj upravi, ministarstvima, državnim organima, fondovima, komercijalnim poljoprivrednim gazdinstvima, te kao ljekari, advokati, u zajednicama etažnih vlasnika i u drugim oblastima u manjem broju.

Podaci su ovo Fonda penziono-invalidskog osiguranja (PIO) RS, koji kažu da prema zakonskim propisima korisnik starosne i invalidske penzije nakon ostvarivanja prava na penziju može biti u statusu osiguranika (zaposlenog), dok se korisniku porodične penzije koji stekne status osiguranika obustavlja isplata penzije, a preostalim korisnicima se određuje novi iznos penzije.

"Prema evidencijama Fonda i jedinstvenog sistema registracije, kontrole i naplate doprinosa, broj korisnika prava na ličnu penziju (starosna i invalidska penzija) koji istovremeno imaju i status osiguranika iznosi 4.288 na neki od vidova osiguranja", kažu u Fondu PIO RS.

Kako kaže Tihomir Joksimović, portparol Fonda PIO RS, razmjer između radnika i penzionera je 1,17 naprema jedan.

"Broj korisnika prava na penziju na kraju prošle godine bio je 253.952, dok je broj osiguranika bio 307.707, što je odnos 1,17 osiguranika naprema jednom korisniku prava za penziju", rekao je Joksimović.

Dodaje da se odnos stope zavisnosti osiguranika i korisnika prava u posljednjem periodu postepeno poboljšava.

"To ilustruje podatak da je na početku ove godine bilo 298.587 osiguranika, a na kraju godine broj je porastao za više od 9.000", ističe Joksimović.

Rade Rakulj, predsjednik Udruženja penzionera RS, kaže da ima penzionera koji su u starosnoj penziji pa rade, ali da ima i onih u invalidskoj penziji koji rade, a koji su je nezakonito stekli nakon rata, te da je tu potrebno izvršiti provjere.

"Sve konvencije o ljudskim pravima kažu da čovjek ima doživotno pravo da radi. Ako je neko radio 40 godina, on je svoje dao, ali mi ne sporimo da on radi, jer je to njegovo ljudsko pravo koje ima čitav civilizovani svijet", rekao je Rakulj.

On je naglasio da penzioneri rade iz raznih razloga, što iz potrebe da prežive, što iz psihičkih potreba.

"Neki ne mogu bez rada, opredijeljeni su da rade i na taj način produžavaju svoj život, nije im bitna zarada. Najčešći slučaj je što drugima ta penzija i nije dovoljna za život, ne mogu pokriti sve elementarne potrebe življenja sa svojom malom penzijom pa su prisiljeni raditi, tako čak u pojedinim slučajevima i intelektualci rade fizičke poslove", rekao je Rakulj.

Dodao je da su se nekada požurivali ljudi da idu u penziju jer nisu bili produktivni, a sada se situacija okrenula.

"Sada na tržištu, recimo, nema armirača ili drugih stručnjaka, pa poslodavci traže da što duže zadrže takve radnike u radnom odnosu", dodaje Rakulj za "Nezavisne".

Dragutin Škrebić, predsjednik Unije udruženja poslodavaca RS, kaže da imamo mnogo nezaposlenih u RS, ali kada poslodavcima treba neko iz neke stručne oblasti, onda nemamo radnike, te da iz tog razloga penzioneri i rade.

"Svako bi više volio mlađeg radnika, sposobnijeg, zdravijeg, nego penzionera, ali jednostavno nema mlađih stručnih. One prednosti koje smo imali raspadom bivše države, kvalitetno obučenu i školovanu stručnu radnu snagu, poodavno smo izgubili. Naše školstvo duži niz godina nije u službi ni radnika ni privrede, školujemo kadrove koji nikome ne trebaju, a onda ono što nam treba nemamo, to je jedan od razloga zašto penzioneri rade", rekao je Škrebić za "Nezavisne".

[SaraFina]

Američki portal U.S. Intelligence News u tekstu „Europska unija planira uvesti sankcije Miloradu Dodiku“ podsjeća da je Ministarstvo finansija SAD-a već uvelo sankcije protiv predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika.

FOTO: Screenshot: U.S. Intelligence News u teksu „Europska unija planira uvesti sankcije Miloradu Dodiku“

Sankcije koje je uvela Kancelarija za kontrolu stranih sredstava (OFAC) Ministarstva finansija dozvoljavaju američkim vlastima da blokiraju pristup Milorada Dodika bilo kojoj njegovoj imovini ili imovini pod jurisdikcijom SAD-a.

Američki portal dalje navodi razloge zbog kojih bi Milorad Dodik mogao biti sankcioniran od strane Evrospke unije a oni se odnose na ponašanje vlasti i policije Republike Srpske prema demonstrantima iz grupe „Pravda za Davida“.

„Ljudsko dostojanstvo, sloboda, demokratija, jednakost, vladavina prava i poštovanje ljudskih prava - ove vrijednosti ugrađene su u ugovore EU. Povelja EU o temeljnim pravima je jasna i snažna izjava o pravima građana EU. Stoga bi sankcije EU mogle uključivati i daljnja ograničenja za Republiku Srpsku, uz napomenu da nasilna represija protiv pokreta 'Pravda za Davida' u vezi sa slučajem David Dragičević, kada je brutalna policijska akcija protiv demonstranata 'Pravde za Davida' šokirala savjest svijeta, zahtijeva puna istraga o užasnom napadu 25. decembra 2018. na Trgu Krajine u Banjoj Luci, gdje je policija samovoljno privodila mirne prosvjednike, uključujući starije ljude i djecu“, navodi se u tekstu.

Dodaje se da video snimci hapšenja Davidovih roditelja Davora Dragičevića i Suzane Radanović koji traže pravdu za svog pokojnog sina izazivaju snažne emocije i šokiraju svijet.

„Davor Dragičević pokrenuo je protestni pokret 'Pravda za Davida' koji je prerastao u najveću antivladinu demonstraciju u BiH u posljednjih nekoliko decenija“, podsjeća američki portal.

Vlada Republike Srpske također mora poduzeti hitne mjere kako bi poštovala pravo ljudi na slobodu izražavanja.

„Sankcije EU mogu uključivati i embargo na (policijsku) opremu koja bi se mogla koristiti za unutrašnju represiju“, navodi U.S. Intelligence News.

[Maraschino]

Strasne sankcije, mislim da se Dodo valja od smijeha.

[prljavi Hare]

Čuj Guardianu uvesti sankcije?Vrhovnom komandantu,hodajućoj instituciji? Ovo je kraj EU i NATO-a!