Deblokada Sarajeva???

[PM72]

ovdje se provlaci teza da je ”Grbavica mogla biti oslobođena da nije došla naredba za povlačenjem”...
Kao prvo,ako si dobio naredbu da se povučes znači da si zauzeo tu teritoriju a to u slucaju Grbavice nikad nije bilo...
Zatim,uporno se provlači teza da su naši bili zauzeli Vraca...sto također nije bilo.Ko fol Alija naredio.
Nase snage jesu jednom ”prodrle” u dvije ulice ali kako su ušli tako su se i vratili.Stihijski.Vraca i Grbavica su golemo područje a zauzimanje na pola sata 200 metara teritorije nista ne znaci.To je bilo u doba ulicnih straza,nije bilo rovova,transeja i konkretne crte razdvajanja.Na Jevrejskom groblju bile su grupe prekaljenih i vrlo sposobih četnika koje je predvodio Aleksić a nase snage nisu imale puno uspjeha u direktnim sukobima s njima

[pirpa]

Autor: Enver Kazaz, januar 1993




Hakija Mršo je rođen 07. januara 1963. godine u Goraždu. Najviše ratno priznanje "Zlatni ljiljan" dobio je 1992. godine. Poginuo je 28. decembra 1992. godine na Mujkića brdu - Sarajevo, na dužnosti komandira čete Ugorsko, koja je pripadala Četvrtom vogošćanskom odredu.

U spomen na njega fudbalski stadion u Vogošći nosi njegovo ime.


Jednom prilikom u komandi našeg štaba zatekao sam se pri ispraćaju boraca iz Sarajeva. Iznenađen što je vidio Mršu, jedan od boraca, stojeći pored mene, šapuće drugom:
- "A ja mislio da je Mršo k'o planina!?"

Zaista djeluje nevjerovatno da se iza takvih podviga i uspjeha nalazi naoko krhak i nježan mladić, gotovo dječijeg sjaja na licu. O Mrši iz sata u sat stižu nove priče; Mršo sam zarobio PAT, Mršo napravio diverziju i kokno pet bradatih životinja, Mršo se uvalio čeetama iza leđa i raznio im zoljom dva-tri rova... Ono što narod priča, kaže mi jedan starina iz Ugorskog, il' je bilo il' će bit'.

Ova mi rečenica danima tutnji u glavi. Da li se u nataloženom starčevom iskustvu ona iskristalisala u istinsko saznanje dosega narodne mudrosti? Da li ova rečenica može biti maksimum kolektivnog predanja. U predanjima o Mrši, ona se potvrđuje kao istina, bar što se tiče onih priča što svoj inspirativni izvor imaju ovdje, na području Ugorskog, Barice, Kobilje Glave.

Sa onim pričama što nastaju u dosadi podrumaških mozgova u bosanskoj prijestonici - stvari stoje nešto drugačije. Daleko od izvora zbivanja, zavučeni u podrume višespratnica, podrumaši kao narodni otpad, svoju slabost i kukavičluk prikrivaju nerealnim pričama.

Mršu sam ganjao gotovo deset dana i na kraju odustao. Jer, stalno u borbi i na položaju, ovaj legendarni komandir rijetko kad ima vremena za predah. Kaže mi Mršin borac:
- "Ako ho'š da ga uhvatiš, moraš se pretvorit' u kozu. Taj ti zna svaku stazu i bogazu; ne mereš ga slijedit'. Ode nekud i samo čuješ: Mršo povalj'o čeete na Zabukvi. A da bi doš'o do čeeta na Zabukvi, moraš se provlačit' k'o glista..."

Nisam ni koza, a, bogami, ni glista, mislim u sebi, ali do Mrše se mora doći. A onda danima tutnji sa svih strana: počele čeete da ginu na Žuči. Borbe traju po cijeli bogovetni dan. Mršo dobija počasti od ministra Pušine, Mršo pravi diverzije, zavlači se u četničku dubinu i otvara put za pad kote 850. Ta diverzija, presudna za naše uspjehe na Žuči, majstorski je odrađena. Privukao se Mršo sa još trojicom odabranih boraca (ostali, priča se, nisu smjeli dalje), pritajio se, a tamo čeete se svađaju.
- "Sumnjivo im šuškanje oko kuće u kojoj su, a - guza im radi, burazeru - pa ne smiju da se mrdnu. Ne vjeruju da smo došli tako blizu. Čujemo kako se svađaju: - 'Izađi ti, ako smiješ, i provjeri ima li koga!', svađaju se četnici! A ja se smrz'o, i, mislim, okružiće nas, majku im" - priča mi Nisko Šehović, jedan od dvojice boraca što su učestvovali u ovoj nevjerovatnoj diverziji:
- "A Mršo, hladan k'o led, smiren, razvuče zolju i 'bum', direktno četama kroz vrata. Jebote, kad ga takvog, smirenog vidiš, misliš - taj može sve! Sve što poželi može napraviti četničkoj bandi. Ali jedan je Mršo. Mi svi drugi smo njegove sjene. Nismo mu ni do članaka" - nastavlja dalje Nisko, inače dobrovoljac MUP-a u borbama na Žuči.

Tako se preklapaju hrabri komandir i njegovo naselje Ugorsko, najisturenija tačka otpora četničkim hordama u Sarajevu. Prosto je nevjerovatno kako se ovo naselje oduprlo četničkim napadima. No, to je priča za sebe. O strahotama koje su prošli stanovnici Ugorskog, Uglješića i Krša, malo, uistinu malo se zna. Grad je maćehinski ulagao u odbranu ovih naselja, ali stanovništvo, prepušteno samo sebi, znalo se organizovati, znalo se odbraniti. Iz takve narodne hrabrosti izrastao je i Hakija Mršo, heroj među herojima - združenih vogošćanskih odreda.

O Mrši će se sigurno pričati još, još će biti njegovih podviga, i čuvenog: "Hoću ih žive!", od kojeg se četnicima sledi krv u žilama, više nego od tromblona i granata. Hakija Mršo, sa svojim borcima, branio je neodbranjivu kotu 772, nedaleko od njegove rodne kuće. Tu kuću su mu četnici palili 3 puta tokom rata. Pred tom kućom su mu zaklali oca. Sahranio ga je bez glave.

Hakija Mršo poginuo je u jednoj od najžešċih bitaka koja je vođena 28. decembra 1992. godine. Poginula su dva čuvena ratnika - Hakija Mršo i Remzija Vejo. Hakiju je granata presjekla u pola riječi dok je komandovao motorolom. Njegov brat Sejo uzeo je motorolu i nastavio da komanduje. Onda je ranjen i on, ali je i dalje pozivao saborce da nastave s njim prema koti, gdje ih je i odveo, ranjen i skakutajuċi na jednoj nozi.

Sa druge strane sarajevskog obruča, istovremeno su bili krenuli borci 7. muslimanske. Namjeravali su preko Ilijaša i Vogošċe uċi u Sarajevo ili poginuti. Uzeli su dominantnu kotu Višegrad iznad Ilijaša. Ali pojačanje nikada nije stiglo. Doživjeli su strašnu tragediju. Poginulo je oko 45 boraca. Kad su se vratili nazad, na čelu sa komandirom čete Ramom Durmišem, upali su u Komandu operacije, zarobili oficire odgovorne za slom akcije i pretukli ih. Htjeli su i da ih strijeljaju, ali su u tome bili spriječeni. To je bio prvi i jedini put u minulom ratu da su komandanti Armije RBiH kažnjeni za izgubljene i prodate bitke.

Potpuno ista stvar ponovila se 7. januara 1993. godine kada je Zajko komandovao bitkom. Borci su značajno napredovali. U sumrak tog dana veċ se računalo da ċe Zajkini borci probiti obruč i sresti se sa jedinicama koje su napadale sa vanjske strane obruča, te da ċe Sarajevo tako biti deblokirano. Bio je to samo još jedan san o susretu na vogošċanskoj petlji. Četiri dana kasnije, 12. januara 1993. godine, u bici za Mujkiċa brdo poginuli su Jusuf Gojak i Dubravko Anđeliċ. Gojak je poginuo gotovo na isti način kao i Mršo. Fehim Agiċ Aga, planirao je novi napad 18. februara 1993. godine, ali je narednog dana poginuo na sličan način.

Sve do 12. juna 1993. linije na Žuči nisu pomjerane. Toga dana oslobođena je Mijatoviċa strana i poginuo je Safet Isoviċ; pet dana iza Isoviċa, Safet Zajko; četrdeset dana poslije Zajke poginuli su Enver Šehoviċ i braċa Panjeta...

Na odbrani i deblokadi Sarajeva poginulo je puno boraca Armije BiH - ali su četnički gubici bili nebrojeni.

[Emiremir33]

Autor: Enver Kazaz, januar 1993




Hakija Mršo je rođen 07. januara 1963. godine u Goraždu. Najviše ratno priznanje "Zlatni ljiljan" dobio je 1992. godine. Poginuo je 28. decembra 1992. godine na Mujkića brdu - Sarajevo, na dužnosti komandira čete Ugorsko, koja je pripadala Četvrtom vogošćanskom odredu.

U spomen na njega fudbalski stadion u Vogošći nosi njegovo ime.


Jednom prilikom u komandi našeg štaba zatekao sam se pri ispraćaju boraca iz Sarajeva. Iznenađen što je vidio Mršu, jedan od boraca, stojeći pored mene, šapuće drugom:
- "A ja mislio da je Mršo k'o planina!?"

Zaista djeluje nevjerovatno da se iza takvih podviga i uspjeha nalazi naoko krhak i nježan mladić, gotovo dječijeg sjaja na licu. O Mrši iz sata u sat stižu nove priče; Mršo sam zarobio PAT, Mršo napravio diverziju i kokno pet bradatih životinja, Mršo se uvalio čeetama iza leđa i raznio im zoljom dva-tri rova... Ono što narod priča, kaže mi jedan starina iz Ugorskog, il' je bilo il' će bit'.

Ova mi rečenica danima tutnji u glavi. Da li se u nataloženom starčevom iskustvu ona iskristalisala u istinsko saznanje dosega narodne mudrosti? Da li ova rečenica može biti maksimum kolektivnog predanja. U predanjima o Mrši, ona se potvrđuje kao istina, bar što se tiče onih priča što svoj inspirativni izvor imaju ovdje, na području Ugorskog, Barice, Kobilje Glave.

Sa onim pričama što nastaju u dosadi podrumaških mozgova u bosanskoj prijestonici - stvari stoje nešto drugačije. Daleko od izvora zbivanja, zavučeni u podrume višespratnica, podrumaši kao narodni otpad, svoju slabost i kukavičluk prikrivaju nerealnim pričama.

Mršu sam ganjao gotovo deset dana i na kraju odustao. Jer, stalno u borbi i na položaju, ovaj legendarni komandir rijetko kad ima vremena za predah. Kaže mi Mršin borac:
- "Ako ho'š da ga uhvatiš, moraš se pretvorit' u kozu. Taj ti zna svaku stazu i bogazu; ne mereš ga slijedit'. Ode nekud i samo čuješ: Mršo povalj'o čeete na Zabukvi. A da bi doš'o do čeeta na Zabukvi, moraš se provlačit' k'o glista..."

Nisam ni koza, a, bogami, ni glista, mislim u sebi, ali do Mrše se mora doći. A onda danima tutnji sa svih strana: počele čeete da ginu na Žuči. Borbe traju po cijeli bogovetni dan. Mršo dobija počasti od ministra Pušine, Mršo pravi diverzije, zavlači se u četničku dubinu i otvara put za pad kote 850. Ta diverzija, presudna za naše uspjehe na Žuči, majstorski je odrađena. Privukao se Mršo sa još trojicom odabranih boraca (ostali, priča se, nisu smjeli dalje), pritajio se, a tamo čeete se svađaju.
- "Sumnjivo im šuškanje oko kuće u kojoj su, a - guza im radi, burazeru - pa ne smiju da se mrdnu. Ne vjeruju da smo došli tako blizu. Čujemo kako se svađaju: - 'Izađi ti, ako smiješ, i provjeri ima li koga!', svađaju se četnici! A ja se smrz'o, i, mislim, okružiće nas, majku im" - priča mi Nisko Šehović, jedan od dvojice boraca što su učestvovali u ovoj nevjerovatnoj diverziji:
- "A Mršo, hladan k'o led, smiren, razvuče zolju i 'bum', direktno četama kroz vrata. Jebote, kad ga takvog, smirenog vidiš, misliš - taj može sve! Sve što poželi može napraviti četničkoj bandi. Ali jedan je Mršo. Mi svi drugi smo njegove sjene. Nismo mu ni do članaka" - nastavlja dalje Nisko, inače dobrovoljac MUP-a u borbama na Žuči.

Tako se preklapaju hrabri komandir i njegovo naselje Ugorsko, najisturenija tačka otpora četničkim hordama u Sarajevu. Prosto je nevjerovatno kako se ovo naselje oduprlo četničkim napadima. No, to je priča za sebe. O strahotama koje su prošli stanovnici Ugorskog, Uglješića i Krša, malo, uistinu malo se zna. Grad je maćehinski ulagao u odbranu ovih naselja, ali stanovništvo, prepušteno samo sebi, znalo se organizovati, znalo se odbraniti. Iz takve narodne hrabrosti izrastao je i Hakija Mršo, heroj među herojima - združenih vogošćanskih odreda.

O Mrši će se sigurno pričati još, još će biti njegovih podviga, i čuvenog: "Hoću ih žive!", od kojeg se četnicima sledi krv u žilama, više nego od tromblona i granata. Hakija Mršo, sa svojim borcima, branio je neodbranjivu kotu 772, nedaleko od njegove rodne kuće. Tu kuću su mu četnici palili 3 puta tokom rata. Pred tom kućom su mu zaklali oca. Sahranio ga je bez glave.

Hakija Mršo poginuo je u jednoj od najžešċih bitaka koja je vođena 28. decembra 1992. godine. Poginula su dva čuvena ratnika - Hakija Mršo i Remzija Vejo. Hakiju je granata presjekla u pola riječi dok je komandovao motorolom. Njegov brat Sejo uzeo je motorolu i nastavio da komanduje. Onda je ranjen i on, ali je i dalje pozivao saborce da nastave s njim prema koti, gdje ih je i odveo, ranjen i skakutajuċi na jednoj nozi.

Sa druge strane sarajevskog obruča, istovremeno su bili krenuli borci 7. muslimanske. Namjeravali su preko Ilijaša i Vogošċe uċi u Sarajevo ili poginuti. Uzeli su dominantnu kotu Višegrad iznad Ilijaša. Ali pojačanje nikada nije stiglo. Doživjeli su strašnu tragediju. Poginulo je oko 45 boraca. Kad su se vratili nazad, na čelu sa komandirom čete Ramom Durmišem, upali su u Komandu operacije, zarobili oficire odgovorne za slom akcije i pretukli ih. Htjeli su i da ih strijeljaju, ali su u tome bili spriječeni. To je bio prvi i jedini put u minulom ratu da su komandanti Armije RBiH kažnjeni za izgubljene i prodate bitke.

Potpuno ista stvar ponovila se 7. januara 1993. godine kada je Zajko komandovao bitkom. Borci su značajno napredovali. U sumrak tog dana veċ se računalo da ċe Zajkini borci probiti obruč i sresti se sa jedinicama koje su napadale sa vanjske strane obruča, te da ċe Sarajevo tako biti deblokirano. Bio je to samo još jedan san o susretu na vogošċanskoj petlji. Četiri dana kasnije, 12. januara 1993. godine, u bici za Mujkiċa brdo poginuli su Jusuf Gojak i Dubravko Anđeliċ. Gojak je poginuo gotovo na isti način kao i Mršo. Fehim Agiċ Aga, planirao je novi napad 18. februara 1993. godine, ali je narednog dana poginuo na sličan način.

Sve do 12. juna 1993. linije na Žuči nisu pomjerane. Toga dana oslobođena je Mijatoviċa strana i poginuo je Safet Isoviċ; pet dana iza Isoviċa, Safet Zajko; četrdeset dana poslije Zajke poginuli su Enver Šehoviċ i braċa Panjeta...

Na odbrani i deblokadi Sarajeva poginulo je puno boraca Armije BiH - ali su četnički gubici bili nebrojeni.

Vrlo se malo spominje ,ljudska gromada

[Nekako s proljeća]

@pici može, ako hoće, podijeliti svoja saznanja o fajtu uz rahmetli Kršu. Ovdje ili na temi o Žuči,stvar je izbora.

[pici]

@pici može, ako hoće, podijeliti svoja saznanja o fajtu uz rahmetli Kršu. Ovdje ili na temi o Žuči,stvar je izbora.

Mogu sto da ne, rahmetli Hakiju sam upoznao u okruzenju tj cetnickoj pozadini s druge strane kote 850 tj sa Vogoscanske strane na proplanku tj livadi.Bio je mrak oko 2 ili 3 sata ujutro.Prisao nam je i rekao ugasite cigare cetnici su svuda oko nas.Onda je bio kratak brifig, nas 15 je cuvalo odstupnicu dok je on sa par svojih ljudi otisao da raznese pripremu. Poslije ekspolzije nastao je dar mar, pored mene je bio ja mislim da se zvao Salko i sa sijacem je pucao prema koti ja sam se okrenuo onda prema transeima koji su bili prema njihovoj pripremi i raspalio jer su poceli frcat meci i sa te strane, jedno petnest minuta su frcali i fijukali meci iznad nasih glava i manje eksplozije od rucni bombi a onda kanonada artijerijska iz pravca vogosce... sat sat i pol smo bili zakovani al nikome nije palo na pamet da bjezi a i nemas kud.E da prije nego sto je otisao rekao nam je sacuvajte jedan metak za sebe nedajte da vas zive uhvate. Zavrsilo se to sve, Hakija se pojavi odlicno odradjeno jebali smo im majku sad cemo se pokusati izvuc jer ide nas napad a presjekli smo im kotu tako da ce sigurno da padne a mi moramo odavde inace ce nasi kad probiju zapucat na nas. Gigant.

[pici]

Autor: Enver Kazaz, januar 1993




Hakija Mršo je rođen 07. januara 1963. godine u Goraždu. Najviše ratno priznanje "Zlatni ljiljan" dobio je 1992. godine. Poginuo je 28. decembra 1992. godine na Mujkića brdu - Sarajevo, na dužnosti komandira čete Ugorsko, koja je pripadala Četvrtom vogošćanskom odredu.

U spomen na njega fudbalski stadion u Vogošći nosi njegovo ime.


Jednom prilikom u komandi našeg štaba zatekao sam se pri ispraćaju boraca iz Sarajeva. Iznenađen što je vidio Mršu, jedan od boraca, stojeći pored mene, šapuće drugom:
- "A ja mislio da je Mršo k'o planina!?"

Zaista djeluje nevjerovatno da se iza takvih podviga i uspjeha nalazi naoko krhak i nježan mladić, gotovo dječijeg sjaja na licu. O Mrši iz sata u sat stižu nove priče; Mršo sam zarobio PAT, Mršo napravio diverziju i kokno pet bradatih životinja, Mršo se uvalio čeetama iza leđa i raznio im zoljom dva-tri rova... Ono što narod priča, kaže mi jedan starina iz Ugorskog, il' je bilo il' će bit'.

Ova mi rečenica danima tutnji u glavi. Da li se u nataloženom starčevom iskustvu ona iskristalisala u istinsko saznanje dosega narodne mudrosti? Da li ova rečenica može biti maksimum kolektivnog predanja. U predanjima o Mrši, ona se potvrđuje kao istina, bar što se tiče onih priča što svoj inspirativni izvor imaju ovdje, na području Ugorskog, Barice, Kobilje Glave.

Sa onim pričama što nastaju u dosadi podrumaških mozgova u bosanskoj prijestonici - stvari stoje nešto drugačije. Daleko od izvora zbivanja, zavučeni u podrume višespratnica, podrumaši kao narodni otpad, svoju slabost i kukavičluk prikrivaju nerealnim pričama.

Mršu sam ganjao gotovo deset dana i na kraju odustao. Jer, stalno u borbi i na položaju, ovaj legendarni komandir rijetko kad ima vremena za predah. Kaže mi Mršin borac:
- "Ako ho'š da ga uhvatiš, moraš se pretvorit' u kozu. Taj ti zna svaku stazu i bogazu; ne mereš ga slijedit'. Ode nekud i samo čuješ: Mršo povalj'o čeete na Zabukvi. A da bi doš'o do čeeta na Zabukvi, moraš se provlačit' k'o glista..."

Nisam ni koza, a, bogami, ni glista, mislim u sebi, ali do Mrše se mora doći. A onda danima tutnji sa svih strana: počele čeete da ginu na Žuči. Borbe traju po cijeli bogovetni dan. Mršo dobija počasti od ministra Pušine, Mršo pravi diverzije, zavlači se u četničku dubinu i otvara put za pad kote 850. Ta diverzija, presudna za naše uspjehe na Žuči, majstorski je odrađena. Privukao se Mršo sa još trojicom odabranih boraca (ostali, priča se, nisu smjeli dalje), pritajio se, a tamo čeete se svađaju.
- "Sumnjivo im šuškanje oko kuće u kojoj su, a - guza im radi, burazeru - pa ne smiju da se mrdnu. Ne vjeruju da smo došli tako blizu. Čujemo kako se svađaju: - 'Izađi ti, ako smiješ, i provjeri ima li koga!', svađaju se četnici! A ja se smrz'o, i, mislim, okružiće nas, majku im" - priča mi Nisko Šehović, jedan od dvojice boraca što su učestvovali u ovoj nevjerovatnoj diverziji:
- "A Mršo, hladan k'o led, smiren, razvuče zolju i 'bum', direktno četama kroz vrata. Jebote, kad ga takvog, smirenog vidiš, misliš - taj može sve! Sve što poželi može napraviti četničkoj bandi. Ali jedan je Mršo. Mi svi drugi smo njegove sjene. Nismo mu ni do članaka" - nastavlja dalje Nisko, inače dobrovoljac MUP-a u borbama na Žuči.

Tako se preklapaju hrabri komandir i njegovo naselje Ugorsko, najisturenija tačka otpora četničkim hordama u Sarajevu. Prosto je nevjerovatno kako se ovo naselje oduprlo četničkim napadima. No, to je priča za sebe. O strahotama koje su prošli stanovnici Ugorskog, Uglješića i Krša, malo, uistinu malo se zna. Grad je maćehinski ulagao u odbranu ovih naselja, ali stanovništvo, prepušteno samo sebi, znalo se organizovati, znalo se odbraniti. Iz takve narodne hrabrosti izrastao je i Hakija Mršo, heroj među herojima - združenih vogošćanskih odreda.

O Mrši će se sigurno pričati još, još će biti njegovih podviga, i čuvenog: "Hoću ih žive!", od kojeg se četnicima sledi krv u žilama, više nego od tromblona i granata. Hakija Mršo, sa svojim borcima, branio je neodbranjivu kotu 772, nedaleko od njegove rodne kuće. Tu kuću su mu četnici palili 3 puta tokom rata. Pred tom kućom su mu zaklali oca. Sahranio ga je bez glave.

Hakija Mršo poginuo je u jednoj od najžešċih bitaka koja je vođena 28. decembra 1992. godine. Poginula su dva čuvena ratnika - Hakija Mršo i Remzija Vejo. Hakiju je granata presjekla u pola riječi dok je komandovao motorolom. Njegov brat Sejo uzeo je motorolu i nastavio da komanduje. Onda je ranjen i on, ali je i dalje pozivao saborce da nastave s njim prema koti, gdje ih je i odveo, ranjen i skakutajuċi na jednoj nozi.

Sa druge strane sarajevskog obruča, istovremeno su bili krenuli borci 7. muslimanske. Namjeravali su preko Ilijaša i Vogošċe uċi u Sarajevo ili poginuti. Uzeli su dominantnu kotu Višegrad iznad Ilijaša. Ali pojačanje nikada nije stiglo. Doživjeli su strašnu tragediju. Poginulo je oko 45 boraca. Kad su se vratili nazad, na čelu sa komandirom čete Ramom Durmišem, upali su u Komandu operacije, zarobili oficire odgovorne za slom akcije i pretukli ih. Htjeli su i da ih strijeljaju, ali su u tome bili spriječeni. To je bio prvi i jedini put u minulom ratu da su komandanti Armije RBiH kažnjeni za izgubljene i prodate bitke.

Potpuno ista stvar ponovila se 7. januara 1993. godine kada je Zajko komandovao bitkom. Borci su značajno napredovali. U sumrak tog dana veċ se računalo da ċe Zajkini borci probiti obruč i sresti se sa jedinicama koje su napadale sa vanjske strane obruča, te da ċe Sarajevo tako biti deblokirano. Bio je to samo još jedan san o susretu na vogošċanskoj petlji. Četiri dana kasnije, 12. januara 1993. godine, u bici za Mujkiċa brdo poginuli su Jusuf Gojak i Dubravko Anđeliċ. Gojak je poginuo gotovo na isti način kao i Mršo. Fehim Agiċ Aga, planirao je novi napad 18. februara 1993. godine, ali je narednog dana poginuo na sličan način.

Sve do 12. juna 1993. linije na Žuči nisu pomjerane. Toga dana oslobođena je Mijatoviċa strana i poginuo je Safet Isoviċ; pet dana iza Isoviċa, Safet Zajko; četrdeset dana poslije Zajke poginuli su Enver Šehoviċ i braċa Panjeta...

Na odbrani i deblokadi Sarajeva poginulo je puno boraca Armije BiH - ali su četnički gubici bili nebrojeni.

na boldirano osvrt, kolko god se novinar trudio na nekoj objektivnosti ipak nije iz prve ruke informisan.Cuj prica se... Hakija je bio komandir tu noc i njega se slusalo... on sa trojicom, cetvoricom svojih koji znaju gdje je priprema je otisao jer je tako bio isplaniro, ostali su cuvali odstupnicu i sprjecavali cetnike da dovedu pojacanja i zauzimanje pripreme... jebem ti novinarske bajke i piskaranja, cuj prica se... ko nene na kaHvi... e da rahmetli Hakija pokazao pravac pripreme i rekao nemojte se zajebat pa pucat u tom pravcu jer ce te nas pobiti, pucali smo u svim pravcima sem pripreme, pa sta bog da.

[Nekako s proljeća]

@pici može, ako hoće, podijeliti svoja saznanja o fajtu uz rahmetli Kršu. Ovdje ili na temi o Žuči,stvar je izbora.

Mogu sto da ne, rahmetli Hakiju sam upoznao u okruzenju tj cetnickoj pozadini s druge strane kote 850 tj sa Vogoscanske strane na proplanku tj livadi.Bio je mrak oko 2 ili 3 sata ujutro.Prisao nam je i rekao ugasite cigare cetnici su svuda oko nas.Onda je bio kratak brifig, nas 15 je cuvalo odstupnicu dok je on sa par svojih ljudi otisao da raznese pripremu. Poslije ekspolzije nastao je dar mar, pored mene je bio ja mislim da se zvao Salko i sa sijacem je pucao prema koti ja sam se okrenuo onda prema transeima koji su bili prema njihovoj pripremi i raspalio jer su poceli frcat meci i sa te strane, jedno petnest minuta su frcali i fijukali meci iznad nasih glava i manje eksplozije od rucni bombi a onda kanonada artijerijska iz pravca vogosce... sat sat i pol smo bili zakovani al nikome nije palo na pamet da bjezi a i nemas kud.E da prije nego sto je otisao rekao nam je sacuvajte jedan metak za sebe nedajte da vas zive uhvate. Zavrsilo se to sve, Hakija se pojavi odlicno odradjeno jebali smo im majku sad cemo se pokusati izvuc jer ide nas napad a presjekli smo im kotu tako da ce sigurno da padne a mi moramo odavde inace ce nasi kad probiju zapucat na nas. Gigant.

Hvala ti, kasnije ću lakapo pročitati, da vidim je li mi se uklapau jedan naslov iz BH Dana ''Hvatajte ih žive''. pozz

[pici]

@pici može, ako hoće, podijeliti svoja saznanja o fajtu uz rahmetli Kršu. Ovdje ili na temi o Žuči,stvar je izbora.

Mogu sto da ne, rahmetli Hakiju sam upoznao u okruzenju tj cetnickoj pozadini s druge strane kote 850 tj sa Vogoscanske strane na proplanku tj livadi.Bio je mrak oko 2 ili 3 sata ujutro.Prisao nam je i rekao ugasite cigare cetnici su svuda oko nas.Onda je bio kratak brifig, nas 15 je cuvalo odstupnicu dok je on sa par svojih ljudi otisao da raznese pripremu. Poslije ekspolzije nastao je dar mar, pored mene je bio ja mislim da se zvao Salko i sa sijacem je pucao prema koti ja sam se okrenuo onda prema transeima koji su bili prema njihovoj pripremi i raspalio jer su poceli frcat meci i sa te strane, jedno petnest minuta su frcali i fijukali meci iznad nasih glava i manje eksplozije od rucni bombi a onda kanonada artijerijska iz pravca vogosce... sat sat i pol smo bili zakovani al nikome nije palo na pamet da bjezi a i nemas kud.E da prije nego sto je otisao rekao nam je sacuvajte jedan metak za sebe nedajte da vas zive uhvate. Zavrsilo se to sve, Hakija se pojavi odlicno odradjeno jebali smo im majku sad cemo se pokusati izvuc jer ide nas napad a presjekli smo im kotu tako da ce sigurno da padne a mi moramo odavde inace ce nasi kad probiju zapucat na nas. Gigant.

Hvala ti, kasnije ću lakapo pročitati, da vidim je li mi se uklapau jedan naslov iz BH Dana ''Hvatajte ih žive''. pozz

Mah novinari to uljepsaju i naprave pricu zapravo uljepsavaju i preuvelicavaju ali neosporno je da je Hakija ne heroj nego TITAN, rahmet mu dusi.Imam utisak kad je on poginuo da je sve na zuci stalo.Barem meni tako izgleda.Jos toga ima uz akciju kad se sad prisjetim, medju nama je bila i jedna djevojka imala punu torbu zavoja i tufera, toliko je bila tvrdoglava da ide s nama da smo na kraju popustili, zvali smo je zuta radi plave kose.Sad polako se pocinjem prisjecat... Mrso na proplanku, zapravo krenuli smo da zapalimo cigare i on tiho nam sapuce gasi cigare cetnici su blizu... neko je progovorio tiho a gdje su on se samo pridignu jer smo cucali i lezali na toj livadi.Rukom poce pokazivat i govori tu, tamo tu, tamo, zapravo svuda oko nas... e tad smo skontali zasto je to bilo tajnovito i rekli nam da poskidamo sa sebe sve sto zvecka i sto je tesko za ponjet, samo bombe, municija i kalasi, svjetlece metke obavezno izbaciti i samo iskusni borci.Mladji sto su bili ostali su u stabu jedino je zuta bila tvrdoglava ko mazga i htjela ici.Na proplanku docekali su nas Mrso i jos trojica a bilo je jos njegovih. Ja mislim da se zvao Salko(nek mi oprosti ako je ziv) nosio je sijac, on je bio iz Mrsine jedinice.Priprema ta je bila od nas na jedno pedesetak metara mozda i blize, bio je mrak pa nisam tacno vidio udaljenost.Znaci kratki dogovor, posto nismo znali teren,Mrso je onda rasporedio nas uz mali potocic a oko njega drvored, rekao da ne pucamo prema pripremi tj u tom pravcu da nebi njih pogodili i da cekamo detonaciju i da raspalimo sa svim samo jedan metak cuvajte za sebe, nedajte da vas uhvate zive.To je zadnje sto je rekao a onda se tiho sa svojim ljudima poceo da prikrada preko proplanka i usao u sumicu. Cekali smo jedno petnaestak minuta mozda i manje i onda gruuhhh pa opet i tad je pocelo da se ori od pucnjave.Sijac pored mene je dero prema koti a i ovi su derali prema nama, najvjerovatnije su skontali da smo im prisli s ledja.U nekom momentu metci koji su fijukali i tupkali u zemlju nekako su mi poceli dolaziti i sa ledja... neko doviknu idu na nas slledja i ja sam se okrenuo i zalego i poceo pucat u pravcu vogosce. Onda su pocele eksplozije, poceli smo se gadjati bombama al najvise je iz pravca kote pocele da sjevaju eksplozije... bilo je par krikova a ovi moji se derali zuta jesi dobro, zuta jesi ok, zuta, zuta... ja pola toga nisam cuo od svog kalasa i sijaca koji je bio pored mene.To je trajalo jedno ofrlje petnest minuta il pola sata, nisam imao sat da stopam.E onda dernek, artijerija, prage, patovi, vberovi sta ja znam sta nije bilo to je zemlja se tresla, zagnjurio sam glavom u potocic i pomislio odo bogu na istinu... i odskako sam iz tog potoka od zemlje ja mislim i po pola metra metar, toliko su jake detonacije bile.Stade sve, tajac... prebrojavamo se tiho kad Mrso iskrsnu sa svojima i svaka cast odlicno odradjeno jebali smo im mater, kota pada odsjeceni su itd itd da nedavim dalje.


Kako smo uspjeli uci u neprijateljsku pozadinu???... na slavici sam procitao da su dva rova bila danima prazna kod elektricnog stuba, tu smo i prosli i da je Mrso prokuzio da ne dolaze tu i par puta se provukao i izvidio im pripremu i tako je nastao taj plan... samo sto mu je trebalo ljudi za taj plan jer nije htio da upadne u okruzenje pa su nas zvali i tako sve i bi.pozz

[zigson]

De pojasni bgt ako hoces da budes uzet/a za ozbiljno

Da ti ja pojasnim?
Gdje si TI bio u to vrijeme?
Ako nisi bio u Sa, ne mogu ja to tebi pojasniti. Eo da probam

Imali smo rtv (za nevjerovati, u danima kada smo imali struju), imali smo borce (a i familiju u prvim redovima) koji su se vraćali kućama povremeno, pa bi nam rekli trenutno stanje...a imali smo i radio amatere koji su izvještavali s lica mjesta.
Znam jer sam bila 4 godine u Sarajevu i znam da smo namjerno izgubili neke pozicije od presudnog značaja za deblokadu Sarajeva (ne znam zašto, ali pretpostavljam).
Jer smo slušali sve moguće stanice kada su se napadi dešavali, pa znam da smo se povlačili iz nepoznatih razloga sa lokacija koja su već bila osvojena.
I znam da je Grbavica mogla biti oslobodjena, da nije bilo naredbe za povlačenjem.
Znam jer smo bili na TPK da izvučemo maminu sestru i odvedemo je u Centar.
Znam jer mi rođak zvoni na svakom metal detektoru, jer su mu se geleri sjedinili s tijelom.
Znam, jer smo sjedili oko radia i vrištali od sreće kada su javili da smo zauzeli Vraca i da je Grbavica slobodna...a onda su javili da nismo i da se povlačimo (nemam zapise sa radia na žalost, imam samo sjećanje)
Ono što Ne znam je tko nas je prodao, da li nas je prodao i zašto.

Civili su bili meta, o čem ti pričaš. Bez civila i civilnih ciljeva u Sarajevu bi srpska vojska bila pregažena.
Da nije bilo civila bilo bi vojska na vojsku, pa kome obojci i kome opanci.
Ovako smo bili vezani da (ne)reagujemo, jer su civili bili u gradu (i civili na Grbavici kao žrtveni janjci) i svaka naša akcija je bila popraćena salvom granata po civilnim ciljevima i dejstvom snajperista.
Da su civili otišli, umjesto što su bili primorani da idu na posao, po vodu i hranu (iz opet nepoznatih razloga, ratno stanje, a ljudi moraju na posao je bilo vrlo čudno) (da su ih agresori srpska vojska pustili, a znamo zašto ih nisu pustili), nitko nas nebi zaustavio.
Civili su bili strateški cilj srpske akavojske, za osvajanje grada. Ono, udri po civilima, jer nema se damu udarati s vojskom.

Da li ćeš me ti uzeti za ozbiljno ili ne, živo me nije briga.
Odgovorih jer mi bi ćeif.

Ma nisam te to pitao uopste, dzaba ti roman napisa Bgm. za ovo " " sam te pitao, pa odgovori ako ti opet bude cejf

[exliberal-ex]

Da ti ja pojasnim?
Gdje si TI bio u to vrijeme?
Ako nisi bio u Sa, ne mogu ja to tebi pojasniti. Eo da probam

Imali smo rtv (za nevjerovati, u danima kada smo imali struju), imali smo borce (a i familiju u prvim redovima) koji su se vraćali kućama povremeno, pa bi nam rekli trenutno stanje...a imali smo i radio amatere koji su izvještavali s lica mjesta.
Znam jer sam bila 4 godine u Sarajevu i znam da smo namjerno izgubili neke pozicije od presudnog značaja za deblokadu Sarajeva (ne znam zašto, ali pretpostavljam).
Jer smo slušali sve moguće stanice kada su se napadi dešavali, pa znam da smo se povlačili iz nepoznatih razloga sa lokacija koja su već bila osvojena.
I znam da je Grbavica mogla biti oslobodjena, da nije bilo naredbe za povlačenjem.
Znam jer smo bili na TPK da izvučemo maminu sestru i odvedemo je u Centar.
Znam jer mi rođak zvoni na svakom metal detektoru, jer su mu se geleri sjedinili s tijelom.
Znam, jer smo sjedili oko radia i vrištali od sreće kada su javili da smo zauzeli Vraca i da je Grbavica slobodna...a onda su javili da nismo i da se povlačimo (nemam zapise sa radia na žalost, imam samo sjećanje)
Ono što Ne znam je tko nas je prodao, da li nas je prodao i zašto.

Civili su bili meta, o čem ti pričaš. Bez civila i civilnih ciljeva u Sarajevu bi srpska vojska bila pregažena.
Da nije bilo civila bilo bi vojska na vojsku, pa kome obojci i kome opanci.
Ovako smo bili vezani da (ne)reagujemo, jer su civili bili u gradu (i civili na Grbavici kao žrtveni janjci) i svaka naša akcija je bila popraćena salvom granata po civilnim ciljevima i dejstvom snajperista.
Da su civili otišli, umjesto što su bili primorani da idu na posao, po vodu i hranu (iz opet nepoznatih razloga, ratno stanje, a ljudi moraju na posao je bilo vrlo čudno) (da su ih agresori srpska vojska pustili, a znamo zašto ih nisu pustili), nitko nas nebi zaustavio.
Civili su bili strateški cilj srpske akavojske, za osvajanje grada. Ono, udri po civilima, jer nema se damu udarati s vojskom.

Da li ćeš me ti uzeti za ozbiljno ili ne, živo me nije briga.
Odgovorih jer mi bi ćeif.

E sto ga ti nadrobi ovdje....ti znas bolje jer si slusala sta se prica na radiu....cuj civili su bili razlog sto se sarajevo nije deblokiralo.
Da je Alija dozvolio izlazak civila ( sto mu je predlagano) sta mislis da bi se desilo...sta mislis da bi muski radili, branili prazan grad ili se ispalili prema svojim familijama....

de ba nepricaj bajke

[exliberal-ex]

@pici
kako se zvala ona medicinska sestra srpinja je bila iz prve motorizovane...poznato prezime, sva joj familija bila na srpskoj strani...meni je stelili...

nemogu sad da se sjetim imena nikako, otisla je bila na zivcima kad su srbi uzeli golo brdo nazad.
sanitet je bio u vojvodinoj kuci ako me sjecanje jos sluzi i nasli su je kako vristi, nasla se sama ostavljena u kuci punoj mrtvih od proslog dana i tad je dozivila nervni slom
(tad su zavalili policiju iz Novog Sarajeva , doveli ih navece da povezu pale linije i ostavili ih na ledini, kad je svanulo srbi is skontali i desetkovali ih. posto je bilo konstantno bombardovanje nisu mogli mrtve da prevoze nego is samo donosili u njen sanitet )
nisam je poslije toga vidio.

[pici]

@pici
kako se zvala ona medicinska sestra srpinja je bila iz prve motorizovane...poznato prezime, sva joj familija bila na srpskoj strani...meni je stelili...

nemogu sad da se sjetim imena nikako, otisla je bila na zivcima kad su srbi uzeli golo brdo nazad.
sanitet je bio u vojvodinoj kuci ako me sjecanje jos sluzi i nasli su je kako vristi, nasla se sama ostavljena u kuci punoj mrtvih od proslog dana i tad je dozivila nervni slom
(tad su zavalili policiju iz Novog Sarajeva , doveli ih navece da povezu pale linije i ostavili ih na ledini, kad je svanulo srbi is skontali i desetkovali ih. posto je bilo konstantno bombardovanje nisu mogli mrtve da prevoze nego is samo donosili u njen sanitet )
nisam je poslije toga vidio.

ne znam stvarno i ova zuta sto je bila sanitet sa nama zaboravio sam joj ime, Ivana ili Dragana slagat cu, bio je i Zoka odlican diverzant jedan od najboljih, Zoran mu je pravo ime, moj badzo mada on ne voli da ga se zove da je Srbin neg Bosanac, on je u Vikicevcima bio a citava mu familija na drugoj strani, mladji brat mu bio u cetnicima, mater na palama, zvali ga da predje kod njih nije htio.Žuč je u tom periodu bio sinonim otpora jer se je jedino tu probijalo i islo dalje.Nek mi ne zamjere ostale brigade al na zuci je bio pakao sto jest jest.

[PM72]

Pici,

nema ti ko šta zamjeriti - govoriš istinu.Žuč je bila najgore ratište.Za razliku od "penzionerskih" linija kao što je bila ona na Borijama ili u Vojničkom (garaže) gdje je bio plin razveden po bunkerima.

[TheMule]

2. Viteska je imala tri bataljona ako se sjecam, izglubila je jedan citav bataljon ljudi (oko 500) tokom opsade i izlaska na Treskavicu.
Pici je bio u Prvoj kolko kontam, i tamo su vjerovatno imali slicnu broj zrtava, iako su i neprijatelji ostavljali kosti po Zuci i podnozju brda.

[Emiremir33]

@pici
kako se zvala ona medicinska sestra srpinja je bila iz prve motorizovane...poznato prezime, sva joj familija bila na srpskoj strani...meni je stelili...

nemogu sad da se sjetim imena nikako, otisla je bila na zivcima kad su srbi uzeli golo brdo nazad.
sanitet je bio u vojvodinoj kuci ako me sjecanje jos sluzi i nasli su je kako vristi, nasla se sama ostavljena u kuci punoj mrtvih od proslog dana i tad je dozivila nervni slom
(tad su zavalili policiju iz Novog Sarajeva , doveli ih navece da povezu pale linije i ostavili ih na ledini, kad je svanulo srbi is skontali i desetkovali ih. posto je bilo konstantno bombardovanje nisu mogli mrtve da prevoze nego is samo donosili u njen sanitet )
nisam je poslije toga vidio.

ne znam stvarno i ova zuta sto je bila sanitet sa nama zaboravio sam joj ime, Ivana ili Dragana slagat cu, bio je i Zoka odlican diverzant jedan od najboljih, Zoran mu je pravo ime, moj badzo mada on ne voli da ga se zove da je Srbin neg Bosanac, on je u Vikicevcima bio a citava mu familija na drugoj strani, mladji brat mu bio u cetnicima, mater na palama, zvali ga da predje kod njih nije htio.Žuč je u tom periodu bio sinonim otpora jer se je jedino tu probijalo i islo dalje.Nek mi ne zamjere ostale brigade al na zuci je bio pakao sto jest jest.

Citav taj dio od Sokolja do platoa Zuci bio je pakao ,svaka vam cast ,to sve izdrzati plus kontra ofanzive praviti.Saobracajni fakultet isto ....

[Arachnoidea]

Privuce mi paznju taj dio oko 7.muslimanske i napada na komandu pa sam uspio nesto da iskopam. Koliko ovdje ima istine?

Tekst: Ratni reporter Šefko Hodžić

Pobuna mudžahedina

Bez obzira na stradanje boraca 7.muslimanske brigade, odnosno borbenih muslimanskih grupa, u kojima je bilo najviše mudžahedina iz arapskih zemalja i Turske, niko na IKM operacije „Koverat“ u Bucima nije očekivao da će se dogoditi nova drama. U izvještaju koji je komandant Kadir Jusić 1. januara 93. godine poslao Glavnom štabu Vrhovne komande, piše da se Drugi bataljon 7. muslimanske brigade 28.decembra neorganizovano povlačio, i da su, zbog njihovog stava o ranjenicima, svi ostavljeni, tako da je „veći dio ranjenika ostao u borbenom rasporedu neprijatelja do kojih nije bilo moguće doći poslije povlačenja jedinica“.

Sanitet i jedinice koje su 28. decembra bile upućene na ratište, prije mraka su uspjele da izvuku dvadesetak boraca, od kojih je nekoliko umrlo. Izvlačenje ranjenika je bilo otežano jer su srpske snage napadale i sanitetska vozila, pa je, prema Jusićevim riječima, jedan ljekar ranjen i zapaljeno jedno sanitetsko vozilo.

Jedinice Drugog bataljona 7. muslimanske su se oko pet popodne 28. decembra počele okupljati oko IKM operacije „Koverat“ u Bucima i Jusić je naredio komandantu brigade Mahmutu Karaliću da zajedno sa načelnikom Štaba Brigade Asimom Koričićem i komandantom bataljona Šerifom Patkovićem održi sastanak sa borcima i „da utvrdi stanje i razloge povlačenja.“

„Nakon pola sata“, kaže Kadir Jusić, „došao mi je Karalić i rekao: „Komandante, halali, ali borci više ne žele da učestvuju u borbi, nego hoće pješke da se vrate u Zenicu“. Naredio sam da se jedinica smjesti u sportsku halu u Visokom, Dobili su večeru i čaj.“

Ali, noć nakon bitke, borci 7. muslimanske, koji su bili desetkovani, bili su bijesni na Komandu operacije „Koverat“ što im, čim su probili linije, nije poslala drugi ešalon.

I u toj pregrijanoj atmosferi među borce 7.muslimanske dolazi njihov bivši saborac Emir Redžić Tara, koji im je, kako je Jusić naveo u izvještaju, govorio „da će uvijek imati puno gubitaka dok ih vode takvi kakvi ih vode“. Uz to, počele su da kruže priče da su stranci, šehidi, čija su tijela izvučena, imali dosta novca i da im je novac odnesen.

Narednog dana, Jusić je poslao Koričića među borce da ih ubijedi da ponovo krenu u borbu. I dok su članovi Komande operacije „Koverat“ očekivali da se pojave borci 7. muslimanske i planirali na koji pravac da ih ponovo upute, oko IKM je nastala pucnjava.

Komandu je napala i okupirala je grupa pobunjenih boraca i mudžahida 7.muslimanske na čelu sa Ramom Durmišem, komandirom čete iz Travnika, čiji su borci najviše i stradali u jučerišnjim borbama. Njihov bijes je bio usmjeren na kompletnu komandu, pa i sanitet „zbog opljačkanog novca“ , a najviše na komandanta operacije „Koverat“ Kadira Jusića.

Durmiš je sa grupom upao i u operativnu salu Komande, gdje su se nalazili Nehru Ganić, Fuad Smailbegović, Šerif Patković i još neki i ispalio rafal u plafon. Odmah su prijetili strijeljanjem zbog izdaje i pitali: „Gdje su naši šehidi i gdje je novac?“ Govorili su kako je iz džepova šehida odneseno 40.000 maraka! Tražili su Kadira, komandanta operacije „Koverat“, kao glavnog krivca za sve. Jusić je bio u susjednoj kancelariji, ali njega nisu poznavali. Znali su samo njegovo ime. Nehru Ganić je pokušao da ih smiri. „Jesi li ti Kadir?“ – pitali su ga. Kad im je rekao da nije, nije im bio interesantan, ali je bio nakautiran.

Ramo i njegovi pobunjeni mudžahidi, uglavnom domaći, kojih je bilo tridesetak, „legitimisali“ su kompletan muški sastav Komande operacije „Koverat“ i sanitet, te kako niko od njih nije bio Kadir, većinu su puštali. Ali, svako je za uspomenu dobio udarac šakom, nogom ili kundakom. Durmiš je kasnije pričao kako im niko od tih komandanata i vojnika na IKM nije pružio otpor. Nije ni kompletna jedinica vojne policije koja je slučajno naišla i koju su razoružali. Tek kad su upali u sanitet, pred njih je izašla jedna doktorica koja je zauzela „borilački stav“ i bila spremna da se s njima tuče.

Mudžahidi 7. muslimanske pod komandom Rame Durmiša uhapsili su komandanta srednjeg pravca operacije „Koverat“ Fuada Smailbegovića i svog komandanta bataljona Šerifa Patkovića i još neke koje su ugurali u kombi da ih vode na strijeljanje. Nastavili su da traže Kadira Jusića.

Jusić je čuvši galamu, izašao ispred komande i pokušao da smiri situaciju. „I ti si nam potreban“, rekli su mu i uhapsili ga. Strpali su ga u kola, a da i nisu znali da su uhapsili čovjeka koga traže. „Šta se ovo događa?“ , pisao je Jusić dvojicu pobunjenika koji su ga čuvali. „Traže nekog Kadira“, rekli su mu.

Ljut što nisu našli „komandanta Kadira“, u kola u kojima je sjedio Jusić, ušao je – Ramo Durmiš i naredio da voze „sve na strijeljanje“. Tada se Jusić osmjelio i započeo razgovor sa Durmišem. „Ramo, bola, šta je ovo?“, rekao je. „Da četnici znaju, likovali bi.“ „Šta tebe briga za četnike? I ko si ti?“ – pitao ga je Ramo. „Ja sam komandant Opštinskog štaba Visoko Jusić“, odgovorio je. „Pa, šta ćeš ti ovdje?“ – pitao je Ramo. „Čuo sam da ste imali problema u borbi, pa sam došao da vidim šta vam mogu pomoći“. Ne shvatajući da razgovara sa Kadirom, Durmiš je naredio vozaču da stane.

„Ovaj nam ne treba“, rekao je. Okrenuo se Kadiru Jusiću i naredio: „Napolje“.

Smailbegoviću i Patkoviću se, takođe, ništa nije dogodilo. Smailbegović je rekao Rami: „Ne budalesaj, Ramo! Neću ovako da poginem! Ako treba da ginem, idem u borbu da poginem kao čovjek“. Neki su se borci zauzeli i za Patkovića. Rekli su Rami: „Ne njega, on je bio s nama!“

Drama je mogla da preraste u novu tragediju. Jer, Komanda operacije „Koverat“ u Bucima odmah je obavjestila Komandu 3. korpusa o pobuni mudžahida. U Trećem korpusu je nastala uzbuna i hitno su pozvane dvije jedinice kojima je naređeno da milom ili silom deblokiraju zatočenu Komandu operacije „Koverat“. Ali, Kadir Jusić je procijenio da će doći do krvavog obračuna i zatražio je da se jedinice povuku.

O tome kako se drama završila, napisao je Jusić u informaciji „o ponašanju dijela boraca Drugog bataljona 7. muslimanske brigade“ 1. januara 93. godine. On je pisao:

„Upornim razgovorima, a kasnije angažovanjem komandanta 7. muslimnske Karalića tenzije su postepeno smirivane i neđeno je rješenje da se obezbijede autobusi za njihovo prebacivanje u Zenicu, što je i učinjeno“.

Narednog dana Radio Ilijaš je nepekidno objavljivao informaciju da su mudžahedini 7. muslimanske ubili komandanta Kadira Jusića i da mu kroz Visoko nosaju glavu nabijenu na kolac.

U operaciji „Koverat“ poginulo je 29 boraca 7. muslimanske i između 10 i 15 stranih mudžahida.

Znaju se imena poginulih ratnika Sedme. To su: Emir Adilović, Munib Agić, Senad Ajkunić, Fahrija Bašić, Muris Belagić, Ahmet Ćerimić, Jazid Dervišić, Adnan Halep, Vehid Hašani, Sifet Karalić, Amir Karalić, Armin Kovač, Edin Lendo, Amir Mujić, Osman Muratović, Muhamed Novalić, Esad Orlović, Emsadet Perenda, Ramo Perenda, Hajrudin Ramić, Haris Ramić, Muharem Salkica, Fuad Sarač, Semir Selman, Semir Sinanović, Osman Smajić, Hasan Čišman, Mustafa Čišman i Sulejman Tarakčija.

„Mudžahidi iz inostranstva nisu nam otkrivali imena“ kaže Halil Brzina. „Od nas su tražili da s nama učestvuju u bitkama, a poslije bitke bi odlazili od nas. Dugo smo mislili da ih je u operaciji „Koverat“ poginulo sedam. Ali, uvjeravaju me ljudi koji su s njima učestvovali u bici da ih je poginulo između 10 i 15.“

[tempuser]

ne znam stvarno i ova zuta sto je bila sanitet sa nama zaboravio sam joj ime, Ivana ili Dragana slagat cu, bio je i Zoka odlican diverzant jedan od najboljih, Zoran mu je pravo ime, moj badzo mada on ne voli da ga se zove da je Srbin neg Bosanac, on je u Vikicevcima bio a citava mu familija na drugoj strani, mladji brat mu bio u cetnicima, mater na palama, zvali ga da predje kod njih nije htio.Žuč je u tom periodu bio sinonim otpora jer se je jedino tu probijalo i islo dalje.Nek mi ne zamjere ostale brigade al na zuci je bio pakao sto jest jest.

Jel s Grbavice i jel mu stari doktor?

[strucnjakdemagog]

Kako smo uspjeli uci u neprijateljsku pozadinu???... na slavici sam procitao da su dva rova bila danima prazna kod elektricnog stuba, tu smo i prosli i da je Mrso prokuzio da ne dolaze tu i par puta se provukao i izvidio im pripremu i tako je nastao taj plan... samo sto mu je trebalo ljudi za taj plan jer nije htio da upadne u okruzenje pa su nas zvali i tako sve i bi.pozz

Ovuda ste prošli?

Ovo ti je dalekovod na 830, iza njega je 850. Desno ti je Golo brdo, lijevo se silazi u Ugorsko kod Šabanove kuće. Fakat mi nije jasno kud ste prošli, ali svakako respect.

Znaš li bar otprilike koji je mjesec bio? Novembar ili decembar '92?

[pici]

ne znam stvarno i ova zuta sto je bila sanitet sa nama zaboravio sam joj ime, Ivana ili Dragana slagat cu, bio je i Zoka odlican diverzant jedan od najboljih, Zoran mu je pravo ime, moj badzo mada on ne voli da ga se zove da je Srbin neg Bosanac, on je u Vikicevcima bio a citava mu familija na drugoj strani, mladji brat mu bio u cetnicima, mater na palama, zvali ga da predje kod njih nije htio.Žuč je u tom periodu bio sinonim otpora jer se je jedino tu probijalo i islo dalje.Nek mi ne zamjere ostale brigade al na zuci je bio pakao sto jest jest.

Jel s Grbavice i jel mu stari doktor?

ne nije... ma nema veze, uglavmo, ziv je i radi, posjecuje staru i burazera a i oni mu dodju vamo...

Kako smo uspjeli uci u neprijateljsku pozadinu???... na slavici sam procitao da su dva rova bila danima prazna kod elektricnog stuba, tu smo i prosli i da je Mrso prokuzio da ne dolaze tu i par puta se provukao i izvidio im pripremu i tako je nastao taj plan... samo sto mu je trebalo ljudi za taj plan jer nije htio da upadne u okruzenje pa su nas zvali i tako sve i bi.pozz

Ovuda ste prošli?

Ovo ti je dalekovod na 830, iza njega je 850. Desno ti je Golo brdo, lijevo se silazi u Ugorsko kod Šabanove kuće. Fakat mi nije jasno kud ste prošli, ali svakako respect.

Znaš li bar otprilike koji je mjesec bio? Novembar ili decembar '92?

dalekovod sam vidio u mraku, moguce da smo tu prosli, vodio nas je jedan iz Mrsine ekipe... bila je staza tj puteljak i isli smo uz sami rub puta posto je sve bilo minirano, u koloni jedan iza drugog na odstojanju desetak metara... kad je sve odradjeno vratili smo se istim putem... mislim da su cete bile u debelom sjebu, gdje, ko, kako, kada... a imali smo i dosta srece... uglavnom Hakija je to dobro prokontao, jest rizik bio ogroman al eto uspjelo je.

datum je bio kad je kota pala ujutro oko pola cetri je bila akcija na pripremu, nasi su trebali cik zorom da krenu kad se mi izvucemo... ja mislim nisam siguran da je napad poceo oko pola deset i da je vrlo brzo uzeto u toku sat-dva... to bi trebalo biti da je decembar... evo vidim da je 9 decembar bilo oslobodjenje kote to je bilo 8 na 9 decembar... jer smo oko 22h sa vrha ciglana isli sve pjeske tamo smo stigli oko 2il 3 h ujutro znaci pjesacili smo podobro... nadjoh neku kartu i ovo crveno je otprilike gdje smo se nalazili... znaci kad iz pravca vogosce gledam prema koti s lijeve strane u daljini je bio dalekovod, bila je neka kuca izgranatirana desno livada pa suma i njihova priprma, u sredini drvored i mali uski potok koji je sbio tu...


e da i sa blagovca je artijerija sibala po nama sad se sjetih kad procitah, blagovac jebali sebi sve, vbr im je bio tamo... strava.

[pici]

sad si me zbunio... s desne strane smo prosli ne sa lijeve... jer siguran sam da nam je vogosca bila desno, dalekovod je bio na samom pocetku i njega smo prosli i usli im s ledja. a jebiga sad bas se preznoji kontajuci i prisjecajuci se... mrak je bio bas se tesko sjetiti terena, cak se ne sjecam ni hodanja cetri sata samo jednom stali u nekoj kuci sjeli odmorili jer nas je tu cekao vodic... mah davno bilo ne ponovilo se.

[Ramzess Veliki]

Privuce mi paznju taj dio oko 7.muslimanske i napada na komandu pa sam uspio nesto da iskopam. Koliko ovdje ima istine?

Dio 7 muslimanske koji se pobunio, kako sam cuo ostali su u Visokom nakon tog incidenta, tacnije u Mostru, zvali su ih "Frkini" po komandiru Frki, ne znam mu puno ime. Znam da ih je narod simpatisao. Istina je da drugi esalon nije bio poslat. Prvi esalon je izbio iznad Ilijasa i vec su gledali Zuc, i cekali su da drugi esalon prodje jer su vec izgubili previse ljudi za samostalno napredovanje. Zasto drugi esalon nije krenuo iz Visokog kad je tamo bio stacioniran za tu svrhu, zasto je borcima sa Zuci tek sutradan izdata naredba za napad kad se prvi esalon vratio sa zauzetih polozaja dan ranije pod pritiskom pristiglih agresorskih pojacanja ... to bi trebalo pitati one koji su dobili takva naredjenja, ocito iz vrha komande, odnosno Alije jer se bez njega nista nije radilo.
Mi koji smo bili u Sarajevu znamo da su sve "deblokade" bile lazne, da se narodu zamazuju oci, a da bi se isti drzali kao talac politike "Jadni mi u okruzenju, please World help ..." ... a bilo je tu i licnog bogacenja, sverca i isisavanja para od sarajlija. Jednom je neko rekao da ce se grad osloboditi kad u njemu nestane para. Stvarala se prica kao evo pokusali smo deblokadu, nije uspjelo, nemamo snaga neprijatelj jak ... za raju kao opravdanje. Ma nije Alija htio da oslobodi Sarajevo, dok ga potpuno ne stavi pod kontrolu SDA. Danas vidimo rezultate te ratne politike.

[Tromblon]

ne znam stvarno i ova zuta sto je bila sanitet sa nama zaboravio sam joj ime, Ivana ili Dragana slagat cu, bio je i Zoka odlican diverzant jedan od najboljih, Zoran mu je pravo ime, moj badzo mada on ne voli da ga se zove da je Srbin neg Bosanac, on je u Vikicevcima bio a citava mu familija na drugoj strani, mladji brat mu bio u cetnicima, mater na palama, zvali ga da predje kod njih nije htio.Žuč je u tom periodu bio sinonim otpora jer se je jedino tu probijalo i islo dalje.Nek mi ne zamjere ostale brigade al na zuci je bio pakao sto jest jest.

Jel s Grbavice i jel mu stari doktor?

Da li se taj sigurno zvao Zoran?

[strucnjakdemagog]

sad si me zbunio... s desne strane smo prosli ne sa lijeve... jer siguran sam da nam je vogosca bila desno, dalekovod je bio na samom pocetku i njega smo prosli i usli im s ledja. a jebiga sad bas se preznoji kontajuci i prisjecajuci se... mrak je bio bas se tesko sjetiti terena, cak se ne sjecam ni hodanja cetri sata samo jednom stali u nekoj kuci sjeli odmorili jer nas je tu cekao vodic... mah davno bilo ne ponovilo se.

Ako ste daleko odmakli od dalekovoda i ako si mogao vidjeti cijelu Vogošću s desne strane, znam gdje ste bili. To je kota 772, odnosno Mujkića brdo.

[pici]

sad si me zbunio... s desne strane smo prosli ne sa lijeve... jer siguran sam da nam je vogosca bila desno, dalekovod je bio na samom pocetku i njega smo prosli i usli im s ledja. a jebiga sad bas se preznoji kontajuci i prisjecajuci se... mrak je bio bas se tesko sjetiti terena, cak se ne sjecam ni hodanja cetri sata samo jednom stali u nekoj kuci sjeli odmorili jer nas je tu cekao vodic... mah davno bilo ne ponovilo se.

Ako ste daleko odmakli od dalekovoda i ako si mogao vidjeti cijelu Vogošću s desne strane, znam gdje ste bili. To je kota 772, odnosno Mujkića brdo.

da vidjela su se svjetla i vogosca... jebemlili ga meni je kota kota, uglavnom je receno idemo na vogoscu, onda smo podobro usli cetama za ledja ako je mujkica brdo e sad ta priprema gje je tacno bila na toj karti ne znam uglavnom kota 850 je taj dan pala... ako nas je Hakija uvukao na mujkica brdo onda je to... ono ne znam... ma jedan od najboljih boraca u ARBiH ako ne i najbolji... zaista... pozzz.

[redhat]

ovdje se provlaci teza da je ”Grbavica mogla biti oslobođena da nije došla naredba za povlačenjem”...
Kao prvo,ako si dobio naredbu da se povučes znači da si zauzeo tu teritoriju a to u slucaju Grbavice nikad nije bilo...
Zatim,uporno se provlači teza da su naši bili zauzeli Vraca...sto također nije bilo.Ko fol Alija naredio.
Nase snage jesu jednom ”prodrle” u dvije ulice ali kako su ušli tako su se i vratili.Stihijski.Vraca i Grbavica su golemo područje a zauzimanje na pola sata 200 metara teritorije nista ne znaci.To je bilo u doba ulicnih straza,nije bilo rovova,transeja i konkretne crte razdvajanja.Na Jevrejskom groblju bile su grupe prekaljenih i vrlo sposobih četnika koje je predvodio Aleksić a nase snage nisu imale puno uspjeha u direktnim sukobima s njima

Pozdrav svima a pogotovo ovim "starim lavovima" koji su se borili i učestvovali u odbrani. To što je učinjeno pod okolnostima kakve su bile je neopisivo i za vječno poštovanje. Pročitao sam na ovoj i na još par tema svaki post čisto da obnovim gradivo i dobijem odgovore na neka pitanja jer sam bio učesnik i svjedok svega što se dešavalo u periodu 92-95 - nisam nosio pušku jer sam bio premlad ali dovoljno star da znam šta se dešava i zašto.
Elem, to je uvod jer prvih put pišem na ovoj temi a na vracama sam proveo i prve barikade, pa i one druge, pa sam potom dočekao i Batka i Aleksićev štab u bivšem "Viktoriju", bele orlove, šešeljevce, tenkove na zaobilaznici i ostalu bagru itd itd.
Referiram se na upad naših snaga na vraca koji se zaista desio i to se desio kad se već sve dobro zakuhalo, kraj maja čini mi se 1992. godine kad su u bivšoj Petrovačkoj na tranzitu (današnja Avde Smajlovića) naše policijske snage nakon dobrog puškaranja uletile u naselje. Tu sam bio svjedok naših momaka koji su se nakon možda pola sata povukli poprilično zbunjeni i čak se sjećam da smo jednog pitali šta i kako i da je zbunjen vojnik odgovorio da smo došli skoro do spomenika na vracama ali da evo dolazi naredba da se povuku.
Ko kako zaista ne znam vjerovatno kao ni ovaj vojnik koga smo pitali, moguće da je to bilo vojno neodrživo ali sam svjedok da je tako zaista bilo.
Nakon višesatnihi borbi i puškaranja naši stvarno jesu uletili na vraca i povukli se.