Neodlucni gospodar: kontradikcije politike Evropske unije prema
Bosni i Hercegovini
Eldar Sarajlic,
Fondacija Heinrich Böll, Ured za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo 2008.
U posljednjih nekoliko godina u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini uvrijezila
se specificna politicka dihotomija kojom se zeli opisati povijesno-politicki razvoj
zemlje nakon brutalnog rata koji je obiljezio prvih nekoliko godina njene savremene
medjunarodne egzistencije. Koristeci odrednice dvaju gradova – jednog u Sjedinjenim
Americkim Drzavama a drugog u srcu Evrope – tom dihotomijom se zeli uspostaviti
matrica promisljanja politickog bivstva Bosne i Hercegovine i dati smisao
specificnom tranzicijskom karakteru bh. dru{tva. Tako se za Bosnu i Hercegovinu
odredjenu ratom i konfliktom kaze da je ‘dejtonska’ a za onu odredjenu procesima
reformi s ciljem integrisanja u Evropsku uniju da je ‘briselska’ Bosna i Hercegovina.
No, osim ove ‘temeljne’ dihotomije koja referira direktno na povijesno-cinjenicni
okvir tumacenja, postoji jos nekoliko dimenzija koje bivaju direktno konstituisane
ovom eksplanatornom matricom. Te dimenzije, protumacene na odredjeni nacin,
mogu reci i nesto vise o ukupnoj fenomenoloskoj konstituciji Bosne i Hercegovine,
te o ulozi onog subjekta politike koji u njenoj fenomenologiji igra jednu od kljuc-
nih uloga: Evropskoj uniji. U ovom tekstu zelim se osvrnuti na neke od tih dimenzija
i ukazati na odre|ene kontradikcije politike Evropske unije prema Bosni i
Hercegovini.
Polazna pretpostavka je kompleksnog karaktera i podrazumijeva nekoliko zasebnih
elemenata. Prvo, tvrdim da se Evropska unija prema Bosni i Hercegovini ponasa
kao ‘neodlucni gospodar’: istovremeno prisustvo i odsustvo Evropske unije
kao subjekta bosanskohercegovacke politike svjedoci ne samo o neadekvatnoj odredje-
nosti evropske politike prema BiH vec i o problemima politickog (samo)konstituisanja
Evropske unije kao politickog subjekta uopse. Za razliku od dominantnog
misljenja da je Bosna i Hercegovina ta koja je ovisna o Evropskoj uniji, bez cije interferencije
bi u toj zemlji vladao vjecni rat, izvjesno je kazati i da je, na jedan specifican
i perverzan nacin, i Evropska unija u politicko-subjektivnom smislu ovisna o Bosni
i Hercegovini, te da se putem svojevrsnih manipulacija politickim poljem u BiH i
Evropska unija nastoji (samo)konstituisati kao politicki subjekt. Drugo, bez obzira
na retoricku razinu evropske politike u BiH koja vrvi liberalno-demokratskim frazama,
upravo je Evropska unija ta koja potkopava principe liberalne demokracije i njeno
politicko uspostavljanje u Bosni i Hercegovini kroz legalizaciju i direktnu konstrukciju
neformalnih i netransparentnih metoda i tehnika politickog odlucivanja. I
trece, slijedeci neka teoretska odredjenja demokracije kao takve i posmatrajuci poli-
ticko djelovanje Evropske unije i njenih predstavnika u Bosni i Hercegovini danas,
mozemo reci da su demokratske perspektive dugorocnog politickog razvoja ove
zemlje prilizno blijede i neizvjesne.
Dejton ili Brisel? Konstituisanje dvostruke Bosne i Hercegovine
Prije nego se upustimo u detaljnu interpretaciju naznacene dihotomije, bitno je
ukazati na cinjenicu da sam pojam Evropske unije kao politickog subjekta nije dovoljno
jasan. Ponajvise zbog povijesnog nedostatka koherentne politike evropskih
zemalja na sveevropskom nivou, evropska politicka zajednica se posmatra kao
nepostojeci drustveni i politicki subjekt. Preklapajuci se sa znacenjem pojma ‘medjunarodne
zajednice’, Evropska unija je u BiH oduvijek bila posmatrana kao nedovoljno
odredjen i dalek, no ipak snazan i mocan geopoliticki entitet, s potencijalom
da promijeni tok povijesti i utice na politiku. Kako bih sto je vise moguce izbjegao
slicnu ambivalentnost, u kontekstu tumacenja u ovom radu pojam Evropska unija
cu koristiti kako bih opisao: a) politicko ponasanje Specijalnog predstavnika EU za
BiH (EUSR); b) politicko ponasanje ambasadora i drugih predstavnika zemalja Evropske
unije u BiH; te c) ukupan medjunarodni pristup rjesavanju problema u Bosni
i Hercegovini odredjen politikom iz Brisela.
Pojmovna nejasnoca kada je u pitanju tumacenje politike Evropske unije u Bosni
i Hercegovini nije iskljucivo stvar metodoloskih polazista analitickog rada nego i
konstitutivni element samog fenomena. To je svakako slucaj sa dihotomijom Dejton-
-Brisel, cije znacenjske odrednice – osim povijesnoga htijenja – takodjer nisu kristalno
jasne. Da li je ‘dejtonska’ Bosna i Hercegovina zemlja rata ili etnickog konsenzusa
koji je okoncao rat? Da li je ‘dejtonska’ BiH zemlja demokracije ili ne? Ukoliko
jeste, zasto je potrebna njena transformacija u ‘briselsku’ Bosnu i Hercegovinu? Da
li je ‘dejtonska’ Bosna i Hercegovina ustvari americki, a ‘briselska’ evropski politicki
projekt? Da li ustvari sintagma ‘briselska BiH’ vise govori o Evropskoj uniji nego o
Bosni i Hercegovini?
Smatram da pomenuta dihotomija nije tek slucajni opis povijesnog puta Bosne i
Hercegovine, vec da otkriva dublje, fenomenoloske strukture prirode politickog
poretka u BiH ali i odnosa Evropske unije prema ovoj zemlji. Nastojeci da ostavi
utisak dijalekticke borbe dvaju iskljucivih tendencija – od kojih jedna predstavlja
permanentnu izvjesnost etnickog rata i nestabilnosti koju uzrokuje priroda balkanske
kulture, a druga distopijsku nemogucnost konflikta uslijed centripetalne geopoliti~
ke moci evropskog sredista i prosvjetiteljske sustine ‘Evrope’ kao takve – ta
dihotomija otkriva dva strukturna nivoa politiziranja u BiH sa nejednako rasporedjenom
kolicinom moci i utjecaja koji u odredjenoj mjeri korespondiraju sa pretpostavljenom
bazicnom dihotomijom na ‘dejtonsku’ i ‘briselsku’ fazu razvoja Bosne i Hercegovine.
Prva predstavlja nivo formalnog iskazivanja politike u BiH, u okviru kojeg
egzistiraju institucije drzave i drustva uspostavljene dejtonskim politickim okvirima.
U takvom, formalnom smislu, Bosna i Hercegovina je – uz sve specificnosti – normalna
parlamentarna demokracija u kojoj demokratski politicki mehanizmi, poput
slobodnog natjecanja partija na slobodnim izborima te postojanje reprezentativnih
metoda odlucivanja predstavljaju osnovna obiljezja moderne politicke normalnosti.
Drugi nivo pak predstavlja egzistenciju neformalnih struktura odlucivanja koje ne
podlijecu procesima i metodama demokratske provjere i transparentnosti. Ovo
predstavlja postojanje kanala, politika i osoba koje, daleko od o~iju javnosti, odlu-
cuju o kljucnim drustvenim i politickim pitanjima. Bez obzira na cinjenicu da ni to
ne predstavlja specificnost ove zemlje u odnosu na neke druge drzave u svijetu koje
se takodjer suocavaju sa formalnim i neformalnim nacinima politickog odlucivanja,
ipak je iznenadjujuci nesrazmjer kolicine moci koja je instalirana u ova dva nivoa.
Za razliku od razvijenih demokracija, stepen moci i utjecaja formalnih institucija bosanskohercegova~
ke politike je minimalan. Sva politicka moc investirana je u neformalne
strukture, a isturene institucionalne pozicije u iskljucivoj su funkciji politicke
reprezentacije unaprijed formulisanih odluka. Odatle proizlazi i ukupna nemoc bosanskohercegova~
ke drzave da preuzme inicijativu u procesima reformi, te akutni
nedostatak drzavnih kapaciteta za osmisljavanje i provodjenje ikakve stratecke politike
u bilo kojem segmentu drustva.
Odmicanje od takve politicko-fenomenoloske strukture BiH, sto podrazumijeva
proces reformisanja postojecih politickih obrazaca i jacanje drzavnih institucija kao
mjesta demokratskog odlucivanja, predstavlja upravo ono sto se zeli oznaciti krilaticom
o prelasku Bosne i Hercegovine iz ‘dejtonske’ u ‘briselsku’ fazu politicke
egzistencije. Za razliku od ‘dejtonske’, koja predstavlja Bosnu i Hercegovinu odre-
djenu etnickom elitom koja daleko od bosanskohercegovacke realnosti, uz pomoc
geopolitickog diva SAD odredjuje njenu sudbinu, ‘briselska’ BiH bi trebala predstavljati
demokratski uredjeno evropsko drustvo u kojem se proces odlucivanja i sticanja
legitimiteta odvija na transparentan, otvoren i na zakonu utemeljen proces, ciji
su osnovni nosioci institucije drzave i drustva a ne politicka elita i nacionalne stranke.
Nije slucajno da sintagma ‘izgradnja kapaciteta’ (capacity building) predstavlja
jednu od najcesce upotrijebljenih rijeci u diskursu politickih reformi u BiH. Sustin-
ski, radi se o (re)konstrukciji drzavne moci kao obnovi politickog suvereniteta Bosne
i Hercegovine. Insistirajuci na politickim reformama usmjerenim ka ovom konacnom cilju
– posebno vaznim u kontekstu pristupanja BiH evropskoj zajednici
modernih i odgovornih drzava – Evropska unija, zajedno sa ostalim akterima medjunarodne
zajednice u BiH stremi izgradnji demokratskog poretka u Bosni i Hercegovini
i dekonstrukciji nedemokratskih formi vladavine uokvirenih u naslijedju onoga
sto se naziva ‘dejtonskom’ BiH. No da li je to zaista tako? Da li zaista Evropska unija
svojim djelovanjem putem zvanicnih predstavnika dekonstruise nedemokratske politic-
ke obrasce i doprinosi dugorocnim perspektivama demokracije, pluralizma i vladavine
prava u Bosni i Hercegovini?
Analiziramo li forme politickog odnosa izmedju predstavnika Evropske unije i
lokalne politicke elite u BiH, odgovor na ovo pitanje moze jedino biti odrican.
Forsirajuci metod politickog odlucivanja u kojem glavnu ulogu imaju celnici vodecih
nacionalnih stranaka kao etnonacionalni lideri a ne kao celni ljudi institucija, Evropska
unija – ponajvise putem svog specijalnog predstavnika (EUSR) i drugih zvanic-
nika medjunarodne zajednice – direktno institucionalizira antiinstitucionalizam
i doprinosi daljoj perpetuaciji sustinski nedemokratskih formi politickih odnosa u
zemlji. *
Izgovor da su te forme demokratske usljed slobodne izborne utrke koja je
date politicke lidere dovela do pozicije da odlucuju o javnim stvarima nije dovoljan,
s obzirom da demokracija u jednom drustvu ne zavrsava na pragu izbornog mjesta,
vec predstavlja kontinuiran napor na osmisljavanju i realizaciji pravednih i participatornih
mehanizama odlucivanja o stvarima od zajednickog interesa. Drugim rije-
cima, nacin na koji se u danasnjoj Bosni i Hercegovini donose politicke odluke – u
cemu zvanicnici Evropske unije imaju bitnu ulogu – nedemokratski je. Utoliko je
sintagma o ‘briselskoj’ Bosni i Hercegovini kao drustvu sa perspektivno uspostavljenim
demokratskim mehanizmima razvoja i odlucivanja puki retoricki obrazac zvanicnika
Evropske unije i medjunarodne zajednice iza kojeg se skriva perpetuirano
odrzavanje ‘dejtonske’ kao etnicke Bosne i Hercegovine. Dihotomija Dejton-Brisel,
stoga, utjelovljuje laznu dilemu, jer je struktura ‘briselskih’ odnosa zvanicnika Evropske
unije sa bosanskohercegovackom politickom elitom identicna ‘dejtonskoj’
fazi njene povijesne egzistencije. Slijedeci logiku da se iza svakog diskursa skriva
partikularan interes, postavlja se sasvim logicno pitanje: sta je uzrok tome?
* Otud ne iznenadjuje cinjenica da se kljucne reformske odluke o sudbini Bosne i Hercegovine donose u raznim ugostiteljskim lokalima – restoranima, hotelima, kafanama – a ne unutar minimalnih okvira institucija drzave.