#6826 Re: Izraelsko Palestinski odnosi Vol 2
Posted: 18/05/2025 13:11
Doktor Ezzideen iz sjeverne Gazze na platformi X piše:
Nema opscenije, grotesknije zablude od vjerovanja da je čovjek kruna stvaranja. Ako nosi krunu, ona je iskovana od ruševina i u nju su ugrađeni zubi izvađeni iz dječjih usta. I nigdje, nigdje, ta prljavština nije jasnije ogoljena nego u Gazi, gdje čovjek kida posljednji veo civilizacije i pokazuje se onakvim kakav je oduvijek bio: grabljivica, s dovoljno oštrim razumom da ubija učinkovitije i tek toliko savjesti da osjeti prolaznu nelagodu, brzo ušutkanu.
Gaza nije tragedija. Nazvati je tako bilo bi preblago. To nije nesreća diplomacije ili granica. To je pozornica. Predstava. Demonstracija onoga što se događa kada se čovjeku daju alati, sustavi, podaci, a nema duše. To je logičan zaključak vrste koja ne živi, ona proždire.
Ljudi tamo - djeca, žene, starci - nisu žrtve. Čak je i ta riječ postala preblaga. Oni su pokusni subjekti. Vivisecirani, pregledani, katalogizirani. Ne u ime otkrića, već u sjeni potpune ravnodušnosti. Gaza je pretvorena u kavez, ne zamišljen, ne poetski, već doslovan, a unutar njega se oslobađa svaki instrument ljudske degradacije:
izgladnjivanje, bombardiranje, šutnja, izolacija, nestanak. Ne uzastopno. Već zajedno. Istovremeno. Iscrpljujuće.
Ovo nije patnja. Ovo je industrijalizacija agonije.
Čak se i laboratorijskim štakorima nudi dostojanstvo izolacije, jedna trauma po kavezu. Glad u jednom, strah u drugom. Ali Gaza nije laboratorij. To je peć. Crna lokacija. Mjesto gdje su se pravila eksperimentiranja urušila u ritual okrutnosti. Varijable se više ne mjere. One su oružje.
Oružje se ne koristi u Gazi, ono je premijerno prikazano. Leš djeteta nije greška, to je potvrda. Podatak. Uništenje susjedstva nije nesreća, to je marketing. Svijet ne plače. On promatra. On pita. Dolazi li projektil do cilja? Hoće li se struktura urušiti unutar predviđenog radijusa?
Hrana se ne uskraćuje iz kaosa, već se racionira s matematičkom preciznošću. Stanovnik Gaze se ne hrani prema onome što život zahtijeva, već onome što smrt dopušta. Tek toliko da se porekne mučeništvo, nikada dovoljno da se dopusti smisao. To nije milosrđe. To je održavanje. Ljudski duh, beskonačno lebdeći u prostoru između propasti i trajanja.
I ništa od ovoga nije slučajno. To je sustavno. Čisto. Kliničko. Gaza se ne upravlja, njome se upravlja poput terminalnog pacijenta koji diše za proučavanje. Psihološke pragove testiraju ne znanstvenici, već vojnici. Društvene veze se lome pod teretom ponovljene tuge. Svaki vrisak zabilježen. Svaka tišina zabilježena.
Svaki pokop tempiran i pohranjen.
A svijet? Okreće se. Imenuje ovaj sukob, kao da su secirani i secirajući nekako jednaki. Kao da su štakor i skalpel sudionici istog eksperimenta.
Ne. Ovo nije sukob. Ovo je vivisekcija.
I čovječanstvo, ova vrsta koja se usuđuje govoriti o ljepoti i vječnosti, promatra. Racionalizira.
Kreće se dalje. Čovjek nije ono što zamišlja da jest. Nije nositelj pravde, niti stvorenje istine. On je, u svom konačnom i najistinitijem obliku, najrafiniraniji proizvođač patnje koji hoda ovom zemljom.
Nijedna zvijer ne dere svoju kožu s takvim sjajem. Nije potreban vrag.
Ako jednog dana netko pita: Ali kako si znao/la?
Nećemo odgovoriti.
Otvorit ćemo ruke i pokazati im što je ostalo: opekline na koži naše djece, glad urezana u kosti živih, uspavanke koje sada završavaju rikom dronova. Nećemo ništa reći. Jer nema se više što reći.
Nismo ovo naučili.
Nismo to čitali u knjigama.
Nosili smo to u svojim tijelima.
Postali smo to.
Nema potrebe za vragovima.
Čovjek je dovoljan.
On je rana.
On je nož.
I on je taj koji to izvrće.
#GazaGenocide
Nema opscenije, grotesknije zablude od vjerovanja da je čovjek kruna stvaranja. Ako nosi krunu, ona je iskovana od ruševina i u nju su ugrađeni zubi izvađeni iz dječjih usta. I nigdje, nigdje, ta prljavština nije jasnije ogoljena nego u Gazi, gdje čovjek kida posljednji veo civilizacije i pokazuje se onakvim kakav je oduvijek bio: grabljivica, s dovoljno oštrim razumom da ubija učinkovitije i tek toliko savjesti da osjeti prolaznu nelagodu, brzo ušutkanu.
Gaza nije tragedija. Nazvati je tako bilo bi preblago. To nije nesreća diplomacije ili granica. To je pozornica. Predstava. Demonstracija onoga što se događa kada se čovjeku daju alati, sustavi, podaci, a nema duše. To je logičan zaključak vrste koja ne živi, ona proždire.
Ljudi tamo - djeca, žene, starci - nisu žrtve. Čak je i ta riječ postala preblaga. Oni su pokusni subjekti. Vivisecirani, pregledani, katalogizirani. Ne u ime otkrića, već u sjeni potpune ravnodušnosti. Gaza je pretvorena u kavez, ne zamišljen, ne poetski, već doslovan, a unutar njega se oslobađa svaki instrument ljudske degradacije:
izgladnjivanje, bombardiranje, šutnja, izolacija, nestanak. Ne uzastopno. Već zajedno. Istovremeno. Iscrpljujuće.
Ovo nije patnja. Ovo je industrijalizacija agonije.
Čak se i laboratorijskim štakorima nudi dostojanstvo izolacije, jedna trauma po kavezu. Glad u jednom, strah u drugom. Ali Gaza nije laboratorij. To je peć. Crna lokacija. Mjesto gdje su se pravila eksperimentiranja urušila u ritual okrutnosti. Varijable se više ne mjere. One su oružje.
Oružje se ne koristi u Gazi, ono je premijerno prikazano. Leš djeteta nije greška, to je potvrda. Podatak. Uništenje susjedstva nije nesreća, to je marketing. Svijet ne plače. On promatra. On pita. Dolazi li projektil do cilja? Hoće li se struktura urušiti unutar predviđenog radijusa?
Hrana se ne uskraćuje iz kaosa, već se racionira s matematičkom preciznošću. Stanovnik Gaze se ne hrani prema onome što život zahtijeva, već onome što smrt dopušta. Tek toliko da se porekne mučeništvo, nikada dovoljno da se dopusti smisao. To nije milosrđe. To je održavanje. Ljudski duh, beskonačno lebdeći u prostoru između propasti i trajanja.
I ništa od ovoga nije slučajno. To je sustavno. Čisto. Kliničko. Gaza se ne upravlja, njome se upravlja poput terminalnog pacijenta koji diše za proučavanje. Psihološke pragove testiraju ne znanstvenici, već vojnici. Društvene veze se lome pod teretom ponovljene tuge. Svaki vrisak zabilježen. Svaka tišina zabilježena.
Svaki pokop tempiran i pohranjen.
A svijet? Okreće se. Imenuje ovaj sukob, kao da su secirani i secirajući nekako jednaki. Kao da su štakor i skalpel sudionici istog eksperimenta.
Ne. Ovo nije sukob. Ovo je vivisekcija.
I čovječanstvo, ova vrsta koja se usuđuje govoriti o ljepoti i vječnosti, promatra. Racionalizira.
Kreće se dalje. Čovjek nije ono što zamišlja da jest. Nije nositelj pravde, niti stvorenje istine. On je, u svom konačnom i najistinitijem obliku, najrafiniraniji proizvođač patnje koji hoda ovom zemljom.
Nijedna zvijer ne dere svoju kožu s takvim sjajem. Nije potreban vrag.
Ako jednog dana netko pita: Ali kako si znao/la?
Nećemo odgovoriti.
Otvorit ćemo ruke i pokazati im što je ostalo: opekline na koži naše djece, glad urezana u kosti živih, uspavanke koje sada završavaju rikom dronova. Nećemo ništa reći. Jer nema se više što reći.
Nismo ovo naučili.
Nismo to čitali u knjigama.
Nosili smo to u svojim tijelima.
Postali smo to.
Nema potrebe za vragovima.
Čovjek je dovoljan.
On je rana.
On je nož.
I on je taj koji to izvrće.
#GazaGenocide
svaka ima cast na tome....Irska i Norveska isto.
