GORANI ILI GORANCI – NAROD U RASIJANJU
Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, Gorana ima više od 60.000. U Gori ih trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod
Piše: Esad RAHIĆ
Gorani ili Goranci etnička su zajednica na Kosovu vrlo slična Bošnjacima u Sredskoj i Torbešima u zapadnom dijelu Sjeverne Makedonije. Naseljavaju regiju Gore, koja obuhvata općinu Dragaš (na sjevernim obroncima Šar-planine) i dio Albanije i Sjeverne Makedonije. Cijela Gora ima površinu 500 kvadratnih kilometara, od čega 310 pripada Kosovu, 150 Albaniji i 40 Sjevernoj Makedoniji. Do propasti Osmanske imperije 1912. godine Gora je bila geografska i duhovna cjelina, a zatim se našla na mjestu uspostavljanja granice između Albanije i Kraljevine Srbije, a potom Albanije i Kraljevine SHS. Prema ugovoru o razgraničenju od 17. decembra 1913. godine iz Firence, cijela Gora trebala je pripasti Albaniji. Konačno razgraničenje između Albanije i Kraljevine SHS načinjeno je na osnovu protokola potpisanih u Firenci jula 1926. godine i u Parizu 30. jula iste godine. Linija razgraničenja na osnovu engleskog prijedloga išla je Koritnikom, tako što je devet goranskih sela pripalo Albaniji, a 21 selo Kraljevini SHS. Gorani su od tada morali živjeti u dvije države. Poslije Drugog svjetskog rata dva sela (Urvič i Jelovjane) pripala su Makedoniji, što će imati za krajnju posljedicu da je danas Gora podijeljena između tri balkanske države.
Ime Gorani historijski je naziv za stanovnike Gore. Oni su sebe tako imenovali, drugi su ih tako zvali stoljećima, dok u posljednje vrijeme u upotrebu nije ušao naziv Goranci. Ovaj naziv označava stanovnika planinskog područja.
Sve do 1912. godine, pa i docnije, stanovnici Gore u nacionalnom se pogledu poistovjećuju s Turcima. Mada se identifikacija, prije svega, vezuje za vjersku pripadnost i označava pripadnost islamu, ona u sebi sadrži i element pripadnosti turskoj državnoj zajednici. Jer, gotovo petsto godina turske vladavine stvorilo je u narodu osjećaj zaklona i sigurnosti. Osim spomenute, u narodu su u upotrebi i još neke odrednice, kao “našinec”, Torbeš (prema starom porijeklu, i Gorani su zapravo Torbeši) i geografska odrednica Goranin. Inače, na zvaničnim popisima stanovništva (1961–1991) stanovnici Gore u najvećem se broju izjašnjavaju kao Muslimani. Cjelokupna tzv. “torbeška grupa” (Gora, Župa, Reka, Golo Brdo, Drimkol) bila je u proteklom periodu izložena pritiscima i svojatanjima.
Govore dijalektom koji je poznat kao goranski ili “našenski”, kako svoj govor sami nazivaju. Zbog udaljenosti ovog područja od glavnih putnih pravaca, još su u velikoj mjeri očuvani elementi govornog jezika iz 18. stoljeća, pa i elementi staroslavenskog jezika. Goranci na području Gore bave se tradicionalno stočarstvom, tačnije uzgojem ovaca, te nešto krupne stoke. Tipična goranska hrana jeste ovčiji sir, sličan parmezanu, ali mekši. Poznati goranski specijaliteti jesu: burek, baklava i piće zvano boza, načinjeno od brašna i šećera. Goranci su odlazili na rad van svog matičnog područja, otvarali slastičarnice i prodavali slatkiše.
Po vjeri su muslimani, suniti, i svako selo ima svoju džamiju. Među njima je bilo i derviša, a naročito u selima Brod, Radeša, Restelica i Zli Potok. Jedna od njihovih tekija (Selim-dedo tekija) i danas se nalazi u selu Restelica. Goranci su na islam prešli vjerovatno između 16. i 17, a najkasnije 18. stoljeća, u doba osmanske vladavine. Prema njihovim predanjima, islam su primili znatno ranije od “Halepovaca” (arabljanskih doseljenika iz grada Halepa u Siriji), prije nego što su došli Turci Osmanlije.
OD GEOGRAFSKE ODREDNICE DO NOVOKREIRANE NACIJE
Školuju se na bosanskom, srpskom i albanskom jeziku. Prema popisu stanovništva 2011. godine, u Srbiji (bez Kosova) je živjelo 7.767 Gorana. Prema procjenama, ima ih više od 60.000. U Gori trenutno živi i radi između 6.000 i 8.000 Gorana. Gorani su se do 1991. godine nacionalno izjašnjavali u popisima kao Muslimani. Pod utjecajem manipulacija kojima su bili izloženi od Miloševićevog režima, Srpske akademije nauka i umetnosti i Beogradu poslušnih kadrova rodom iz Gore, geografska odrednica Gorani pretvorena je u nacionalnu komponentu i preko noći stvorena novokomponirana nacija Goranci. Cilj je bio da se Gorani vještački i neprirodno odvoje od muslimanskog (bošnjačkog) nacionalnog korpusa i tako oslabe i podjele muslimanski (bošnjački) narod u vrijeme kada se spremala agresija na Bosnu i Hercegovinu. U daljoj perspektivi plan tadašnjeg vladajućeg režima u Srbiji i SANU-a bio je da novokreiranu
“naciju” Gorance postepeno transformiraju u Srbe muslimanske vjere, kao što su Makedonci uradili s Torbešima u Makedoniji, čiji se jedan dio danas izjašnjava kao Makedonci muslimani. Inače, i Torbeši su se do tada u zvaničnim popisima najvećim dijelom izjašnjavali nacionalno kao Muslimani (Bošnjaci). U dijelu Gore koji pripada Kosovu, prema posljednjem popisu održanom aprila mjeseca 2011. godine, živi 14.723 stanovnika. Goranaca ima 8.957, Bošnjaka 4.100 (najviše ih je u velikom selu Restelici), Albanaca 1.042, Turaka 202 i ostalih 395.
Bošnjaci Kosova brojčano su više nego prepolovljeni. Na popisu 1991. godine registrirano je 67 hiljada Muslimana, dok je na popisu 2011. godine popisano blizu 28 hiljada Bošnjaka i oko 10 hiljada Gorana(ca).
Na Kosovu ima 19 goranskih naselja: Baćka, Brod, Veliki Krstac, Vranište, Glbočica, Gornja Rapča, Donja Rapča, Dikance, Dragaš, Zli Potok, Kruševo, Kukuljane, Leštane, Ljubovište, Mali Krstac, Mlike, Orćuša, Radeša i Rastelica.
U Albaniji ima 9 goranskih naselja: Borje, Zapod, Košarište, Orgosta, Orešek, Orčikle, Pakiša, Crnolevo i Šištevac.
U Sjevernoj Makedoniji 2 su goranska naselja: Urvič i Jelovjane.
Miloševićev je režim pod velom prividne zaštite Gorana poduzimao različite korake da bi produbio jaz i netrpeljivost između Gorana i Albanaca. Odlukom Narodne skupštine Republike Srbije 1991. godine općina Dragaš podijeljena je na dvije gotovo etnički čiste općine: općinu Gora sa sjedištem u Dragašu, s apsolutnom etničkom većinom Goranaca, i općinu Opolje, u kojoj su većina bili Albanci. Pošto općina Opolje nije funkcionirala, ona je ugašena 1992. godine tako što je pripojena općini Prizren. Dolaskom UNMIK-a 1999. godine područje općine Opolje ponovo je pripojeno općini Gora i stvorena je opet općina Dragaš, u kojoj Albanci čine većinu. Prema popisu iz 2011. godine, gotovo trećina Gorana izjasnila se da su Bošnjaci. Sjeverna Makedonija i Bugarska, uviđajući sličnost prvenstveno u jeziku, a zatim koristeći sličnost Goranaca s Torbešima i Pomacima, u cilju ostvarenja nacionalnih interesa, daju Gorancima svoja državljanstva, ali ne uvažavajući njihova stvarna nacionalna osjećanja, već ukoliko se izjasne kao Makedonci, odnosno Bugari.
ETNOGENEZA I BOGUMILSTVO GORANA
Što se tiče porijekla i etnogeneze stanovnika Gore, kako zapaža gospodin Sadik Idrizi, to je kompleksno pitanje i opasno je davati jednostavne odgovore. U proučavanju ovog pitanja potreban je nepristrasan postupak kako se ne bi upalo u zamku u koju su do sada često upadali mnogi autori koji su se bavili ovom problematikom. Do sada su o Gori i Goranima pisali mnogi autori iz svih balkanskih zemalja i šire. Po jednima, Gorani su etnički Bugari, po drugima Makedonci, po trećima Srbi, a ima i stavova i mišljenja prema kojima su Goranci turskog ili albanskog porijekla. Najzad, i vrlo utjecajna teza po kojoj su Goranci Bošnjaci. Stavovi većine dosadašnjih autora i njihov odnos prema ovom pitanju bili su determinirani nacionalnom pripadnošću autora.
Posljednjih decenija 20. stoljeća svoje interesiranje za Goru i Gorane pokazuju i autori koji su porijeklom iz Gore ili pripadaju bošnjačko-muslimanskom krugu. I kod ovih autora nema jedinstvenog odnosa prema jeziku i etnogenezi Goranaca.
Jedna grupa prihvata srpsku opciju, druga makedonsku, treća bugarsku. Ima i onih koji su prihvatali albansku i tursku opciju. Na kraju, značajan dio prihvata bošnjačku opciju.
Goranci su višeslojni etnički supstrat u koji su sublimirani mnogi balkanski, pa i širi elementi. Na slavensku osnovu nadovezivali su se i drugi etnički elementi. Na značaj cincarskog etničkog elementa ukazivao je M. Lutovac, koji je primijetio da se među Goranima sretaju ljudi vrlo zagasite boje kože, živih i malih očiju, kod kojih se jasno mogu prepoznati tragovi cincarskih predaka. Susretao je i Gorance mongoloidnih crta, što je, po njemu, vjerovatno ostatak turskih Juruka, koji su dolazili kao stočari na ove planine i tu se stalno nastanjivali. Zaključuje da se “cincarski i juručki element brzo asimilirao”. Cincarskih tragova ima u toponimiji i onomastici. Neki toponimi upućuju na aromunski (tj. romanski ili vlaški) element: Barbula, Mavra, Stratorje, Roša, Kozmina, Vlaška, Vlahinica, Ljupanovo, Jabuče, Orcuša, Orgosta, Krakošta, Dragaš, Šištevac i dr. Također, mnoga prezimena i imena rodova imaju aromunski oblik kao što su: Ziza, Lila, Renda, Mandak, Toro, Bero, Ljupanka, Kendo, Prco, Cako, Caro, Ese, Čučulj, Bogdanovci i druga. U jeziku postoje riječi i oblici romanskog (aromunskog) jezika: porta, mandža, urda, krljuk, mrsulj, hrkulj, čulja, dada, tarduk, skut, čaja i druge. Isto tako, i pojedini gramatički oblici preuzeti su iz romanskih jezika.
Juruci su Turci stočari kojih još ima u nekim dijelovima Makedonije. Toponimi Juruka i juručka groblja svakako upućuju na njih, kao što je Ahmed Juruk iz Broda bio pripadnik ovih stočara. Naravno, i jedan dio albanskog življa asimilirao se i postao dio goranskog etničkog konglomerata, kao što je u šarplaninskoj župi Opolju proces albaniziranja Goranaca završen u toku 18. i 19. stoljeća.
Prema tome, u etničkom naslijeđu Goranaca preklapaju se i prepliću starobalkanski, slavenski i orijentalni etnički elementi.
Ima puno argumenata koji potvrđuju tezu da je u Gori bio vrlo jak bogumilski pokret, o čemu svjedoče ostaci na nadgrobnim spomencima, u toponimiji, običaji i vjerovanja. Čak postoji teza koja Torbeše tretira posljednjim sljedbenicima bogumilstva.
Iako postoje predanja kako su Torbeši tobože dobili naziv po tome što su za torbu brašna i mlijeka ili hurde promijenili vjeru i prešli na islam, kao i plitki pokušaji da se ovaj termin dovede u vezu s kovanicom od turskih brojeva dort-beš, odnosno četiri-pet, jer su Torbeši navodno četiri-pet puta mijenjali vjeru i mjesta boravka, sve su ovo neutemeljene priče koje imaju za cilj da omalovaže ovaj ponosni narod i potekle su iz neprijateljskih tabora. Porijeklo riječi Torbeš uopće nije povezano s osmanskim osvajanjem i vladavinom i s prihvatanjem islama. Termin Torbeš nije se pojavio poslije 14. stoljeća, odnosno poslije dolaska Osmanlija na ove prostore, već znatno ranije. Čak ovaj naziv nije povezan niti s odlaskom ovog čestitog i radnog naroda u pečalbarenje s torbom preko ramena.
Dakle, termin nije vezan za Osmanlije i prihvatanje islama, već za pojavu bogumilstva na prostoru Gore, što se desilo nekoliko stoljeća prije dolaska Osmanlija. Riječ Torbeš jedan je od naziva kojim su imenovani bogumili i potekao je iz redova protivnika bogumilstva.
Čak se ovaj isti naziv za bogumile pojavljuje i u drugim zemljama i na drugim jezicima. U 10. stoljeću u Maloj Aziji, paralelno s nazivom bogumili, da bi se odvojili heretici, počela je i primjena naziva “fundagiagiti”, što u prijevodu znači “torbonošci”, “torbari” ili “torbeši”. Ovo ime nije izmišljeno od heretika, nego od njihovih protivnika. Naziv “torbeš” slavenski je ekvivalent naziva “fundagiagiti”. Torba je u prošlosti često bila propratni rekvizit za prosjačenje i za prosjaka, što su u propagandi protivnici bogumilstva koristili da bi ih takvim predstavili. To je, naravno, potvora jer su bogumili bili protivnici prosjakluka.
“Ovaj naziv (Torbeši, E. R.) najbolje je protumačen od strane M. Miletić, izvodeći ga od ‘kut-u-ger-os’, onaj što nosi torbu, Torbeš. U Makedoniji i danas narod ih zove Torbeši pošto su postali od bogumila koji su uvijek sa sobom nosili torbu sa Otkrovenjem svetog Jovana i priborom za jelo da se ne bi ogriješili jedući od mrsnih sudova u tuđim kućama” (Dominik Mandić, Bogumilska crkava bosanskih krstjana).
Postoje pokušaji da se etnonim Torbeši i ovo značenje povežu i s apelativom “Kudugeri”, prvi put upotrijebljenim za bogumile iz kopnenog zaleđa Soluna, gdje se locira poznata dragovitska heretička zajednica” (Nikos Čaušidis, Dualističke slike).
Zanimljivo je da se današnje muslimanske enklave na Balkanu poklapaju s teritorijama koje su nekada bile jezgra bogumilstva: Bosna i Hercegovina i okolna područja, dijelovi od zapadne i južne Makedonije, teritorija Gore, regija Rodopa u današnjoj Bugarskoj, Sandžak i Albanija. I kada su prihvatili islam, Torbeši kao pripadnici bogumilskog heretičkog učenja i dalje su i za sebe i svoje susjede bili poznati pod tim imenom.
Najzastupljenija je hipoteza o slavenskom porijeklu Gorana, uključujući i Torbeše iz Makedonije, Bošnjake i Pomake iz Bugarske. Gorani su, po svemu sudeći, prije prelaska na islam bili bogumili. Obračun s bogumilima ili Torbešima bio je surov, pa su morali da se sklanjaju i bježe u planinske i skrovite predjele kakvi su oni u kojima danas žive Gorani. Bogumili su najveće utočište našli u Bosni u vrijeme Kulina bana, gdje postaju državna religija. Njihov progon traje i tokom kasnijih stoljeća, pa tako u 85. članu Dušanovog zakonika iz 14. stoljeća stoji da će se najsurovije obračunati s babunima (bogumilima).
GORANI PRIHVATAJU ISLAM
Zbog bliskosti bogumilskog učenja i islama i tolerantnog odnosa Osmanlija, stanovnici Gore dobrovoljno primaju islam, jer da je bilo prisile, to bi se prije desilo na prostorima koji su bliže putevima i gradskim utvrđenjima u kojima je boravila osmanska vojska. Gora je bila pod osmanskom vlašću od 1455. do 1912. godine.
Prema osmanskim defterima i popisu iz 1571. godine, u Gori su 382 porodice prihvatile islam, dok ih je u Ljumi 443. A poznato je da je većina sela u ovom periodu s desetak kuća. U Kruševu je bilo 14 muslimanskih porodica. Ovi su podaci suprotni od tvrdnji mnogih autora da je “islamizacija” u Gori trajala do sredine 19. stoljeća i da je pritom primjenjivana prisila. Potrebno je podrobnije istražiti deftere iz ovog perioda. Skoro svi autori, i oni srpski i oni bugarsko-makedonski, “islamizaciju” ovog naroda bezrazložno prikazuju kao katastrofu.
Vjeruje se da je prva džamija na Balkanu izgrađena 688. godine po Hidžri, po muslimanskom kalendaru, odnosno 1289. godine po gregorijanskom kalendaru, u selu Mlike, kako piše na spomen-ploči na džamiji u tom selu. Ovu je džamiju na starim temeljima obnovio Ahmed-aga Pir 1238. hidžretske godine, odnosno 1822. godine, što svjedoči i tarih na džamiji. To je pravougaona kamena ploča šrafovima pričvršćena na minaret džamije, desno od ulaza. Natpis je na arapskom jeziku i prijevod na bosanski jezik glasi: “Dogradio ovu veleljepnu džamiju Ahmed-aga u godini 1268. kao što je bila sagrađena 688. po Hidžri, i tarih joj reče.”
I ovaj natpis i godina koja se pominje izaziva znatiželju mnogih historičara i etnografa. Svi oni postavljaju pitanje odakle islam na ovim prostorima daleko prije dolaska Turaka Osmanlija. Odgovor se na ovo pitanje vjerovatno nalazi u predanju i dokumentima koji su pronađeni u posljednje vrijeme. Naime, tokom krstaških ratova iz Sirije je na prostor Povardarja, a kasnije i Gore, stigla poveća grupa muhadžira, pretežno zanatlija. Pošto su mahom bili iz provincije i grada Halepa, njihovi današnji potomci još čuvaju porodično ime Halepovci (Aljabakovci ili Aljepovci) i ima ih u Mlikama, Kruševu, Dragašu i Restelici. Takođe ih ima i u Prizrenu, gdje su kovači i zanatlije. Ima ih i u drugim dijelovima Kosova i Makedonije. Postojanje pojedinih zanata u Gori (puškarski i kovački) dovodi se u vezu s ovim porodicama. I mlička džamija i nišan-ploča na njoj je, najvjerovatnije, s ovim povezana, jer sličnih dokumenata islamske kulture iz ovog perioda ima i u Povardarju, koje je tako blizu. Porodica Ahmeda Al-age, koja je podigla ovu džamiju, naseljena je u selu od 1095. godine, a posljednji članovi porodice doseljavaju se 1291. godine iz zavičajnog Halepa.
Kao potvrda ove teze jeste i dokument koji je dobijen iz Damaska 1995. godine od Ministarstva vakufa Sirijske Arapske Republike, a koji u prevodu glasi : “Mi, Muftijstvo Okruga Halep, u Arapskoj Sirijskoj Republici, potvrđujemo da je porodica Al-Aga jedna čvrsta i drevna porodica od koje je nekoliko članova iselilo 1095. godine i nastavljeno je njihovo iseljenje do 1291. godine i izgradili su džamiju u njihovom selu Mlike da im bude mjesto za obavljanje vjerskih obreda. Na osnovu toga, ova džamija je zaista vlasništvo ovih porodica, odnosno, arapskih muslimanskih iseljenih porodica i nije od osmanlijskih građevina. Mi potvrđujemo njihovo vlasništvo i molimo nadležne da im u tome pomognu.” (Slijede potpisi i pečat.) Mnogi su proteklih godina sumnjali u originalnost ove ploče i natpisa na njoj. Međutim, predanje koje živi i koje se prenosi s koljena na koljeno kaže da su mještani sela znali pravu vrijednost ove ploče pa su je kroz stoljeća čuvali i sakrivali. Zna se da je džamija dva puta spaljena i obnavljana, a ploča čuvana i sakrivana po tavanima da joj se nešto ne dogodi. Kada je džamija posljednji put obnovljena 2005. godine, ploča je uzidana u zid minare. I danas je na tom mjestu i pokazuje dubinu goranskih korijena. Nažalost, nesavjesnošću izvođača radova mnogi vrijedni nišani blizu zida džamije tom su prilikom polomljeni i oštećeni.
POČETAK 20. STOLJEĆA I BALKANSKI RATOVI
Gorani su sve do pred kraj 19. stoljeća zimovali sa stokom u primorju Jadranskog i Egejskog mora, zatim u Trakiji i Anadoliji. Ponekad su bili žrtve katastrofalnih epidemija. Krajem 17. stoljeća epidemija kuge ili crne čume ostavila je teške posljedice. Tako je u periodu 1901/1902. od epidemije boginja u mnogim selima umiralo po nekoliko ljudi dnevno. Nakon prihvatanja islama, Goranci se nisu albanizirali. Imali su često neprijatnosti od susjednih Albanaca Ljumana, koji su naročito od 1878. godine često pljačkali stoku Gorana s ljetovališta na Šari. Gorani su već od ovog perioda do kraja osmanske vlasti 1912. godine išli na rad u Austriju, Rumuniju i Malu Aziju. Čak i nakon stvaranja albanske države nisu prestajali pljačkaški upadi Albanaca iz Ljume preko granice u Goru.
Nemamo pouzdanih podataka da je na početku 20. stoljeća u Gori radila neka škola, ali znamo da je gotovo u svim selima bilo mekteba, a u Restelici i ruždija. Bilo je učenih alima koji su završili medresu u Prizrenu, Skoplju i Istanbulu. Sva sela imala su džamije. Pod utjecajem derviša iz Prizrena u Gori su na početku stoljeća djelovali derviški redovi koji su prestali s radom tokom perioda komunizma. U jesen 1912. godine Goru zaposjeda srpska vojska. Mnogi sa zebnjom i strahom doživljavaju promjene. Gora se našla na poprištu oružanih sukoba koji su se vodili na liniji uspostavljanja granice između Srbije i Albanije.
U novembru 1912. godine srpska vojska izvršila je veliki pokolj nad albanskim stanovništvom Kosova, pa i šire. Procjenjuje se da je tom prilikom ubijeno između 12 i 25 hiljada Albanaca.
Tokom ovih operacija za uspostavljanje granice prema Albaniji srpska vojska izvršila je i nekoliko masakara nad nedužnim i preplašenim stanovništvom Gore. To je još više pojačalo nesigurnost i ubrzalo iseljavanje u Tursku, koje će u narednim godinama poprimiti dimenzije egzodusa. Najveći masakr izvršen je u Restelici, Kruševu i Brodu, gdje je ubijeno više desetina mještana. Zločini su se dogodili i u drugim selima Gore – Vraništu, Radeši i Globocici. U Globocici je ubijen seoski imam Karhriman. Svi ovi zločini izvršeni su s jednim ciljem – da se stanovništvo zaplaši i u slučaju izjašnjavanja pred međunarodnim komisijama za granice izjasni da želi da živi u Srbiji.
U septembru 1913. godine izbila je albanska pobuna koja nije zaobišla ni Goru. Neki su historičari ovo nazvali trećim balkanskim ratom. Dimitrije Tucović je o tome pisao: “I kada je buna izbila, vlada je preko zastupnika ministra spoljašnjih dela izjavila da će Arbanasi biti ‘primerno kažnjeni’, buržoaska štampa je tražila istrebljenje bez milosti, a vojska je izvršavala. Albanska sela, iz kojih su ljudi bili blagovremeno izbegli, behu pretvorena u zgarišta. To behu u isto vreme barbarski krematorijumi u kojima je sagorelo stotinama živih žena i djece. I dokle su ustanici zarobljene srpske oficire i vojnike razoružali i puštali, dotle srpska vojska nije štedela ni njihovu decu, žene i bolesne.”
U jesen te godine izbila je i pobuna na Koritniku. Na čelu ustanika bio je čuveni Nail Dano iz Rapče, koji je mnogo poznatiji u albanskoj nego u goranskoj historiji. Značajan udio u ovim događajima imao je i mula Rasim iz Zapoda. I u srpskoj historiografiji pominju se ovi događaji i otpor na koji su nailazile srpske snage za uspostavljenje civilne uprave. Bogumil Hrabak pominje da je srpska vojska 1. oktobra 1913. godine vodila borbe s arbanaškim četama “na prizrenskom sektoru”, zatim kod goranskog sela Vraništa, gdje je “veoma snažan arbanaški pritisak paralisan”, da bi se borbe i dalje vodile kod Lopuškog Hana.
Kod Vraništa su i sutradan (misli se na 2. oktobar 1913) bijesno navaljivali Ljumljani, Macani i mještani Vraništa, “ali su ih uvećane srpske trupe zaustavljale”.
Po zaposjedanju ovih krajeva srpska uprava izvršila je popis stanovništva “preko policijskih i opštinskih vlasti još za vrijeme dejstvovanja Vrhovne komande, preko koje je Kraljevska vlada upravljala novim krajevima do završetka rata”. Popisivači su išli od kuće do kuće pa se ovaj popis može računati kao djelimično tačan. Prema ovom popisu, broj stanovnika kosovskog dijela Gore iznosio je 12.331. Najveće je selo Brod s 2.624 stanovnika, zatim Restelica s 2.279, Zli Potok s 914, Rapca (G. i D.) sa 711, dok je najmanje stanovnika imao Dragaš (Krakovište), svega 244.
Ove podatke navodimo da bismo napravili poređenje s popisom stanovništva iz 1921. godine, nakon teških godina koje su uslijedile tokom Prvog svjetskog rata, kada se stanovništvo Gore gotovo prepolovilo.
GORA U PRVOM I DRUGOM SVJETSKOM RATU
U cjelokupnoj historiji Gore Prvi svjetski rat ostat će zapamćen po najvećim stradanjima i seobama koje su se dogodile tokom nekoliko ratnih godina. Gora se ponovo našla na udaru mnogih vojski i pljačkaša koji su otimali i ono malo što se moglo iščupati od prirode. Tri ratne nerodne godine (1915–1917) prosto su desetkovale stanovništvo. Nikada se neće saznati koliko je ljudi stradalo zbog gladi i zuluma koji su činjeni sa svih strana. Mnoga su sela potpuno opustjela. Prema popisu iz 1913, u kosovskom dijelu Gore živjelo je 12.331 stanovnik, dok je prema popisu iz 1921. bilo svega 7.177 stanovnika. Indeks smanjenja stanovnika iznosi 42 posto.
Tokom Prvog svjetskog rata iseljenički putevi vodili su na jug, prema Turskoj. Tako je bilo i 30-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća, za razliku od posljednjeg, poslije rata na Kosovu 1999. godine, kada gotovo svi putevi vode na sjever i zapad.
Situacija nije bila ništa bolja ni u periodu između dva svjetska rata. Mnogi su, opet, odlučili da napuste svoj kraj. Tridesetih godina 20. stoljeća Goru je zahvatio još jedan iseljenički talas. U ovom periodu promijenjena su sva prezimena u Gori kao i na cijelom Kosovu. Svim prezimenima je dodato vić.
Gora je za vrijeme Drugog svjetskog rata prošla relativno dobro i bez mnogo žrtava. Istina, bilo je siromaštva i gladi, ali u poređenju s balkanskim ratovima i Prvim svjetskim ratom ovo je neuporedivo bolji period. U ovom su periodu i u kosovskom dijelu Gore radile albanske škole jer je uspostavljena vlast Velike Albanije. Mnoge je rat zatekao na gurbetu širom Kraljevine Jugoslavije, ali se većina sklonila i našla utočište u zabitima Gore i izbjegla stradanja kakva su bila u drugim krajevima.
Kada je rat već završen na prostorima Kosova, mnogi su mobilizirani i odvedeni na druga ratišta, prije svega na Sremski front, ali i na sjever do Italije i Austrije. U Baru je zajedno s ostalim Kosovarima ubijeno i sedmero žitelja Gore. Ovaj je slučaj donedavno bio “pod embargom” i veoma se malo pisalo o tome. Barski slučaj u pamćenju mnogih ljudi ostao je kao najcrnja tačka tokom Drugog svjetskog rata, mada je za javnost to ostala tabu tema. U Baru je stradalo više ljudi s područja Župe.
POSLIJERATNI PERIOD
Ubrzo poslije završetka rata dogodilo se nešto što će za nekoliko decenija promijeniti prirodni tok historije. Zbog Rezolucije Informbiroa 1948. godine zatvorena je granica prema Albaniji. To je trajalo gotovo pola stoljeća. S druge strane granice ostao je dio Gore koji će proći golgotu Enverovog eksperimenta. Razdvojeni su najbliži, djeca od roditelja, sestre od braće, prijatelji od prijatelja. Mnogi su umrli ne vidjevši najbliže. Mnogi su za smrt najbližih saznali nakon nekoliko decenija.
Nakon oslobođenja 1945. godine, iako su se borili na strani partizana, komunisti su im oduzeli sve. Ukinuli su im Gorski srez, zatim općine, trgovinsko preduzeće “Gornja” mijenja ime u “Šar-proizvod”, mijenjaju prezimena i formira se općina Dragaš, u kojoj su Albanci bili većina. Istaknuti borci bivaju skrajnuti iz političko-društvenog djelovanja, formira se neprirodna općina Dragaš s većinskim albanskim življem. A što se prezimena tiče, ona će u Gori i Župi biti albanizirana. U međuvremenu, 60-tih godina 20. stoljeća u nekim selima Gore mnoga prezimena dobit će turske nastavke -ler, -lar, -lerden, -oglu (Begler, Becirler, Kuclar, Džemlar, Ajdarlar, Ljajkolar, Hasanlar, Muratoglu, Mahmutlardan, Ahmetlardan, Mrcolar, Karahasan, Karalija i dr.). Ovo se dogodilo u vreme priprema za novu seobu u vreme Rankovića. Tada su mnogi morali da najprije promijene prezime i da se privremeno isele u Makedoniju, pa odatle u Tursku. Oni koji su se u međuvremenu “popišmanili” i ostali u Gori zadržali su već promijenjena prezimena.
Poslije 1966. godine Gora ulazi u mirnije vode i tada dolazi do ubrzanijeg razvoja. Tu se, prije svega, misli na izgradnju kuća i infrastrukture. Dolazi do školovanja prvih domaćih kadrova, najprije u srednjim školama, a kasnije i na višim i visokim. Prije toga, 1961. godine obavljen je popis stanovništva na kojem je u Gori još jaka turska opcija (5.260 stanovnika ili 45,8% stanovnika izjasnilo se kao Turci, 28,9% kao Muslimani, a 22,1% kao ostali). U narednim popisima (1971, 1981, 1991) žitelji Gore će se u ogromnom broju izjašnjavati kao Muslimani (od 81,9% u 1971. godini do 95,8% u 1991. godini).
Gora je oduvijek imala neku vrstu samouprave: župa, nahija, srez, općina. Dolaskom UNMIK‑a 1999. godine područje općine Opolje ponovo je pripojeno općini Gora i stvorena je opet općina Dragaš, u kojoj Albanci čine većinu. Prema popisu iz 2011. godine, gotovo trećina Goranaca izjasnila se da su Bošnjaci.
U Sjevernoj Makedoniji, u selima Urvič i Jelovjane, žive Goranci. Zbog političke agitacije, Goranci iz ovih mjesta većinom se izjašnjavaju kao Turci, iako kao maternji jezik niko ne govori turski.
U Gori je trenutno najmanje Gorana. Mnogo ih je više u Srbiji i bivšim jugoslavenskim republikama, gdje se nalazi oko 40.000 Gorana, a značajan broj Gorana živi i radi u zemljama Evropske unije i drugim zemljama. Oni su trenutno na sudbinskom raskršću. Nadamo se da će ovi divni, marljivi, vrijedni, pametni i miroljubivi ljudi izabrati za njih najperspektivniji put koji će njih i njihove potomke povesti u pravcu ljepše budućnosti.
