Mora se razgovarati i s protivnicima
SAD je iz temelja promijenio svoju politiku u sukobu u Siriji. Sada u mirovnim pregovorima treba sudjelovati i Asadov saveznik Iran. Taj korak je već odavno trebalo učiniti, smatra Matthias von Hein.
Nakon četiri godine ubijanja, umiranja i razaranja u Siriji konačno dolazi do pomaka kod zaraćenih strana, koje već predugo ustraju na svojim krutim pozicijama. Washington je u jednoj dramatičnoj promjeni kursa odustao od dosadašnjih osnovnih stajališta u sirijskoj krizi: dovoljno je drastična već i najava ministra obrane Ashtona Cartera da će ubuduće u borbu protiv Islamske države biti uključena i kopnena vojska, prije svega u Iraku, a možda i u Siriji.
No još je važnija spremnost SAD-a da za pregovarački stol dovede središnjeg igrača u sirijskoj drami: Iran.
Nema rješenja bez Moskve i Teherana
Već ovoga tjedna u Beču će se ponovo razgovarati o budućnosti Sirije, a ovoga puta je za pregovaračkim stolom i iranski ministar vanjskih poslova - pored ministara iz SAD-a, Rusije, Saudijske Arabije i Turske. Protiv toga su se dugo opirali u prvom redu SAD i Saudijska Arabija. Još u siječnju 2014. SAD je inzistirao na tome da glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon ne pozove Iran na razgovore o Siriji koji su održani u Ženevi. A sada su promjeni tog mišljenja doprinijeli sve veći utjecaj arhaičnih islamista iz IS-a, pojačana ruska vojna nazočnost i
prije svega potpuno zakazivanje pobunjeničkih postrojba koje je naoružao i obučio SAD. Ne može se razgovarati samo s prijateljima kada se radi o rješavanju jedne složene krize!
Pa sve i ako Moskva i Teheran Bašara al-Asada smatraju legitimnim predsjednikom Sirije: bez tih važnih saveznika sirijskog režima neće biti rješenja sukoba. To se nekom može sviđati ili ne, ali to je realnost. To također znači da će Asad ostati na dužnosti barem u jednom prijelaznom razdoblju. Koliko god to nakon oko 300.000 mrtvih u ratu u Siriji djelovalo nepodnošljivo: alternative su još manje atraktivne. Ona umjerena sirijska oporba, koju si je Zapad toliko priželjkivao, više je fantazija nego realnost.
Oporba je raspršena na stotine naoružanih skupina. One se međusobno razlikuju samo po stupnju svog vjerskog ekstremizma - s Al-Nusrom kao izdankom IS-a i Al-Kaide na krajnjem rubu spektra. S druge strane, u prilog
podršci koju Asad još uvijek uživa u stanovništvu govori i činjenica da je tri do četiri milijuna izbjeglih Sirijaca potražilo zaštitu baš u Asadovom okrilju na širem području Damaska.
Tri izgubljene godine
Koliko god bila pozitivna nova dinamika u sukobu u Siriji, ipak ostaje gorčina: tako daleko kao sada moglo se biti već prije tri godine. To barem kaže bivši finski predsjednik
Martti Ahtisaari. Ovaj dobitnik Nobelove nagrade za mir i bivši pregovarač o Siriji izjavio je sredinom rujna za britanski Guardian da je Rusija kao dio mirovnog rješenja 2012. Asadu ponudila "dostojanstveno povlačenje". No SAD, Velika Britanija i Francuska tada su bili toliko uvjereni u Asadov pad, da su ignorirali ruski prijedlog. Ahtisaari govori o proigranoj šansi. Ostaje nada da pet pregovarača u Beču neće opet proigrati šansu za okončanje prolijevanja krvi.
Da se još jednom vratimo na angažman američkih kopnenih snaga u Siriji: to se treba, ako uopće, dogoditi
tek nakon razgovora s Iranom i Rusijom. Prevelika je opasnost da se susretnu američka i ruska vojska i da sukob ponovo eskalira.
http://www.dw.com/bs/mora-se-razgovarat ... 87-html-cb
