Forum Klix.ba

Cvetko Vjećeslav Flores

Rođen je 1917. u Zagrebu. Prije rata bio je aktivan u radničkom pokretu. U napredni radnički pokret uključuje se u Zagrebu neposredno poslije naukovanja za trgovačkog pomoćnika. Izvjesno vrijeme radi u Zagrebu, a zatim, 1932. godine, odlazi u Tuzlu. Godine 1935. odlazi na odsluženje vojnog roka, u artiljeriju. Godine 1936. se vraća u Zagreb, ali poslije kratkog vremena odlazi u Španjolsku, kao dobrovoljac u internacionalnim brigadama.

U Španjolskoj je, početkom 1937. godine, dodijeljen bateriji protuavionske artiljerije "Dambrovski", u Albaseti. Najprije sudjeluje u borbama na centralnom frontu, a potom na frontu u Aragoniji. Komandir baterije bio je tada Lazar Latinović, a od Jugoslavena s njim su se nalazili: Branko Krsmanović, Mirko Kovačević i Ilija Engel. U svim borbama Cvetko se isticao kao hladnokrvan i hrabar vojnik, a posebno kao odličan nišandžija. Krajem 1937. godine primljen je u Komunističku partiju.

Poslije odlaska iz Španjolske, Cvetko je u Francuskoj zatvoren u koncentracioni logor Girs. Početkom travnja 1940, Cvetko, Lazar Latinović i Ivan Trpin su, kao organizatori manifestacija u logoru, odvedeni u vojni zatvor u Bordo. Prije dolaska Nijemaca u logor, prebačeni su ponovno u Girs, u južnoj Francuskoj, a zatim u vojni zatvor u gradu Pau, u blizini francusko-španjolske granice, gdje im je održano suđenje. Suci, stariji oficiri, od kojih su neki sudjelovali u proboju solunskog fronta u prvom svjetskom ratu, a neki bili ogorčeni zbog brze kapitulacije Francuske, imali su "razumijevanja za vojne prestupnike", a posebno za one iz Jugoslavije. Presuda je glasila: 6 mjeseci zatvora, ali se u kaznu uračunavao i boravak u istražnom zatvoru. Poslije izdržane kazne u listopadu 1940. godine upućeni su u logor Verne. Međutim, dok su još bili u zatvoru, dobili su direktivu partijskog komiteta u logoru, čiji je sekretar bio Ivan Gošnjak, da na putu u logor pobjegnu i da se upute u Marsej, gdje je trebalo da organiziraju punkt za prihvat odbjeglih Jugoslavena iz logora. U Marseju su se obratili generalnom konzulu Kraljevine Jugoslavije, Ivanu Gerasimoviću, koji je pripadao Samostalnoj demokratskoj stranci, a za kojeg se znalo da je naklonjen "Špancima" Čak im je slao štampu u logore. Iako je Ministarstvo unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije izdalo naređenje kojim se zabranjivalo davanje bilo kakve zaštite španjolskim borcima kao građanima Jugoslavije, Gerasimović je Cvetku i Latinoviću izdao potvrdu da su državljani Jugoslavije koji čekaju "repatrijaciju". Tako su i kod policije mogli "legalizirati" svoj boravak. Preko dobro organiziranog punkta, Cvetko i Latinović su počeli da prihvaćaju i prebacuju u Jugoslaviju naše "Špance", koji su pobjegli iz logora. Jednom su bili uhapšeni, ali su uspjeli pobjeći. Cvetko je bio već jednom protjeran iz Francuske, pa da ne bi bio automatski repatriran u Jugoslaviju, što je ujedno značilo da bi bio izručen jugoslavenskoj policiji — javio se kao dobrovoljac za rad u Njemačkoj, kao i mnogi jugoslavenski internirci, pošto je iz Njemačke bilo mnogo lakše organizirati njihov povratak.

Početkom lipnja 1941. godine, Cvetko je, zajedno s još 13 drugova, pobjegao iz Njemačke, i vratio se u zemlju. Prešavši okupiranu Sloveniju, našli su se na granici NDH. Prešavši jedne noći Sutlu, naišli su na vikend-kućicu Augusta Cilića, organizirani punkt za prihvat Jugoslavena koji su pobjegli iz Njemačke.
Odmah poslije povratka u Zagreb, Vjećeslav Flores se uključio u rad partijske organizacije. Jedan od glavnih zadataka partijske organizacije u Zagrebu bio je: organizirati prebacivanje "Španaca" koji su se nalazili na radu u Njemačkoj nazad u zemlju. Jedan od glavnih organizatora povratka naših "Španaca" bio je upravo Vjećeslav. Po zadatku kojeg je primio od sekretara Operativnog rukovodstva CK KPH Vlada Popovića, odlazi, u srpnju 1941, u Njemačku, da pronađe grupe jugoslavenskih radnika i da organizira njihov ilegalni povratak u zemlju.

Poslije dolaska u Njemačku, u gradu Desauu, u tvornici aluminija pronalazi grupu Jugoslavena, medu kojim a su bili: Kosta Nađ, Ivan Hariš, Otmar Kreačić, Dušan Kveder, Veljko Kovačević... Cvetko im je prenio direktive Partije o povratku. Dogovorili su se na koji se način valja povezati s ostalim Jugoslavenima koji su bili raštrkani po njemačkim tvornicama. Cvetko se nekoliko puta vraća u zemlju, dok konačno nije uspio stvoriti kanal za povratak jugoslavenskih radnika u zemlju. Taj je kanal išao od Leipziga, preko Graca,
Maribora i Dobove do Zagreba. Na kolodvoru u Leipzigu Cvetko je dočekivao jugoslavenske radnike koji su stizali iz svih krajeva Njemačke. Bilo je dogovoreno da se grupe razbiju u manje, po dvojica ili trojica, zbog lakšeg prelaska granice, jer su Nijemci još imali stražu na bivšoj jugoslavensko-austrijskoj granici.

Tako su, u srpnju i kolovozu 1941. godine, stalno stizale grupe bivših dobrovoljaca u Španiji. U Zagrebu su smješteni i dalje upućivani prema rasporedu. Taj je kanal radio sve do sredine 1942. godine, a da niti jedan od dobrovoljaca iz Španjolske nije pao u ruke ustaša.
Poslije uspješno izvršenog zadatka, Vjećeslav Flores odlazi, krajem kolovoza 1941. godine, u partizane. Neposredno poslije formiranja odreda "Matija Gubec" na Žumberku, 15. i 16. kolovoza 1941, Cvetko je preuzeo dužnost komandira. 6. rujna 1941. Odred je u zasjedi, u blizini Slavetića, napao ustašku patrolu. Slijedećeg dana, 7. rujna, ustaše su nastupile s jačim snagama, te je Odred morao da odstupi. Zanoćili su kod sela Griča. Cvetko je s devetoricom drugova krenuo u selo da nabavi nešto hrane. Iznenada su ih napale ustaše. Joža Turković, desetar u Odredu, poginuo je, a Cvetko ranjen i zarobljen. Odveden je u Jastrebarsko, gdje je s još 36 zarobljenih pripadnika NOP-a zatvoren u konjušnicu. Bili su podvrgnuti mukama. Cvetko ne samo što nije odao svoje drugove, nego nije čak htio redi svoje ime, tako da su ga ustaše vodile pod imenom Kalc.

Na vijest da je Cvetko uhvaćen, partijska organizacija u Zagrebu donijela je odluku da ga pokusa osloboditi dok se nalazi u Jastrebarskom, gdje je akciju mnogo lakše izvesti nego kad budu prebačeni u Zagreb. Po direktivi partijske organizacije, u Jastrebarsko je upućena Zlata Ogorelec, aktivist NOP-a u Zagrebu, koja je odrasla s Cvetkom. Zlata Ogorelec je zatočenicima dostavila pile u kruhu, da bi oni mogli prepiliti rešetke na prozorima kad sutra-dan počne akcija za njihovo oslobođenje. Međutim, tog istog dana ustaše su ih prebacile u Zagreb, te je tako propao plan.

U listopadu 1941. godine, Cvetko je, zajedno s ostalih 36 drugova, izveden pred Prijeki sud u Zagrebu. šesnaest uhapšenih a medu njima i Cvetko, osuđeno je na smrt strijeljanjem. Drugog dana suđenja u sudnicu su ušli ustaški policajci i sve prisutne odveli u logor Jasenovac. Cvetko, pod imenom Kalc, i njegovi drugovi strijeljani su krajem listopada u Maksimiru.

Narodnim herojem proglašen je 16. srpnja 1951. godine.

Domany Josipa Robert

Rođen je 16. travnja 1918. u Slavonskoj Orahovici, Osijek, Hrvatska.
Prije rata studirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Još na studiju je prišao revolucionarnom omladinskom pokretu. Godine 1937. je primljen u Komunističku partiju. Iste godine odlazi u Španjolsku, da se u redovima internacionalnih brigada bori protiv fašizma. Već od prvog dana pokazao je na ratištima Španjolske izuzetnu hrabrost i vojničku spremnost, i napreduje do cina artiljerijskog kapetana Republikanske armije. Krajem
1937. postaje komandir baterije "Liebknecht" u Drugom divizionu teške artiljerije "Škoda", koji je bio u sastavu 21. korpusa, a početkom 1938. u sastavu 45. divizije.
U proljeće 1938. godine, prebačen je s divizionom na Aragonski front, gdje je neprijatelj koncentrirao znatne snage zbog nastupanja prema morskoj obali. U ogorčenim borbama neprijatelj je, zahvaljujući velikoj nadmoćnosti svoje artiljerije i avijacije, uspio da potisne republikanske snage, uz obostrano velike gubitke. Drugi divizion se istakao u borbama pod Moskitom de Harku, kada je baterija "Liebknecht", pod komandom Roberta Domanyja, vatrom zaustavila napad fašističkog bataljona i nanijela mu osjetne gubitke. U nastupanju prema Valenciji i uz morsku obalu od Vinarosa do Kasteljona de la Plate, u ogorčenim borbama koje su vodene naročito na komunikaciji Teruel — Valencija, fašističke snage su dolazile tako blizu da ga je artiljerija diviziona mogla tuči neposrednim gađanjem. U svibnju 1938. godine, za komandanta Drugog diviziona "Škoda" bio je postavljen Koča Popović, a poslije njegova ranjavanja, u srpnju 1938, komandant diviziona je postao Robert Domany, koji se proslavio kao komandir baterije "Liebknecht", i stekao slavu kao artiljerijski stručnjak. Kao komandant diviziona je ostao do povlačenja pripadnika internacionalnih brigada iz Španjolske. Poslije dolaska u Francusku, interniran je u logor Verne, gdje ostaje do 1940. godine, kada se s ostalim Jugoslavenima javlja za rad u Njemačku, nadajući se da će se tako lakše prebaciti u domovinu.

U Njemačkoj se Robert Domany zaposlio u gradu Desau, u tvornici aviona "Junkers". Neopreznošću jednog druga, Gestapo je otkrio grupu od 20 Jugoslavena-Španskih dobrovoljaca, medu koji ma su bili Robert Domany, Kosta Nad, Danilo Lekić, Otmar Kreačić i Dušan Kveder. Oni su, u proljeće 1941, odvedeni u koncentracioni logor Braunschweig, gdje su bili mjesec dana podvrgnuti nacističkoj torturi. Poslije toga, bili su vraćeni na rad u tvornicu, s obrazloženjem "da Nijemci poštuju ugovor o radu", ali da su bili u logoru zato da "vide što ih čeka ako se budu bavili politikom".

Preko tada već uspostavljenog kanala za povratak Španjolskih dobrovoljaca u zemlju, Robert Domany se vraća u Zagreb, i odmah se uključuje u pripreme za podizanje ustanka. U kolovozu 1941. godine radi na organiziranju partizanskih jedinica na Kordunu, koristeći iskustvo koje je stekao u Španjolskoj. Ubrzo je postavljen za komandanta 2. kordunaškog partizanskog odreda. Sa svojim odredom se istakao u mnogim borbama, a naročito kod Slunja, Vojnica, Veljuna i Plaškog.

Robert Domany je pao kao žrtva izdaje. Jedan vod 3. čete 3. bataljona 2. odreda je prišao četnicima, pa su tada iznenadili 3. četu i razoružali je. Tada se s 3. četom nalazio i komandant odreda Robert Domany, kojeg su četnici iste noći, zajedno s komesarom 3. bataljona Brankom Latasom, komandirom i komesarom 3. čete Stevom Čuturilom i Adolfom Steinbergerom, ubili kod Balinka Peći, u Lici, 3. travnja 1942. godine. Da se ne bi pronašla njihova tijela, bačeni su u jamu Balinka, duboku oko 360 metara. Tek 1966. godine engleska speleološka ekipa je pronašla njihove ostatke pa su sahranjeni u zajedničkoj grobnici u
Plaškom.

Narodnim herojem proglašen je 24. srpnja 1953. godine.

Engel Aleksandra Elias Ilija, Andžić

Rođen je 19. marta 1912. godine u Jajcu, Bosna i Hercegovina, u porodici intelektualaca.
Poslije završetka osnovne i Srednje tehničke škole u Sarajevu, otišao je na studije tehničkih nauka u Prag. Još u vrijeme školovanja u Sarajevu isticao se progresivnim shvaćanjima i djelovanjem medu školskim drugovima. Sudjelovao je u svim akcijama koje su u to vrijeme bile organizirane u okviru djelatnosti napredne omladine Srednje tehničke škole, i zbog toga je cesto kažnjavan od uprave škole. Imao je osamnaest godina kada ga je policija, 1930. godine, uhapsila zbog revolucionarnog rada, kome se već tada sasvim posvetio.

Dolaskom u Prag, nastavlja djelatnost među studentima, i ubrzo postaje član kružoka naprednih jugoslovenskih studenata. Godine 1934. izabran je za sekretara, a 1935. za predsjednika "Matije Gupca", Zadruge hrvatskih akademičara u Pragu. Istovremeno je bio i funkcioner Društva jugoslovenskih tehničara. Kao potpisnik javnih letaka, proglasa i organizator studentskih akcija (medu kojima je bila jedna od najznačajnijih ona za liberalniji odnos i puštanje na slobodu političkih zatvorenika zatočenih u Sremskoj Mitrovici, vođen je na listi praške policije i kao komunist često hapšen. Član KPJ postao je 1936. godine.
Kad je počeo građanski rat u Španiji, u grupi koja je formirana krajem januara 1937. godine, od studenata iz Jugoslavije koji su studirali u Pragu, nalazio se i Ilija Engel. Ova
grupa se, preko Pariza i Valencije, prebacila do Albasete, gdje je stigla 3. februara 1937, godine. Odmah poslije toga, zajedno s ostalim članovima ove studentske grupe, Ilija je bio raspoređen u bataljon "Dimitrov", u čijem se sastavu borio kod rijeke Harame, na centralnom i aragonskom frontu. Zbog svoje hrabrosti i požrtvovanosti, postavljen je za rukovodioca protutenkovske baterije, koja je bila sastavljena od dobrovoljaca iz Jugoslavije.
Poslije poraza Španske revolucije, s ostalim jugoslovenskim dobrovoljcima prebačen je u Francusku, gdje je, u periodu od 1939. do 1941. godine, bio interniran u koncentracionim logorima: Sen Siprijen, Girs i Verne d'Arjez. Po direktivi KPJ, Ilija se 1941. godine prebacio, s grupom Španskih boraca, preko Njemačke u Jugoslaviju, gdje je odmah poslije povratka nastavio revolucionarnu djelatnost.

U početku je radio u ilegalnoj tehnici CK KP Hrvatske u Zagrebu, u kojoj su se štampali: "Srp i čekić", organ CK KPH, zatim "Vjesnik radnog naroda", "Proleter", i razni propagandni materijal.

Prilikom provale, 24. decembra 1941. godine, došlo je do žestokog okršaja između ustaških agenata i ilegalaca. U ovom okršaju, iako ranjen, uspio je da se probije iz zgrade i da pređe na oslobođenu teritoriju, u Žumberački partizanski odred.

U prvoj polovini 1942. godine bio je komandant Banijskog bataljona. a zatim Primorsko-goranskog NOP odreda. Kasnije se nalazio na raznim dužnostima u Glavnom štabu Hrvatske (načelnik Drugog odjeljenja i drugim).

Teško se razbolio od tifusa, i kada je ozdravio ostao je potpuno gluh. Tada je postavljen za pomoćnika načelnika pozadine; na toj dužnosti, u činu pukovnika, poginuo je prilikom avionskog napada 29. maja 1944. godine, kod sela Gornjeg Mikleuša, blizu Čazme.
Narodnim herojem proglašen je 24. jula 1953. godine.

Hariš Jakova Ivan - Ilija Gromovnik

Rođen je 17. studenog 1903. godine u Slapnu, Ozalj, Hrvatska. Potječe iz siromašne seljačke porodice. Njegovi roditelji su imali jedanaestoro djece. Osnovnu školu završio je u Malom Erjavcu i naučio stolarski zanat.
Zapošljava se u Karlovcu. Tu i počinje njegov rad u revolucionarnom radničkom pokretu. Učestvuje u štrajku karlovačkih radnika, zbog čega je 1922. zatvoren u vojnom zatvoru u Karlovcu. Poslije izlaska iz zatvora, zapošljava se u Zagrebu, gdje nastavlja revolucionarnu djelatnost.

Poslije odsluženja vojnog roka, na poziv svog brata odlazi u Kanadu. Tu se povezuje s naprednim radnicima. ali je 1929, zbog svoje aktivnosti, protjeran u Meksiko. U Vera Kruzu je, maja iste godine, postao dan Socijalističke partije.

Godine 1931, Hariš je u Panami. Ovdje se posebno ističe u sindikalnom radu. Kao povjerenik sindikata u fabrici namještaja, učestvuje u štrajku radnika, zbog čega ga policija protjeruje iz te zemlje. Hariš odlazi u Kolumbiju. I tamo nastavlja borbu za prava radnika. Prvog svibnja 1932. učestvuje u velikim radničkim demonstracijama u Porto Karteheni, pod parolom: "Hoćemo rada! Hoćemo kruha!" Zbog njegove aktivnosti i ovdje je uhapšen i protjeran. Odlazi u Ekvador. U gradu Kito ubrzo se povezuje sa socijalističkom partijom "Porobljeni narodi Južne Amerike, ujedinite se!", kojom rukovodi Domingo Romero Teran. Tu Hariš, u proljeće 1933. godine, kao artiljerac učestvuje u trinaestodnevnoj radničkoj revoluciji, koja se završava porazom, te Ivan bježi na Oriente, i izvjesno vrijeme radi kao ispirač zlata na rijeci Napo.

Godine 1934, preko Perua i Čilea odlazi u Argentinu, gdje radi na izgradnji drvenih mostova u nacionalnom parku u San Karlo de Bariloće. Upoznaje se s mnogim radničkim borcima i programom KP, čiji član postaje iste godine. Aktivan je u radu internacionalne sindikalne organizacije i član "Crvene pomoći" Sokororoho. Komunist i iskusni borac u radničkom pokretu, Ivan Hariš krajem 1936. odlazi, kao dobrovoljac, u Španski građanski rat. U revolucionarnoj Španskoj vojsci je diverzant, a poslije završetka kursa i instruktor diverzantskih jedinica. On je 1938. i savjetnik 133. diverzantske brigade na Estramaduri, a zatim, do svršetka rata, prevodilac u ruskoj ambasadi u Valenciji. Poslije neuspjeha Španjolske revolucije, Ivan je u koncentracionom logoru u Francuskoj, najprije u Arđelesu, zatim u Girsu, i ponovo u Arđelesu.

Osmog ožujka 1941. godine, Hariš je pobjegao iz logora, i po nalogu Partije i uputstvu Vlade Četkovića, krenuo u Jugoslaviju. Iz Liona odlazi u Njemačku, gdje se uz pomoć švedskog konzula zapošljava u tvornici aluminija AKEN na Elbi. Kao vrijedan radnik, Ivan je dobio 21 dan odsustva, i po zadatku Partije nastavio put u Jugoslaviju.

Potkraj lipnja stigao je u Zagreb. Tu se, na Tratinskoj cesti, u stanu Štefice Štrok - Crnojević, našao sa svojim drugovima iz Španije.
Iz Zagreba ga CK KPH upućuje u Karlovac kod Josipa Kraša i Ive Marinkovića. U srpnju OK KPH za Karlovac šalje ga u Zadobarsku šumu pokraj Karlovca, gdje se već nalazila grupa karlovačkih komunista. Iskusnom diverzantu nije trebalo mnogo vremena da zatraži od Ive Marinkovića, sekretara OK KPH za Karlovac, da ga pošalje u kraj gdje će imati veću mogućnost za izvođenje diverzantskih akcija — tamo gdje će poslije izvedene akcije moći da se povuče dublje u pozadinu i da svaki put iznenadi neprijatelja na drugom mjestu. Sredinom kolovoza, Ivan odlazi u Drežnicu, zatim u Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Koristeći bogato iskustvo iz Španskog građanskog rata, Hariš sa svojim narodom primjenjuje stečeno partizansko iskustvo diverzanta i organizatora. Već 9. rujna kod Liča dignut je u zrak prvi talijanski vlak. U toj akciji zaplijenjeno je 17 sanduka po 25 kilograma eksploziva. Svega deset dana kasnije digao je u zrak i drugi vlak kod Sungerskog tunela, sa 750 talijanskih fašista. Šef i organizator diverzantske sekcije, a zatim i komandant grupe diverzantskih odreda GŠH Ivan Hariš neumorno radi na prikupljanju eksploziva, odabira borce i podučava ih za izvođenje diverzija. Prebacuje se iz kraja u kraj, iznenađuje neprijatelja i nanosi mu velike gubitke u ljudstvu i materijalnim dobrima.

Na pruzi Karlovac — Caprag, na rijeci Maji, kod Gline, rusi, 26. veljače, željeznički most, tako da do kraja rata pruga Karlovac — Sisak nije radila. Ubrzo iza ove, izvodi jednu od najvećih akcija na pruzi Banja Luka — Sunja i Bihać — Sunja. Ruši sa svojim diverzantima Volenjski vijadukt.

Diverzantske akcije su sve masovnije širom Hrvatske. Hariš ih izvodi u Posavini, Lici, Slavoniji, Bosanskoj krajini. Zahvaljujući njegovom iskustvu i samoprijegoru, stvorene su neustrašive pokretne diverzantske grupe, čete i bataljoni. Jedinice su rušile pruge, mostove, stanice, tunele, magazine, dizale su u zrak vlakove, kamione, uništavale avione na aerodromima. Nikakve straže i osiguranja nisu mogle spriječiti samoinicijativne i odabrane diverzante. O Harišu i njegovim akcijama stvarane su legende. Na vojnom aerodromu Kurilovec, Hariš je sa svojim diverzantima, 19. srpnja 1944, uništio 800.000 kilograma avionskih bombi, 3 aviona i ubio 300 Njemačkih vojnika. Za uspješno izvedenu akciju, Ivan je od štaba 4. korpusa za nagradu dobio troja seljačka kola puna šmajsera i municije za svoje diverzante. Posebno značajnu akciju izveo je komandant diverzanata 15. kolovoza
1942, na pruzi Novoselac — Križ kod mosta na Česmi. Na minu koju je postavio iskusni diverzant Hariš naišao je, iz Dižona, "Orijent simplon". Uništen je 21 vagon s 376 Njemačkih oficira, koji su bili upućeni na Istočni front. U istom vlaku poginuo je i bugarski vojni izaslanik koji se vraćao s pregovora od Ante Pavelića. Harišove akcije djelovale su iznenadno, kao udar groma, zbog čega ga je narod prozvao Ilija Gromovnik. Njegovi su diverzanti i na školskom aerodromu "Borongaj" uništili, 28. prosinca 1944, 5 aviona, 4 prateća lovca "Dornier" i Pavelićev "Junkers 52". U toku NOR-a oštećeno je i uništeno diverzantskim minama oko 1.470 neprijateljskih vlakova, porušeno 350 mostova. Oko 27.000 fašističkih vojnika i oficira, od kojih i 3 generala, izgubilo je život na minama koje su postavili hrabri diverzanti. Uništeno je vise od 36.000 željezničkih tračnica. Organizirajući i izvodeći diverzantske akcije, Hariš je i sam na leđima prenosio eksploziv i učestvovao u uništenju 150 vlakova i 27 mostova.

Poslije oslobođenja, Hariš je završio Partijsku školu i Višu vojnu akademiju u JNA. Bio je zamjenik komandanta inženjerije u General-Štabu, radio u inspekciji General Štaba za inženjeriju, i načelnik je štaba uprave inženjerije JNA. S te je dužnosti i otišao u penziju, u činu general-majora JNA.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i vise visokih odlikovanja.
Narodnim herojem je proglašen 25. rujna 1944. godine.

Kovačević Veljko

Rođen je 19. decembra 1912. godine u Grahovu, Nikšić, Crna Gora. Police iz siromašne seljačke porodice.

Četiri razreda gimnazije završio je u Nikšiću, a zatim se upisao u učiteljsku školu u Cetinju, u kojoj je maturirao 1937. godine. Posle završene učiteljske škole upisao se na Filozofski fakultet Zagrebačkog sveučilišta, gdje se uključio u napredni studentski pokret i učestvovao u njegovim akcijama. Godine 1937. s grupom Jugoslavena — dobrovoljaca, otišao je u Španiju da se bori protiv fašizma i za slobodu Španskog naroda. U sastavu Inter-brigade Španske republikanske vojske, kao borac i komandir voda, borio se na raznim bojištima Španije od 1937—1939. godine. U Španiji je, u borbi kod Kasteljana, 14. juna 1938. godine, teško ranjen. U članstvo KPJ primljen je 1938. godine. Posle povlačenja internacionalnih brigada iz Španije, proveo je više od dvije godine u koncentracionim logorima Francuske—Sant Cyprien, Girs-u, Vernet i Camp de Mille-u. Iz logora u Francuskoj pobjegao je u proljeće 1941: godine u domovinu, gdje se u augustu uključio u rad na daljem širenju i razvijanju oružanog ustanka. Radio je na organiziranju ustanka i formiranju prvih partizanskih jedinica u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju. U toku NOR nalazio se na sljedećim funkcijama:
— od početka oktobra 1941. do 4. maja 1942. godine — komandant Primorsko--goranskog odreda, a istovremeno član OK KPH za Hrvatsko primorje;
— od 4. maja 1942. do 22. aprila 1943. godine — komandant V operativne zone NOV i PO Hrvatske, koja zahvata Primorje, Gorski kotar i Istru;
— od 22. aprila 1943. do maja 1944. godine — komandant 13 divizije NOVJ;
— od maja do jula 1944. radio u Glavnom štabu Hrvatske; — od sredine jula 1944. do konca decembra 1944. godine — komandant 40. divizije NOVJ;
— od kraja decembra 1944. do 15. aprila 1945. godine, kada je teško ranjen kod Našica — komandant VI udarnog korpusa NOVJ;
— u toku cijelog rata istovremeno je bio i član Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske.

Svoje bogato borbeno i revolucionarno iskustvo borca Španske republikanske armije maksimalno je iskoristio u formiranju i organiziranju partizanskih jedinica u Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i njihovim borbama protiv talijanskih okupacionih jedinica, ustaških i četničkih kvislinških formacija. Hrvatsko primorje i Gorski kotar postali su borbeno poprište na kome se, u vatri oružane borbe, kovalo borbeno jedinstvo Hrvata i Srba. Kao rezultat aktivnosti partizanskih jedinica kojima je Veljko komandirao, njihovih stalnih diverzija i napada na prugu i ceste, oktobra 1941. godine stvorena je veća slobodna teritorija, koja je zahvatila Drežnicu i veliki broj brinjskih i primorskih sela. Tu teritoriju držali su partizani u svojim rukama gotovo za vrijeme čitavog rata. Usprkos brojnim ofanzivama, represalijama, rušenju i razaranju, okupator nije nikad uspeo da uspori tempo i stalno jačanje oružane oslobodilačke borbe u tom djelu naše zemlje. U toku prvih mjeseci 1942. Primorsko--goranski odred brojno je ojačao i težište borbe prenio na oslobađanje naseljenih mjesta. Oslobođeni su Jasenak, Ravna Gora, Mrkopalj, Brod na Kupi i vise okolnih sela. Po većim mjestima neprijatelj se više ograđivao bodljikavom žicom i bunkerima, nastojeći da zadrži kontrolu nad prugom i morskom obalom. Smjelost, odvažnost i vještinu u rukovođenju .Veljko je ispoljavao i kao komandant V operativne zone NOV i PO Hrvatske, 13. i 40. divizije, i kao komandant VI udarnog korpusa NOVJ. S jedinicama kojima je komandirao izvojevao je brojne i značajne pobjede u okršajima s neprijateljima: Nijemcima, Talijanima i domaćim izdajnicima ustašama i četnicima.

Boreći se uporedo sa svojim borcima u prvim borbenim redovima, Kovačević je u toku NOR-a dva puta ranjen: 1942. godine, i 15. aprila 1945. kod Našica.
Posle rata nalazio se na dužnosti komandanta Tenkovske armije, Tenkovskih i motoriziranih jedinica JNA, komandanta VII i III armijske oblasti i pomoćnika saveznog sekretara za narodnu obranu. Godine 1950—1952. završio je Višu vojnu akademiju JNA. Aktivan je društveno-politički radnik. Dva puta je biran za saveznog narodnog poslanika za kotar Ogulin. Na VIII kongresu SKJ izabran je za člana CK SKJ, bio je član Opunomoćstva CK SKJ za JNA i jedan od njegovih sekretara.

Član je Udruženja književnika. Napisao je knjigu "Neka iskustva iz borbi u Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru" (Beograd, 1955), romansiranu kroniku "U rovovima Španije" (Sarajevo, 1958), roman "Kapelski kresovi" (Beograd, 1961), ,,Mlada šuma" (Zagreb, 1966), zbirku pripovjedaka "Vrtlog" (Sarajevo, 1971), roman "Gavrijda" (Beograd, 1972) i više drugih tekstova. Nekoliko njegovih knjiga prevedeno je na ruski, mađarski, makedonski i slovenski jezik.

Nosilac je više visokih domaćih i stranih odlikovanja.
Bio je član je Savjeta Federacije.

Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.

Lenac Ivan

Rođen je 6. februara 1906. godine u Delnicama, Hrvatska, u porodici siromašnog šumarskog radnika. Poslije završetka pučke škole, za njega je postojao samo jedan put: da još malen i nejak, uzme sjekiru i pilu i počne dugogodišnje krstarenje širom zemlje u potrazi za poslom.

Upoznao je, pored goranskih šuma, i mnoge druge, slavonske i bosanske, ali i strane, francuske. U vrijeme boravka i rada u Delnicama, aktivno se bavio skijaštvom i nogometom u Sportskom društvu "Goranin" koje je bilo pod jakim utjecajem partijske organizacije u Delnicama.

Na šumskim radilištima i pilanama upoznao je bijedu radnika, a u zatišju šumskih radova, boraveći u rodnom gradu, spoznao je oblike borbe napredne radničke klase i cilj klasne borbe.

U predvečerje španskog građanskog rata napušta zemlju, i s većim brojem goranskih radnika odlazi na rad u Francusku. Na poziv KPJ, koja je stalno isticala da španskom narodu valja pomoći, odazvao se i Lenac. U Španiju dolazi novembra 1937. godine Borio se u Španiji do kraja građanskog rata i pokazao hrabrost u nizu bitaka. Tu je primljen i u članstvo KPJ.

Poslije sloma republikanske Španije, Ivan Lenac prelazi u Francusku, gdje je uhapšen i s mnogim drugim interbrigadistima interniran u koncentracioni logor Verne, sve do 1941. godine.

U jesen 1941. uspijeva da se, s jednom grupom naših Španskih dobrovoljaca, probije kroz porobljenu Evropu u Jugoslaviju i priključi goranskim partizanima. Njegovo vojno iskustvo u tim ustaničkim danima u Gorskom kotaru bilo je od neprocjenjivoga značaja. Od tada do smrti obavljao je mnoge vojne i političke dužnosti u primorsko-goranskim jedinicama. Od komandira Delničke čete izrastao je u komandanta bataljona, komandanta Primorsko-goranskog NOP odreda i operativnog oficira 14. primorsko-goranske brigade. Potkraj rata, štab 11. korpusa upućuje ga na Kvarnerske otoke da radi na organiziranju i jačanju NOP-a na tom području. Sve te zadatke s uspjehom je izvršio.

Poginuo je u vrijeme borbi za oslobođenje Sušaka, 24. aprila 1945. godine.

Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.

Car Nikola Crni

Rođen je 1. siječnja 1910. godine u Crikvenici, Hrvatska, u radničkoj porodici. Osnovnu školu učio je od Školske godine 1917/18. do 1921/22. Završio je postolarski zanat i Zanatsku školu; ali, nema posla, te se bavi ribarenjem. Već kao osamnaestogodišnji mladić, sudjeluje u omladinskom i radničkom pokretu, kao i u naprednom sindikalnom pokretu, a također i u akcijama KP Jugoslavije.

Među prvima iz svog kraja, kao i iz Jugoslavije, priprema se za odlazak u Španjolsku kada u njoj počinje građanski rat. Zahvaljujući ugovoru s francuskim poslodavcem o radu na šumskim radilištima, dobiva pasoš i legalno odlazi, 1. studenog 1937. godine, u Francusku, odakle se prebacuje u Španjolsku, gdje se bori u 120. internacionalnoj brigadi "Đuro Đaković". Istakao se hrabrim i staloženim držanjem u borbama, posebice na frontovima Aragona, Kordobe i Teruela. U Španjolskoj postaje, 1937. godine, i članom KP Jugoslavije. Poslije sloma republikanske španjolske, povlači se, s ostalima veljače 1939. godine, u Francusku, gdje ostaje u koncentracionom logoru dvije godine. Bio je posebno zatvaran i maltretiran poslije izrazitog odupiranja takvoj odluci francuske vlade prema bivšim španjolskim borcima. Usprkos tome, uporno proučava marksističku i vojnu literaturu. Iz logora je pobjegao 1941. godine, i vraća se u okupiranu domovinu.

Od polovine 1941. godine nalazi se u Drežnici, medu prvim borcima Gorskog kotara i Hrvatskog primorja. Po uputi CK KP Hrvatske, odlazi u Hrvatsko primorje, da radi na organizaciji ustanka. Najprije odlazi na Viševicu, gdje su, zbog jedne neuspjele akcije, vladali zategnuti odnosi između spojenih odreda Bribira i Hreljina. Na sastanku, kojim je označen početak njegova sudjelovanja u NOP--u Hrvatskog primorja, postignut je dogovor o ponavljanju te akcije (uništenje pruge između Belog Sela i Fužina).

Već 1941. godine postavljen je za komandanta partizana crikveničkog i novljanskog
kotara, odnosno cijelog Vinodola. Nedugo zatim, siječnja 1942. godine, postavljen je za komandanta 2. bataljona ("Matija Gubec"), a zatim za komandanta 5. bataljona ("Vladimir Goratan"), 1. primorsko-goranskog NOP odreda. Najzad, postaje komandantom 2. primorsko-goranskog odreda.

Nikola Car se istakao u nizu borbi. Sudjelovao je u prvoj većoj akciji na području Gorskog kotara i Hrvatskog primorja, kada je, 27. studenog 1941. godine, kod Stalka, na putu Ogulin — Novi, napadnut talijanski kamion i strijeljani talijanski oficiri, dok su vojnici, poslije predavanja o značaju NOP-a, pušteni. Kao komandant 2. bataljona, vrši vrlo uspješne akcije na željezničkoj pruzi Sušak— Zagreb, kao i napade na talijanske kamione. Lično rukovodi, 18. i 19. siječnja 1942. godine, uspjelim akcijama onesposobljavanja pruga i miniranja vlaka s talijanski m vojnicima na prugama Fužine—Lič i Fužine—Zlobine. Posebno se ističe ožujka 1942. godine, kada rukovodi akcijama oslobađanja Mrkoplja (15. ožujka) i Ravne gore (22. ožujka). Te akcije predstavljale su do tada najveći uspjeh NOP-a u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju, pa su imale veliki odjek u narodu. Ističe se i u napadu na jake talijanske snage koje su pokušale uništiti partizanski logor na Snežniku, kada je, s desetinom boraca-stražara u Štabu bataljona, smjelo napao Talijane i privukao na se pažnju glavnine neprijateljskih snaga. Zahvaljujući tome, njegov bataljon je uspio napasti Talijane s druge strane i otjerati ih. Kao komandant 5. bataljona, dobiva specijalni zadatak da prodre u Istru. Isti zadatak dobiva i kao komandant 2. primorsko-goranskog odreda, koji djeluje, uglavnom, na području Hrvatskog primorja i u dolini Kupe. Taj Odred vrši niz uspjelih akcija pod njegovim vodstvom. Najveća i najznačajnija akcija Odreda bila je napad na Talijane, 11. lipnja 1942. godine, na pruzi Delnice—Kupjak, kada je uništen talijanski transport i zaustavljen promet četiri dana. Odred je sudjelovao, zajedno sa slovenskim partizanima, u napadu na Osilnicu i u drugim borbama. Nikola Car se u svim akcijama Odreda istakao hrabrošću i brigom za borce.

Poginuo je 5. srpnja 1942. godine, na cesti između sela Kamenjaka i Grobnika, u napadu sto četrdesetorice partizana, koje je on vodio, na talijansku kolonu. Smrtno je ranjen u jurišu.

Narodnim herojem proglašen je 5. srpnja 1951. godine.

Kreačić Otmar

Rođen je 27. februara 1913. godine u Bugojnu, Bosna i Hercegovina, u radničkoj porodici.
Poslije završetka osnovne škole u rodnom mjestu, učio je gimnaziju u Banja Luci i Zagrebu, gdje mu je otac 1925. godine dobio mjesto u radionici državnih željeznica. U Zagrebu je završio gimnaziju i maturirao. Poslije toga, 1932. godine, postao je član-volonter Narodnog kazališta u Zagrebu, a istovremeno je sudjelovao i u formiranju dramskog studija. Rad u kazalištu napušta 1935. godine, i zapošljava se na pruzi Zagreb — Karlovac, a kasnije u željezničkoj ložionici u Osijeku, gdje dolazi u dodir s naprednim radničkim pokretom. Tu je veoma aktivno radio u organizacijama URS-ovih sindikata, zbog čega je bio uhapšen, izbačen iz službe i protjeran iz Osijeka.

Član KPJ postao je 1937. godine. Iste godine, na poziv KPJ, odlazi organiziranim kanalima u Španiju i postaj borac Internacionalnih brigada. Učestvovao je u borbama na frontovima Aragona, Levanta, Estramadure i Katalonije, najprije kao borac u bataljonu "Đuro Đaković", a kasnije kao rukovodilac kulturno-prosvjetnog rada u istom bataljonu i u Štabu 129. internacionalne brigade. Poslije poraza republikanske vojske, s ostalim borcima internacionalnih brigada prebačen je u Francusku. Od 1939. do 1941. godine bio je interniran u koncentracionim logorima: Sen Siprijen, Girs i Verne d'Arjež, odakle se ilegalno, početkom 1941. godine, prebacuje s grupom španskih dobrovoljaca partijskim kanalima u Jugoslaviju, i odmah se uključuje u NOP.

U početku je radio u Zagrebu na organiziranju ilegalnih štamparija i partijske tehnike, pripremanju, štampanju i rasturanju proglasa, letaka i drugog materijala, a zatim je prešao na oslobođenu teritoriju. Do kraja 1943. godine, kao član AGITPROP-a CK KPH i glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, radio je na ideološkom, političkom i kulturnom prosvjećivanju Članova KPJ, boraca i naroda područja na kojem se nalazio. Istovremeno je radio i na pokretanju i izdavanju prvih centralnih partizanskih listova na oslobođenoj teritoriji Hrvatske („Vjesnika", „Partizana", „Dnevnih novina" i „Naprijed-a"). U ovom periodu se istakao u nekoliko navrata u odbrani partizanskih bolnica, kada je samo s dvije desetine naoružanih boraca odbijao napade znatno jačih i talijanski h snaga, nanio im velike gubitke i uspio spasiti ranjene i bolesne borce.

Februara 1944. godine postavljen je za političkog komesara 12. slavonske divizije, a u ljeto iste godine 6. slavonskog korpusa NOVJ. Na ovim dužnostima istkao se izuzetnom hrabrošću u svim borbama koje su ove jedinice vodile u tom periodu, kao i njihovim uspješnim rukovođenjem. Na ovoj dužnosti ostao je do kraja rata.

Poslije završetka rata, bio je pomoćnik načelnika i načelnik Glavne političke uprave JNA, odnosno načelnik Uprave za moralno-političko vaspitanje u Državnom sekretarijatu za poslove narodne odbrane, a od 1955. godine i podsekretar u Državnom sekretarijatu narodne odbrane. U državno-političkom životu nalazio se na raznim istaknutim funkcijama: na V kongresu KPJ izabran je za člana Centralne revizione komisije KPJ, a na II kongresu KPH za člana CK KP Hrvatske; biran je za narodnog poslanika Savezne narodne skupštine i za člana CK SKJ na VI, VII i VIII kongresu SKJ; bio je rukovodilac Opunomoćstva CK
SKJ za JNA, a zatim i sekretar Nacionalnog Centralnog odbora Saveza boraca Jugoslavije, sekretar Nacionalnog udruženja španskih boraca, član Saveznog odbora SSRNJ, predsjednik Saveza za tjelesno vaspitanje „Partizan" ... Imao je čin general-pukovnika, i bio je član Savjeta Federacije.

Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.

Patron of Formello wrote:

Jimmy_The_Saint wrote:Allah te nagradio za tvoj trud, sine.

Ne vjerujem u boga pa mi i ne treba nagrada ,pa neka za moj trud nagradi tebe,nakazu,amrina i onoga špijuna sa intelektom. To je vaš osnovni deficit.
Idemo dalje sa objavama narodnih heroja.

Allah sine ne pita vjeruješ li il' ne vjeruješ. Allah sve vidi, zna, pa tako po zasluzi opauči i vjerniku i nevjerniku.

Nego, umiješ li ti sa tim svojim impresivnim intelektom išta, osim da prepisuješ i vrijeđaš?

Dosad se nešto nisi iskaz'o, i plaho si dosadan takav kakav jesi.

Jimmy_The_Saint wrote:

Patron of Formello wrote:

Jimmy_The_Saint wrote:Allah te nagradio za tvoj trud, sine.

Ne vjerujem u boga pa mi i ne treba nagrada ,pa neka za moj trud nagradi tebe,nakazu,amrina i onoga špijuna sa intelektom. To je vaš osnovni deficit.
Idemo dalje sa objavama narodnih heroja.

Allah sine ne pita vjeruješ li il' ne vjeruješ. Allah sve vidi, zna, pa tako po zasluzi opauči i vjerniku i nevjerniku.

Nego, umiješ li ti sa tim svojim impresivnim intelektom išta, osim da prepisuješ i vrijeđaš?

Dosad se nešto nisi iskaz'o, i plaho si dosadan takav kakav jesi.

Kako se nije iskazao? Odgovorno tvrdim da Soko jos nije pao, a kad ce ne znamo.

Maslarić Božidar

Rođen je 10. augusta 1695. godine u Dalju, kod Osijeka, Hrvatska. Osnovnu školu je završio u selu i nastavio školovanje u Osijeku. Tada se već uključio u aktivnost napredne srednjoškolske omladine.

Početak prvog svjetskog rata 1914. godine zatekao ga je na đačkoj ekskurziji u Srbiji. Nije ni pomišljao da se vrati u Osijek. Zadojen slobodarskim idejama, iako još veoma mlad, javio se kao dobrovoljac u prvu jedinicu na koju je naišao u Beogradu. U srpskoj vojsci je postao đak-narednik. Godine 1915, pred naletom velike neprijateljske ofanzive, zajedno s glavninom srpske vojske povlačio se ka jugu. Ranjen je na Solunskom frontu i upućen na liječenje u Bizertu (Tunis), a potom i u Francusku, gdje je kao stipendist srpske vlade najprije završio maturu, a zatim upisao studije. U Kanu je, s grupom studenata iz Srbije i Hrvatske, osnovao marksistički klub. Članovi ovoga kluba su, 1. maja 1918. godine, učestvovali u radničkoj proslavi. Oni su na čelu povorke nosili natpise s revolucionarnim parolama u slavu Lenjina i Oktobarske revolucije. Srpska vlada je poslije ovoga, ukinula stipendiju Maslariću, pa je bio prinuđen da se vrati u Jugoslaviju.

U ovoj zemlji, koja je stvorena dok se Maslarić nalazio još u tuđini, zbili su se mnogi značajni događaji. Osnovana je Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista), čiji je član postao i Maslarić odmah poslije povratka u domovinu. U Beogradu je završio studije. Pred završetak studija zaposlio se kao nastavnik matematike i fizike u Somboru, ali je ubrzo, zbog revolucionarne aktivnosti, otpušten iz službe. Bilo je to vrijeme Obznane i Zakona o
zaštiti države. Zbog učešća u akcijama revolucionarnog pokreta, Maslarić je s drugovima uhapšen, izveden pred Sud i, 7. jula 1922. godine, osuđen na dvogodišnju robiju koju je izdržao u kaznionici u Sremskoj Mitrovici.

Poslije izlaska s robije (1924), vratio se u Osijek, gdje je sve do 1928. godine vršio razne odgovorne dužnosti u SKOJ-u i Partiji. Uređivao je partijski list "Riječ radnika i seljaka". Policija ga ne ispušta iz vida. Hapse ga i progone. On se ne predaje. Prisustvuje sastancima Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku. Ilegalno je prešao granicu i učestvovao na Trećem kongresu KPJ u Beču (maj 1926), zatim se vraća u zemlju i radi na provođenju odluka Kongresa. Vlasti su ga iz Osijeka prognale u rodni Dalj i stavile u kućni pritvor. Tada (1928) ga je partijska organizacija krišom prebacila u Zagreb, odakle je ilegalno upućen u emigraciju.

Najprije je izvjesno vrijeme boravio u Beču, a potom otišao u Moskvu, na Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada, gdje je bio u početku slušalac, a zatim i predavač, odakle je prešao na Međunarodnu Lenjinovu školu. Pripadnici raznih nacionalnosti, borci revolucionarnog radničkog pokreta u svojim zemljama i u svetu, birali su ga za predsjednika Internacionalnog kluba u Moskvi. Kada je, u ljeto 1936. godine, izbio puč Španskih fašističkih generala, Maslarić je s ilegalnim dokumentima, preko Finske, Švedske, Francuske i Pirineja došao da brani špansku Republiku. Poslije kraćeg boravka u Madridu, u Petoj regimenti, upućen je da organizira gerilske grupe u Estramaduri. U borbama se isticao hrabrošću. Ranjen je kod sela Vilar de Rene, 5. novembra 1936. godine. Kada je, poslije liječenja, napustio bolnicu — ponovo se našao u prvim borbenim redovima. Januara 1937. godine imenovan je za komandanta bataljona Šezdeset druge španske brigade. Poslije poraza Španske republikanske armije, dospio je u Oran (Alžir), a zatim u koncentracioni logor Bogari, na prilazima Sahari, odakle je uspeo da se, u proljeće 1939. godine, domogne Sovjetskog Saveza.

U Moskvi je radio u Kominterni, brinući se o invalidima, pripadnicima Internacionalnih brigada. U Moskvi je bio u prilici da se sretne i surađuje s istaknutim ličnostima međunarodnog radničkog pokreta — s Josipom Brozom Titom, Georgi Dimitrovom, Vilhelmom Pikom, i drugima.

U vrijeme drugog svjetskog rata Maslarić je, zajedno s Veljkom Vlahovićem i Đurom Salajem, radio u redakciji "Slobodne Jugoslavije", koja je preko talasa Radio-Moskve širila istinu o borbi Titove narodnooslobodilačke vojske. Još u augustu 1941. godine izabran je za potpredsjednika Sveslovenskog komiteta.

Maslarić se vratio u Jugoslaviju 1944, godine, dok su se još vodile borbe za njeno oslobođenje. Učestvuje u borbama i organizira narodnu vlast Tada je imao čin general-majora.

Poslije oslobođenja zemlje, iako slabog zdravlja, s entuzijazmom istinskih revolucionara učestvuje u obnovi i izgradnji zemlje i socijalizma u Jugoslaviji. Izvjesno vrijeme bio je upravnik Vojne-političke Škole u Beogradu. Božidar Maslarić je bio član CK SKJ. član Izvršnog komiteta CK SK Hrvatske, član Saveznog odbora SSRNJ i Predsjedništva Glavnog odbora SSRN Hrvatske. Na svim poslijeratnim izborima biran je za narodnog poslanika Savezne skupštine i Sabora Hrvatske. Od 1946. do 1948. godine bio je predsjednik Sveslovenskog komiteta u Beogradu, a od 1951. godine potpredsjednik Vlade, a zatim potpredsjednik Izvršnog veća Sabora Hrvatske.

Umro je 5. aprila 1963. godine u Zagrebu. Toga dana prestalo je da kuca srce čovjeka „koji je sav svoj život posvetio borbi za pobjedu velikih ideja marksizma-lenjinizma" (iz telegrama CK SKJ).

Buntovni mladić, ranjenik s Kajmakčalana, barjaktar iz Kana, zatočenik iz Sremske Mitrovice, govornik iz Rostova, španski komandant, ratnik sa sremskog fronta, graditelj socijalističke Jugoslavije — Božidar Maslarić, profesor iz Osijeka, prisni drug i suborac Đure Đakovića, Blagoja Parovića, Rada Vujovića, Vladimira Ćopića, Đure Salaja, Moše Pijade, Josipa Broza... ostao je do kraja svoga života vjeran svojim idealima.

Narodnim herojem je proglašen 27. novembra 1953. godine.

Rozman Franca Franc Stane

Rođen je 27. marta 1911. u Ljubljani, Slovenija, a porodica je živjela u selu Spodnje Pirniče, općina Ljubljana—Šiška. Tamo je i Rozman proveo svoje djetinjstvo. Otac mu je 1914. nestao na ruskom frontu, i ostavio porodici malo zemlje i trošnu kuću.

Rozman je, završivši četiri razreda osnovne škole, radio kod seljaka kao čobanin i sluga. Kako su mu se sestre udale, Sud je Francu i njegovom mlađem bratu odredio staratelje koji su ih više iskorištavali nego što su se o njima brinuli. Na njihovu sreću, dobili su, poslije mnogih, za staratelja Tina Rožanca, kasnije komunista i narodnog heroja. On je braću izveo na put i omogućio im da nauče zanat. Uticao je odsudno na Franca da postane klasno svjestan radnik i simpatizer Partije.

Franc je pekarski zanat naučio u Ljubljani, kod majstora Cimpermana. Poslije je, izvjesno vrijeme, radio kao kalfa kod istog tog majstora. Prijavio se dobrovoljno za odsluženje vojnog roka, u želji da ga prime u neku podoficirsku pilotsku školu, jer ga je privlačio vojnički poziv. Odbijen je zbog nedovoljne školske spreme, pa je vojni rok odslužio u pekarskoj četi, u Petrovaradinu, i dobio čin kaplara.

Poslije odsluženja vojnog roka, pokušao je da otvori u Medvodama svoju pekaru. Sam je radio sve poslove, i na kraju bankrotirao. Umoran i razočaran, odlazi u Italiju, da se dobrovoljno javi u talijansku vojsku i da se bori u Etiopiji. Nisu ga primili, jer se u međuvremenu rat već završio, a uz to su, izgleda, sumnjali da mu je namjera da prebjegne na stranu Etiopljana.

U jesen 1936. među prvima odlazi preko Italije u Francusku, a odatle u Španiju, gdje je učestvovao kao branilac prve odbrane Madrida, u novembru 1936. U proljeće 1937. poslat je na podoficirski kurs, koji je završio s vrlo dobrim uspjehom. Za kratko vrijeme je savladao ruski i španski jezik. Izvjesno vrijeme radi kao prevodilac sovjetskih instruktora. Primljen je i u KP Španije. Otresit i hrabar, besprijekornog vojničkog držanja, poslat je na oficirski kurs u Albasetu. Poslije završetka kursa, postaje poručnik i komandir čete bataljona "Dimitrov", u 15. internacionalnoj brigadi. Kasnije je unaprijeđen u čin kapetana, i postavljen za komandanta bataljona. U vrijeme povlačenja u Francusku, februara 1939, opet komandira bataljonom i vrlo vesto ga izvlači iz opkoljavanje.

Od 1939. do 1941. je u francuskim logorima, a aprila 1941, po direktivi Partije, odlazi na rad u Njemačku. Jula iste godine bježi iz okoline Lajpciga, gdje je radio kao pekar, i stiže, augusta, u Zagreb, odakle se pješke probija u Sloveniju i stiže u Ljubljanu.

Početkom septembra 1941, određen je za komandanta 1. štajerskog bataljona, kojim komandira u mnogim akcijama, i u poznatom pokretu prema Brezicama, u oktobru i novembru, kada su partizanske jedinice pokušale da spriječe masovnu deportaciju slovenačkog stanovništva. Kad se bataljon podijelio na manje grupe zbog zime, odlazi u Ljubljanu, gdje je postavljen za komandanta 2. štajerskog bataljona. Njime komandira u pokušaju bataljona da se probije u njemačku okupacionu zonu, u decembru 1941, a poslije povratku logoruje na brdu Pogled, kod Ljubljane, gdje obučava borce.

U proljeće, bataljon prerasta u 1. štajersku partizansku brigadu, oko koje se obrazuje 2. grupa odreda. Rozman komandira u mnogim borbama, u maju i junu 1942, između ostalih kod Jančja i Mujave. Juna, grupa odlazi preko Notranjske i Gorenjske za Štajersku, gdje se probija početkom septembra, poslije teških borbi i danonoćnih marševa.

Dolaskom u Štajersku, organizira nove partizanske jedinice, a na početku 1943, poslije reorganizacije, postaje komandant 4. operativne zone, a 14. jula 1943 — komandant Glavnog štaba kada je naredbom od 1. maja 1943, unapređen u čin general-majora. Iduće godine, 1. septembra, unapređen je u čin general-lajtnanta.

Kad je 7. novembra, zajedno s grupom viših oficira, isprobavao novi engleski laki minobacač, kod Petrove Vaši, jedna mina je eksplodirala u samoj cijevi, i smrtno ga ranila. Istog dana je umro u bolnici Kanižarnica, kod Črnomlja.

Franc Rozman je tri puta ranjen: jednom u Španiji. i dva puta u Jugoslaviji.

Narodnim herojem proglašen je 11. novembra 1944. godine.

Rukavina Ivan

Rođen je 26. siječnja 1912. u Otočcu u Lici, Hrvatska. Student.

Ivan Rukavina je prije rata živio u Gračacu i Ogulinu, gdje je pohađao gimnaziju. Završni razred gimnazije i veliku maturu završio je u Zagrebu. Poslije završene gimnazije, upisao je studij medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na fakultetu se ubrzo povezao s pripadnicima naprednog studentskog pokreta, a godine 1933. je postao član SKOJ-a. Još kao skojevac, bio je uhapšen kada je rasturao letke, te je od tada živio pod strogom prismotrom policije. Pošto mu je bio otežan revolucionarni rad, Ivan Rukavina je ubrzo, odlukom Partije, emigrirao u inozemstvo. Najprije je, 1934, otišao u Beč, a slijedeće, 1935, u Prag, kada je i primljen u KP. U Pragu radi, tokom 1935. i 1936, godine u Tehnici KPJ, koja je pripremila izdavanje partijskog lista „Proleter".

U vrijeme priprema za partijsku konferenciju u Pragu ponovno je uhapšen, ali je ubrzo pušten iz zatvora. U prosincu 1936. godine odlazi u Španiju i učestvuje u borbama na strani Španske republikanske armije. U španskom građanskom ratu Rukavina se istakao u nizu borbi kao vodnik u bataljonu „Dimitrov". Ubrzo je napredovao do čina kapetana Republikanske armije, a poslije ozdravljenja postao je komandant bataljona „Đuro Đaković". Poslije pada Katalonije, prešao je s ostalim španjolskim dobrovoljcima u Francusku, gdje je interniran u koncentracioni logor. Godine 1939. uspio je da se izvuče iz logora i da se vrati u zemlju. Ivan Rukavina se uključio u rad zagrebačke partijske organizacije, a naročito je aktivan u SKOJ-u, te postaje član PK SKOJ-a za Hrvatsku.

Napad na Jugoslaviju, travnja 1941. godine, zatekao je Rukavinu na odsluženju vojnog
roka u Nikšiću. Poslije raspada vojske Kraljevine Jugoslavije, zarobljen je od Talijana. Poslije petnaest dana provedenih u logoru, uspijeva pobjeći i vratiti se u Zagreb, gdje se ponovo uključuje u rad partijske organizacije, U pripremama za podizanje ustanka postavljen je, svibnja 1941. godine, za člana Vojnog komiteta za Hrvatsku. U lipnju 1941. godine odlazi na Baniju, gdje sudjeluje u osnivanju Sisačkog partizanskog odreda. S Banije se Ivan Rukavina ponovno vraća na kratko vrijeme u Zagreb, a početkom kolovoza odlazi na Kordun, gdje radi na formiranju partizanskih odreda. U studenom 1941. godine postavljen je za komandanta Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske. Na toj je dužnosti ostao do studenog 1943, kada je postavljen za komandanta IV korpusa NOVJ. Od studenog 1944. do veljače 1945. godine Ivan Rukavina je komandant Vojne uprave za Vojvodinu, a zatim šef Vojne misije u Parizu.

Poslije oslobođenja, Rukavina je bio na dužnosti načelnika III uprave Generalštaba Jugoslovenske armije, na dužnostima u Ministarstvu obrane, načelnik Više vojne akademije i komandant armije. Na VI i VII kongresu SKJ izabran je za člana CK SKJ, a na V kongresu SKH za člana CK SKH. Danas živi u Zagrebu, u činu generala armije.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih odlikovanja.

Narodnim herojem proglašen je 20. prosinca 1951. godine.
_________________

Pijade Samuila Moša

Rođen je 4. januara 1890. u Beogradu. Posle završene osnovne škole i niže gimnazije, 1905, pohađao je zanatsko-umjetničku Školu u Beogradu, a od 1906. do 1910. studirao je slikarstvo u Minhenu i Parizu, gdje je naročito pokazao svoj slikarski talent. 1910. je svoj slikarski poziv zamijenio novinarskim jer mu je on više i neposrednije odgovarao. Godine 1911. i 1912. bio je sekretar udruženja novinarskih suradnika, a 1913—1915. je nastavnik crtanja u Ohridu.

Početkom 1919, Moša Pijade pokreće i izdaje u Beogradu napredni dnevni list "Slobodna reč", koji je, uz komunističku štampu, bio najnapredniji list u zemlji. U Komunističku partiju Jugoslavije primljen je 1. januara 1920, i odmah zatim izabran za sekretara partijske organizacije "Dunav". Tada je počeo da surađuje i u centralnom organu KPJ, "Radničke novine".

Na Drugom vukovarskom kongresu KPJ, Moša vodi upornu borbu protiv "centrumaša". Augusta 1920. izabran je, na listi KPJ, za odbornika grada Beograda. Kada je, 1921. godine, Zakonom o zaštiti države zabranjen rad KPJ i uhapšen Izvršni odbor KPJ, Moša Pijade postaje član ilegalnog Izvršnog odbora KPJ i veoma aktivno radi na stvaranju Nezavisnih radničkih sindikata, i uređuje sindikalni organ "Organizirani radnik". Ponovo pokreće „Slobodnu reč", kao nedjeljni list koji je, u stvari, bio legalni organ KPJ.

Godine 1922, Moša Pijade predstavlja KPJ na Drugoj konferenciji Balkanske komunističke federacije u Sofiji. U vrijeme kada je KPJ iz ilegalnosti tražila legalne forme političkog rada, Moša krajem 1922. godine priprema osnivanje Nezavisne radničke partije Jugoslavije. Kada je ona, 1923, osnovana, Moša je uređivao i organ ove partije "Radnik", a kada su ga vlasti zabranile, počeo je da izdaje i uređuje "Okovani radnik".

Zabranom Nezavisne radničke partije, prestale su mogućnosti legalnog političkog rada KPJ, pa je Partija morala preći u još veću ilegalnost. Partija je Moši dala zadatak da organizira ilegalnu štampariju CK KPJ u Beogradu. Tu su Štampani leci i list "Komunist", čija je pojava vrlo snažno djelovala na članove KPJ, njihove simpatizere i redove naprednih ljudi. Februara 1925, ilegalna štamparija je otkrivena, a Moša Pijade uhapšen. Sud za zaštitu države ga osuđuje na 20 godina robije, koja mu je, nešto kasnije, smanjena na 12 godina. Kaznu zatvora je izdržao u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi, gdje je među zatvorenicima razvio vrlo značajnu i raznovrsnu političku aktivnost, zbog čega je, posebno 1934. godine, osuđen na još dvije godine, pa je tako izdržao 14 godina na robiji.

I pored teških zatvorskih uvjeta, Moša je neumorno nastavio revolucionarnu aktivnost. Njegovim izuzetnim zalaganjem, tamnice su pretvorene u škole komunista. Bio je organizator mnogih akcija političkih osuđenika protiv zatvorskog režima: demonstracija, štrajkova glađu i drugih metoda koje su pred uzimane radi boljih uvjeta života u zatvoru, za dobivanje knjiga, časopisa... Bio je predavač na mnogim kursovima održanim u kaznioni i pomagao mlađim i nedoučenim drugovima da savladaju osnove marksizma. Nalazio se i u prvim redovima boraca protiv raznih frakcionaša, a posebno protiv Petka Miletića, koji je pokušao da razbije jedinstvo radničkog pokreta. CK KPJ je ovlastio Mošu Pijade da u njegovo ime može da raspravi slučaj Petka Miletića u kaznionici. Moša je ovaj zadatak izvršio uz pomoć ostalih drugova, odanih Partiji; razobličio je Petka kao izdajnika i uništio svaki njegov utjecaj na partijske kadrove.

Od izvanredno velikog je značaja prijevod Marxovog "Kapitala" koji je na robiji, zajedno s Čolakovićem, preveo Moša Pijade. Taj podvig je predstavljao veliki doprinos revolucionarnom učenju i obrazovanju komunista i proširivanju njihovog marksističkog pogleda na svijet. Pored toga, preveo je "Komunistički manifest", "Bijedu filozofije" i "Kritiku političke ekonomije". U kaznioni u Lepoglavi Pijade se, 1930, upoznao s Josipom Brozom Titom; zajedničko tamnovanje i revolucionarna borba zbližila ih je i nerazdvojno povezala.

U aprilu 1939. godine, Moša je, posle 14 godina tamnovanja, izašao s robije. Odmah je nastavio partijski rad u Beogradu. Januara 1940. godine Pijade je ponovo uhapšen i upućen u koncentracioni logor u Bileću, u kome je ostao do aprila 1940. Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, oktobra 1940, izabran je za člana CK KPJ. Februara 1941. Moša je ponovo uhapšen, a pušten je dva dana prije napada fašističke Njemačke na našu zemlju.

Posle aprilskog sloma, Moša je upućen u Crnu Goru, da izvrši pripreme za narodni ustanak. Uskoro prelazi u Vrhovni štab u kojem, od početka 1942, radi na organizaciji narodne vlasti, narodnooslobodilačkih odbora i organiziranju pozadine, kao načelnik ekonomskog odjeljenja Vrhovnog štaba. U razvoju i učvršćivanju NOO, veliku ulogu su odigrali Fočanski propisi koje je, februara 1942, izdao Vrhovni štab, a pripremio Moša Pijade.

Moša se izvjesno vrijeme posvetio stvaranju AVNOJ-a, a na njegovom Drugom zasjedanju u Jajcu najaktivnije učestvovao u izradi svih odluka koje su bile temelj nove socijalističke Jugoslavije. Na Drugom zasjedanju izabran je za potpredsjednika AVNOJ-a.

Sve vrijeme rata Moša je nalazio vremena da se vrlo aktivno bavi publicističkom djelatnošću, objašnjavajući revolucionarnu suštinu NOO kao organa revolucionarne vlasti, izražavajući optimizam i veru u pobjedu nad fašizmom. On je osnivač i prvi suradnik jugoslovenske novinske agencije Tanjug, osnovane 5. novembra 1943, i koja je imala veliku ulogu u obavještavanju svjetske javnosti o borbi naroda Jugoslavije za oslobođenje.

Posle oslobođenja, Moša je stalno biran za poslanika Savezne narodne skupštine. Bio je i poslanik Narodne skupštine Srbije l i II saziva. Do januara 1953. godine bio je u Saveznoj skupštini predsjednik Ustavotvornog, a zatim Zakonodavnog odbora. Od tada do januara 1954. godine bio je potpredsjednik Saveznog izvršnog veća, kada je izabran za predsjednika Savezne skupštine. Posebno se istakao u izgradnji narodne vlasti i socijalističkog zakonodavstva. Jedan je od autora prvog Ustava FNRJ, Ustavnog zakona i drugih zakona koji su predstavljali pravne te m l je naše zemlje i njenih ustanova. Učestvovao je u rješavanju svih pitanja poslijeratne izgradnje zemlje, a istakao se i na Mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje je zastupao našu zemlju. Na V kongresu KPJ bio je referent o programu Partije, i tada je izabran u Politbiro Centralnog komiteta KPJ.

Kada je Informbiro, 1948, grubo gazeći principe marksizma-lenjinizma, napao našu Partiju, Moša je svim svojim revolucionarnim žarom stao u obranu KPJ. Na VI kongresu KPJ ponovo je izabran u CK i u Izvršni komitet Saveza komunista Jugoslavije. Bio je član predsjedništva Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije, Centralnog odbora Saveza boraca, redovni član Srpske akademije nauka, član Udruženja novinara i Udruženja likovnih umjetnika. Ostavio je za sobom oko 120 slikarskih radova (od kojih je dvije trećine izgubljeno) i više stotina skica i crteža, posebno s robije, koje je namjeravao da prenese na slikarska platna. Njegovi govori i tekstovi od 1941—1949. godine objavljeni su u dvije knjige.
Bio je nepokolebljiv revolucionar i ulagao sve svoje umne i fizičke snage za pobjedu socijalizma. Bio je primjer discipliniranog člana Partije; praktičan i duhovit, mrzio je fraziranje, a reci su mu uvijek pratila djela. Posjedovao je neposrednost, humanost i razumijevanje za ljudske nevolje. Bio je vrlo omiljen i popularan u narodu.

Za požrtvovan i neumoran rad, za veliki lični doprinos izgradnji socijalističke Jugoslavije, odlikovan je Ordenom junaka socijalističkog rada.

Umro je u Parizu, 15. marta 1957, vraćajući se u zemlju iz Londona, gdje je predvodio jugoslovensku parlamentarnu delegaciju, a sahranjen u Beogradu, u Grobnici narodnih heroja na Kalemegdanu
.
Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.

Čolović Stevan

Rođen je 2. februara 1910. godine u selu Radobuđi, srez ariljski, Srbija, u porodici siromašnog seljaka. Osnovnu školu završio je u Arilju. Šegrtovao je u trgovinskim radnjama u Arilju i Uzicu i postao trgovački pomoćnik.

Poslije završenog zanata otišao je u Beograd 1926. godine, i ubrzo se povezao s naprednim radničkim pokretom, pristupajući podružnici Saveza trgovačkih pomoćnika i aktivno se uključujući u rad Kulturno-umjetničkog društva "Abrašević". Surađivao je u "Trgovačkom glasniku", opisujući tešku situaciju u kojoj su se nalazili trgovački pomoćnici. Njegova aktivnost je bila zapažena, i on je najprije primljen u SKOJ, a zatim je postao član MK Beograda i PK SKOJ-a za Srbiju. U KPJ je primljen 1928. godine.

Zbog rasturanja letaka po Beogradu odmah poslije zavođenja monarhističke diktature kralja Aleksandra, uhapšen je januara 1929. godine i osuđen, u maju, na 5 godina robije. Kaznu je najprije izdržavao u Sremskoj Mitrovici, a zatim Lepoglavi, gdje su se nalazili Josip Broz Tito, Jovan Trajković i Salomon Levi. Svi zajedno, početkom 1931. godine, prebačeni su u Mariborsku kaznionu, gdje su zatekli Radomira Vujovića i Rodoljuba Čolakovića. Zajedničkim snagama uspeli su da izbore posebnu sobu za političke zatvorenike, iako je bio jedan od najmlađih osuđenika, uvjeti robijaškog života nisu slomili Stevu. već su ga, naprotiv, ojačali za bitke koje su sledile.

U ljeto 1934. godine, poslije izdržane robije, stražarno je sproveden u rodno mjesto. Poslije dolaska u Radobuđu, Steva je nastavio partijski rad, pri tom se nije ograničio na svoje selo i okolinu, nego na ćelu teritoriju od Požege do Ivanjice. Bio je aktivan u opozicionom demokratskom pokretu i, u okviru njega, osnivao razna legalna udruženja, rasturao naprednu legalnu štampu i ilegalni materijal.

Početkom okupacije, naročito poslije 22. juna 1941. godine, održao je brojne sastanke i konferencije po selima ovoga kraja, na kojima je objašnjavao da su ispunjeni svi uvjeti za uspješnu borbu protiv okupatora. Sve je to kazivao jednostavnim recima, da bi ga svatko razumio kao pravi narodni tribun. Zato nije bilo nikakvih teškoća oko formiranja Ariljske partizanske čete 31. jula 1941. godine, sastavljene pretežno od komunista. Prirodno je što je Steva bio njen prvi politički komesar. Njegovom plahom temperamentu odgovarala je borba, kao da je za nju bio rođen. U četi je organizirao vojni i politički rad, pa je i po disciplini i po izgledu ostavljao snažan utisak.

Poslije oslobođenja Požege, Steva Čolović se vratio u ariljski kraj da formira narodnooslobodilačke odbore. Dok su se ariljski partizani borili na frontu prema Višegradu, četnici Bože Javorskog su 9. oktobra ušli u Arilje i opljačkali partizanske magacine. Steva je o tome obavijestio Vrhovni štab i okupio ariljske čete u Sevojnu 16. oktobra 1941. godine, i od njih formirao bataljon. Po odobrenju Vrhovnog štaba, pošto se Draža Mihailović odrekao Bože Javorca, dvije ariljske i jedna moravička partizanska četa, pod komandom Steve Čolovića, na juriš su oslobodile Arilje 18. oktobra, a zatim Ivanjicu 24. oktobra. U Ivanjici je Steva, provodeći politiku KPJ o sprečavanju bratoubilačkog rata, sklopio sporazum o suradnji s četnicima Draže Mihailovića iz ovog kraja, 1. novembra, na Palibrčkom groblju. Sporazum je trebalo da stupi na snagu 4. novembra 1941. godine. Međutim, Četnici su iznenada napali nespremne partizane u Ivanjici 2. novembra i izvršili juriš na partizanski štab. Steva je izašao iz štaba s puškom u ruci da se bori i da svojim prisustvom bodri borce. Četnički juriš je odbijen, ali je u toj borbi Steva poginuo, 2. novembra 1941. godine.

Narodnim herojem proglašen je 14. decembra 1949. godine.

Čopela Ordan

Rođen je 1912. godine u selu Varoš, kod Prilepa, Makedonija, u zemljoradničkoj porodici koja se bavila gajenjem duhana.

Ubrzo je četa uspela da oslobodi najveći dio sreza i da učestvuje u poznatoj bici s Nemarna u Gorobilju 20. septembra 1941. godine, u kojoj su Nijemci pretrpjeli prvi poraz u ovom kraju.

Kad je odrastao, bavio se proizvodnjom duhana i bio sezonski radnik u Duhanskom kombinatu u Pri l epu. Po prirodi je bio buntovan.

Kao član URS-ovih sindikata, 4. aprila 1938. godine, kad je štrajkalo više od 2.000 radnika, ušao je u štrajkački odbor. Tada su se štrajkačima pridružile i sve zanatlije iz grada. Dok je trajao štrajk, stotine novih članova je prišlo URS-ovim sindikatima. Čopela je bio u grupi za borbu protiv štrajkbrehera. Tada je postao poznat po svojim zahtjevima za plava naroda. Krajem iste godine istakao se svojom aktivnošću u izbornoj borbi. U toku 1939. godine već radi u grupi s komunistima, ali još nije član KPJ. U članstvo je primljen naredne, 1940. godine, Dobio je zadatak da radi u Udruženju proizvođača duhana. On je organizirao Štrajk protiv toga da se duhan predaje Monopolu po niskim otkupnim cijenama. Iste godine pozvan je na vojnu vježbu. I tamo organizira bunt, kada su rezervisti prosuli kazane hrane. Zbog toga je bio tri mjeseca u istražnom zatvoru.

Odmah poslije okupacije, kao član MK u Prilepu, radi po vojnoj liniji i organizira narodnu pomoć. Njegov doprinos u organiziranju prvog partizanskog odreda u prilepskom kraju je veliki. Često je odlazio u Odred, kao član Mesnog operativnog štaba. Prenosio je direktive. Policija je znala da se on ilegalno kreće po gradu i selu Varošu i da održava sastanke, pa ga je stalno tražila.

U januaru 1942. godine, po direktivi Pokrajinskog komiteta KPJ, prebačen je na rad u Bitolj, da svojim iskustvom pomogne tamošnjoj partizanskoj organizaciji u pripremama za formiranje partizanskog odreda. Bugarska policija je saznala za njegovo prisustvo u gradu i ušla mu je u trag. U rano jutro, 9. aprila 1942. godine, jake policijske snage opkolile su kuću u kojoj je noćio. U neravnopravnoj borbi, teško je ranjen i uhvaćen. Istog dana podlegao je ranama. Sve dok nije umro, prkosno se držao pred bugarskom policijom.

Narodnim herojem proglašen je 2. augusta 1949. godine

Čupić Sava Čedomir Ljubo

Rođen je 10. augusta 1913. godine.

Porijeklom je iz ugledne radničke porodice, koja je, u potrazi za radom, izvjesno vrijeme provela u SAD. Poslije povratka iz Amerike, njegova porodica je živjela u Nikšiću, gdje je završio gimnaziju.

Još kao gimnazijalac pripadao je skojevskoj organizaciji. Poslije odlaska u Beograd,
gdje je studirao prava, aktivno se uključio u napredni studentski pokret, pa je 1940. godine postao član KPJ.

Poslije kapitulacije zemlje, aprila 1941. godine, vratio se u Nikšić, i aktivno se uključio u pripreme za oružani ustanak. Pošto su okupatori namjeravali da pohapse sva sumnjiva lica i komuniste, Okružni komitet je donio odluku da se, početkom jula, iz grada sklone svi za koje se zna da mogu biti uhapšeni. Tako se medu komunistima koji su prije julskog ustanka izbjegli iz grada našao i on. Postao je borac čete "Đuro Đaković", formirane od boraca koji su izišli iz grada. Bila je to primjerna jedinica, sastavljena od članova KPJ i skojevaca, koji su bili već provjereni u nizu akcija.

Isticao se u borbama koje je njegova jedinica vodila u okolini Nikšića. To je došlo naročito do izražaja poslije formiranja udarnih bataljona (početkom marta 1942. godine).

U aprilu 1942. godine, u borbi na Kablenoj glavi kod Nikšića, upao je u zasjedu četnika i zarobljen. U zatvoru je bio mučen. Kao komunist i komesar čete imao je junačko držanje. Otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste, kao sluge okupatora. Rekao im je da ih prezire kao ljudska ništavila. Svojoj rodbini je poručio da ne pokušavaju da za njega traže bilo kakvu milost od okupatora i domaćih izdajnika. Poznat je njegov prkosni osmijeh sa strelišta, pred uperenim cijevima.

Kvislinzi u Nikšiću organizirali su javni proces grupi boraca i komunista. Na ovom procesu Ljubo se otvoreno rugao vijećnicima tog sramnog Suda. U stvari, njegove riječi su odzvanjale kao optužbe, pa su se organizatori procesa pokajali, i brzo donijeli odluke o smrtnim presudama grupi komunista, medu kojima je bio i Ljubo. Mirno je saslušao smrtnu presudu, spreman da do posljednjeg daha ostane dosljedan svojim komunističkim uvjerenjima.

Tih dana okupator i kvislinzi su, da bi zastrašili narod, komuniste i druge rodoljube izvodili na strijeljanje ispod Trebjese. Maja 1942. izveden je i Ljubo na strijeljanje. Na strelištu je nastavio da bodri drugove, čime je podizao duh otpora kod stanovništva, prisiljenog da prisustvuje javnom strijeljanju komunista i ostalih rodoljuba. Klicao je: "Živjela slavna Komunistička partija!" I kada su ga prvi mitraljeski rafali pogodili, stajao je uspravno i gordo dovikivao da će doći dan pravedne osvete.

Njegovo herojsko držanje na gubilištu pod Trebjesom imalo je veoma pozitivan odraz na stanovništvo ovog kraja. Ostao je upečatljiv njegov svijetli lik. Okupatori i izdajice su ga se i mrtvog plašili.

Narodnim herojem proglašen je 10. jula 1953. godine.

Dakić Božidar

Rođen je 3. januara 1909. u selu Klipino Brdo, Vojnić, Hrvatska. Potječe iz siromašne seljačke porodice. Kao dječak, živio je s majkom i ujakovom porodicom. Mali Božidar je rano upoznao težinu seljačkog života. Njegov dan je bio ispunjen čuvanjem ujakove stoke. Zbog toga nije ni mogao završiti više od tri razreda osnovne škole. S četrnaest godina, majka ga je uspjela poslati na učenje pekarskog zanata u Vojnić. Poslije završetka zanata, Božidar je najprije radio u Krnjaku, Slunju, a zatim u Karlovcu.

Od 1926. do 1934. radio je u raznim pekarskim radionicama, ali uvijek kratko, jer su ga poslodavci otpuštali zbog njegovih zahtjeva za poboljšanje života radnika. U osamnaestoj godini postao je član URS-ovih sindikata; zapažen je medu pekarskim i kožarskim radnicima Karlovca. Izvjesno vrijeme radi i u Dugoj Resi, gdje se ističe u organizaciji štrajkova. Revolucionarni rad nastavlja i za vrijeme služenja vojnog roka. Uspijeva pobuniti pekarsku četu u pekarsko-intendantskom skladištu.

Poslije odsluženja vojnog roka, Dakić učestvuje u raznim akcijama u Karlovcu. On je organizator velikog broja štrajkova pekarskih, kožarskih i drugih radnika. Godine 1934. postao je član KPJ. Zbog njegove aktivnosti, policija ga hapsi i, poslije trideset dana zatvora, protjeruje iz Karlovca sa zabranom povratka u grad. Božidara ponovo hapse u njegovom selu Klipino Brdo, i zatvaraju u Vukmaniću. Poslije 60 dana, pušten je na slobodu, ali revolucionar ni tada ne miruje. On ubrzo organizira štrajk radnika na željezničkoj stanici Vojnić, i štrajk kožarskih radnika u Karlovcu, koji traje 5 dana. I drugi put je protjeran iz Karlovca. Sada odlazi u Zagreb. Kako nije mogao naći posao u svojoj struci, zaposlio se kao zidarski radnik. Dakić nastavlja i ovdje političku aktivnost u sindikatu, i onda kad ga majka savjetuje da se kani štrajkova, on joj odgovara: "Za stvar radnika glavu, život ću dati".

Brzo zapažen, vlasti ga 1936. proganjaju iz Zagreba. Bez zaposlenja, Božidar traži posao u Vinkovcima, Sarajevu i Beogradu, ali ga nigdje ne primaju.

Čim je, jula 1936, počeo građanski rat u Španiji, Božidar odlazi da se tamo bori protiv fašizma. U redovima internacionalnih brigada borio se na raznim bojištima Španije. Poslije poraza španske republike, našao se u koncentracionom logoru u Francuskoj, i u Njemačkoj u logoru Meusen. Ima nekoliko sačuvanih dopisnih karata koje je iz logora uputio majci. On ni u logoru ne miruje. Pita majku za svog druga Josipa Kraša i druge poznate revolucionare. Pored svih prepreka u hitlerovskoj Njemačkoj, Dakić uspijeva, 1941, doći u porobljenu domovinu. Tu se odmah aktivno uključuje u pripreme ustanka protiv okupatora i njegovih slugu. Po zadatku Partije ostaje u okupiranom Zagrebu. Kao član, a potom i sekretar Mjesnog komiteta KPH za Zagreb, Dakić je organizator velikog broja ilegalnih diverzantskih akcija u gradu. Zagreb i njegove ulice još odranije dobro je poznavao ovaj iskusni revolucionar. To mu je omogućavalo da, i pored ustaškog terora, izvede nekoliko sabotaža i diverzija. Na izvršenju takvog jednog ilegalnog zadatka Dakić je, 9. novembra 1941. godine, uhapšen u Zagrebu.

U ustaškoj policiji Božidar je, prilikom pretresa, potegnuo revolver i ubio jednog ustašu, a dvojicu ranio. Pokušao je da pobjegne, no nije uspio. Podvrgnut je mučenju. Ali, ni ustaška svirepost nije pokolebala prekaljenog revolucionara. Dakić ništa nije rekao, nikoga nije odao, čak ni svoje ime. Ubijen je u Maksimiru, novembra 1941. Ustaše su tek kasnije, pomoću daktiloskopije, saznale njegovo ime.
Njegova junačka smrt već u prvim danima žestokog ustaškog terora bila je poticaj za još odlučniju borbu.

Narodnim herojem proglašen je 27. aprila 1946. godine.

Komatina Miloš

Rođen je 1885. godine u selu Donja Ržanica, Berane, Crna Gora. Zemljoradnik.

Cijeli svoj vijek proveo je u borbama. Neposredno uoči prvog balkanskog rata, učestvovao je u beranskoj buni, zatim u borbi za oslobođenje Berana, na Štedinu, i borbama sve do Đakovice u balkanskim ratovima, a onda u borbi na Glasincu, u Sandžaku i drugim bitkama u prvom svjetskom ratu. U svakoj od tih borbi isticao se koliko hrabrošću toliko i vedrinom duha, koja je neodoljivo izvirala iz njegove bogate ljudske prirode.

Iako nije bio član KPJ, njegov životni put je protekao u znaku borbe za pravdu i istinu. Zbog toga je između dva svjetska rata bio proganjan i hapšen. Noseći u sebi snažno osjećanje pravednosti i nepomirljivosti s nepravdom, u jednom trenutku kad je bezrazložno osuđen, umjesto da se podčini, izvadio je pušku iz s k rov išla i odmetnuo se u šumu. Tako ga je zatekao drugi svjetski rat.

U ustaničkim danima jula 1941. godine, prekaljeni ratnik i neustrašivi junak iz balkanskih ratova i prvog svjetskog rata ponovo je u prvim borbenim redovima. Među prvim ustanicima prelazi preko mosta na Limu i učestvuje u borbama za oslobođenje Berana od i talijanskog okupatora, i kasnije u obrani slobodne teritorije. Već u prvim borbenim okršajima s okupatorskim jedinicama pokazuje izvanrednu hrabrost i snalažljivost iskusnog borca, a također izdržljivost, iako je bio jedan od najstarijih partizana (imao je 56 godina). Od posebne je koristi bio onima koji su prvi put uzimali oružje u ruke, jer ih je očinski poučavao i služio im ličnim primjerom.

U pljevaljskoj bici 1. decembra 1941. istakao se hrabrošću i izvanrednom izdržljivomu.
Poslije pljevaljske bitke, postaje borac 2. proleterske brigade. Pod proleterskom zastavom učestvuje u borbama po Sandžaku i Bosni i izdržava teške marševe preko Romanije i Igmana, po dubokom snijegu i hladnoći.

Zbog ozbiljnijih posljedica od promrzavanja u Igmanskom marš u, dobio je zadatak da se vrati na rad u pozadinu. Ovo je bilo novo iskušenje, možda teže od svih prethodnih.
Prvo je došao u Beranski bataljon, koji je vodio izvanredno teške borbe na teritoriji Sandžaka. S prvom grupom pozadinskih radnika odlazi, potom, na teren sreza beranskog. Tom teritorijom u vrijeme 1942. i 1943. godine harala je po zlu čuvena četničko-okupatorska strahovlada. Stanovništvo je na razne načine mučeno, očajnički je pokušavano da se unište partizani-pozadinci, koji su i u toj situaciji izvršavali svoje borbene zadatke.

Na povratku u rodni kraj, Miloša su dočekale žalosne vesti. U međuvremenu, poslije njegovog odlaska na Pljevlja, Talijani i četnici su u jednoj akciji izvršili iznenadni napad na selo Donju Ržanicu i tom prilikom ubili njegovog brata Muša, internirali deset njegovih rođaka i njegovog jedinog sina Panta, koga su ranjenog uhvatili (Panto je kasnije poginuo
kao borac jedne partizanske jedinice). Uvjeti borbe ilegalnih grupa kao da su na nov način oživjeli snage iskusnog borca. Miloš s lakoćom izdržava nove teškoće, savlađuje opasnosti, probija se neustrašivo kroz mreže četničkih zasjeda i potkazivača. Iz bojazni da četnici ne izvrše odmazdu nad njegovom suprugom i malom kćerkom, Miloš i njih dovodi u šumu.

Poslije formiranja Beransko-andrijevičkog bataljona, maja 1943. godine, stupa u njegove redove, i u ovoj jedinici ističe se hrabrošću, pregalaštvom i iskustvom ratnika, dobivši među svojim zemljacima nove simpatije. Osmog augusta 1943. pošao je da obiđe suprugu i kćerku, koje su bile skrivene kod jednog njegovog prijatelja. Tada se sukobio s grupom četnika među kojima su bili i neki od njihovih najistaknutijih vođa iz toga kraja, iako teško ranjen u oba kuka, dosljedan svojoj, među drugovima uvijek isticanoj devizi da neće poginuti bez zamjene, Miloš je počeo svoju posljednju slavnu borbu. Svaki njegov metak bio je siguran pogodak. Najprije je pogodio Panta Saičića, komandanta Četničkog korpusa, a zatim, jednog za drugim, ubija: Miliju Čeranića, komandanta četničke brigade, Stanka Marjanovića, sudiju i komandanta četničkog bataljona, i Goluba Mikovića, pravnika i poznatog gestapovskog agenta. Tako su se ispunile njegove reci da neće poginuti bez zamjene. Na kraju je i njega pogodio metak s leđa, koji je ispalio izdajnik, žandar Čeranić. Razjareni, u bijesu, četnički izdajnici su, u znak odmazde na zaprepaštenje čak i talijanskih okupatorskih vojnika, masakr i ral i na krajnje brutalan način njegovo tijelo i razvukli ga, tako da se od njega jedva imalo što sahraniti.

Herojski podvig neustrašivog borca i istaknutog patriote ubrzo se pročuo po srezovima beranskom i andrijevičkom i u cijeloj Crnoj Gori, ostajući da živi kao divna uspomena na čovjeka koji je bio primjer borca za slobodu i junaka.

Narodnim herojem proglašen je 10. jula 1953. godine.

Čolović Savo

Rođen je 21. januara 1911. u selu Krekavici, kod Nevesinja, Bosna i Hercegovina. U Beogradu je učio tipografski zanat. Rano je prišao radničkom pokretu i najviše djelovao u sindikalnoj organizaciji grafičkih radnika. Tu je, 1939. godine, primljen u članstvo KPJ.

Poslije aprilskog rata 1941. godine, vratio se u rodni kraj. Odmah se uključio u pripreme oružane oslobodilačke borbe i radio na stvaranju prvih partizanskih odreda u nevesinjskom srezu. Učestvovao je u prvim ustaničkim akcijama. Bio je poznat po svom beskompromisnom i odlučnom stavu protiv svih neprijatelja ustanka. Odlučno se borio protiv četničkih elemenata koji su, uz podršku okupatora, unosili razdor u ustaničke redove. Već 1941 godine bio je član Sreskog komiteta KPJ za nevesinjski srez. Početkom februara 194i. godine, Čolović je s četom nevesinjskih partizana ušao u sastav Prvog hercegovačko-crnogorskog udarnog bataljona. Kao politički komesar 4. čete, istakao se velikom hrabrošću, poduzimljivošću i skromnošću, a ličnim primjerom u mnogome je doprinio da njegova jedinica ima značajnu ulogu u razbijanju četnika na ovom području kao u svim ostalim borbama protiv talijanskog okupatora.

Krajem februara 1942. godine postao je politički komesar partizanskog bataljona Bišina. U vrijeme četničko-talijanske ofanzive u Hercegovini, u proljeće 1942. godine, ovaj bataljon je učestvovao u nekoliko akcija protiv neprijateljskih snaga u nevesinjskom srezu. U to vrijeme Savo Čolović se istakao borbenošću i hrabrošću, a naročito na položaju na Vardi, kod Biograda, gdje je neprijatelj odbijen odlučnim otporom bataljona.

Poslije povlačenja hercegovačkih partizanskih jedinica na Zelengoru, juna 1942. godine, Savo Čolović ulazi u sastav 2. bataljona novoformiranog Hercegovačkog odreda, s kojim augusta iste godine ulazi u sastav 10. hercegovačke udarne brigade. U borbama koje je vodila ova brigada isticao se odvažnošću. Učestvovao je u Petoj neprijateljskoj ofanzivi na Sutjesci.

Hrabrošću se istakao naročito u vrijeme posljednjeg proboja partizanskih jedinica kod Miljevine. Poginuo je 17. novembra 1944, godine kao obavještajni oficir 29. divizije, kod Buhova, izvršavajući zadatak na terenu Širokog brijega.

Na raznim bojištima Jugoslavije poginuli su mu roditelji i tri brata.

Narodnim herojem proglašen je 24. jula 1953. godine.

Čvoro Mihajilo

Rođen je 15. septembra 1907. godine u selu Miošići, općina Pale, Bosna i Hercegovina, u siromašnoj seljačkoj porodici.

Do 1941. godine bavio se zemljoradnjom. Kao dopunskim zanimanjem bavio se tesarskim poslovima i izgradnjom kuća u svom i okolnim selima. Pošto u njegovom selu nije bilo osnovne škole, a prilike njegovih roditelja nisu dozvoljavale da ga šalju u školu na drugom mjestu, nije ni pohađao osnovnu školu. Međutim, sam je naučio da čita i piše. Pripadao je Zemljoradničkoj stranci i politički je bio vrlo angažiran.

U narodnooslobodilačkoj borbi učestvuje od jula 1941. godine. Kada su organizatori ustanka, članovi KPJ s područja Glasinca i Romanije, saopćili narodu odluku CK KPJ o dizanju ustanka i pozvali rodoljube da stupe u oružanu borbu, Mihajilo se odmah odazvao. On je na zborno mjesto doveo više ustanika iz njegovog i okolnih sela. Odmah je pokazao vojničku snalažljivost i hrabrost pa je, prilikom formiranja partizanskih grupa, postavljen za komandira voda, koji je dobio naziv Čvorski vod, jer su borci u tom vodu bili pretežno Čvore. Kad je vod narastao, formirana je Čvorska četa, a poslije je nosila naziv 1. pračanska četa, čiji je komandir bio Mihajilo. U martu 1942. godine Mihajilo je postavljen za zamjenika komandanta Pračanskog bataljona Romanijskog partizanskog odreda.

Mihajilo se, odmah poslije stupanja u ustanak, istakao hrabrošću. Pod njegovom komandom, Čvorski vod je odmah poslije formiranja izvršio uspješne akcije oko Prače, Sočica, Han-Stjenica i na pruzi Sarajevo—Višegrad. Kad su jedinice Romanijskog partizanskog odreda vršile napad na Rogaticu, Mihajilo je sa svojom četom napao kod Podgraba, na pruzi Sarajevo—Višegrad, kolonu domobrana, koji su hitali u pomoć garnizonu u opkoljenoj Rogatici, i poslije borbi koje su trajale cijelog dana, zaustavio njihovo nadiranje; tada je poginulo 20, a zarobljeno 25 domobrana, zaplijenjena tri mitraljeza i 20 konja natovarenih municijom. To je bio dragocjen plijen, jer se u oružju još oskudijevalo. U borbi na Prutinama, gdje je ubijeno 200 ustaša, Mihajilo je zarobio top. U toj borbi, kad je njegovoj četi nestalo municije, on se sam probija u domobransku komoru, i pod kišom kursu ma donosi svojim borcima sanduk municije. Taj podvig Mihajila Čvora je omogućio da četa odbije napad neprijatelja. Međutim, u toj borbi je ranjen, pa je otišao u bolnicu.

Iz partizanske bolnice je izišao još nezaliječen, i komandirao svojom četom u borbama koje je četa vodila s Nijemcima, 12. i 13. januara 1942. godine, na Romaniji. Zahvaljujući njegovoj hrabrosti i dobro organiziranoj obrani, Nijemci nisu uspjeli da probiju front njegove čete. Ali, Mihajilo je ponovo ranjen, i prebačen u bolnicu 1. proleterske brigade.

Kao hrabar borac i dobar komandir čete, Mihajilo je primljen u KPJ 25. decembra 1941. godine.

Poginuo je 5. septembra 1942. godine od četnika kad je, po direktivi Partije, vršio dužnost društveno-političkog radnika, na terenu Miošića i Prače. Naime, četnici su, u namjeri da ga ubiju, došli u njegovo mjesto kao da su partizani. Kada su se s njim sreli, uperili su puške u partizansku grupu s kojom je bio Mihajilo, i pozvali ih na predaju. "Zar vama da se predam", uzviknuo je Mihajilo i podigao pušku. Ali, pao je pokošen četničkim mitraljezom. Bio je jedan od najhrabrijih boraca iz njegovog sela, iz kojeg je poginulo dvadeset osam partizana.

Narodnim herojem proglašen je 20. decembra 1951. godine.

Debeljak Stjepana Stjepan Bil

Rođen je 20. decembra 1908. u Ferdinandovcu, Koprivnica, Hrvatska. Potječe iz radničke porodice. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a mašino-bravarski zanat u Ferdinandovcu i Kalinovcu. Dvije godine radio je povremeno, a u oktobru 1927. dobio je stalno zaposlenje u ložionici Jugoslovenskih državnih željeznica u Zagrebu. Tu je došao u doticaj s radnicima i stekao prve spoznaje o ciljevima revolucionarnog radničkog pokreta.

Debeljak ulazi u sindikate, i sam aktivno sudjeluje u radničkim štrajkovima. Poslije odsluženog vojnog roka (1929-1930), vraća se na rad u Ložionicu, i ulazi u borbu koju je tada KP Jugoslavije vodila protiv režimske sindikalne organizacije Jugoslovenskih nacionalnih željezničara i brodara. Oktobra 1932. godine primljen je u KP Jugoslavije, a slijedeće godine izabran je za sekretara partijske ćelije u Ložionici. Njegov revolucionarni rad ostavio je duboke tragove medu radnicima Ložionice, čija je partijska ćelija sve do rata bila jedna od najboljih u Hrvatskoj. Januara 1937. godine, zbog provale u partijskoj organizaciji na željeznici, Debeljak privremeno napušta Ložionicu. Surovi radni uvjeti, oskudica i neimaština od najranije mladosti fizički su ga shrvali. Obolio je od tuberkuloze, i gotovo dvije godine proveo na liječenju. Kad se malo oporavio, u decembru 1938. Debeljak se vraća u Ložionicu, i ponovo preuzima dužnost sekretara partijske ćelije. Istodobno, po direktivi Partije, radi i u Savezu hrvatskih željezničara i u Stranci radnog naroda. Kao član komisije Centralnog komiteta KP Hrvatske, Debeljak čisti partijsku organizaciju na željeznici od oportunista, i time podiže njezinu borbenu spremnost u najtežim danima okupacije. Do oktobra 1941, kao član partijskog rukovodstva, Debeljak organizira sabotaže na željeznici (uništavanje transformatora), radi na prikupljanju oružja, prebacivanju radnika u partizane... Prokazan u oktobru 1941, prelazi u ilegalnost, ali i dalje obavlja partijsku dužnost u Ložionici, do marta 1942. kada je prešao na oslobođenu teritoriju.

Svoje organizatorske sposobnosti i iskustvo revolucionara Debeljak pokazuje i na novim političkim i vojnim dužnostima na oslobođenoj teritoriji. Član je, a zatim sekretar, Kotarskog komiteta KP Hrvatske za Dvor na Uni. Septembra 1942. izabran je za Člana Okružnog komiteta KP Hrvatske za Baniju, a istodobno je i zamjenik komesara 8. banijske brigade. Početkom 1943. kratko je vrijeme u štabu 7. divizije, a zatim je postavljan za rukovodioca političkog odjela 16. i 7. banijske brigade, 3. vojvođanske brigade i 16. vojvođanske divizije.

Od aprila 1944. do februara 1945. Debeljak je sekretar Okružnog komiteta KP Hrvatske za Bjelovar i član Oblasnog komiteta KP Hrvatske za Zagrebačku oblast.

Poslije oslobođenja zemlje, obavljao je mnoge visoke partijske i državne dužnosti. Bio je poslanik Savezne narodne skupštine i Sabora Hrvatske.

Umro je 20. novembra 1968. godine.

Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.

Pilipović Milan

Rođen je 18. januara 1919. u selu Gunjevcima, Bosanska Dubica, Bosna i Hercegovina. Završio je, u Križevcima, srednju poljoprivrednu školu. Prva saznanja o radničkom pokretu dobio je od svog oca Đure, nekadašnjeg rudara iz rurskih rudokopa i pripadnika Socijaldemokratske partije. U vrijeme specijalizacije u banjalučkoj poljoprivrednoj Školi uključio se u radnički pokret i postao aktivist.

Poslije odsluženja vojnog roka, zaposlio se kao tehničar Poljoprivredne škole u Bosanskoj Dubici, u čijoj se sredini odmah osjetilo njegovo djelovanje. Kada je primljen u KPJ, septembra 1940, na sastanku partijske ćelije u Međuvođu, dobio je zadatak da formira gradsku partijsku organizaciju u Bosanskoj Dubici. Za vrlo kratko vrijeme Milan je uspio da okupi najprogresivnije mlade ljude u svom rodnom gradu — formirao je prvu partijsku organizaciju i postao njen prvi sekretar.

Lako je uspostavljao kontakte i imao veliku moć uticanja na ljude, bio je vrstan propagator revolucionarnih ideja i organizator političkih akcija. Da bi onemogućili njegovu aktivnost, organi vlasti premjestili su ga u Veliku Kladušu, ali se Milan brzo snašao u novoj sredini, i s istim pregalaštvom počeo da okuplja aktiviste i tumači događaje koji su predstojali.
Kao rezervni oficir, vrativši se, sredinom aprila 1941, iz kratkotrajnog rata, krenuo je u obilazak partijskih organizacija, s ciljem da se organizira otpor prisilnom pokrštavanju Srba i raspirivanju razdora i mržnje, da se spriječi predaja oružja i odlazak na rad u Njemačku.

Prvih dana jula 1941. Milan je, u pohabanom odjelu, s torbakom i fesom, došao na područje bosansko-krupskog sreza, s direktivom o dizanju naroda na ustanak. U Rujiškoj, gdje je najduže boravio, okupljao je ljude i pripremao ih za akciju. Tu je organizirao štampanje i rasturanje radio-vesti koje su se suprotstavljale skoroj propasti Sovjetskog Saveza. Vršio je direktne pripreme za ustanak: evidentirao raspoloživo oružje, izabrao vojne povjerenike i formirao štabove u Ruiškoj i Čađeviči, Blatini i Suvaji. Ustanovio je i veze s Dubovicima i Jasenicom, Majkić-Japrom i Hašanima, Benakovcem i Lušci-Palankom. Ni ovdje njegova aktivnost nije prošla nezapaženo, pa su ustaške vlasti raspi sa l e za njim potjernicu.

U selu Osredku, Milan Pilipović upao je u zasjedu. Borio se hrabro dok je bilo municije, a onda je skočio u Unu, s namjerom da se prebaci na drugu stranu. Ali u šipražju na
obali čekala ga je i druga zasjeda. Vezan u lance i nemilosrdno tučen, dotjeran je u Bihaćku kulu, tada već prepun ustaški zatvor.

Pošto su u njegovom džepu pronašli proglas CK KPJ kojim se poziva narod na ustanak, ustaše su očekivale da će od njega saznati mnogo. Međutim, Milan je priznao da je član KPJ, ali je prkosno rekao da im više ništa neće reći. Tako je i bilo.

Poslije izricanja smrtne presude strijeljanjem, na uobičajeno pitanje predsjedavajućeg da li će se žaliti, Milan je odgovorio da milost ne traži, jer je ni on njima ne bi dao.

Sačuvano je i njegovo kratko pismo, krišom upućeno iz Bihaćke kule: „Dragi oče, uhvaćen sam i optužen za komunističku propagandu i nošenje oružja. Osuđen sam na smrti biću strijeljan. Nemoj se žalostiti. Budi hrabar. Još jednom: budi hrabar".

Hrabar je bio 22-godišnji Milan Pilipović, komunist, kada je, 22. augusta 1941, otišao na gubilište visoko uzdignute glave, upravo u trenutku kada su njegovi Knežopoljci raspalili ustanički plamen pod Kozarom, koji nikakva sila više nije mogla ugasiti.

Čmelik Janko

Rođen je 16. novembra 1905. godine u Staroj Pazovi, Vojvodina.

Porijeklom je iz siromašne seoske porodice, pa je još odmalena osjetio sve tegobe života u kapitalističkoj Jugoslaviji. Poslije završetka osnovne Škole radi kao napoličar, obrađujući zemlju veleposjednika. i tako ishranjuje sebe i svoju porodicu. Brzo uočava bijedu života radnih ljudi u kapitalizmu i počinje da vodi borbu protiv eksploatacije i nepravde. U toj borbi prihvata ideje KPJ. Svojom aktivnošću i ličnim primjerom vrši utjecaj na poljoprivredne radnike i siromašne seljake da se organizirano bore za bolji život. KPJ zapaža njegovu revolucionarnu aktivnost i moralna svojstva i prima ga u svoje redove 1935. godine.

Kao partijac pojačava rad i stvara uporišta Partije u Staroj Pazovi i okolnim selima. Oko sebe okuplja nove komuniste i postaje sekretar partijske ćelije 1936. godine, a 1937. godine izabran je za sekretara MK KPJ u Staroj Pazovi, koji 1938. godine vrši funkciju SK KPJ za staropazovački srez. Na partijskoj konferenciji 1940. godine izabran je za člana Okružnog komiteta KPJ za Srijem.

Svojom aktivnošću i borbom stiče veliki ugled u narodu. Bio je učesnik i organizator štrajka poljoprivrednih radnika u Staroj Pazovi. Organizira i prikupljanje pomoći za štrajkače-obućarske radnike. Razvija solidarnost među radnicima.

Aktivno radi i s omladinom, pa 1938. godine obnavlja i učvršćuje aktiv SKOJ-a u Staroj Pazovi.

Djeluje kroz Slovačku čitaonicu, kao član uprave, s još nekim Članovima KPJ. Tu razvija komunističke ideje i proleterski internacionalizam.

Aktivno radi na razvijanju zadružnog pokreta. Okuplja omladinu i stvara organizaciju Zadružne omladine 1939. godine. Ideju zadrugarstva širi i među odraslima. Staropazovčani i drugi ga biraju za predsjednika Zemljišne zajednice, koja je sprovela odluku o podjeli dijela državne zemlje bezemljašima.

U Čmelikovoj kući održana je partijska konferencija okružnog značaja, na kojoj su donjete važne odluke za revolucionarni rad u Srijemu.

Njegova aktivnost, komunističke ideje i borba nisu ostali nezapaženi buržoaskoj vlasti, koja ga proganja, a veleposjednici ga protjeruju sa svojih imanja da im ne "buni radnike". Bez obzira na teror i prijetnje, Čmelik nastavlja revolucionarnu aktivnost.

Aprilski rat 1941. godine ga je zatekao u vojsci. Zbog izdaje jugoslovenske buržoazije, vojska se raspala, a Janko je zarobljen zajedno s hiljadama drugih vojnika i otjeran u zarobljenički logor u Njemačku. Znajući da ga čekaju revolucionarni zadaci, uspijeva da iziđe iz logora, i juna 1941. godine dolazi u Staru Pazovu, gdje se odmah povezuje s OK KPJ za Srijem i nastavlja revolucionarni rad. Postaje politički sekretar SK KPJ za srez Stara Pazova. Radi na učvršćenju oružanih grupa, uspostavljanju veza, snabdijevanju ilegalaca. Kao član OK KPJ za Srijem zadužen je da formira Podunavski partizanski odred, što je s uspjehom izvršio. Ostvario je uspješno i zadatak prihvaćanja grupe komunista koji su pobjegli s robije iz Sremske Mitrovice, i njihovog prebacivanja na oslobođenu teritoriju Srbije.
Kad se vraćao s partijskog sastanka, 19. novembra 1941. godine, bio je izdan i fašisti mu postavljaju zasjedu u namjeri da ga uhapse. Iznenađen, Janko je pokušao da bježi, ali je teško ranjen i uhvaćen. Znajući koga imaju u rukama, fašisti ga lece u zemunskoj bolnici, u namjeri da poslije, primjenom najstrašnijih sredstava mučenja, od njega saznaju podatke o radu komunista. Do proljeća 1942. godine agenti danonoćno muče ovog jugoslovenskog revolucionara, i, razjareni što nije htio ništa da prizna, u bolnici mu pucaju u tek zaraslu ranu.

Iz zemunske bolnice prebačen je u zatvor u Sremskoj Mitrovici, a zatim ga odvode u Vukovar, gdje je ponovo podvrgnut strašnom mučenju. Gulili su mu kožu s leđa i svrdlom bušili kosti. Čmelik je sve to herojski izdržao. Prijeki sud u Vukovaru, gdje je Čmelik donijet na nosilima, donio je 2. maja 1942. godine presudu kojom je prekaljeni komunist osuđen na smrt. Strijeljan je 12. maja iste godine, u Sremskoj Mitrovici.

Nekad su (a možda i danas) škole, poduzeća i ulice ponosno nosile ime heroja Janka Čmelika.

Za doprinos širenju komunističkih ideja, za pokazanu revolucionarnost, za učešće u socijalističkoj revoluciji, za herojsko držanje u neprijateljskim zatvorima i za pokazana komunistička svojstva, u znak priznanja, 25. oktobra 1943. godine proglašen je narodnim herojem.

Primorac Rudolf

Rođen je 15. aprila 1904. godine u Sutomoru, Bar, Crna Gora.

Osnovnu školu završio je u Drnišu, a šest razreda gimnazije u Šibeniku. Školovanje je nastavio u Vojnoj akademiji, iz koje je izišao kao potporučnik 1925. godine. Aprilski rat 1941. zatekao ga je kao majora, na dužnosti komandanta 2. bataljona 85. pješadijskog puka. Ovaj puk, ojačan divizionom artiljerije, zatvarao je neretljanski pravac na sektoru Metkovića. Na dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, puk se raspao, s izuzetkom 2. bataljona, koji se, pod komandom Primorca, probio na pravac Mostar—Nevesinje, i na tom sektoru vodio ogorčene borbe protiv ustaša. Poslije kapitulacije Jugoslavije, kod Nevesinja je zarobljen od Talijana, i odveden u zarobljeništvo u Rijeku. Tamo je ostao od 10. juna 1941. kada je, zato što je rođen na anektiranoj teritoriji, pušten iz zarobljeništva i otišao u Split.

U Splitu se već augusta 1941. godine, povezao sa splitskom partijskom organizacijom, i po njenim direktivama radio u obavještajnoj službi na populariziranju NOR među oficirima bivše jugoslovenske vojske, koji su se u znatnom broju prikupili u Splitu, i na razbijanju četničke organizacije, koja se u jesen 1941. već počela oformljivati. Poslije uspješnog izvršenja niza specijalnih zadataka, odlukom KPJ prebačen je, jula 1942, u Štab IV operativne zone Hrvatske i postavljen za vojnog instruktora jedinica ove zone. Kao instruktor, vršio je specijalne zadatke. Oktobra 1942. primljen je u KPJ. Za načelnika štaba 1. dalmatinske brigade postavljen je 5. novembra 1942. godine. U njenim operacijama do početka decembra uzeo je vidnog učešća, posebno u borbama za zauzimanje Jajca, i u obrambenim bitkama na pravcu Travnik—Jajce. Vrhovni komandant je za taj uspješno izvršen zadatak pohvalio 1. dalmatinsku brigadu. U decembru iste godine postavljen je za načelnika štaba 3. udarne divizije NOVJ. S tom, slavom ovjenčanom divizijom, prošao je mnogobrojna ratna poprišta tokom IV i V ofanzive, i protuofanzive u istočnoj Bosni. Svojim rukovođenjem tom divizijom u izvršavanju zadataka na Prozoru, Neretvi, Nevesinju, Javorku, Pivi i Sutjesci imao je značajan udio. Septembra 1943. postavljen je za načelnika štaba II udarnog korpusa NOVJ, i na toj dužnosti ostao do jula 1944. godine. Korpus je u tom periodu imao izvanredno značajnu i vojno-operativnu i političku ulogu. To se ogleda u razoružanju talijanskih trupa poslije kapitulacije u Crnoj Gori, i stvaranju od njih talijanskih partizanskih divizija, uključujući ih u svoje formacije, i u neprekidnim borbama za stvaranje, proširenje i obranu slobodne teritorije u Crnoj Gori, Hercegovini i Sandžaku kao operativne osnovice za predviđeni prodor narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Srbiju.

U svim ovim operacijama, Primorac je imao istaknutu ulogu, a posebno u operacijama za obranu slobodne teritorije, kada je dva puta samostalno rukovodio operacijama dijela jedinica II udarnog Korpusa na izuzetno važnim sektorima. Primorac je i u jesen 1943, na sektoru Kolašin—Andrijevica—Berane, rukovodio jedinicama koje su poslije dugotrajnih i teških borbi, uspješno obranile Polimlje. Usprkos vanredno teškim uvjetima, uspješno je izvršio zadatke. U proljeće 1944. godine, kada su snage Vermahta i četnici s linije Prijepolja i Pljevalja prodrli u južni Sandžak i dio Crne Gore, bio je određen da rukovodi operacijama dijelova II udarnog korpusa na sektoru Mojkovca, i uspješno izvršio zadatak. U tim teškim i
dugotrajnim borbama, s neusporedivo nadmoćnijim neprijateljskim snagama, pokazao je primjernu hrabrost, angažiranost i vještinu u komandiranju.

Jula 1944. postavljen je za načelnika Glavnog štaba NOV i PO Srbije, i sa aerodroma u Beranima prebačen avionom u Bari (Italija), a odatle u Srbiju, gdje je već u formiranju bilo pet novih divizija NOVJ. Učestvovao je u rukovođenju završnim operacijama za oslobođenje Srbije do decembra 1944, kada je postavljen za pomoćnika načelnika Vrhovnog štaba NOV i POJ. U tom svojstvu, učestvovao je u izradi planova i izvođenju i koordiniranju operacija mnogih jedinica NOVJ i JA.

U čin pukovnika proizveden je 1. maja 1943; unapređen je u čin general-majora 1. novembra 1943, a u čin general-potpukovnika 1. decembra 1944. godine.

U aprilu 1945. postavljen je za šefa Jugoslovenske vojne misije u SSSR. Od povratka iz SSSR, pa do penzioniranja, u činu general-pukovnika, 1960. godine, obavljao je visoke dužnosti u JNA. Pored ostalog, bio je pomoćnik načelnika Generalštaba, glavni inspektor JNA, komandant Korpusa narodne obrane i komandant Graničnih jedinica Jugoslavije. Umro je 13. januara 1979. godine, u Beogradu.

Nosilac je partizanske spomenice 1941. i više odlikovanja.