Forum Klix.ba

Optužnica protiv Novaka Đukića za granatiranje Tuzle

Posebni odsjek za ratne zločine Tužilaštva BiH podigao je optužnicu protiv Novaka Đukića /1955/ za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području Tuzle - saopšteno je iz Tužilaštva BiH.

Novak Djukic


Optuženi Đukić tereti se da je u vrijeme ratnog stanja i oružanog sukoba u BiH, suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava i odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica u vrijeme rata i zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, u svojstvu komandanta Taktičke grupe "Ozren" Vojske Republike Srpske 25. maja 1995. godine naredio granatiranje Tuzle.

U optužnici se navodi da je Rezolucijom UN to bila zaštićena zona i da je na užem lokalitetu centra grada, zvanom "Kapija", od granate smrtno stradalo 71 lice, a više desetina teže ili lakše povrijeđeno.

Đukić se tereti da je i 28. maja 1995. godine naredio granatiranje Tuzle od kojih je jedno lice smrtno stradalo, više povrijeđeno i pričinjena velika materijalna šteta.

Optužnica je proslijeđena na potvrđivanje Sudu BiH. (Srna)[/size]

Analiza: Godina intenzivnog rada na ratnim zločinima

Odjel za ratne zločine Suda BiH u trećoj godini rada osudio je 10 osoba na ukupno 142 godine i šest mjeseci zatvora zbog učešća u ratnim zločinima, dok je Tužilaštvo BiH pokrenulo 312 istraga protiv 894 osobe.

Imenovanje novih sudaca i tužilaca na državnom nivou u toku protekle godine značajno je doprinijelo porastu broja istraga i suđenja pred Odjelom za ratne zločine Suda BiH, kao i intenzivnim hapšenjima osumnjičenih za ratne zločine.

Samo tokom 2007. godine Sud BiH je izrekao ukupno 17 presuda, od čega je 10 pravomoćnih, četiri su još uvijek prvostepene, a tri je, nakon žalbi obiju strana, poništilo Apelaciono vijeće zbog “pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja” i povrede “odredaba krivičnog postupka”.



Izrečena je prva oslobađajuća pravomoćna presuda, i to Zoranu Jankoviću, kojeg je Tužilaštvo teretilo za učešće u zločinima počinjenim na području Zvornika tokom 1992. godine.

Potpisan je i prvi sporazum o priznanju krivice – između Tužilaštva BiH i Idhana Sipića, koji je priznao ubistvo jedne osobe u augustu 1995. godine – ali se optuženi pred Sudskim vijećem usprotivio dijelu optužnice, te je suđenje ipak zakazano.

Tokom protekle godine Visoko sudsko i tužilačko vijeće imenovalo je novih šest tužilaca Tužilaštva BiH, a krajem godine je na mjesto novog šefa Odjela za ratne zločine postavilo tužioca iz Sjedinjenih Američkih Država Davida Schwendimana, a Milorada Barašina, nekadašnjeg glavnog tužioca Kantonalnog tužilaštva Livno, za njegovog zamjenika.

U iščekivanju pravde na slobodi

Po nalogu Tužilaštva BiH, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) su tokom 2007. godine kontinuirano hapsili osobe koje se sumnjiče za učešće u ratnim zločinima.

Među 29 uhapšenih našao se i Vinko Kondić, branilac po službenoj dužnosti na Sudu BiH. Kondić je uhapšen u decembru 2007. godine zbog sumnje da je učestvovao u zločinima počinjenim na području Ključa.

Bijeg Radovana Stankovića iz zatvora u Foči u maju 2007. godine, te prebacivanje Milorada Trbića iz Haaga na daljnje procesuiranje Sudu BiH u junu iste godine ostat će posebno zapamćeni događaji.

Stanković je prvi optuženik čiji je predmet iz Haškog tribunala prebačen na Sud BiH, gdje je pravomoćnom presudom osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina na području Foče, dok je Trbić optužen za učešće u genocidu u Srebrenici tokom jula 1995.

Sud BiH je tokom 2007. započeo 16 procesa protiv 22 osobe koje su optužene za zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini, te potvrdio 17 optužnica Tužilaštva BiH protiv 29 osoba. Pred kraj godine, Tužilaštvo BiH je na potvrđivanje uputilo još tri optužnice i to Novaka Đukića, za masakr na Tuzlanskoj kapiji počinjen u maju 1995. godine, protiv Predraga Kujundžića, vođe paravojne formacije „Predini vukovi“ iz Doboja, te Sulje Karajića, bivšeg pripadnika Armije BiH za zločine počinjene na području takozvane Autonomne pokrajina Zapadna Bosna.

Od ukupnog broja optuženih ili osumnjičenih za zločine pred Sudom BiH, za 24 osobe je data dozvola da se brane sa slobode, dok nepravomoćno osuđeni Marko Samardžija i Momčilo Mandić obnovljene postupke čekaju na slobodi.

Marko Samardžija je u novembru 2006. osuđen na 26 godina zbog učešća u zločinima počinjenim na području Ključa, ali je u maju 2007. godine, nakon žalbi Tužilaštva BiH i Odbrane, Apelaciono vijeće poništilo presudu i od oktobra on novu odluku čeka na slobodi.

U sličnoj situaciji nalazi se i Momčilo Mandić, koji je u julu 2007. oslobođen krivice za učešće u osnivanju i funkcionisanju logora na području Sarajeva i Foče.

Nakon izricanja presude, Mandić je pušten na slobodu, ali je – zbog kazne od pet godina koju služi zbog zloupotrebe položaja dok je bio direktor Privredne banke Srpsko Sarajevo – ostao u pritvoru, uz mogućnost da tokom vikenda napušta zatvor.

Vitaminski štrajk glađu

Pritvorenici Suda BiH su u januaru i septembru 2007. štrajkovali glađu zbog neujednačne primjene krivičnih zakona u Bosni i Hercegovini.

Naime, Sud BiH primjenjuje Krivični zakon BiH iz 2003. koji predviđa zakonske kazne do 45 godina zatvora, za razliku od nižih sudova kod kojih su na snazi zakon iz SFRJ, te entitetski zakoni, koji predviđaju, kako su isticali pritvorenici, blaže kazne.

Tokom prvog štrajka glađu u januaru 2007. godine, određeni broj pritvorenika je, zbog iscrpljenosti uzrokovane njihovim odbijanjem da uzimaju hranu, boravio u bolnici u Kasindolu, Istočno Sarajevo.

Sud BiH je tokom štrajka isticao da “neće pokleknuti pod pritiscima”, te su se suđenja neometano vodila bez prisustva optuženih koji su odbijali da se pojavljuju na zakazanim ročištima.

Različiti izvještaji o zdravstvenom stanju optuženika pokazali su da su oni tokom “štrajka glađu” konzumirali čajeve, sokove, kafu, vodu i supu, te da su jeli jabuke i primali infuzije za vrijeme boravka u bolnici.

Prvi štrajk je obustavljen nakon što je Ustavni sud BiH donio odluku da je žalba Abduladhima Maktoufa, koja se odnosila na povredu ljudskih prava tokom suđenja zbog primjene zakona, neosnovana jer nisu “prekršena ustavna prava optuženih niti njihova međunarodno zagarantirana prava”.

Za drugi štrajk glađu, u septembru 2007. godine, opredijelili su se samo pritvorenici Kazneno-popravnog zavoda Kula u Istočnom Sarajevu, i njihovi zahtjevi su bili identični onima iz januara.

Tokom ovog štrajka, na suđenju četvorici optuženih za zločine počinjene u Bratuncu u julu 1995. godine, drugooptuženom Mladenu Blagojeviću je pozlilo u sudnici zbog iscrpljenosti koja je bila uzrokovana neuzimanjem hrane. Štrajk je ipak prekinut nakon više od mjesec dana, ali nisu data obrazloženja zašto je to učinjeno.

U “privatnom” štrajku glađu bio je i Milorad Trbić, koji je počeo odbijati hranu još u julu i na tome je istrajao 24 dana. Trbić je odbijao uzimati hranu jer je isticao da nije kriv, te je tražio da ga Sud BiH oslobodi krivičnog gonjenja. Nakon što je Sud BiH potvrdio optužnicu, u novembru 2007. počelo je suđenje.

Svjedoci bez zaštite

Pred Odjelom za ratne zločine tokom dvije i po godine rada saslušano je oko 800 svjedoka, od čega je određeni broj njih svoje iskaze davao pod šifrom, uz zaštitu ličnih podataka, svjedočeći putem videolinka bez slike ili glasa te svjedočeći iz druge prostorije u Sudu BiH.

Tokom protekle godine, u cilju zaštite svjedoka, Sud BiH je praktikovao i potpuno isključenje javnosti, tako da se 20 suđenja održalo iza zatvorenih vrata. Najveći broj suđenja zatvorenih za javnost – ukupno 11 – održalo se u procesu protiv četvorice optuženih za zločine počinjene tokom 1993. i 1994. godine u logoru Vojno kraj Mostara.

Na pojedinim suđenjima svjedoci Tužilaštva BiH i odbranâ bile su osobe koje se sumnjiče za učešće u pojedinim zločinima počinjenim na području Bosne i Hercegovine, kao i osobe koje su osuđene pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

U svojstvu zaštićenih svjedoka svoje su iskaze davali čak i pojedini optuženi za ratne zločine pred Sudom BiH. Na jednom suđenju optuženi je svjedočio u svoju korist, ali mu je Sudsko vijeće, na zahtjev Odbrane, odobrilo da svjedoči pod mjerama zaštite na dijelom zatvorenom suđenju.

U javnosti se nije moglo objaviti njegovo ime, iako je prethodno sam branilac otkrio da će njegov branjenik dati iskaz u svoju korist, na početku iznošenja dokaza Odbrane.

Većina svjedoka Odbranâ na suđenju jedanaestorici optuženih za genocid u Srebrenici bili su pripadnici Vojske Republike Srpske koji su učestvovali u događajima u julu 1995. godine.

Bez obzira na zaštitne mjere koje je Sud BiH dodjeljivao pojedinim svjedocima, njihovi lični podaci su u nekoliko navrata tokom suđenja otkriveni javnosti.

Tokom suđenja za zločine počinjene u mostarskom logoru Vojno, te u prijedorskim logorima Omarska i Keraterm, otkriveni su lični podaci nekoliko svjedoka kojima su bile dodijeljene zaštitne mjere.


Svjedoci su, i pored osiguranih mjera zaštite i garantovane sigurnosti pod okriljem suda, u nekoliko navrata bili izloženi neprijatnim scenama.


Na suđenju Željku Leleku za zločine počinjene na području Višegrada tokom 1992. godine, svjedokinja Bakira Hasečić je više puta bila izložena prijetnjama koje je upućivao sam optuženi.


Tako je Lelek početkom decembra 2007. godine, u prisustvu Sudske policije, u holu Suda BiH vrijeđao svjedokinju Hasečić, čelnicu Udruženja “Žene žrtve rata”, koje okuplja žrtve silovanja.


Pritiscima i prijetnjama bio je izložen i zaštićeni svjedok Tužilaštva BiH pod šifrom A, kojem je nuđen novac za lažni iskaz na suđenju Zdravku Mihaljeviću, optuženom za zločine počinjene nad civilima na području Kiseljaka, što je prijavilo samo Tužilaštvo te pokrenulo istragu protiv nekoliko osoba zbog “postojanja osnovane sumnje da su uticale na otkrivanje identiteta zaštićenog svjedoka” te zbog “ometanja rada pravosuđa”.

U sličnoj situaciji našao se drugi zaštićeni svjedok A, koji je svoj iskaz trebao dati u korist jednog od jedanaestorice optuženih za genocid u Kravici u julu 1995. godine, ali je zbog prijetnji “anonimnih osoba” njegovo svjedočenje odgođeno.

Naredne godine trebala bi početi prva suđenja za zločine počinjene na području Vlasenice, Bugojna, Nevesinja, Cazina, Velike Kladuše i Jajca.

Također se očekuje završetak suđenja četvorici optuženih za zločine počinjene u logorima Omarska i Keraterm, koje se pred Sudom BiH vodi već godinu dana; kao i jedanaestorici optuženih za genocid u Kravici, čiji proces ulazi u drugu godinu suđenja; te suđenje za zločine u Višegradu za koje se tereti bivši policajac Željko Lelek.

Piše: Aida Alić, BIRN Justice Report

(Sarajevo-x.com / BIRN)

http://www.sarajevo-x.com/clanak/071228071

fukara_tz wrote:28.12.2007

Tuzla

Optužnica protiv Novaka Đukića za granatiranje Tuzle

Posebni odsjek za ratne zločine Tužilaštva BiH podigao je optužnicu protiv Novaka Đukića /1955/ za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području Tuzle - saopšteno je iz Tužilaštva BiH.

Novak Djukic


Optuženi Đukić tereti se da je u vrijeme ratnog stanja i oružanog sukoba u BiH, suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava i odredbama Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica u vrijeme rata i zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, u svojstvu komandanta Taktičke grupe "Ozren" Vojske Republike Srpske 25. maja 1995. godine naredio granatiranje Tuzle.

U optužnici se navodi da je Rezolucijom UN to bila zaštićena zona i da je na užem lokalitetu centra grada, zvanom "Kapija", od granate smrtno stradalo 71 lice, a više desetina teže ili lakše povrijeđeno.

Đukić se tereti da je i 28. maja 1995. godine naredio granatiranje Tuzle od kojih je jedno lice smrtno stradalo, više povrijeđeno i pričinjena velika materijalna šteta.

Optužnica je proslijeđena na potvrđivanje Sudu BiH. (Srna)[/size]

Tuzla 25.05.1995 masakr na Kapiji





Bolnica "Gradina" 1995



Priče iz bolnice

Medicinska sestra Mejrema Ramadanović bila je dežurna u prijemnoj ambulanti 25.5.1995., izmedju ostalog rekla je:

"Nosili smo ih u dekama, na nosilima, u čaršafima, a poslije i na rukama. Uznosili ih uz stepenice u šok sobu, u operacionu salu, hodnici su bili preplavljeni njihovom krvlju. Stigli su ubrzo u pomoć i kolege od kuće. Bilo je bitno izdržati, biti jak, jači od naših ljudskih mogućnosti, da damo sve od sebe, da spasimo što više života. Teško je gledati oko sebe desetine izmasakrirane djece koja pružaju ruke i mole za pomoć. Pomozite... nemojte mene, ja se osjećam dobro, pomozite mom drugu, on je teže ranjen... spasite život mojoj djevojci. I u tom momentu su bili puni života, nesebični, željni kao i mi da ih što više preživi. Kada su svi živi bili zbrinuti i u sigurnim rukama hirurga i sestara, trebalo je obaviti još jedan težak i bolan posao. U holu su ležala beživotna tijela dječaka i djevojčica, kojima sam željela ali nisam mogla pomoći.

Djevojka plave kose imala je nogu na prsima. Bila je tako lijepa, kao i sve druge djevojčice i dječaci. Bili su najljepše obučena djeca te noći, kao da su znali da odlaze zauvijek. Tolika ljepota i mladost slila se te noći u miris spaljenog mesa."

Sva ta mlada, beživotna tijela upućena su na Zavod za patologiju. Već u prvim satima postajalo je jasno da se identifikacija mora izvršiti u najkraćem roku, jer Tuzla je luda od bola, ubijeno je 71 a hiljadu majki nije znalo je li medju njima njihovo dijete. Zamrli od nevjerice i boli svi ljekari, zdravstveni tehničari, radnici Kliničkog centra, zajedno sa svim sugradjanima učinili su u noći izmedju 25.i 26. maja 1995.godine, kao i mnogo puta ranije, sve što su mogli.

Svoja ljudska preživljavanja ubistva tuzlanske mladosti nosiće zauvijek u sebi."

Glavna sestra Hirurške klinike, Nihada Husanović, tog se dana kasno sa posla vratila kući: "Olovni kapci su jedva čekali da svom težinom donesu sat-dva kasno popodnevnog sna. Suprug i 18-godišnji sin su bili izašli. Umor nakupljen pogledima ranjenika, koji su ležali na mojim odjeljenjima vladao je tišinom praznog stana. U daljini se čuo zvuk telefona i sirena na ulici. Nije prestajalo zvoniti. Glas iz slušalice, stariji sin:

Mama, je li Miki kod kuće?
Nije što pitaš?
Onako, reci mu kad dodje da mi se odmah javi, ćao.
Spustih slušalicu.Opet krenuh ka ležaju. Telefon, snaha ...
Dobro veče, kako ste, je li Miki kod kuće?
Nije sine,
Kada dodje recite mu molim vas da mi se odmah javi, eto dovidjenja.

Razbudih se ... što li ga to zovu, u par minuta sa dva različita mjesta. Uho je već registrovalo sirene, sirene sa ulice. Pala pred Kapiju. Puno poginulih i ranjenih.... adrenalin je učinio svoje ... grč u stomaku, osušeno grlo. Ulaz u bolnicu zakrčen kombijima, autima, kamionima, ulaz krvav, dijelovi organa po podu.

Hol bolnice prepun ... patike, šarene majice.... Bože, djeca. Sale rade ... raditi brzo, brzo. Djeca, samo djeca. Bolni izrazi lica, šokirani, zaprepašćeni. Košmar ... brže, brže, sve mora raditi, što bolje, što brže. Ne razmišljam, hodnik prepun djece ... hol bolnice, suprug je došao da pomogne.

Registrujem njegov glas:

Prevrćem tijela, još ga nisam našao.
Koga? Mikija?

Raditi, samo raditi, što bolje, što brže. Jedan sat ujutro ... tri, četiri sata ... raditi, što više, ponavljam u sebi

Znas ko je poginuo, majku im, odzvanjalo je u ušima

Ej, Nihada, zovnu mladji sin koji je došao pomagati, cijelo vrijeme.

Trči gore na prijem javi se ocu, pobudali, traži te.

Jauci i glasovi ranjenih su bivali sve tiši. Sredstva za smirenje i smanjene bolova su činila svoje i olakšavala muke. Nikome ništa nije bilo jasno. Košmar. Mijenjali su se brojevi poginule i ranjene djece. Bože vidi nas!

Viša medicinska sestra Ginekološko akušerske klinike Ramiza Suljić ispratila je svoje kćerke, Almu i Alisu, nerado im dozvoljavajući da se u gradu sastanu sa svojim vršnjacima. Ona se sjeća ... ˝muž me tješi-ne paniči, uvijek se puca, ne mogu stalno sjediti u kući. Odjednom čujem korake ispred kuće, ključ se ne okreče. Ma nije im jos vrijeme. Koraci se ponovo čuju, blago kucanje na vratima. Skačem iz kreveta da sto prije dodjem do vrata, ali ne mogu, ne mogu noge. Ne daj Bože. Jednom, prije nepunu godinu, takvo kucanje me presjeklo, oduzelo mi dio života. Na vratima vidim djevera. Kaže da ne zna sta se dogodilo ali da su i njegove kćerke sa mojima.

Iz daljine čujem glas komšinice - Nisi sigurno gledala televiziju, kažu da je granata pala na Kapiju, ima mnogo povrijedjene omladine i pozivaju zdravstvene radnike u pomoć - izgovorila je u jednom dahu. Mislila sam da ću se onesvijestiti, pred oči mi dodju moja djeca i od nekud mi dodje moja snaga i istrčim na ulicu ... masa vojske, policije, roditelja. Oko mene samo nijema tišina smrti. Pogledam po leševima, oni zamotani u bijele čaršafe i poredani u safove, baš onako kako smo ih prije petnaest, šesnaest, sedamnaest, osamnaest godina redali na kolica da krenu svojim majkama na prvi podoj. Zatim ugledam babicu Nihadu, piše brojeve na leševe, piše je li muško ili žensko. I dalje stojim skamenjena. Bože šta je ovo, je li ovo neka sudbina ili slučajnost. Babica na rodjenju, babica na smrti, i onda i sada ih obilježava.

Ulazim u šok joj strašnije.

Pitam lakše povrijedjene - Djeco, znate li moju Almu i Alisu, to su moje kćerke?

Djeca me gledaju raširenih očiju, punih bola i straha. Možda misle da nisam normalna. Podignem glavu čini mi se da su svi zdravstveni radnici Tuzle ovdje. Svi trče, žele da svima pomognu. Jauci, bol, strašna bol. Neki koji su svjesni mole.. "Pomozite".

Jedan dječak krklja, a šapuče ˝Sestro molim te nazovi moju mamu i kaži joj da ne brine. Molim te sestro ona je srčani bolesnik, ako čuje za ovo umrijeće. Odvučen je u operacionu salu, ali su ga izvukli nepomičnog. Nije stigao na red za operaciju, nije stigao nazvati svoju mamu.

Naišla sam na moje ratne drugove, reanimiraju, zaustavljaju krvarenja. Tješe me - Nisu one Ramiza ovdje. Od suza ne mogu jasno vidjeti, riječi ne mogu iz grla a duša viče -

Ljudi ovo su sve moja djeca, naša djeca.

Znate koliko smo se moje kolegice i ja radovale njihovom prvom vrisku, prvom podoju.

Tuzla u periodu 92-95 ...1.dio

Kod Tuzlanske banke


Korzo u blizini danasnjeg CD standa Seje i Vilija



Korzo 1994 godine



Ulica kod velike pijace desno bi vodila ulica prema skveru a lijevo dole prema Velikoj pijaci



Preko puta nekadasnje Zokine cevabdzinice...



Na tuzlanskim pijacama tada se prodavalo sve i svasta da se prezivi

Ulicna pijaca ispred opstine



Pijaca u blizini Privredne komore



Pogled iz hotela Tuzla na grad



Kapija 94....

Tuzla u periodu 92-95 ...2.dio

Pred pravoslavnom crkvom



Ispred pravoslavne crkve



Internacionalna konferencija u hotelu Tuzla 1994 godine



Tri i po godine bez normalnog snabdjevanja vodom, strujom, grijanjem i hranom...tuzlanske pijace preplavljenje svijecama i ostalim rekvizitima koji su nam pomagali u mraku









Slikano na Stupinama (pozadina cijepanje drva kad se sjetim...)





Prozor iznad danasnjeg restorana Cita del sale

Tuzla u periodu 92-95 ...3.dio

Pedagoska skola



Kod mosta s kipovima



Velika pijaca



Kapija



Kapija nakon masakra 1995



Pravoslavna crkva na Trnovcu



Mezarje Tusanj



In the dark basement at Tuzla hospital, Bosnia, 1992.



Anti-Personal Mines, Artillery and Mortar fire cause a lot of injuries among the civilian population. One of the worst things to endure for patients at the hospital was pain due to the lack of medicines. Tuzla,1992.



The war wounded children were kept in a dark basement at the hospital for safety, since they were shelled daily by Serbian artillery. The lacked off medical supplies and food made matters very difficult causing a high rate off death among children. Tuzla, 1992.

Vojislav Maksimović dio zločinačkog poduhvata!?

Sud BiH nedavno je potvrdio optužnicu protiv Gojka Kličkovića kojom se tereti za krivično djelo zločina protiv čovječnosti u vezi sa krivičnim djelima ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

Maksimović: Nedavno boravio u Bijeljini


Pored optužbe za zločine na području Bosanske Krupe, Kličković se tereti, kako je doslovno navedeno na jednoj od 64 stranice optužnice, i da je "u svojstvu člana Glavnog odbora SDS-a, svjesno učestvovao u zajedničkom zločinačkom poduhvatu koji je također otpočeo u ljeto 1991. godine, zajedno sa Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom, Vojislavom Maksimovićem i drugim članovima Glavnog odbora SDS-a, te drugim članovima SDS-a na državnom nivou, čiji je zajednički plan bio da povežu dijelove BiH naseljene srpskim stanovništvom, preuzmu kontrolu nad tim područjima i stvore zasebnu državu bosanskih Srba, iz koje bi većina nesrpskog stanovništva bila trajno iseljena."

Vojislav Maksimović boravio je početkom ovog mjeseca u bijeljinskoj Narodnoj biblioteci "Filip Višnjić" kao gost na predstavljanju knjige "Đorđe Pejanović - život i djelo" svoje supruge, autorice dr. Milene Maksimović, u izdanju SPKiD "Prosvjeta" Pale.

Kao član grupe koja je učestvovala u zajedničkom zločinačkom poduhvatu i jedan od najodgovornijih ljudi za zločine počinjene u Foči, ovaj nekadašnji profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koji trenutno živi u Beogradu, očigledno, slobodno se kreće po BiH.

Autor: E. MUSLI

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/aktu ... -poduhvata

Ne znam ni koji je datum, ni koja godina ide

Šta je Nova godina za Habibu Mašić iz Voljevice kod Bratunca ili Hatidžu Mehmedović iz Srebrenice? Ništa, kažu. Detalj na kalendaru okačenom na zidu njihovih gluhih kuća po kojem se ravnaju dani što mjere život u kojem života nema. Možda sjećanje na nešto što je nekad bilo? Ne. Nemaju, kažu, snage da se sjećaju... Dan kao i svaki koji je protekao u posljednjih 12 godina, samo što je, kako vrijeme odmiče, pustoš u njima veća.

Photo @fukara


Peta grobnica

- Od onog što se dogodilo 1995. godine, čini mi se gore je ovo što me skoro snašlo. Stiže mi pošta da se javim u Identifikacioni centar. Utrnuh. Velim, pronašli ih... Kako koračam prema onoj zgradi, tako mi noge otežale, jedva ih pomičem... Sačeka me doktor, veli poklopila se krv za mog muža i sina. Kojeg sina, pitam, on slegnu ramenima, veli mi da nisu mogli odrediti - priča Habiba.

Muž joj je, kako su joj saopćili, pronađen u grobnici u Zelenom Jadru. Ustvari, pronađena je samo njegova butna kost. Sin u Kamenici. U petoj grobnici.

- Kod sina nema nogu, nema ruku, nema lica... Najgore je što ne znam kako da ga ukopam. Ne znam pripadaju li one kosti što su ih našli Sadinu ili Sadmiru. Čije ime da stavim na nišanu... I vi mene pitate "kako ti je, Habiba"... Nikako... Ne znam ni kad smrkne, ni kad svane, ni koji je datum, niti koja godina ide... Moj život je jedan golemi, davno presušeni bunar koji postoji samo da se u njemu taloži mrak... I ništa više - govori Habiba.

I Hatidža Điđa Mehmedović ovih dana sabire svoju muku u Srebrenici. I njoj su identificiralii muža i sina. Ali ne zna kojeg sina.

Sama u kući

- Svi kažu da je lakše kad se pronađe tijelo... Allahom se kunem da nije. Tek sad sam svjesna da mi je dijete ubijeno. Narod mi dolazi na žalost, a ja ne znam ni kud bih ni šta bih. Ne znam šta da svijetu kažem koji mi je sin pronađen. Tijelo bilo bez odjeće i ne mogu odrediti je li to Almir ili Azmir... Kako da ga ukopam kad ne znam koga od njih dvojice u zemlju spuštam, čije ime na nišan da metnem - kroz plač nam priča Hatidža.

Ona ovih dana rijetko izlazi iz kuće. Bubrezi joj se uznemirili, veli, a nema ko ni čašu čaja da joj doda. Sama je već godinama u svojoj kući u Srebrenici. Snijeg je pao pa se teško u čaršiju silazi s Vidikovca gdje stanuje. Sjedne pored prozora, kaže, i zamišlja kako su se djeca nekad sankala ispred kuće.

Četničke pjesme u autobusu za Brčko

- Nedavno sam putovala u Brčko. Autobus bijeljinski. Sjedimo ja i Nura, a vozač nas mjerka, bezbeli nas poznao. Pa i on bio na Srebrenici 1995. godine. Pušta s razglasa četničke pjesme, sve jedna za drugom, a sve samo klanje i ubijanje. Pored njega stoje dva policajca, smješkaju se uživajući u pjesmama. Nas dvije šutimo, nit možeš izaći iz autobusa, nit smiješ šta reći jer vidiš da ih policija štiti. A meni samo kojih desetak dana ranije javili da su mi pronašli skelet jednog sina... Eto ti života - kaže Hatidža.

Autor: A. HADŽIĆ

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme ... godina-ide

pesak wrote:Neko je postavio topic na forum b92 - Da se ne zaboravi..i izbrisase ga.
http://www.youtube.com/watch?v=ypF_PiNOXPA&NR=1

Sud BiH: Potvrđena optužnica protiv Novaka Đukića

Sud BiH potvrdio je, 4. januara 2008. godine, optužnicu u predmetu Novaka Đukića, koja tereti Novaka Đukića za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, saopšteno je iz Suda BiH.



U optužnici se navodi da je optuženi Novak Đukić, za vrijeme ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, dana 25. maja 1995. godine, u svojstvu komandanta taktičke grupe Ozren Vojske Republike Sprske, naredio svojim jedinicama smještenim na Cerovom Brdu sela Vrbak – planina Ozren, da raketnim projektilom granatiraju grad Tuzlu i to bliži lokalitet centra grada zvani „Kapija“.

Usljed eksplozije projektila smrtno je stradala 71 osoba, dok je ranjeno oko 240 osoba.

Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija od 6. maja 1993. godine Tuzla je proglašena zaštićenom zonom.

(FENA)

Potrvrđena optužnica u predmetu Suljo Karajić

Sud BiH potvrdio je danas optužnicu protiv Sulje Karajića, koja ga tereti za krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika.

U optužnici se navodi da je optuženi Suljo Karajić, u periodu od augusta 1994. do februara 1995. godine, u svojstvu komandanta voda Vojne policije u okviru Petog korpusa Armije RBiH, učestvovao u oružanom sukobu između Petog korpusa ARBiH i Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna na širem području Bihaća.

Prema navodima optužnice Karajić je naredio i počinio, između ostalog, lišenje života i nečovječno postupanje prema ratnim zarobljenicima i civilima. Optuženi Karajić je, navodno, 4. augusta 1994. godine, pozvao jednog od zarobljenih pripadnika Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, koji su bili smješteni u podrumske prostorije motela „Radoč“ u Bužimu. Nakon što se zarobljenik popeo na krevet kako bi se odazvao pozivu optuženi je, navodno, ispalio kratki rafal u predio prsa pozvanog zarobljenika, tako da je on odmah podlegao.

U optužnici se dalje navodi da je optuženi Suljo Karajić, između ostalog, neosnovano privodio i naređivao podređenim mu pripadnicima vojne policije da privode civilno stanovništvo sela Todorovska Slapnica, općina Velika Kladuša, za koje se pretpostavljalo da podržavaju ideju autonomije Zapadna Bosna.

Civili su privođeni u seosku osnovnu školu gdje su, navodno, podvrgavani nečovječnom postupanju, psihičkoj torturi, a neki su lišeni života, saopćeno je danas iz Suda BiH. (Fena)

Dženaza i ukop 147 identificiranih Bošnjaka i Hrvata

"Na osam bošnjačkih i jednom katoličkom groblju u Prijedoru, te dva groblja u Banjoj Luci danas su sahranjeni posmrtni ostaci 147 identificiranih civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti iz Prijedora čiji su posmrtni ostaci iskopani iz više grobnica na području te općine. "

Photo AVAZ






09.09.2007 Zvornik/Memici

U zemlju spušten 21 tabut sa ostacima ubijenih Zvorničana

Feriza Omerovića su ubili školski drugovi

"Na Šehidskom mezarju u Memićima kod Kalesije jučer je obavljena dženaza i u zemlju spušten 21 tabut sa posmrtnim ostacima Bošnjaka ubijenih 1992. godine na području općine Zvornik.
Među onima čija je duša našla smiraj je i Feriz Omerović (1965) iz Zaseoka kod Zvornika. Njegove majka Emira i sestra Hanifa jučer su dugo milovale tabut orošen kapima kiše. "

Photo AVAZ
Memići: Dženazu, koju je klanjalo oko 2.000 ljudi, predvodio Idriz ef. Memić





16.10.2007 Sarajevo

Dženaza i ukop posmrtnih ostataka 37 žrtava iz sarajevske Kasindolske ulice


"Više hiljada građana Sarajeva oprostilo se danas od 37 sugrađana - šehida iz sarajevske Kasindolske ulice, čiji su posmrtni ostaci nakon 15 godina traganja ekshumirani iz masovne grobnice na Romaniji."

Photo REUTERS





1 civil je ukopan u gradu Kljucu al ne mogu da nadjem taj prilog.



12.maj Bratunac ukopano 93
15.06. Sarajevo ukopano 3
16.06. Brcko ukopano 80
08.07.2007 Bosanski Novi ukopano 6
11.07.2007 Srebrenica ukopano 465
28.07 Prijedor ukopano 147
09.09.2007 Zvornik/Memici ukopano 21
16.10.2007 Sarajevo ukopano 37
Kljuc ukopana jedna zrtva
____________________________________

Ukupno od maja 2007 pa do kraja godine ukopano 833 zrtve agresije i genocida



EKSHUMACIJE

Ekspertni tim iz Tuzle ove godine ekshumirao 1.100 posmrtnih ostataka

Članovi tuzlanskog ekspertnog tima za ekshumacije u ovoj godini su ekshumirali oko 1.100 skeletnih ostataka.



Planirali su ekshumaciju oko 1.500 posmrtnih ostataka, ali su dosta vremena ostavili na ekshumacijiama iz masovnih grobnica Zeleni Jadar, Budak i Kamenica 9, gdje su istovremeno bili i otežani uvjeti rada. U masovnoj grobnici Kamenica 9 na području općine Zvornik bili su skeletni ostaci 616 Bošnjaka, ubijenih nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine.

"Na ovoj grobnici radili smo skoro dva mjeseca i uspjeli smo završiti ogroman posao. I masovna grobnica Budak je bila većih dimenzija. Radili smo i na drugim manjim masovnim grobnicama i nekoliko pojedinačnih lokacija", kazao je Murat Hurtić, šef tuzlanskog tima za ekshumacije.

Tokom zime ekspertni timovi za ekshumacije neće raditi na terenu, nego će planirati ekshumacije za narednu godinu. Tempo i broj ekshumiranih skeletnih ostataka bit će približno kao i ranijih godina, između 1.000 i 1.500. Novca za posao neće nedostajati, kazao je Hurtić.

(FENA)

Izložba "8372 nisu došli" povodom godišnjice srebreničke tragedije

Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba organizirat će 9. januara u splitskom Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU izložbu "8372 Nisu došli" povodom obilježavanja 11. godišnjice genocida u Srebrenici.



Postavka ima za cilj da kroz snažna umjetnička djela senzibilizira javnost na stravičan događaj genocida koji se 1995. godine dogodio u Srebrenici i pokaže da na težinu srebreničkog zločina, koji nadilazi okvire BiH, civilizirani svijet ne smije ostati ravnodušan.

Izložbom se želi odati počast žrtvama i svima koji ne dopuštaju zaborav, no ona ima i općeljudski značaj, saopćeno je iz Vijeća.

Potresna umjetnička djela svjedoče o bezumnom činu nasilja, pa je Srebrenica u ovom slučaju i simbol stradanja na ovim prostorima uopće, u BiH i Hrvatskoj, od Vukovara do Dubrovnika.

Posjetioci izložbe moći će pogledati radove šest bh. umjetnika čija su osebujna djela dobila brojna međunarodna priznanja - Gordane Anđelić-Galić, Andreja Đerkovića, Anura Hadžiomerspahića, Šejle Kamerić, Tarika Samaraha i Ajne Zlatar.

Ovi stvaraoci kroz različite umjetničke medije promišljaju srebreničku tragediju te na vrlo izravan i snažan način transparentnošću svojih radova svjedoče o zločinu koji se dogodio.

Za postavku izložbe zadužen je arhitekt Nedžad Hrelja.

Izložba "8372 Nisu došli" bit će otvorena u 18.00 sati u Splitu, a moći će se pogledati do 23. januara.

Do sada je bila predstavljena u Muzeju Mimara u Zagrebu, Palači Sponza u Dubrovniku te galeriji Kortil u Rijeci.

(FENA)

Umro ratni komandant TO Zenica Branko Bončina

U Zenici je umro Branko Bončina, ratni komandant Štaba Teritorijalne odbrane Zenica, i dobitnika "Nagrade Zenice 2005.godine“.



Branko Bončina bio je jedan od onih bosanskohercegovačkih patriota koji su se borili za očuvanje Bosne i Hercegovine kao države i njegovali sve vrijednosti zajedništva i tolerancije medu ljudima i narodima. Njegova plemenitost i hrabrost biti će upamćeni kao trajno nasljeđe i pouka kako se voli i brani domovina, izvještava Zeda News.

Sugrađani će ga pamtiti kao dobrog saradnika i prijatelja, odmjerenog sagovornika i tihog čovjeka spremnog u svakom trenutku pomoći i zaštiti čovjeka i njegova dobra. Bončina je je bio jedan od onih koji je znao zaštititi i ohrabriti prijatelje i komšije, što je pokazao tokm ratnih proteklih dejstava. Sahrana Branka Bončine biti će obavljena na gradskom groblju u Zenici.

(Sarajevo-x.com)

Vlahovljak: Ni 15 godina od pogibije Hakije Turajlića niko nije odgovarao za ovaj zločin

U Sarajevu je danas obilježena 15. godišnjica pogibije Hakije Turajlića, bivšeg potpredsjednika Vlade Republike BiH i istaknutog bh. privrednika.

Tim povodom su njegov mezar u haremu Alipašine džamije u Sarajevu obišli predstavnici Vlade Federacije BiH s premijerom Nedžadom Brankovićem na čelu, zatim predstavnici Energoinvesta d.d. Sarajevo, kompanije čiji je dugogodišnji rukovodilac bio Turajlić te članovi njegove porodice, prijatelji i brojni drugi poštovaoci. Položili su cvijeće i učenjem fatihe, minutom šutnje ili na neki drugi način odali počast istaknutom državniku i privredniku, a zatim obišli mjesto njegove pogibije u Kasindolskoj ulici u Sarajevu.

Aktuelni generalni direktor Energoinvesta Džemail Vlahovljak kazao je tom prilikom da ni nakon 15 godina od Turajlićeve pogibije niko nije odgovarao za ovaj gnusni zločin. Slučaj, prema Vlahovljakovim saznanjima, ni danas nije aktivan u smislu krivičnog gonjenja i procesuiranja. U međuvremenu, jedna osoba je sumnjičena, ali se u nedostatku dokaza odustalo od daljnjeg gonjenja, izjavio je.

Turajlićeva supruga Jasmina, u emotivnom obraćanju na mezaru njenog supruga, kazala je danas da joj najteže pada što svojoj djeci ni nakon toliko godina ne može kazati hoće li neko odgovarati za smrt njihovog oca.

Hakija Turajlić ubijen je u toku proteklog rata u BiH 8. januara 1993. godine nadomak Sarajevskog aerodroma na kontrolnom punktu koji su držali pripadnici srpskih vojnih formacija.

(FENA)

Novak Đukić morat će se izjasniti o krivnji

Ročište za izjašnjenje o krivnji pred sudijom za prethodno saslušanje Odjela I za ratne zločine Suda BiH, u predmetu Novak Đukić, zakazano je za 14. januar 2008. godine sa početkom u 10:00 sati u sudnici 4. Optužnica tereti Novaka Đukića za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

U optužnici se navodi da je optuženi Novak Đukić, za vrijeme ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, 25. maja 1995. godine, u svojstvu komandanta taktičke grupe Ozren Vojske Republike Srpske, naredio svojim jedinicama smještenim u selu Panjik – planina Ozren, da raketnim projektilom granatiraju Tuzlu i to bliži lokalitet centra grada zvani „Kapija“.

photo @fukara



Usljed eksplozije projektila smrtno je stradala 71 osoba, dok je ranjeno oko 240 osoba. Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija od 6. maja 1993. godine Tuzla je proglašena zaštićenom zonom.

(Sarajevo-x)

Mirni protest majki Srebrenice

Kao i svakog 11. u mjesecu majke Srebrenice izasle su na ulice Tuzle i mirnim protestom podsjetile javnost na dogadjaje iz Srebrenice jula 95. Po ko zna koji put zatrazile su hapsenje najodgovornijih ratnih zlocinaca za genocid u Srebrenici kao i otkrivanje lokacija masovnih grobnica na podrucju Srebrenice.

Mirni protesti se odrzavaju pod motom "Istina nama - kazna zlocincima". Danasnjem protestu prisustvovali su i ucenici srednjih skola kao i malobrojni gradjani Tuzle.

Photo @fukara

Više od 12.000 bivših logoraša podnijelo tužbe

Predsjednik Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, Murat Tahirović izjavio je danas da se na sudovima u BiH nalazi oko 12.000 tužbi bivših logoraša za naknadu nematerijalne štete po presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu, dok je u pripremi još 5.000 tužbenih zahjeva.

"Prema Republici Srpskoj odnosi se oko 11.200 tužbi, oko 500 tužbi je prema Republici Hrvatskoj, dok je posredstvom Fonda za humanitarno pravo podneseno oko 150 tužbi protiv Republike Srbije", precizirao je Tahirović.

Upravni odbor Saveza logoraša BiH koji je danas u Zenici održao redovnu sjednicu, podsjetio je da ratni zločini ne zastarijevaju i pozvao je bivše logoraše da ubrzaju kompletiranje dokumentacije neophodne za tužbene zahtjeve.

"Imamo kvalitetne advokatske i pravne timove i želimo ovaj proces što prije dovesti kraju kako naši predmeti ne bi skupljali prašinu po ladicama sudova. Savez vodi pregovore oko izmjene Zakona o boračkoj populaciji i Zakona o civilnim žrtvama rata, s ciljem osiguranja boljeg tretmana bivših logoraša, posebno zarobljenih pripadnika Armije BiH i MUP-a", izjavio je Tahirović, podsjetivši da je predložen odštetni iznos od 300 eura po jednom danu provedenom u logoru.

Član Upravnog odbora Saveza logoraša BiH i predsjednik Regionalnog odbora Saveza logoraša za područje Banja Luke, Zijahudin Smajlagić, koji je dobio presudu po tužbu protiv Republike Srpske, rekao je danas da je Ustavnom sudu BiH podnio žalbi na Odluku vlasti u RS koje su njegova novčana potraživanja za vrijeme provedeno u logorima, pretvorile u javni dug.

"Ne sumnjam da ću ostvariti svoja prava koja mi pripadaju za ratni zločin koji je protiv mene učinjen zbog bespravnog zatvaranja u logor. U Regionalnom odboru Saveza logoraša BiH u Banja Luci tužbe protiv RS podnijelo je 816 Hrvata, 685 Bošnjaka, dok su 132 građanina srpske nacionalnosti tužila Federaciju BiH", rekao je Smailagić.

(FENA)