Forum Klix.ba

Drvosjeca iz Dejcica wrote:

¤ jelena ¤ wrote:

Drvosjeca iz Dejcica wrote:Suma sumarum čudo je što tema nije zatvorena nakon prve dvije stranice, mislim da smo do sada Adnrića demistifikovali kao osobu, političara, ogolili od lažnih hvalospjeva. Andrić u Berlinu i Andrić nakon 1945. godine sigurno nije onaj isti Andrić koji je pisao o "humanom preseljenju Albanaca", loju i smradu Bošnjaka. Jednostavno čovjek je bio prilagodljiv, što samo po sebi nije tako loše, oportunista, karijerista.

Ako demistifikovati znači nafilovati pokojnika sopstvenim govnima i prilijepiti mu etikete koje, zapravo, ''krase'' nas u vremenu i sistemu u kojem živimo - da, uspjeli smo...na šta možemo biti neizrecivo ponosni.

Doduše, nije baš da se pokojnik nešto mnogo koprcao i branio, ali to nimalo ne umanjuje ovaj naš... uspjeh.

Ja Andrićev opus od uvodnog posta ne sporim niti dovodim u pitanje, njegov doprinos juglosvenskoj književnosti je neosporan. Da se ne lažemo Jelena, mnoge starije generacije ne znaju za sporne Andrićeve političke stavove jer se u onom sistemu nije govorilo o tome, barem ne u krugovima običnih ljudi, mi ovdje upravo razbijamo mitove.

Sa druge strane napisala si strašan post iznad i samo da kažem da se čovjek s tobom mora složiti iako možda ideološki i politički nismo na istim stranama. Opaska da mi ovdje ne govorimo o Andriću i o njegovim djelima sa umjetničke strane (pa nekome se sviđa a nekome ne) već čisto o Andriću kao osobi i njegovim političkim stavovima.

Ne znam za tebe, ali ja se baš i ne bih mogla zakleti da ovakva mržnja i gađenje prema muslimanima, koje ovaj lik u ''Gorskom vijencu'' izražava, nije i danas veoma aktuelno među mnogim nemuslimanima...hrišćanima, Jevrejima...A ako malo bolje razmislimo, vrlo lako ćemo pronaći pandan ovom smradu (zaudaranju) i u svojim redovima....danas. Smrad tuđe kulture (Kineza...npr.) običaja i načina života (hrane koju mi ne jedemo, a neki drugi jedu), kože (ako smo bijelci crne i obrnuto) i danas je veoma česta pojava među savremenim ljudima, stanovnicima gradova, metropola... i što se toga tiče ništa se suštinski nije promijenilo u poređenju sa čovjekom 19. vijeka, koji je živio u plemenskoj zajednici na vrhu neke planine, izolovan od ostatka svijeta.

Postoje neke viševjekovne, nepremostive razlike u kulturama, kolektivnoj svijesti, tradiciji... koje će u BiH uvijek predstavljati izvor iracionalne sumnje, straha, mržnje i sukoba među ljudima, a na tim viševjekovnim nepremostivim razlikama ujedno počiva i sve kulturno bogatstvo i šarolikost ljudi sa ovih prostora. Upravo te nepremostive razlike, Andrić (djelimično i ostali navedeni pisci) je fotografski jasno opisao u svojim djelima. A to što nama ta slika nije lijepa, to je isključivo naš problem, problem naše jednostranosti i naših očekivanja.
Umjetnost ne mora biti lijepa da bi bila estetski vrijedna.

OK, za tebe je ovo razbijanje mitova, za mene, kao što već rekoh, nije. Ne znam čak ni šta se to ovdje konkretno...razbija...

Sem stava da je Ivo Andrić jedan od najboljih pisaca sa ovih prostora, a za mene i najbolji, ja ne mogu reći da imam dovoljno pouzdanih informacija za bilo koje drugo mišljenje o njemu, a pogotovo ne o njegovoj ličnosti i njegovom karakteru. Mislim da čak nikad nisam ni čula u svakodnevnom životu da je iko u mom prisustvu od ljudi koje poznajem ikad za Andrića rekao...nešto u stilu....on je bio ovakav ili onakav u nekom pozitivnom smislu - sem činjenice da je bio genije pisane riječi.

I zato me zanima, možeš li mi odgovoriti na koje mitove o Andrićevoj ličnosti konkretno misliš i ako ti nije problem da mi ih nabrojiš.

Hvala ti na komplimentu što se tiče mog pisanja, lijepo je to pročitati.

odličan pisac i govno od čovjeka.

Ako bih pokušao biografiju Ivana (Ive) Andrića opisati jednom riječju onda mi se najbolja čini riječ kontroverzna. Nekoliko dana pokušavam kao amater istraživač faktogradski rekonstruirati njegovu biografiju iz različitih izvora distupnih na internetu. Nevjerovato je koliko različitih informacija ili preciznije poluinformacija kruži po internetu čak i o njegovim najobičnijim biografskim podacima tipa da li je rođen u Docu kod Travnika kada je njegova majka bili u posjeti svojoj porodici ili u Travniku u mahali Zenjak broj 9. Da li su mu roditelji živjeli u Sarajevu ili u Travniku, da li je nakon smrti oca sa majkom preselio u Višegrad kod tetke ili ga je majka zbog neimaštine faktički dala na odgajanje tetki i tetku koji su živjeli u Višegradu, a ona ostala u Sarajevu itd. Dalje da li je bio član Mlade Bosne ili samo njen simpatizer, te na primjer da li se izjašnjavao kao Hrvat ili Srbin odnosno do kada je bio Hrvat, a od kada se i da li se uopšte izjašnjavao kao Srbin? Da li je bio cijelog života katolik ili je u jednom trenutku konvertirao na prvoslavlje. Zaista nevjerovatna količina poluinformacija.

Ono što se meni čini najtačnijim je da je rođen u Travniku, jer na kraju krajeva ima muzej koji se naziva rodna kuča Ive Andrića. Sa sigurnošću se može napisati da mu je majka Kata djevojački Pejić, a kao otac je naveden Antun Andrić sudski podvornik. U dobi od dvije godine mu umire otac od tuberkuloze, a onda ga majka zbog neimaštine daje na čuvanje očevoj sestri koja nema dijece i koja sa mužem živi u Višegradu. Tu završava osnovnu školu i onda ide u Sarajevu gdje se upisuje u gimnaziju. Nakon završetka gimnazije ide na studij u Zagreb pa Beč i Krakov, ali nema podatka gdje je i kada diplomirao. Nakon prvog svijetskog rata se zapošljava u ministarstvu inostranih poslova Kraljevine S H S (Jugoslavije) i počinje graditi svoju diplomatsku karijeru koja traje na različitim pozicijama do početka drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Rat provodi u Beogradu, a nakon rata već 1945. godine postaje prvi predsjednik novoformiranog Društva književnika Jugoslavije. Ipak, u Komunistiku partiju (tada se zvao Savez komunista Jugoslavije) će ući tek 1969., šest godina prije svoje smrti. Nobelovu nagradu za književnost dobija 10. decembra 1961. godine. Umire u Beogradu 13. marta 1975. Ovo je manje više vrlo skraćena biografija Ivana (Ive) Andrića koja se može pronaći pretražujući "bespuća" interneta.

Sada ću pokušati napisati više, istina, neprovjerenih detalja o njegovom životu koji se takođe mogu pronaći na internetu ako kopate po različitim izvorima što takođe može donekle baciti svjetlo na njegov karakter i sve kontroverze koje se vežu uz njegov život. Prva kontroverza koja se veže za samog Ivu Andrića je pitanje ko je zaista njegov biološki otac? Osim zvanične verzije koja je upisana u dokumente da je njegov otac Antun Andrić postoje još najmanje dvije teorije "zavjere" po kojma je on vanbračni sin travničkog bega, odnosno druga da je sin nekog od fratara iz Travnika kod kojih je službovala majka Ive Andrića. Istina, neki izvori navode da su sva braća Andrić uključujući i samog Ivinog oca Antuna umrli od tuberkuloze, te da je i Ivo imao zdravstvenih problema u mladosti sa plućima što bi se moglo smatrati posrednim dokazom da mu je Antun zaista otac. Nakon seljenja u Višegrad i odrastanja u toj bosanskoj kasabi gdje završava osnovnu školu dolazi kod majke u Sarajevo i upisuje gimnaziju. Uvijek u kasnijim razgovorima govori negativno o mentalitetu kasabe i kasablija. Upravo onako kako ih portretira u svojim djelima. U Sarajevu tokom školovanja u gimnaziji živi vrlo skromno, jer ga izdržava majka koja radi kao tkalja u tvornici ćilima na Bistriku. Tokom gimnazijskih dana druži se sa članovima i simpatizerima nacionalističke organizacije Mlada Bosna, čiji članovi teže ujedinjenju svi južnih Slovena u jednu državu pod krunom srpske vladajuće dinastije. Neki izvori navode da je Ivo bio član organizacije, a neki da je samo pripadao krugu simpatizera te tajne organizacije, ali da sam nije bio član.

Od HKD Napredak iz Sarajeva dobija stipendiju i ide na studije u Zagreb, a nakon toga u Beč i Krakov. U tom periodu se izjašnjava zvanično kao Hrvat. Vjerovatno zbog pogodnosti koje mu donosi stipendija i status u monarhiji koji imaju Hrvati,a koji je realno bolji od statusa koji imaju Srbi. Početkom Prvog svjetskog rata, vraća se iz Krakowa u Split. Za vrijeme boravka u Splitu u julu 1914. godine, hapsi ga policija i zatvara u tamnicu kao jugoslovenskog nacionalistu protivnika monarhije, najprije u Šibeniku, a zatim u Mariboru, gdje ostaje sve do marta 1915. godine. Nakon izlazka iz tamnice, policija ga prema jednom izvoru interira u Ovčarevo i Zenicu, a prema drugom ponovo odlazi u Višegrad, gde ostaje sve do 1917. godine. Dalje prema jednom izvoru je 1918. mobilisan u vojsku, dok je prema drugom izvoru otišao u Zagreb na liječenje zbog bolesti pluća u bolnicu Milosrdnih sestara. Prema nekim izvorima već 1919. stupa u diplomatsku službu Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) u kojoj ostaje do 1941. godine. Službuje na dosta različitih destinacija poput Rima, Graca, Bukurešta, Trsta, Žaneve, a vrhunac diplomatske karijere doživljava u periodu od 1939. do 1941. godine kada je ambasador u Berlinu i na početku svog mandata svoje akreditive predaje njemačkom kancelaru odnosno lično Adolfu Hitleru. Već od preseljenja u Beograd osjeća se njegov zaokret u nacionalnom smislu i počinje se smatrati Srbinom, piše ekavski, a kao pismo koristi isključivo ćirilicu iako se prema nekim izvorima do kraja života smatra po vjeroispovjesti katolikom. Iz tog perioda su interesantna dva detalja. Prvi se odnosi na njegovo pristupanje Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici što ga dovodi do bliskih kontakata sa političarima tipa Milana Stojadinovića i Aleksandra Cincar-Markovića. Drugi detalj se tiče nekih informacija koje govore da je Ivo Andrić bio mason i da je izbačen iz velike masonske lože Preporod u koju je primljen 1925. zbog ljubavne afere s Persidom Keršenijević, suprugom književnika Gustava Krkleca, kojem je Andrić bio venčani kum.

Iz tog perioda ostaje i nerazjašnjeno da li je Ivo Andrić autor objavljene serije od dvanaest spoljnopolitičkih komentara u časopisu XX vek potpisanih pseudonimom Patrius. U člancima se, recimo, pozdravlja Anšlus, veliča njemačka politika u Evropi, opravdava spoljna politika Milana Stojadinovića i pozdravlja njegova posjeta Hitlerovoj Njemačkoj. Prema nekim istraživačima Andrićevih dijela neosporno je da je Andrić autor tih članaka, dok drugi smatraju da za to nema dovoljno dokaza. Ono što je neosporno utvrđeno je da je Andrić 1939. po nalogu Milana Stojadinovića, a povodom posete grofa Ćana, ministra spoljnih poslova fašističke Italije, napisao kontroverzni Referat o albanskom pitanju u kome zagovara podjelu Albanije između Italije i Jugoslavije i preseljavanje albanskih muslimana u Tursku. Iz tog perioda neki izvori navode i pisma u kojima negativno govori o islamu i muslimanima u Bosni i Jugoslaviji, te se zalaže za njihovo preseljenje u Tursku što je više puta navođeno u dosadašnjoj raspravi na ovj temi. Viktor von Hiren, valjda dugogodišnji njemači diplomata u Jugoslaviji je agitovao u Njemačkom ministarstvu vanjskih poslova da se Andrić prihvati kao ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu opisujući ga kao jednog od najsposobnijih diplomata u diplomatskoj službi Jugoslavije koji je uvijek održavao vrlo prisne odnose s ambasadom Njemačke u Beogradu i uvijek pokazivao razumjevanje za zahtjeve i interese njemačke politike. Andrić je dobio njemačko odlikovanje Grosskreuz.

Ipak najtajanstveniji period Andrićevog života je period drugogo svijetskog rata. Zna se da ga je proveo u Beogradu pišući svoja književna djela. Vrlo čudno je da živi potpuno nesmetano u Beogradu kada se pogleda odnos okupaciskih vlasti prema ostalim diplomatama koji su zajedno sa njim službovali u Berlinu. Nakon što su Njemci u aprilu 1941. pregazili Jugoslaviju, na vrlo grub i nediplomatski način su postupali s jugoslavenskim diplomatama i njihovim porodicama, koji su se na početku rata zatekli u Njemačkoj. Sve osim Ive su prvo deportirali u Srbiju, koja je bila pod kontrolom njemačkog kvislinga Dragutina Nedića. a onda su prema nekim dostupnim izvorima iz tog vremena gotovo sve protjerane diplomate iz jugoslovenske ambasade u Berlinu ponovo vratili u Njemačku, gdje su osuđeni zbog djela kao što je špijunaža. U isto vrijeme Ivo Andrić ostaje i nesmetano piše u Beogradu. Niko ne zna objasniti kako ambasador i vrlo aktivan učesnik svih pregovora između Kraljevine Jugoslavije i Njemačke ostaje pošteđen, dok drugi manje važni diplomati stradaju. Neki izvori koji su manje skloni Andriću pozivajući se na njemačke izvore navode da je u ratnom periodu Ivo Andrić bio pod direktnom zaštitom Gestapo-a u Beogradu, te je mogao na miru napisati svoja najznačajnija djela kao što su Travnička hronika i Na Drini ćuprija. Očigledno sve gore navedeno nije smetalo komunistima da ga imenuju odmah nakon rata prvim predsjednikom novoformiranog Društva književnika Jugoslavije .

I za kraj par pikanterija o njegovim ljubavnim aferama. Očigledno je da je u poznijim godimana imao dosta uspjeha kod žena. Izgleda da su ga dodatno privlačile udate žene, jer pored ranije spomenute afere sa suprugom Gustava Krkleca centralna žena njegovog života je bila Milica Babić supruga njegovog kolege diplomata iz ambasade u Berlinu. Nakon što joj je muž dopao njemačkog zarobljeništva 1941.godine ona se počinje otvoreno viđati sa Andrićem. Zbog toga se smatra da joj je on posvetio priču Jelena, žena koje nema. Iako se nesretni muž vraća živ iz zarobljeništva, njihova veza se nastavila, sve dok gospodin Babić nije preminuo 1958. godine, nakon čega su se Andrić i gospođa Babić vjenčali.

Svjestan sam da je za format forumske diskusije ovo svakako predug post koji većina neće pročitati, ali se nisam mogao odhravti želji koja je vjerovatno prisutna kod svakog amatera istraživača, a to je da pokuša što vjernije portretirati lik Ivana (Ive) Andrića u jednom realno neprikladnom formatu za takvu rabotu kao što je pisanje na forumu, pri tome pokušavajuči da se koristi isključivo dokazivim faktografskim činjenicama iz njegovog života....

Hvala na trudu, MHAB!

Negdje tokom ovog posta pade mi na um da je čovjeku koji je studirao i službovao po 'velikoj Evropi' Bosna zaista morala izgledati provincijalno i kasabilijski. Da je njegov doživljaj 'kasabe' vrlo vjerovatno doživljaj povratnika iz velikog svijeta, prvenstveno elitistički, pa onda sve drugo...

MHAB wrote:Ako bih pokušao biografiju Ivana (Ive) Andrića opisati jednom riječju onda mi se najbolja čini riječ kontroverzna. Nekoliko dana pokušavam kao amater istraživač faktogradski rekonstruirati njegovu biografiju iz različitih izvora distupnih na internetu. Nevjerovato je koliko različitih informacija ili preciznije poluinformacija kruži po internetu čak i o njegovim najobičnijim biografskim podacima tipa da li je rođen u Docu kod Travnika kada je njegova majka bili u posjeti svojoj porodici ili u Travniku u mahali Zenjak broj 9. Da li su mu roditelji živjeli u Sarajevu ili u Travniku, da li je nakon smrti oca sa majkom preselio u Višegrad kod tetke ili ga je majka zbog neimaštine faktički dala na odgajanje tetki i tetku koji su živjeli u Višegradu, a ona ostala u Sarajevu itd. Dalje da li je bio član Mlade Bosne ili samo njen simpatizer, te na primjer da li se izjašnjavao kao Hrvat ili Srbin odnosno do kada je bio Hrvat, a od kada se i da li se uopšte izjašnjavao kao Srbin? Da li je bio cijelog života katolik ili je u jednom trenutku konvertirao na prvoslavlje. Zaista nevjerovatna količina poluinformacija.

Ono što se meni čini najtačnijim je da je rođen u Travniku, jer na kraju krajeva ima muzej koji se naziva rodna kuča Ive Andrića. Sa sigurnošću se može napisati da mu je majka Kata djevojački Pejić, a kao otac je naveden Antun Andrić sudski podvornik. U dobi od dvije godine mu umire otac od tuberkuloze, a onda ga majka zbog neimaštine daje na čuvanje očevoj sestri koja nema dijece i koja sa mužem živi u Višegradu. Tu završava osnovnu školu i onda ide u Sarajevu gdje se upisuje u gimnaziju. Nakon završetka gimnazije ide na studij u Zagreb pa Beč i Krakov, ali nema podatka gdje je i kada diplomirao. Nakon prvog svijetskog rata se zapošljava u ministarstvu inostranih poslova Kraljevine S H S (Jugoslavije) i počinje graditi svoju diplomatsku karijeru koja traje na različitim pozicijama do početka drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Rat provodi u Beogradu, a nakon rata već 1945. godine postaje prvi predsjednik novoformiranog Društva književnika Jugoslavije. Ipak, u Komunistiku partiju (tada se zvao Savez komunista Jugoslavije) će ući tek 1969., šest godina prije svoje smrti. Nobelovu nagradu za književnost dobija 10. decembra 1961. godine. Umire u Beogradu 13. marta 1975. Ovo je manje više vrlo skraćena biografija Ivana (Ive) Andrića koja se može pronaći pretražujući "bespuća" interneta.

Sada ću pokušati napisati više, istina, neprovjerenih detalja o njegovom životu koji se takođe mogu pronaći na internetu ako kopate po različitim izvorima što takođe može donekle baciti svjetlo na njegov karakter i sve kontroverze koje se vežu uz njegov život. Prva kontroverza koja se veže za samog Ivu Andrića je pitanje ko je zaista njegov biološki otac? Osim zvanične verzije koja je upisana u dokumente da je njegov otac Antun Andrić postoje još najmanje dvije teorije "zavjere" po kojma je on vanbračni sin travničkog bega, odnosno druga da je sin nekog od fratara iz Travnika kod kojih je službovala majka Ive Andrića. Istina, neki izvori navode da su sva braća Andrić uključujući i samog Ivinog oca Antuna umrli od tuberkuloze, te da je i Ivo imao zdravstvenih problema u mladosti sa plućima što bi se moglo smatrati posrednim dokazom da mu je Antun zaista otac. Nakon seljenja u Višegrad i odrastanja u toj bosanskoj kasabi gdje završava osnovnu školu dolazi kod majke u Sarajevo i upisuje gimnaziju. Uvijek u kasnijim razgovorima govori negativno o mentalitetu kasabe i kasablija. Upravo onako kako ih portretira u svojim djelima. U Sarajevu tokom školovanja u gimnaziji živi vrlo skromno, jer ga izdržava majka koja radi kao tkalja u tvornici ćilima na Bistriku. Tokom gimnazijskih dana druži se sa članovima i simpatizerima nacionalističke organizacije Mlada Bosna, čiji članovi teže ujedinjenju svi južnih Slovena u jednu državu pod lrunom srpske vladajuće dinastije. Neki izvori navode da je Ivo bio član organizacije, a neki da je samo pripadao krugu simpatizera te tajne organizacije, ali da sam nije bio član.

Od HKD Napredak iz Sarajeva dobija stipendiju i ide na studije u Zagreb, a nakon toga u Beč i Krakov. U tom periodu se izjašnjava zvanično kao Hrvat. Vjerovatno zbog pogodnosti koje mu donosi stipendija i status u monarhiji koji imaju Hrvati,a koji je realno bolji od statusa koji imaju Srbi. Početkom Prvog svjetskog rata, vraća se iz Krakowa u Split. Za vrijeme boravka u Splitu u julu 1914. godine, hapsi ga policija i zatvara u tamnicu kao jugoslovenskog nacionalistu protivnika monarhije, najprije u Šibeniku, a zatim u Mariboru, gdje ostaje sve do marta 1915. godine. Nakon izlazka iz tamnice, policija ga prema jednom izvoru interira u Ovčarevo i Zenicu, a prema drugom ponovo odlazi u Višegrad, gde ostaje sve do 1917. godine. Dalje prema jednom izvoru je 1918. mobilisan u vojsku, dok je prema drugom izvoru otišao u Zagreb na liječenje zbog bolesti pluća u bolnicu Milosrdnih sestara. Prema nekim izvorima već 1919. stupa u diplomatsku službu Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) u kojoj ostaje do 1941. godine. Službuje na dosta različitih destinacija poput Rima, Graca, Bukurešta, Trsta, Žaneve, a vrhunac diplomatske karijere doživljava u periodu od 1939. do 1941. godine kada je ambasador u Berlinu i na početku svog mandata svoje akreditive predaje njemačkom kancelaru odnosno lično Adolfu Hitleru. Već od preseljenja u Beograd osjeća se njegov zaokret u nacionalnom smislu i počinje se smatrati Srbinom, piše ekavski, a kao pismo koristi isključivo ćirilicu iako se prema nekim izvorima do kraja života smatra po vjeroispovjesti katolikom. Iz tog perioda su interesantna dva detalja. Prvi se odnosi na njegovo pristupanje Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici što ga dovodi do bliskih kontakata sa političarima tipa Milana Stojadinovića i Aleksandra Cincar-Markovića. Drugi detalj se tiče nekih informacija koje govore da je Ivo Andrić bio mason i da je izbačen iz velike masonske lože Preporod u koju je primljen 1925. zbog ljubavne afere s Persidom Keršenijević, suprugom književnika Gustava Krkleca, kojem je Andrić bio venčani kum.

Iz tog perioda ostaje i nerazjašnjeno da li je Ivo Andrić autor objavljene serije od dvanaest spoljnopolitičkih komentara u časopisu XX vek potpisanih pseudonimom Patrius. U člancima se, recimo, pozdravlja Anšlus, veliča njemačka politika u Evropi, opravdava spoljna politika Milana Stojadinovića i pozdravlja njegova posjeta Hitlerovoj Njemačkoj. Prema nekim istraživačima Andrićevih dijela neosporno je da je Andrić autor tih članaka, dok drugi smatraju da za to nema dovoljno dokaza. Ono što je neosporno utvrđeno je da je Andrić 1939. po nalogu Milana Stojadinovića, a povodom posete grofa Ćana, ministra spoljnih poslova fašističke Italije, napisao kontroverzni Referat o albanskom pitanju u kome zagovara podjelu Albanije između Italije i Jugoslavije i preseljavanje albanskih muslimana u Tursku. Iz tog perioda neki izvori navode i pisma u kojima negativno govori o islamu i muslimanima u Bosni i Jugoslaviji, te se zalaže za njihovo preseljenje u Tursku što je više puta navođeno u dosadašnjoj raspravi na ovj temi. Viktor von Hiren, valjda dugogodišnji njemači diplomata u Jugoslaviji je agitovao u Njemačkom ministarstvu vanjskih poslova da se Andrić prihvati kao ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu opisujući ga kao jednog od najsposobnijih diplomata u diplomatskoj službi Jugoslavije koji je uvijek održavao vrlo prisne odnose s ambasadom Nemačke u Beogradu i uvijek pokazivao razumjevanje za zahtjeve i interese njemačke politike. Andrić je dobio njemačko odlikovanje Grosskreuz.

Ipak najtajanstveniji period Andrićevog života je period drugogo svijetskog rata. Zna se da ga je proveo u Beogradu pišući svoja književna djela. Vrlo čudno je da živi potpuno nesmetano u Beogradu kada se pogleda odnos okupaciskih vlasti prema ostalim diplomatama koji su zajedno sa njim službovali u Berlinu. Nakon što su Njemci u aprilu 1941. pregazili Jugoslaviju, na vrlo grub i nediplomatski način su postupali s jugoslavenskim diplomatama i njihovim porodicama, koji su se na početku rata zatekli u Njemačkoj. Sve osim Ive su prvo deportirali u Srbiju, koja je bila pod kontrolom njemačkog kvislinga Dragutina Nedića. a onda su prema nekim dostupnim izvorima iz tog vremena gotovo sve protjerane diplomate iz jugoslovenske ambasade u Berlinu ponovo vratili u Njemačku, gdje su osuđeni zbog djela kao što je špijunaža. U isto vrijeme Ivo Andrić ostaje i nesmetano piše u Beogradu. Niko ne zna objasniti kako ambasador i vrlo aktivan učesnik svih pregovora između Kraljevine Jugoslavije i Njemačke ostaje pošteđen, dok drugi manje važni diplomati stradaju. Neki izvori koji su manje skloni Andriću pozivajući se na njemačke izvore navode da je u ratnom periodu Ivo Andrić bio pod direktnom zaštitom Gestapo-a u Beogradu, te je mogao na miru napisati svoja najznačajnija djela kao što su Travnička hronika i Na Drini ćuprija. Očigledno sve gore navedeno nije smetalo komunistima da ga imenuju odmah nakon rata prvim predsjednikom novoformiranog Društva književnika Jugoslavije .

I za kraj par pikanterija o njegovim ljubavnim aferama. Očigledno je da je u poznijim godimana imao dosta uspjeha kod žena. Izgleda da su ga dodatno privlačile udate žene, jer pored ranije spomenute afere sa suprugom Gustava Krkleca centralna žena njegovog života je bila Milica Babić supruga njegovog kolege diplomata iz ambasade u Berlinu. Nakon što joj je muž dopao njemačkog zarobljeništva 1941.godine ona se počinje otvoreno viđati sa Andrićem. Zbog toga se smatra da joj je on posvetio priču Jelena, žena koje nema. Iako se nesretni muž vraća živ iz zarobljeništva, njihova veza se nastavila, sve dok gospodin Babić nije preminuo 1958. godine, nakon čega su se Andrić i gospođa Babić vjenčali.

Svjestan sam da je za format forumske diskusije ovo svakako predug post koji većina neće pročitati, ali se nisam mogao odhravti želji koja je vjerovatno prisutna kod svakog amatera istraživača, a to je da pokuša što vjernije portretirati lik Ivana (Ive) Andrića u jednom realno neprikladnom formatu za takvu rabotu kao što je pisanje na forumu, pri tome pokušavajuči da se koristi isključivo dokazivim faktografskim činjenicama iz njegovog života....

MHAB wrote:Ako bih pokušao biografiju Ivana (Ive) Andrića opisati jednom riječju onda mi se najbolja čini riječ kontroverzna. Nekoliko dana pokušavam kao amater istraživač faktogradski rekonstruirati njegovu biografiju iz različitih izvora distupnih na internetu.

Nakon završetka gimnazije ide na studij u Zagreb pa Beč i Krakov, ali nema podatka gdje je i kada diplomirao. Nakon prvog svijetskog rata se zapošljava u ministarstvu inostranih poslova Kraljevine S H S (Jugoslavije) i počinje graditi svoju diplomatsku karijeru koja traje na različitim pozicijama do početka drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Rat provodi u Beogradu, a nakon rata već 1945. godine postaje prvi predsjednik novoformiranog Društva književnika Jugoslavije. Ipak, u Komunistiku partiju (tada se zvao Savez komunista Jugoslavije) će ući tek 1969., šest godina prije svoje smrti.

Od HKD Napredak iz Sarajeva dobija stipendiju i ide na studije u Zagreb, a nakon toga u Beč i Krakov. U tom periodu se izjašnjava zvanično kao Hrvat. Vjerovatno zbog pogodnosti koje mu donosi stipendija i status u monarhiji koji imaju Hrvati,a koji je realno bolji od statusa koji imaju Srbi. Prema nekim izvorima već 1919. stupa u diplomatsku službu Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) u kojoj ostaje do 1941. godine. Službuje na dosta različitih destinacija poput Rima, Graca, Bukurešta, Trsta, Žaneve, a vrhunac diplomatske karijere doživljava u periodu od 1939. do 1941. godine kada je ambasador u Berlinu i na početku svog mandata svoje akreditive predaje njemačkom kancelaru odnosno lično Adolfu Hitleru. Već od preseljenja u Beograd osjeća se njegov zaokret u nacionalnom smislu i počinje se smatrati Srbinom, piše ekavski, a kao pismo koristi isključivo ćirilicu iako se prema nekim izvorima do kraja života smatra po vjeroispovjesti katolikom. Iz tog perioda su interesantna dva detalja. Prvi se odnosi na njegovo pristupanje Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici što ga dovodi do bliskih kontakata sa političarima tipa Milana Stojadinovića i Aleksandra Cincar-Markovića.
Iz tog perioda ostaje i nerazjašnjeno da li je Ivo Andrić autor objavljene serije od dvanaest spoljnopolitičkih komentara u časopisu XX vek potpisanih pseudonimom Patrius. U člancima se, recimo, pozdravlja Anšlus, veliča njemačka politika u Evropi, opravdava spoljna politika Milana Stojadinovića i pozdravlja njegova posjeta Hitlerovoj Njemačkoj. Prema nekim istraživačima Andrićevih dijela neosporno je da je Andrić autor tih članaka, dok drugi smatraju da za to nema dovoljno dokaza. Ono što je neosporno utvrđeno je da je Andrić 1939. po nalogu Milana Stojadinovića, a povodom posete grofa Ćana, ministra spoljnih poslova fašističke Italije, napisao kontroverzni Referat o albanskom pitanju u kome zagovara podjelu Albanije između Italije i Jugoslavije i preseljavanje albanskih muslimana u Tursku. Iz tog perioda neki izvori navode i pisma u kojima negativno govori o islamu i muslimanima u Bosni i Jugoslaviji, te se zalaže za njihovo preseljenje u Tursku što je više puta navođeno u dosadašnjoj raspravi na ovj temi. Viktor von Hiren, valjda dugogodišnji njemači diplomata u Jugoslaviji je agitovao u Njemačkom ministarstvu vanjskih poslova da se Andrić prihvati kao ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu opisujući ga kao jednog od najsposobnijih diplomata u diplomatskoj službi Jugoslavije koji je uvijek održavao vrlo prisne odnose s ambasadom Nemačke u Beogradu i uvijek pokazivao razumjevanje za zahtjeve i interese njemačke politike. Andrić je dobio njemačko odlikovanje Grosskreuz.

Ipak najtajanstveniji period Andrićevog života je period drugogo svijetskog rata. Zna se da ga je proveo u Beogradu pišući svoja književna djela. Vrlo čudno je da živi potpuno nesmetano u Beogradu kada se pogleda odnos okupaciskih vlasti prema ostalim diplomatama koji su zajedno sa njim službovali u Berlinu. Nakon što su Njemci u aprilu 1941. pregazili Jugoslaviju, na vrlo grub i nediplomatski način su postupali s jugoslavenskim diplomatama i njihovim porodicama, koji su se na početku rata zatekli u Njemačkoj. Sve osim Ive su prvo deportirali u Srbiju, koja je bila pod kontrolom njemačkog kvislinga Dragutina Nedića. a onda su prema nekim dostupnim izvorima iz tog vremena gotovo sve protjerane diplomate iz jugoslovenske ambasade u Berlinu ponovo vratili u Njemačku, gdje su osuđeni zbog djela kao što je špijunaža. U isto vrijeme Ivo Andrić ostaje i nesmetano piše u Beogradu. Niko ne zna objasniti kako ambasador i vrlo aktivan učesnik svih pregovora između Kraljevine Jugoslavije i Njemačke ostaje pošteđen, dok drugi manje važni diplomati stradaju. Neki izvori koji su manje skloni Andriću pozivajući se na njemačke izvore navode da je u ratnom periodu Ivo Andrić bio pod direktnom zaštitom Gestapo-a u Beogradu, te je mogao na miru napisati svoja najznačajnija djela kao što su Travnička hronika i Na Drini ćuprija. Očigledno sve gore navedeno nije smetalo komunistima da ga imenuju odmah nakon rata prvim predsjednikom novoformiranog Društva književnika Jugoslavije .

Za doprinos podizanju teme.

A tema je političko djelovanje Ive Andrića.

Veze sa Milanom Stojadinovićem su očigledno bitne ako želimo vidjeti kakve je političke stavove zastupao Andrić. Referat o albanskom pitanju ostaje kao svojevrsno svjedočanstvo o Andrićevim političkim stavovima.

Druga značajna stvar je da su komunisti sa oba oka zažmirili na njegovo političko djelovanje između dva rata.

Citajuci (na raznim forumskim temama) sta ljudi pisu o tom famoznom Andricevom referatu, stekao sam dojam da im nije bas najjasnije o cemu se tu zapravo radi. Zato cu napisati ovo:

Andic je tada bio zamjenik ministra (inostranih poslova, "inostranih dela") u vladi kraljevine, dok je ministar (i istovremeno predsjednik vlade) bio Milan Stojadinovic.
U tom svojstvu je, na Stojadinovicev zahtjev, Andric i sacinio tzv. Aide mémoire, sluzbeni podsjetnik za uposlenike pomenutog ministarstva koji se ticao razgovora o podjeli Albanije izmedju fasisticke Italije i Kraljevine Jugoslavije, a koje je Stojadinovic vodio sa Galeacom Canom (Galeazzo Ciano).

Podsjetnik sadrzi sazetak istorijata albanskog pitanja od 1912. do pomenutih razgovora (1939.), citate iz raznih dokumenata, kao i analizu interesa i gledista, kako "velikih sila", tako i direktno zainteresiranih strana.

Zakljucak o talijanskom prijedlogu o podjeli Albanije bi bio:

Jedan opasan presedan.
Uzimanje jednog dela balkanske teritorije od jedne vanbalkanske velike sile, bez ikakve etičke podloge, pretstavlja za sve balkanske narode pa i za nas jedan opasan presedan.
Druge velike sile sa drugih pravaca mogu se pojaviti sa sličnim pretenzijama.
Posebno slučaj Italije u Arbaniji za nas je opasan jer je Londonskim paktom, u kom je prvi put južna Arbanija priznata Italiji, toj istoj Italiji bila priznata i severna Dalmacija.
Presedan za oživljavanje odredaba Londonskog pakta na jednom sektoru Balkana, otvara vrata za oživljavanje i drugih odredaba.

Podela Arbanije.
Pri proceni celog ovoga pitanja treba imati u vidu da na svaki način moramo gledati da izbegnemo bilo otvoren bilo prikriven sukob sa Italijom.
Isto tako treba izbeći i to da Italija sama okupira celu Arbaniju i da nas ugrozi na vrlo osetljivim mestima, prema Boki Kotorskoj i prema Kosovu.
S obzirom na sve što smo rekli napred, za nas bi podela Arbanije mogla doći u obzir samo kao jedno nužno i neizbežno zlo kome se ne može odupreti, i kao jedna velika šteta iz koje treba izvući onoliko koristi koliko se da, tj. od dva zla izabrati manje.

O sudbini albanskog stanovnistva pise tek (i samo) u zadnjem pasusu poglavlja pod naslovom "Nase kompenzacije" o kojima kaze da su "u materijalu koji je pre 20 godina izradjivan, kada se postavljalo pitanje deobe Arbanije".
A ovo je sadrzaj zadnjeg pasusa tog poglavlja i ujedno i zadnjeg pasusa samog podsjetnika:

Podelom Arbanije nestalo bi privlačnog centra za arbanašku manjinu na Kosovu, koja bi se, u novoj situaciji, lakše asimilovala. Mi bi eventualno dobili još 2 – 300.000 Arbanasa, ali su oni većinom katolici čiji odnos sa Arbanasima muslimanima nikad nije bio dobar.
Pitanje iseljavanja Arbanasa muslimana u Tursku takođe bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jače akcije da se to sprečava.

Dakle, ovaj podsjetnik, za koji se uopce i zna da ga je sacinio Andric tek zato sto je sam Stojadinovic to na prvoj stranici dopisao ("Referat g. Andrića 30. I. 939."), zapravo je kompilacija.

Dovoljno je, medjutim, ruzno (iz prosto ljudske vizure) sto se Andric sa takvim politickim kursom slagao.

Malo o Krlezi i Andricu
Lovrenovic

Krležu je, pak, u imaginarnom natjecanju za Državnog Pisca u odnosu spram Andrića hendikepirao njegov “elitizam”, što u dubinskoj projekciji zapravo može da se otčita kao paradigmatski način na koji je u vladajućoj ideološkoj percepciji bio prerađivan sukob između Andrićeva narodnjaštva i Krležinoga angažmana i intelektualizma. Za neku tanku ali ipak sasvim vidljivu dlaku, sistem (dakle, cijela piramidalna ideološka građevina – od vrha Partije i države, do školskoga sistema i sistema javnosti) davao je prednost Andriću; ipak je samo on u punome smislu riječi bio Jugoslavenski Pisac. Taj vrlo zanimljivi paradoks – da jedna deklarirano revolucionarna, protugrađanska i antitradicionalistička ideologija prihvati kao svojega jednoga po svemu građanskoga pisca, pred drugim (književno jednako vrijednim, a mnogo produktivnijim) koji joj je ab origine ideološki istomišljenik i aktivni suradnik – to je tema za temeljitu kulturalno-politološku raspravu o elementima koji su ulazili u oblikovanje jugoslavenske kulturne politike i u stvaranje njezinih reprezentacijskih likova i ikona.

piupiu wrote:Hvala na trudu, MHAB!

Negdje tokom ovog posta pade mi na um da je čovjeku koji je studirao i službovao po 'velikoj Evropi' Bosna zaista morala izgledati provincijalno i kasabilijski. Da je njegov doživljaj 'kasabe' vrlo vjerovatno doživljaj povratnika iz velikog svijeta, prvenstveno elitistički, pa onda sve drugo...

Nije bio jedini pisac porijeklom i BiH koji je najveci dio svog opusa proveo negdje u "civilizaciji". Pa je ipak tesko naci citate kod drugih kao kod Andrica. Opravdanja nema - jedna intelektualna velicina je iznad takvih doimanja i tumacenja - znaci svjesno.
Andric je jednostavno svjedok standarda svog vremena i nista nije izmislio - samo je pisao u duhu svog vremena. I danasnjice kod nekih buduci da se nerjetko kod susjeda selektivno i ideoloski pristupa tumacenju historije. Zamisli da je Gandi nakon dolaska u Indiju iz "civlilizacije" zakljucio da se nemre dihat od smrada jedne vjere.

Andricev knjizevni opus je neosporan - ali je nazalost ipak u rangu jednog Ante Starcevica. Nije u pitanju to da nekog vrijedja sto je pisao - u pitanju su principi. Rado slusam hitove Bore Corbe i Mandica iako su cetnici.

Al ga ti udrobi.

hAZNADAR wrote:

piupiu wrote:Hvala na trudu, MHAB!

Negdje tokom ovog posta pade mi na um da je čovjeku koji je studirao i službovao po 'velikoj Evropi' Bosna zaista morala izgledati provincijalno i kasabilijski. Da je njegov doživljaj 'kasabe' vrlo vjerovatno doživljaj povratnika iz velikog svijeta, prvenstveno elitistički, pa onda sve drugo...

Nije bio jedini pisac porijeklom i BiH koji je najveci dio svog opusa proveo negdje u "civilizaciji". Pa je ipak tesko naci citate kod drugih kao kod Andrica. Opravdanja nema - jedna intelektualna velicina je iznad takvih doimanja i tumacenja - znaci svjesno.
Andric je jednostavno svjedok standarda svog vremena i nista nije izmislio - samo je pisao u duhu svog vremena. I danasnjice kod nekih buduci da se nerjetko kod susjeda selektivno i ideoloski pristupa tumacenju historije. Zamisli da je Gandi nakon dolaska u Indiju iz "civlilizacije" zakljucio da se nemre dihat od smrada jedne vjere.

Andricev knjizevni opus je neosporan - ali je nazalost ipak u rangu jednog Ante Starcevica. Nije u pitanju to da nekog vrijedja sto je pisao - u pitanju su principi. Rado slusam hitove Bore Corbe i Mandica iako su cetnici.

Kako ga piupiu opisa, ispade Ivo klasicni dijasporas koji se nakon dugo vremena vratio kasabi u ganc novom bmwu.

Fudo387 wrote:Kako ga piupiu opisa, ispade Ivo klasicni dijasporas koji se nakon dugo vremena vratio kasabi u ganc novom bmwu.

Pa toooo.

Ali najozobiljnije.

hAZNADAR wrote:Nije bio jedini pisac porijeklom i BiH koji je najveci dio svog opusa proveo negdje u "civilizaciji". Pa je ipak tesko naci citate kod drugih kao kod Andrica. Opravdanja nema - jedna intelektualna velicina je iznad takvih doimanja i tumacenja - znaci svjesno.
Andric je jednostavno svjedok standarda svog vremena i nista nije izmislio - samo je pisao u duhu svog vremena. I danasnjice kod nekih buduci da se nerjetko kod susjeda selektivno i ideoloski pristupa tumacenju historije. Zamisli da je Gandi nakon dolaska u Indiju iz "civlilizacije" zakljucio da se nemre dihat od smrada jedne vjere.

Andricev knjizevni opus je neosporan - ali je nazalost ipak u rangu jednog Ante Starcevica. Nije u pitanju to da nekog vrijedja sto je pisao - u pitanju su principi. Rado slusam hitove Bore Corbe i Mandica iako su cetnici.

Pravo da ti kažem, hAZNADARe, ne mogu više da se udubljujem. Evo čitam Mahmutćehajićevih 547 stranica Andrićevstva i generalno me znoj me obliva od silnih analiza. Jeste on pisao u duhu vremena. Tačno u duhu početka 20. stoljeća, u duhu evropskog orijentalizma... ali posve sigurno i duhu čovjeka koji je kao diplomata naučio na veći, bolji, raznovrsniji, blještaviji život, na veće gradove, na ufitiljeniji svijet... i ne smatram uopšte nerelevantnim ni to njegovo iskustvo, ni njegov elitizam.

Nedićev režim od samoga početka nastojao je da privuče ili privoli na saradnju što više intelektualaca, pre svega književnika i univerzitetskih profesora. Izuzimajući one koji su bili izvan zemlje (poput Rastka Petrovića, Miloša Crnjanskog ili Jovana Dučića), ili one koji su eksplicitno odbijali svaku saradnju (a takvih je, poput Ive Andrića, Isidore Sekulić, Branka Lazarevića ili Ksenije Atanasijević, bilo malo), i naravno onih koji su se opredelili za četnički (Dragiša Vasić, Grigorije Božović, Niko Bartulović) ili partizanski pokret (Miloš Savković, Đorđe Jovanović), svi ostali su implicitno ili eksplicitno terani da se izjasne i uzmu učešće u “obnovi zemlje”

Većina uglednijih intelektualaca, zapravo, zauzimala je veoma ambivalentan stav tokom okupacije. Oni su se trudili da svedu svoje prisustvo u javnosti na najmanju moguću meru, ali su u izvesnoj meri, uglavnom u okviru svoje struke, ipak istupali, na različite načine. Naročito su se klonili saradnje sa komesarskom upravom Srpske književne zadruge, na čijem je čelu bio Svetislav Stefanović. Mnogi pisci odbili su da daju dozvolu da im se pripovetke objave u antologiji koju su priredili Borivoje Jevtić i Mladen St. Đuričić. Ali, dok je, recimo, Ivo Andrić ostao dosledan u tom svom povlačenju, dotle se Milan Kašanin zaustavio na tome, a učestvovao je u programima Radio Beograda, držao javna predavanja i objavljivao naučne radove i monogra;je. Todor Manojlović, pak, objavio je samo nekoliko pesama i onda zaćutao, ali je u štampi nastupao kao likovni kritičar. Ipak, ogrešili bismo se ako bismo insistirali samo na prizemnom, materijalnom povodu za javno delovanje. Većina ovih intelektualaca bila je još od pre rata poznata po svojim antifašističkim opredeljenjima, a nastupala je tokom okupacije iz iskrene želje da pokaže da se otpor teškim vremenima može pružiti i duhovnošću i kulturom, i da se tako narodu može uliti dah nade i optimizma.

Ne treba smetnuti s uma da, kad se govori o okupaciji, uvek je reč i o nekoj vrsti tzv. kolonijalnog diskursa koji celo društvo, napose i same intelektualce, uvodi u oblast postpolitičke etike, kada uvreženi socijalni, ideološki i politički mehanizmi ne samo da više ne deluju, nego najčešće bivaju potpuno obesmišljeni. Ako se već ne utopi u kolektivni identitet (u slučaju Srbije toga vremena to je morao biti ili nacionalističko-konzervativni, ili revolucionarno-tribalni), intelektualcu je ostajalo da insistira na sopstvenoj individualnosti, i da kao jedinka nađe odgovor na zlo i banalnost svakodnevice. Jedan vid toga odgovora bilo je i ćutanje koje je – s druge strane – međutim često rezultiralo kreativnim antipodom zlu i uništenju. Paradigma ovakvoga postupanja, naravno, jeste Ivo Andrić, koji svoja tri magistralna dela – Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Gospođica – dovršava upravo u godinama okupacije. U takvim slučajevima jasno su se razgraničavali estetski i intelektualni U ovim se prostorima očito krila mogućnost za očuvanje dostojanstva i moralno bivstvovanje, u smislu odgovora na Hegelovo pitanje šta pojedinac može da čini u uslovima terora. Ćutanje u ovom slučaju nije značilo raščovečenost, bezdušnost ili obezdomljenost (kako su u prvim godinama posle oslobođenja predstavljani intelektualci koji se nisu pridružili narodnooslobodilačkom pokretu), niti priznanje poraza i mirenje sa sudbinom. Pre će biti da je srpske intelektualce koji su odabrali ovaj vid istrajavanja u okupaciji motivisala fraza koju glavni junak Andrićeve pripovetke Zeka često ponavlja: “I to će proći.” Ipak, dok Zeka na kraju bira stranu i eksplicitno se – na nivou neideološkom i nepolitičkom – stavlja na stranu progonjenih, dotle intelektualac kao paradigma svesti i savesti često ostaje na nivou ćutnje koja se graniči sa rezignacijom.

http://www.kulajankovica.hr/kula3/wp-co ... ik2011.pdf

piupiu wrote:

hAZNADAR wrote:Nije bio jedini pisac porijeklom i BiH koji je najveci dio svog opusa proveo negdje u "civilizaciji". Pa je ipak tesko naci citate kod drugih kao kod Andrica. Opravdanja nema - jedna intelektualna velicina je iznad takvih doimanja i tumacenja - znaci svjesno.
Andric je jednostavno svjedok standarda svog vremena i nista nije izmislio - samo je pisao u duhu svog vremena. I danasnjice kod nekih buduci da se nerjetko kod susjeda selektivno i ideoloski pristupa tumacenju historije. Zamisli da je Gandi nakon dolaska u Indiju iz "civlilizacije" zakljucio da se nemre dihat od smrada jedne vjere.

Andricev knjizevni opus je neosporan - ali je nazalost ipak u rangu jednog Ante Starcevica. Nije u pitanju to da nekog vrijedja sto je pisao - u pitanju su principi. Rado slusam hitove Bore Corbe i Mandica iako su cetnici.

Pravo da ti kažem, hAZNADARe, ne mogu više da se udubljujem. Evo čitam Mahmutćehajićevih 547 stranica Andrićevstva i generalno me znoj me obliva od silnih analiza. Jeste on pisao u duhu vremena. Tačno u duhu početka 20. stoljeća, u duhu evropskog orijentalizma... ali posve sigurno i duhu čovjeka koji je kao diplomata naučio na veći, bolji, raznovrsniji, blještaviji život, na veće gradove, na ufitiljeniji svijet... i ne smatram uopšte nerelevantnim ni to njegovo iskustvo, ni njegov elitizam.

Izvini, ali Andric je mogao u mnogim mjestima u BiH osim Doca na periferiji Travnika naci nesto vise, urbanije, obrazovanije,... od kasabe. Sta reci za Colakovica koji je vise vremena proveo po Zagrebu, Budimpesti,.. nego u BiH pa nije nikada tumacio sve to kao tamni zaostali vilajet. I niz drugih pisaca. Jednostavno neke njegove misli, izjave,.. i dobar dio tona u njegovom opusu je duboko islamofobican i to je nekad prolazilo a danas vise ne. Mozda je tesko prihvatiti cinjenicu da tolerancija po YU modelu nije ni vidjela tolerancije i da se radi o iskrivljenim standardima sa kojima se srecemo na mnogo tema. Prica o Andricu podrazumijeva obavezno, neizostavno,... standard vremena i drustva u kojem je zivio.

hAZNADAR wrote:Izvini, ali Andric je mogao u mnogim mjestima u BiH osim Doca na periferiji Travnika naci nesto vise, urbanije, obrazovanije,... od kasabe. Sta reci za Colakovica koji je vise vremena proveo po Zagrebu, Budimpesti,.. nego u BiH pa nije nikada tumacio sve to kao tamni zaostali vilajet. I niz drugih pisaca. Jednostavno neke njegove misli, izjave,.. i dobar dio tona u njegovom opusu je duboko islamofobican i to je nekad prolazilo a danas vise ne. Mozda je tesko prihvatiti cinjenicu da tolerancija po YU modelu nije ni vidjela tolerancije i da se radi o iskrivljenim standardima sa kojima se srecemo na mnogo tema. Prica o Andricu podrazumijeva obavezno, neizostavno,... standard vremena i drustva u kojem je zivio.

Ne kontam. Je l' ti ne razumiješ pojam 'orijentalizam'? Kakve ime veze kako je pisao Čolaković? Svaki čovjek je svoj i ima svoja iskustva, svoj karakter, svoj doživljaj svijeta.

piupiu wrote:

hAZNADAR wrote:Izvini, ali Andric je mogao u mnogim mjestima u BiH osim Doca na periferiji Travnika naci nesto vise, urbanije, obrazovanije,... od kasabe. Sta reci za Colakovica koji je vise vremena proveo po Zagrebu, Budimpesti,.. nego u BiH pa nije nikada tumacio sve to kao tamni zaostali vilajet. I niz drugih pisaca. Jednostavno neke njegove misli, izjave,.. i dobar dio tona u njegovom opusu je duboko islamofobican i to je nekad prolazilo a danas vise ne. Mozda je tesko prihvatiti cinjenicu da tolerancija po YU modelu nije ni vidjela tolerancije i da se radi o iskrivljenim standardima sa kojima se srecemo na mnogo tema. Prica o Andricu podrazumijeva obavezno, neizostavno,... standard vremena i drustva u kojem je zivio.

Ne kontam. Je l' ti ne razumiješ pojam 'orijentalizam'? Kakve ime veze kako je pisao Čolaković? Svaki čovjek je svoj i ima svoja iskustva.[/quote]

Niti orjentalizam niti evropeizam mogu objasniti andricev ton u opusu i pojedine izjave. Za takvo sto je potrebno vise primjera.

hAZNADAR wrote:

¤ jelena ¤ wrote:

hAZNADAR wrote:
Koliko ja shvatam - ovdje je i uz pokusaje osporavanja kvaliteta pisanja ipak vise fokus na Andricevom politickom opusu negoli na knjizevnom. Odnosno kako se negovi citati upotrebljavaju ili zloupotrebljavaju.

Po mom licnom misljenju Andric je zivio i stvarao u vrijeme standarda u obje drzave koji nisu bas na isti nacin tumacili sve etnose i vjere. Mozda je njegovo pisanje historijski potkovano - ali zakljucci gdje je pad Carigrada tragedija covjecanstva, islam u Bosni prestanak kulture, kako ga gusi smrad poklonika "arapskog varalice",.. su odraz vremena u kojem je zivio u obje YU. Danas muslimani mogu sa punim pravom kritizirati njegove citate jer je to vrijeme razlicitog rangiranja domacih i stranih, visih i nizih, plemenitih i zaostalih, slavenskih i neslavenskih,... proslo. Ali vise standarde tog vremena a ne Andricevu licnost ili knjizevni opus koji je neosporan. Neosporna je i knjizevna velicina, znacaj Gorskog Vijenca - ali istovremeno se mora priznati da stihovi poput "zaudara zemlja Muhamedom" ne mogu vise proci kod muslimana i to sa razlogom. Jednostavno ne mozes vise tvrditi da si kosmopolita, tolerantan,... a da su Andric, Njegos, Senoa,... u pravu sa nekim svojim citatima. Velicine jesu i Andric, i Njegos, i Starcevic,... ali se tu mora razluciti knjizevni opus od standarda i politike, ideologije vremena u kojem su zivjeli. Zato je meni trazenje plagijatorstva kod Andrica bespotrebno - ne mozes pokopati njegovu knjizevnu velicinu ali mozes kritizirati njegove ideale i pojedine citate.
'Muslimani bez obzira bili vjernici ili ne to dozivljavaju isto kako Srbi dozivljavaju neke rijeci Starcevica koji ima znacajan opus - ali hebiga.

I iskreno receno - za YU prijedlog nobela su bili Krleza i Andric. YU izabrala Andrica a mi ostali - po licnom ukusu.

Fokus je jasno istaknut naslovom članka na portalu: Nabijanje Radisava na kolac istovjetno kao nabijanje Sulejmana el-Halebije na kolac – Ivo Andrić se „poslužio“ tekstom iz „Sarajevskog lista“? - 14

Sporni citat,"zaudara zemlja Muhamedom", nedvosmislen je izraz gađenja, odvratnosti i mržnje prema muslimanima.
E, sad...kažeš nisu u pravu sa svojim citatima. Ne radi se uopšte o tome da li su u pravu ili ne...radi se o tome koliko je to o čemu su oni pisali, prije 170 ili 70 godina, aktuelno i danas, a da ne govorim o tome koliko je starije od njih...
Ne znam za tebe, ali ja se baš i ne bih mogla zakleti da ovakva mržnja i gađenje prema muslimanima, koje ovaj lik u ''Gorskom vijencu'' izražava, nije i danas veoma aktuelno među mnogim nemuslimanima...hrišćanima, Jevrejima...A ako malo bolje razmislimo, vrlo lako ćemo pronaći pandan ovom smradu (zaudaranju) i u svojim redovima....danas. Smrad tuđe kulture (Kineza...npr.) običaja i načina života (hrane koju mi ne jedemo, a neki drugi jedu), kože (ako smo bijelci crne i obrnuto) i danas je veoma česta pojava među savremenim ljudima, stanovnicima gradova, metropola... i što se toga tiče ništa se suštinski nije promijenilo u poređenju sa čovjekom 19. vijeka, koji je živio u plemenskoj zajednici na vrhu neke planine, izolovan od ostatka svijeta.

Postoje neke viševjekovne, nepremostive razlike u kulturama, kolektivnoj svijesti, tradiciji... koje će u BiH uvijek predstavljati izvor iracionalne sumnje, straha, mržnje i sukoba među ljudima, a na tim viševjekovnim nepremostivim razlikama ujedno počiva i sve kulturno bogatstvo i šarolikost ljudi sa ovih prostora. Upravo te nepremostive razlike, Andrić (djelimično i ostali navedeni pisci) je fotografski jasno opisao u svojim djelima. A to što nama ta slika nije lijepa, to je isključivo naš problem, problem naše jednostranosti i naših očekivanja.
Umjetnost ne mora biti lijepa da bi bila estetski vrijedna.

YU prijedlog se poklopio sa SWE odlukom i to je - poklopilo se to s nečijim ličnim ukusom ili ne - jedino važno prilikom dodjele pomenute nagrade. Sve ostalo su puka nagađanja na koja svako od nas ima pravo.

Pa ne sjecam se da je Andric bas bio objektivan u tim kako kazes nepremostivim razlkama. Prvo - nema tu govora o visevjekovnim nepremostivim razlikama jer su do 19-og vijeka postojale samo u vjeri a od nacionalromantizma pa do danas imamo umetnute mitove kroz nacionalnu svijest.
Drugo - Andric nije nikoga drugog nalijepio i nije imao gadjenje prema drugima.
I u prvoj i drugoj YU je jednostavno takav bio standard kada je u pitanju odnos prema islamu i historiji. Andric nije nista izmislio. I nastavak price znas - Starcevic ne moze - Andric, Njegos,.. moze.

I naravno sporni citati o smrdljivim lojavim sljedbenicima arapskog varalice, zemlja zaudara,... e zalim slucaj ali takve stvari se ne mogu tumaciti kroz ovaj ili onaj kontekst i reci da se neradi uopce da li su u pravu sa tim ili ne. Pa majka mu stara ko ima imalo osjecaja za toleranciju ce iz respekta osuditi takve citate. Ja nisam vjernk musliman ali to opet ne prihvatam i to ne moze proci.

Zašto bi jedan pisac uopšte bio objektivan pišući jedan roman ili bilo koje drugo književno djelo? I kako se to uopšte mjeri objektivnost jednog pisca pri opisivanju nečega, bilo čega, u svojim djelima. Sjećanjem?! Tačnije, sjećanjem na subjektivni doživljaj pročitanog?!
Književno djelo nije Pitagorina teorema u kojoj sabiranjem kvadrata nad katetama dobiješ vrijednost kvadrata hipotenuze.

Ovo negiranje viševjekovnog kulturnog naslijeđa svih naroda koji danas žive u BiH i konstituišu ovu državu (i svih razlika među njima)
te nazivanje istog nekakvim ''umetnutim mitom'', nema svrhe uopšte komentarisati.

O Andrićevom gađenju ja nisam ni pisala, niti o istom išta pouzdano znam da bih o tome uopšte iznijela svoj stav u pisanoj formi - čak ni anonimno. Gađenje se odnosi na citat iz Gorskog vijenca i na to koliko je napisano aktuelno i danas, što se ne može osporiti.

Navedeni standard mi nije poznat iz ličnog iskustva, a ni iz literarnog. Tačnije, nisam nikad čula za uspostavljanje tog standarda o kojem govoriš. Biće da opet iznosiš svoju subjektivnu procjenu zasnovanu na tvom sjećanju, na šta, naravno, imaš pravo, ali onda nemoj očekivati da te neko ozbiljno shvati kad pišeš o nečijoj, u ovom slučaju piščevoj, neobjektivnosti.

Sporni citat o smrdljivim lojavim sljedbenicima arapskog varalice... je - sporan.
Daj mi izvor, tačnu i pouzdanu informaciju gdje to mogu vidjeti i pročitati kao Andrićev stav, a ne kao priču rekla-kazala, što upravo odgovara definiciji pojma mit.

''Zaudara zemlja''... je, opet ponavljam, citat iz Gorskog vijenca koji predstavlja nedvosmislen izraz gađenja, odvratnosti i mržnje prema muslimanima. Govoriti o tome da li je neko u pravu kad napiše da zemlja ''zaudara Muhamedom'', ili nije u pravu, je van pameti. Osuđujem pojedinca i sve one koji u stvarnosti u kojoj ja živim ispoljavaju svoje gađenje i mržnju prema muslimanima ili bilo kojoj drugoj grupi ili kulturi i načinu života drugog i drugačijeg i na takve ljude nailazim na svakom koraku, a osuđivati segment sadržaja jednog književnog djela, izvučenog iz konteksta u kojem ima svoju funkciju, meni ne pada na pamet. Književno djelo nije ni politički pamflet, ni članak iz novina, niti je nečija kolumna u kojoj autor iznosi svoje stavove o nekoj društvenoj pojavi ili trenutno aktuelnom problemu. Osnove interpretacije jednog književnog teksta se uče i postepeno savladavaju, uporedo sa elementarnom pismenošću, još od osnovne škole. To je ozbiljna nauka i ako je neko nije savladao tokom svog školovanja onda je to njegov problem, a ne nešto što ima ikakve veze sa nečijim ''osjećajem za toleranciju'', šta god to značilo. A sa poštovanjem iliti respektom prema bilo kom čovjeku, vjerskoj, etničkoj grupi ili naciji u stvarnosti tek nema nikakve veze. Isprazno moralisanje i ispoljavanje nekakve kolektivne uvrijeđenosti sadržajem nekog umjetničkog djela - bila to književnost, film, predstava ili crtež - komotno prepuštam drugima.

John Cleese wrote:

¤ jelena ¤ wrote:

kakonako wrote:Jebem ti misa,sve eksperti za knjizevnost (Jelena) a ne znaju osnove gramatike.Neka doticna prelista svoja dva-tri zadnja posta i neka ispravi,onda se moze smatrati(ako i tada) relevenatnim sagovornikom.

Ni tada,svega ti,ni tada!

Pa kad nisi relevenatni sagovornik... ili kako se vec kaze...

Nisam, priznajem....i nikad nećem ni bit!

Nego, dami on ovo nije nešta osovo?

hAZNADAR wrote:...

Mene najviše od svega zanima kako je to Andrić trebao pisati u periodu kada je napisao svoja kapitalna djela, po mišljenju moderne književne, političke, sociološke i forumske kritike? I da li misliš da bi taj Andrić, da ga danas neko klonira ili transportuje kroz vrijeme, podržao genocid u Bosni na kraju 20. vijeka?

piupiu wrote:

hAZNADAR wrote:...

Mene najviše od svega zanima kako je to Andrić trebao pisati u periodu kada je napisao svoja kapitalna djela, po mišljenju moderne književne, političke, sociološke i forumske kritike? I da li misliš da bi taj Andrić, da ga danas neko klonira ili transportuje kroz vrijeme, podržao genocid u Bosni na kraju 20. vijeka?

On i Dobrica Cosic bi skupa radili na memorandumu SANU, nema nikakve sumnje.

piupiu wrote:

hAZNADAR wrote:...

Mene najviše od svega zanima kako je to Andrić trebao pisati u periodu kada je napisao svoja kapitalna djela, po mišljenju moderne književne, političke, sociološke i forumske kritike? I da li misliš da bi taj Andrić, da ga danas neko klonira ili transportuje kroz vrijeme, podržao genocid u Bosni na kraju 20. vijeka?

Vrlo vjerovatno. Mozda ne onako zestoko k'o Dobica Cosic, al' u najmanju ruku nesto k'o Momo Kapor.

MHAB wrote:
Ono što se meni čini najtačnijim je da je rođen u Travniku, jer na kraju krajeva ima muzej koji se naziva rodna kuča Ive Andrića. Sa sigurnošću se može napisati da mu je majka Kata djevojački Pejić, a kao otac je naveden Antun Andrić sudski podvornik. U dobi od dvije godine mu umire otac od tuberkuloze, a onda ga majka zbog neimaštine daje na čuvanje očevoj sestri koja nema dijece i koja sa mužem živi u Višegradu. Tu završava osnovnu školu i onda ide u Sarajevu gdje se upisuje u gimnaziju. Nakon završetka gimnazije ide na studij u Zagreb pa Beč i Krakov, ali nema podatka gdje je i kada diplomirao. Nakon prvog svijetskog rata se zapošljava u ministarstvu inostranih poslova Kraljevine S H S (Jugoslavije) i počinje graditi svoju diplomatsku karijeru koja traje na različitim pozicijama do početka drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Rat provodi u Beogradu, a nakon rata već 1945. godine postaje prvi predsjednik novoformiranog Društva književnika Jugoslavije. Ipak, u Komunistiku partiju (tada se zvao Savez komunista Jugoslavije) će ući tek 1969., šest godina prije svoje smrti. Nobelovu nagradu za književnost dobija 10. decembra 1961. godine. Umire u Beogradu 13. marta 1975. Ovo je manje više vrlo skraćena biografija Ivana (Ive) Andrića koja se može pronaći pretražujući "bespuća" interneta.

Sada ću pokušati napisati više, istina, neprovjerenih detalja o njegovom životu koji se takođe mogu pronaći na internetu ako kopate po različitim izvorima što takođe može donekle baciti svjetlo na njegov karakter i sve kontroverze koje se vežu uz njegov život. Prva kontroverza koja se veže za samog Ivu Andrića je pitanje ko je zaista njegov biološki otac? Osim zvanične verzije koja je upisana u dokumente da je njegov otac Antun Andrić postoje još najmanje dvije teorije "zavjere" po kojma je on vanbračni sin travničkog bega, odnosno druga da je sin nekog od fratara iz Travnika kod kojih je službovala majka Ive Andrića. Istina, neki izvori navode da su sva braća Andrić uključujući i samog Ivinog oca Antuna umrli od tuberkuloze, te da je i Ivo imao zdravstvenih problema u mladosti sa plućima što bi se moglo smatrati posrednim dokazom da mu je Antun zaista otac. Nakon seljenja u Višegrad i odrastanja u toj bosanskoj kasabi gdje završava osnovnu školu dolazi kod majke u Sarajevo i upisuje gimnaziju. Uvijek u kasnijim razgovorima govori negativno o mentalitetu kasabe i kasablija. Upravo onako kako ih portretira u svojim djelima. U Sarajevu tokom školovanja u gimnaziji živi vrlo skromno, jer ga izdržava majka koja radi kao tkalja u tvornici ćilima na Bistriku. Tokom gimnazijskih dana druži se sa članovima i simpatizerima nacionalističke organizacije Mlada Bosna, čiji članovi teže ujedinjenju svi južnih Slovena u jednu državu pod krunom srpske vladajuće dinastije. Neki izvori navode da je Ivo bio član organizacije, a neki da je samo pripadao krugu simpatizera te tajne organizacije, ali da sam nije bio član.


.

U onoj kuci u Travniku nije rodjen. Od svih dilema i nepoznanica ovu odmah odbaci.
U Travniku su ga pitali da odabere kucu koju ce oznaciti kao njegova rodnu kucu.
On je rekao:"Odaberite bilo koju, covjek se negdje morao roditi".
Upisan je u zupnu knjigu rodjenih/krstenih u Docu kod Travnika.
Postoji originalni dokument gdje je uvedeno njegovo ime i generalije. On sam je bio iznenadjen kada su ga upoznali sa tim.
U Sarajevu su prije rata kruzile price da je rodjen u Visegradu.
Sam je u jednoj pripovjeci napisao: "Lezao sam u sobi u kojoj sam rodjen i slusao zvuk Miljacke". Mislim da je bio ubijedjen da je rodjen u Sarajevu. Moguce da su price o Visegradu kao mjesto njegovog rodjena zasnovane na njegovoj biografiji koja se ucila prije rata da je bio star 2 mjeseca kad je donesen tetki u Visegrad. Samo je o tome govorio:"Mene su u Visegrad na rukama doneli"
Teza da je zivio u velikim gradovma pa nije volio provinciju (ili provincijalizam) i da je to jedan od motiva pisanja romana Travnicke hronike i Na Drini cuprija prvi put cujem i vjerujem da se takva teza prvi put objavljuje. Mozda bi je trebalo izbrisati da se raznorazne gluposti ne umnozavaju.
Obadva romana su slozena. Na Drini cuprija se sastoji od vise prica koje prate izgradnju Mosta i zivot kasabe i ljudi iz kasabe (kasabalija kako on doslovno kaze) tako da je dosta slozenija. Ima vise nivoa.
Andric povezuje prirodnu sredinu i ljude pripadajuceg podneblja. Kasaba je mikrokosmos, svijet za sebe i idealna je da opise ljude, karaktere, dogadjaje, istoriju, i orijentalni duh zivota od "danas do sutra". Most je smisao postojanja Kasabe i napravljen je da spoji dva svijeta. I na kraju romana srusen.
O Travnickoj hronici drugi put.
Mjesto dogadjanja romana "Gospodjica" je Sarajevo.
Interesantno o Beogradu je cini mi se napisao samo pripovjetku "Zeko". Proglasena je antifastickom?
Interesantno, jer je realno bio Beogradjanin, tamo je zivio preko 50 godina.
Nisam profesor jezika pa ove moje konstatacije ne uzimajte zdravo za gotovo.
...ah da TBC je zarazna bolest, nije naslijedna.

piupiu wrote:

hAZNADAR wrote:...

Mene najviše od svega zanima kako je to Andrić trebao pisati u periodu kada je napisao svoja kapitalna djela, po mišljenju moderne književne, političke, sociološke i forumske kritike? I da li misliš da bi taj Andrić, da ga danas neko klonira ili transportuje kroz vrijeme, podržao genocid u Bosni na kraju 20. vijeka?

Otkud znam. Pretpostavljam da bi nastavio zivjeti u Beogradu i biti clan akademije. Iznenadili su me Kusta i Rambo Amadeus,.... - svako na svoj nacin.

Ne dozivljavam danas isto citanje Travnicke hronike i Cuprije kao nekada. Isto kao i Njegosa, isto kao i lik i djelo Principa.

I za to nije zasluzna ni SDA ni neki novi panislamski vjetrovi,... jednostavno covjek preraste neke standarde kada ih osjeti na svojoj kozi. I kada krene respektovati svoj background.
Da sad ne nabrajam silne primjere pozitivnijeg prikaza raje kao zdravijeg dijela drustva i islama kao stranog tijela, nazadnog zlog, legendu o zrtvovanju djece, odsjecene noseve, terminologiju Turci ili selo se isturcilo,... jednostavno je sav dojam u andricevim djelima istovjetan njegovoj ranoj disertaciji i mozda bi sve to bio tek knjizevni izrazaj da nije njegovog zivotnog opusa.

Njega taj negativni ton o islamu izdvaja iz grupe ostalih knjizevnika - vise nego Nobel. Selimovic napr je isto tezak, filozofski,... ali ne tako negativan.

sarlo wrote:Teza da je zivio u velikim gradovma pa nije volio provinciju (ili provincijalizam) i da je to jedan od motiva pisanja romana Travnicke hronike i Na Drini cuprija prvi put cujem i vjerujem da se takva teza prvi put objavljuje. Mozda bi je trebalo izbrisati da se raznorazne gluposti ne umnozavaju.

A ko je iznio dotičnu tezu? Najzinimljivija stvar u našem misaonom prostoru je baš ovo, razradjena (i potpuno pogrešno imputirana) teza. Gdje piše da je otpor prema provincijalizmu motiv pisanja "Travničke hronike" i "Na Drini ćuprije"?