KatarinaKosaca wrote:Hakiz wrote:
BIlo je društvo jednakih šansi. Na osnovu ocjena u osnovnoj, srednjoj školi su se dobijale stipendije tako da su i siromašni mogli ići do najviših nivoa školovanja, do doktorata. Govorim iz porodičnog iskustva.
moja replika je vrlo konkretna, a odnosi se na klase. Dakle, da li je bilo drustvo klasa ili ne? Necemo spinom sad o «drustvu jednakih sansi». Da li je postojala «visa i srednja klasa» ili je bilo besklasno drustvo?
Bile su klase. Iako klasne razlike nisu imale posljedice kao u nekim drugim sistemima, i iako nije nigdje ozvaničeno, postojale su klase. To nije sporno.
Sa klasama je bila situacija kao sa pravom u demokratskim sistemima. U demokratskim sistemima svako formalno ima pravo na pravnu zaštitu. U realnosti onaj ko ima više novca ima veći pristup kvalitetnoj pravnoj zaštiti (skupim i dobrim advokatima).
Tako i u bivšoj SFRJ, iako klase zvanično nisu postojale znalo se da će ljekar ili profesor na univerzitetu imati veću platu, više novca od radnika ili nastavnika u osnovnoj školi i samim tim biti u višoj klasi.
Sa tim da je radnik, recimo Hidrogradnje koji je radio u Iraku ili Libiji, mogao zaraditi više od nekih univerzitetskih profesora ili ljekara. Ali to ga nije smještalo u višu klasu.
Razlika je što to nije često bilo važno. Radnički savjet kao organizaciona jedinica radnika (niža klasa) je mogla odbaciti i poništiti odluku direktora preduzeća (viša klasa).
Dakle, postojale su klasne razlike, postojala je i zlatna mladež (Guzonjini sinovi), nije teorija komunizma bila 100% praktično provedena. Ali, postojao je i sistem zbog kojeg te klasne razlike nisu imale toliki uticaj kao u slobodnim i demokratskim sistemima. Neki pripadnik više klase ako je htio recimo da uveze komputer je morao proći istu proceduru kao i pripadnik niže klase koji je htio uvesti kompjuter. Pa je tako gasarbajter iz Njemačke koji je bio niža klasa mogao kada je dolazio na odmor svojoj djeci bez problema donijeti Amiga ili Atari komputer ili HiFi liniju ili Sony Walkman, a pripadnik više klase, neki ljekar ili profesor se morao natezati sa dozvolama za uvoz ako je htio to isto kupiti svojoj djeci.
Tako sam ja sa 15 godina i dijete radnika imao i Walkman i Atari ST kompjuter koji mi je donio član rodbine, dok moj komšija, dijete republičkog funkcionera, koji je stanovao u istoj zgradi u susjedom ulazu (klasna razlika nije značila da ćeš živjeti u boljem stanu) to nije imao. Nije mu roditelj uspio dobiti dozvolu za uvoz. Iako je i po funkciji i po primanjima roditelj komšije bio viša klasa.
A pristup zdravstvu i školstvu je bio sličan. Iako su veoma bogati mogli svoj djecu slati na Oksfode i slično, ni djeca niže klase nisu bila uskraćena za mogućnost kvalitetnog školovanja. I zdravstvo je bilo dostupnije nego danas, slali su se i ljudi iz nižih klasa na liječenje u inostranstvo ako se nisu mogli liječiti u SFRJ. I to na trošak države, nisu morali humanitarni telefoni bti korišteni.
Tako da klasne razlike nisu bile tako vidljive i nisu stvarale ogorčenje koje danas u slobodi i demokratiji imamo.
To su moja iskustva. Neko drugi ima drugačija, pa neću tvrditi da je generalno bilo tako za sve.