Kraj Republike Srpske
Da sam na mjestu Milorada Dodika, istog časa bih emigrirao: to kad Srbija nešto odluči, nikada ne prihvatiti, prilično je pouzdan, najpouzdaniji zapravo mogući znak izvjesnosti nečega
08.09.2016 16:18
Piše: Boris DEŽULOVIĆ
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima ona taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, probudio se Mujo u bolnici poslije mjesec dana kome, pa dozvao Fatu što je cijelo vrijeme uplakana sjedila uz njegov krevet: “Fato, priđi malo bliže da ti nešto kažem.” “Reci, ljubavi moja”, obeznanila se Fata od sreće. “Nešto sam”, veli Mujo, “razmišljo: sjećaš se kad sam ono ranjen u ratu, niđe nikoga da me pogleda, a ti cijelo vrijeme bila uz mene, sjećaš se toga?” “Jašta se nego sjećam”, odgovorila Fata. “A kad sam ono nakon rata izgubio posao, pa mi svi okrenuli leđa, a ti jedina ostala uz mene?” “Sjećam se, Mujo, kako se ne bih sjećala!” “I kad sam poslije toga krenuo u privatni biznis i propao, a ti jedina bila uz mene?” “Sjećam se, dragi Mujo.” “A sjećaš se, Fato, kad me ono grom udario, i kad sam dvije hefte bio u bolnici, a ti cijele dvije hefte uz moj krevet?” “Sjećam se, Mujo moj”, na rubu suza će Fata. “Pa i sad, nakon ove nesreće s traktorom?” “Naravno, dragi.”
“I znaš što sam ja”, pridigao se Mujo teškom mukom na krevetu, “nakon svega skonto?” “Što, Mujo dragi?” “Ti si, Fato, meni baksuz!”
I Mujo nakon mjesec dana kome, eto, shvatio, a Srbi ni nakon četvrt stoljeća nisu.
Sjećate li se, braćo, kad su ono prije dvadeset pet godina Slovenija i Hrvatska odlučile izaći iz Jugoslavije, cijeli svijet im držao stranu, a Srbija jedina ostala uz kninske Srbe, sjećate li se toga? Dabome da se sećate. A sjećate li se kad je ono godinu dana kasnije i Bosna i Hercegovina raspisala referendum o nezavisnosti, kad su krajiški Srbi proglasili Republiku Srpsku, cijeli svijet im se smijao, a Srbija jedina bila uz njih? Dabome da se sećate. A sjećate li se kad je na kraju prije deset godina otišla i Crna Gora, “drugo oko u glavi”, kad su svi okrenuli leđa ponosnoj Njegoševoj Srbadiji, a Srbija jedina ostala uz njih? Dabome da se sećate. A sjećate li se kad se ono prije osam godina u kolijevci srpstva samoproglasila i Republika Kosovo, sve se svjetske sile udružile da im izruči srpske manastire i vekovna srpska ognjišta, a Srbija jedina cijelo vrijeme bila uz njih? Dabome da se sećate. Pa na kraju i ovo u Republici Srpskoj, kad se cijeli svijet urotio da spriječi referendum za Dan Srpske, a Srbija jedina ostala uz njih?
I znate što sam nakon svega skontao?
Tako je.
Eno, ako ne vjerujete, ministar vanjskih poslova i prvi potpredsjednik Vlade Republike Srbije Ivica Dačić nekidan u intervjuu za Deutsche Welle izjavio kako, citiram, “Srbija nikad neće prihvatiti ukidanje Republike Srpske”. Ja, recimo, da sam na mjestu Milorada Dodika, istog časa bih emigrirao: to kad Srbija nešto odluči, nikada ne prihvatiti, prilično je pouzdan, najpouzdaniji zapravo mogući znak izvjesnosti nečega. U Oxfordovom rječniku pojam “realnost” opisan je kao “zbilja, stvarnost, ukupnost stanja onoga što je stvarno i materijalno postoji, svojstvo pojave koju Srbija nikad neće prihvatiti”. Da socijalist i marksist Ivica Dačić izjavi, pretpostavka, kako “Srbija nikad neće prihvatiti Boga”, bio bi to epohalni prvi materijalni dokaz da Bog postoji.
S ukidanjem Srpske nije, jasna stvar, ozbiljno računao nijedan političar, analitičar ili geostrateg, nitko razuman nije u projekcije budućnosti Balkana ugrađivao mogućnost stvarnog ukidanja Republike Srpske, sve dok Dačić iznenada nije poručio da to “Srbija nikad neće prihvatiti”. Europska komisija, razumije se, već je sazvala hitan sastanak šefova država i vlada, a Obama i Putin istog su dana sa samita grupe G20 u kineskom Hangzhou zvali Dačića da ga pitaju zna li on možda nešto što oni ne znaju.
Jednako je tako, sjetili bi se Srbi da nisu u komi, omladinac Ivica Dačić kao predsjednik Mladih socijalista Beograda 1991. javno poručivao kako Srbija nikad neće prihvatiti samoproglašenu nezavisnost Slovenije i Hrvatske i ukidanje Titove Jugoslavije. Jednako je 1992., sada kao portparol Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, javno poručivao kako Srbija nikad neće prihvatiti nezavisnost BiH i ukidanje zajedničke države svih Srba. Jednako je 2006., sad već kao sâm predsjednik Socijalističke partije Srbije, javno poručivao kako Srbija nikad neće prihvatiti crnogorsku nezavisnost i ukidanje Državne zajednice Srbije i Crne Gore. Jednako je, konačno, 2008., kao zamjenik predsjednika Vlade, javno poručio kako Srbija nikad neće prihvatiti takozvanu kosovsku nezavisnost i ukidanje srpskog državnog suvereniteta nad Kosovom i Metohijom.
Sedam dana na Kosovu se slavilo kad je srpska Vlada objavila kako nikad neće prihvatiti nezavisnost Kosova. Vatromet je nakon TV-dnevnika razdanio noć nad Prištinom kao NATO-ove bombe, a stariji muškarci plakali su kao mala djeca, već pomireni da za svoga života neće doživjeti da Srbija nikad ne prihvati Republiku Kosovo.
Nakon toga, što da vam kažem, Kosovo promijenilo pet predsjednika, primljeno u UNESCO, osvojilo bogami i jednu zlatnu medalju na Olimpijskim igrama - eno kosovska reprezentacija nekidan odigrala i prvu utakmicu u kvalifikacijama za Svjetsko nogometno prvenstvo - ali sve im džabe. Srbija do dana današnjeg nije prihvatila nezavisnost Kosova.
Jednako je tako, sada kao šef diplomacije i prvi potpredsjednik Vlade, Ivica Dačić svoju poruku kako “Srbija nikad neće prihvatiti ukidanje Republike Srpske” javno odaslao samo dva tjedna pred referendum na kojemu su bosanskohercegovački Srbi trebali odlučivati o 9. januaru kao Danu Srpske. Jebiga, bilo je lijepo dok je trajalo. U Službenom glasniku RS gledaju kako da milijun i dvjesto hiljada glasačkih listića nekako recikliraju u toalet-papir, a u selima na rubovima entiteta već skidaju one goleme table “Dobrodošli u Republiku Srpsku”, sve rezignirano psujući i Dačića i Vučića i majku Srbiju, što su svih dvadeset pet godina duboke kome bili uz njih.
“Vi ste, braćo, nama baksuz.”
Ovo mi izgleda kao ona scena iz filma "Last Tango in Paris" kad Brando maslac približi nogom...
