Djeca ratnici: Narcis sa Dobrinje
Najmlađi borac Armije BiH prvi put za RSE govori o svojim iskustvima iz rata. Narcisu Mišanoviću bilo je samo jedanaest godina kada se našao u dvostrukom obruču u sarajevskom naselju Dobrinja.
U Hrvatskoj postoji udruga maloljetnih branitelja domovinskog rata koja ima oko tri tisuće članova. To je bio povod za temu o djeci - vojicima i svjetskim udruguma koje se bore protiv regurutiranja djece, što se još uvijek događa na svim kontinentima. Trenutno su u toku 33 oružana konflikta. U sadašnjim i nedavnim ratovima tragali smo za djecom u vojničkoj uniformi. Najmlađeg vojnika pronašli smo u Sarajevu. Narcis Mišanović imao je samo 11 godina kada je sudjelovao u obrani sarajevskog naselja Dobrinja.
RSE: Gdje ste se priključili Armiji BiH i koliko ste godina tada imali?
MIŠANOVIĆ: Imao sam jedanaest godina. Priključio sam se na Dobrinji, koja je čitav rat bila okružena, čiji stanovnici su cijelo vrijeme bili bez hrane, vode, plina i svega drugog što je potrebno za normalan život. Bio sam raspoređen u 3. bataljon 5. čete, gdje sam proveo čitav rat obavljajući kurirske poslove, a bavio sam se i održavanjem oružja u svojoj četi. Tu sam bio sve vrijeme rata, do potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Nakon toga sam demobilisan i poslan u civilni život.
RSE: Bili ste dijete, što je za Vas tada značilo priključiti se vojsci, svim tim odraslim ljudima?
MIŠANOVIĆ: Bila mi je izuzetna čast dijeliti sudbinu s tim ljudima koji su imali samo jednu želju – da prestane rat, da se odbranimo, da se ne desi Srebrenica ili nešto slično. Borili smo se i branili svoje porodice, svoje kuće, svoj grad, svoje škole, svoje fakultete, borili smo se za sve ono što je naše. Svi smo željeli jedno – slobodnu BiH svih naroda i narodnosti. Ja sam tad, kao dijete, imao jedan kod u glavi da suživot sa ostalima nije greška nego vrlo pozitivna stvar. Svi tu ljudi koji su tu sa mnom bili su željeli živjeti skupa. Zajedno sa mnom, rame uz rame, bilo je i Igora i Marka i Slobodana i Željka. Svi su bili tu i imali istu želju. Niko nije gledao na ime i prezime.
RSE: Da li ste se tada, kao dječak, plašili određenih trenutaka, da li ste razmišljali o tome da možete poginuti?
MIŠANOVIĆ: Tada za to nisam imao osjećaja, tako da se nisam ni bojao. Tek danas, u ovim godina, kada se ponekad u mislima vratim u to vrijeme i sjetim se nekih opasnih situacija, shvatam da je ići na ta mjesta bila jedna velika ludost. Međutim, toliko je tada bila snažna ta želja i taj otpor da nisam razmišljao o vlastitom životu, odnosno nisam razmišljao o tome da mi se nešto može desiti. Prolazio sam kroz stihije metaka i granata. Bilo mi je bitno doći na liniju i donijeti ono što treba, odnosno obaviti svoj kurirski zadatak. Mislio sam samo na to da moram obaviti zadatak, uopšte nisam razmišljao o tome da li je opasno nekuda proći ili ne. U mom kvartu u kojem sam živio, svaki ćošak je bio pokriven snajperom i bilo vam je potrebno puno sreće da prođete a da vam se ništa ne desi. Dosta puta sam vidio svoje prijatelje, suborce, kako gube svoje živote, dijelove tijela i tako dalje. Međutim, ti ružni događaji su mi davali još više snage da se borim protiv tog zla. Tako da ni u jednom trenutku nije bilo straha. Danas bi isto učinio, bez razmišljanja bih opet stao u odbranu dobrog.
RSE: Bili ste maloljetni. Kako su reagirali Vaše kolege suborci? Jesu li Vam davali oružje? Jesu li Vas pokušavali na neki način maknuti od tih borbi?
MIŠANOVIĆ: Kako da ne. Ja sam zapravo uvijek bio vrlo uporan i oni su na kraju popustili uzeli me među sebe. Otimao sam se kontroli, samoinicijativno pomagao i onda je moj kasnije komandir čete rekao mojoj majci: «Bolje da bude sa nama, ovako bez kontrole će nastradati. Mi ćemo ga prihvatiti». Bio si sigurniji u Armiji BiH nego u vlastitom stanu ili nekom podrumskom skrovištu. A imao si i redovan obrok. Majka je pristala. Uzeli su me među sebe i pazili kao svoga sina. Bio sam tu sasvim dobrovoljno i uvijek sam mogao otići. Niko me nije ni na šta tjerao. Malo pomalo, toliko su stekli u mene povjerenja da sam postao ravnopravan sa odraslima. Nisu me smatrali ničim manje važnim, djetetom, već su me jednostavno prihvatili kao sebi ravnog.
RSE: Poznato Vam je da međunarodne organizacije, pogotovo UNICEF, vrlo često ističu da maloljetna djeca ne bi smjela biti sudionici oružanih sukoba, da ne bi smjela nositi oružje, da ne bi smjela biti u vojnim jedinicama. Da li se uopće tih godina o tome razmišljalo?
MIŠANOVIĆ: Dobro se sjećam sa su se bojali upravo tog problema – da ne ispadne da je Armija BiH pokušala mobilisati maloljetna lica. Stalno su me ubjeđivali – pa znaš, ne može, dijete si… Mene niko nije natjerao, to je bila moja volja i ja sam tražio da se ispuni moja volja. Oni su pokušali poštivati ta pravila, ali ja sam navaljivao. U ratu se dešavaju i takva čuda. U II svjetskom ratu je bio Boško Buha i tako dalje. Bilo je još Narcisa, i u ovom i u svakom ratu. Ne osjećam se krivim, ne osjećam da sam prekršio ikakav zakon, niti ja, niti moji pretpostavljeni. To je bila moja želja i oni su je ispunili. U ratu sam izgubio i oca i brata, tako da je i to uticalo na njihovu spremnost da me prihvate. Te stvari se jednostavno dese i to bude tako. Na kraju su riješili i moj status. Jedno vrijeme nisam imao riješen status jer zvanično nisam mogao biti pripadnik Armije BiH. Međutim, kada je došao u posjetu predsjednik Alija Izetbegović, iznenadio se otkud ja u Armiji BiH. Objasnili su mi situaciju i on je tražio da se moj status riješi. Nakon toga, u vihoru rata dolaze sudija i zapisničar, moja majka daje izjavu da me samovoljno daje u oružane snage BiH odnosno u Armiju BiH i izdaje se rješenje u kojem stoji da sam ja tu dobrovoljno i da imam pravo da se povučem kad kod želim. Dakle, pokušali su to da riješe i zakonski. Naravno, da bi i sebe ogradili, da sutra ne dođe upravo do tog spominjanja međunarodnih zakona i prava djeteta. Iako sam ja tu kao dijete bio zaštićen, nimalo ugrožen.
RSE: Jeste li nosili oružje?
MIŠANOVIĆ: Naravno. Postao sam čak i dobar poznavalac pješadijskog oružja. Jedno vrijeme sam bio oružar, dobro sam savladao rastavljanje i sastavljanje oružja i neke sitne popravke. Brže sam rastavljao recimo kalašnjikov nego mnogi stariji pripadnici Armije BiH. Čak sam trebao ići na jedno takmičenje gdje je jedna od vještina bila upravo rastavljanje i sastavljanje oružja, ali oni su rekli – gdje će dijete bolje od nas da rastavlja i sastavlja oružje i povukli su me. Rekli su mi: «Hajde ti u šahovsku sekciju, nemoj ovamo, sramota nas je». Toliko sam tim poslovima pristupao ozbiljno, s nekom ljubavlju. Ali sve to je zapravo bila ljubav prema domovini i prema ljudima koje voliš i koji žive oko tebe.
RSE: Što sada radite?
MIŠANOVIĆ: Sada sam predsjednik boračke organizacije na području općine Novi Grad Sarajevo. Opet sam, dakle, u nekom sistemu boraca, veterana. Nastavio sam se, u miru, boriti za njihova prava, koja su ugrožena. Tu sam već nekih devet-deset godina.
RSE: Što je bilo sa školom?
MIŠANOVIĆ: Školu sam završio. Mogao sam otići na školovanje vani, o trošku države, bilo mi je ponuđeno da biram gdje ću, međutim, gdje god da odem, ne bih se dobro osjećao. Rekao sam – čitav rat sam ostao ovdje, tako da ću i svoje školovanje nastaviti ovdje. Ka bih otišao, čitav moj cilj ne bi bio doveden do kraja, stao bih napola. Tako da sam ostao da i dalje dijelim sudbinu svog naroda. Tu sam se školovao, završio elektrotehničku školu. I u ratu sam stigao da idem u školu. Išao sam na ta neka «ratna» predavanja, kao i sva djeca. Iako, sve je to išlo jako loše jer je bio rat. Dolazio sam na nastavu u uniformi. Nisam, dakle, ni u ratu prekidao školovanje. Ispunjavao sam svoje obaveze i išao u tu neku školu. U četi su mi čak pomagali oko gradiva, sa mnom su učili. Govorili su mi da sam biljka u usponu i da me moraju zalijevati. Tako da su mi moji prijatelji i suborci pomogli i pri školovanju. S te strane, u ratu nisam ništa izgubio. Izgubio sam, međutim, oca i brata. Stan u kojem smo živjeli je bio srušen. Rado bih mijenjao svoje obrazovanje za živote svojih članova porodice. Ali takva je sudbina. Rat je loša stvar.
) bio jedan od cuvara?
i gradovi ?
, pozdrav... moram da idem...