Price, pjesme, intervjui...

repeater · Post by **repeater** » 25/10/2007 18:57

17/10/2007

"Our negroes, our enemies"

Serbian writer Vladimir Arsenijevic outlines the calamitous relationship of his compatriots to the Albanians.

For all ex-Yugoslavs, but particularly for the Serbs, the Kosovo Albanians used to be simply "our negroes." Nowadays, however, they are cast as Serbia's arch-enemies – a myth ruthlessly exploited by nationalist politicians, even as negotiations take place over the future of the southern Serbian province of Kosovo, which has been under UN administration since 1999. If anyone in Western Europe asks how all this could have happened, I can tell them, for I have watched and listened to this story unfolding in my country.

The country that used to be mine, the former Yugoslavia, was ethnically and culturally extremely diverse. Marshall Josip Broz Tito used to call this diversity our Yugoslavian "melting pot." In reality, though, it was never that. After Tito's death the country's diversity was tragically instrumentalized; it became socially divided, split ethnically and culturally into sub-groups and economically into a hierarchy of better-off and worse-off regions. Post-Tito Yugoslavia thus became a proverbial European vertical.

At the top of this vertical, in the far north on the border with Austria, was the economically most advanced republic Slovenia. In a certain sense Slovenia stood for the permanent "high" in what was then the common homeland. You then moved on down through Croatia, Bosnia-Hercegovina and Serbia in the centre to Montenegro and Macedonia in the far south, the chronic "low" of our former country. "The further south, the more deplorable" ("Sto juznije to tuznije") was the popular saying used to describe the ladder along which a specifically Yugoslavian brand of racism was always directed at those who were on the next rung down geographically and economically. Hence the Slovenians showed the contempt they felt for the country bumpkins, idlers or failures of the other republics most clearly towards the Croatians; the Croatians for their part passed it on to the Serbs; and the latter, in turn, took pleasure in making fun of the Macedonians or Montenegrins. The Bosnians, on the other hand, as the people who inhabited the centre of the Republic of Yugoslavia, were the object of mockery from all sides.

But right at the very bottom came the Albanians who lived in the southern Serbian province of Kosovo. Their language wasn't a Slavic language. They were poorer than the rest of us. Their culture was pretty alien. In the motley collection of different kinds of Yugoslavs they, as the southernmost ethnic group, were condemned to play the role of the absolute outsiders.

Anything that the rest of us in former Yugoslavia claimed to know about the Albanians was put together from a hodgepodge of offensive cliches. They were generally referred to derisively as the Siptari or the shiptars. If we didn't hate them openly, it was only because we did not consider them worthy of our hatred. Even at the best of times there was never any dialogue between "them" and "us."

The Kosovo Albanians were for us just a bunch of primitive, at most sometimes comical golliwogs, our Uncle Toms. In other words, they were our negroes. Yet just as the existence of the despised Albanians scarcely penetrated the consciousness of the average Yugoslav of the Tito era, so the casual cultural racism of that time seems, from today's perspective, rather harmless compared with the violent, murderous hatred of the "shiptars" that seized the Serbs following the death of Tito and after the first wave of "unrest" in Kosovo at the end of the twentieth century. This resentment became particularly intense throughout the phase of burgeoning nationalism in all the republics, during the brutal tyranny perpetrated by Slobodan Milosevic, who set out to ruthlessly tear apart the common state. During the 1990s politicians and the media also began using the colloquial and derogatory term "shiptars," a label that increasingly stuck to make them the object of our paranoia. More and more often people began to speak of them as though the only reason they existed was to crush and annihilate "us Serbs".

One of the legends that did the rounds in Milosevic's version of the news was a historical myth that went roughly like this: "Once there were far fewer Albanians than Serbs in Kosovo. But over the years (by means of a miracle that has never been fully explained! V.A.) they came to Kosovo across the Albanian border and just settled here in our country, before our very eyes, without so much as a 'by your leave'." Equipped with what in our eyes were positively animal-like qualities, they developed the collective determination of termites and, what is more, bred like rabbits. Their uncontrollable virility and high birth rates made us shiver, indeed we shuddered with disgust. At the same time the Serbs were constantly being publicly entreated to profess their hatred of the "shiptars." No Serb was considered worth his salt unless he cherished this hatred. Thus official propaganda during the Milosevic era, supported unerringly by the media, declared the "shiptars" to be the Serbs' archetypal enemy; indeed, without this enemy the Serbs' own existence would have been practically unthinkable. For where would Batman be without his Joker? Now the "shiptars" were no longer pathetic Uncle Toms. On the contrary, they had transformed themselves into terrifying, dangerous demons, intractable and persistent in their mission to take over our historic territory, to snatch away from us the Kosovo Polje, the Kosovo Field, "the cradle or our culture," to steal our myths, to rob us of that which belonged to us by "historic right". (More here)

Determined to settle scores with these "shiptars" once and for all, our President Milosevic conceived a fantastic plan. In his murky empire of evil, poverty, ethnic hatred and hyperinflation, the army and the police aided by the mass media were to be allowed to discriminate against and humiliate the Kosovo Albanians without incurring sanctions. The Albanians would be able to be arbitrarily dismissed or arrested, their property plundered, their families and villages destroyed. Absolved of any responsibility and encouraged by popular support, the president for many years painstakingly put his plan into action, bringing violence and destruction first to Kosovo and then to the whole territory of Yugoslavia. Following the Dayton Agreement in December 1995 there was a brief ceasefire, but in 1999 the spiral of violence finally led Milosevic back to where it had all started, back to Kosovo.

Yet Kosovo was also the place that was to seal Milosevic's fate after thirteen years of his destructive rule. When NATO began bombing the main culprit, Serbia-Montenegro, at the end of March 1999, it destroyed some more of the infrastructure and claimed hundreds of civilian victims. Yet what followed was the end of Serbian state power in the province of Kosovo. At the same time the roles of perpetrator and victim were once more reversed in this hapless place. There was an exodus of thousands of Serbs and Roma and a rampage of revenge by the victors; and once again the victims were almost exclusively innocent civilians. The hope of any normality between ordinary Serbs and Albanians, of them being able to live side by side in the foreseeable future, was gone.

Milosevic had played his game so cunningly that only one kind of epilogue was possible: the UN war crimes tribunal for ex-Yugoslavia in The Hague. Nevertheless, even then, Milosevic managed to escape the place where justice might have been done, if only by suffering a heart attack. By eluding justice he left us with the question of blame. Not least for this reason the citizens of Serbia are burdened with guilt and shame, whether we accept it or not.

A few years ago the Serbian media reported for months on end on mass graves whose dead had been identified by forensic experts as Kosovo Albanians. One of the most horrific images was that of a refrigerated lorry out of which murdered Kosovo Albanian women, children and old people were disposed in Lake Perucac, near the mouth of the river Derventa. On our screens we saw half-decayed, clothed corpses being pulled out of the water, we heard the shocking confession of the driver, who had been told to transport the dead out of Kosovo in order to cover up the crime. At the time a Belgrade television station broadcast an interview with a man bathing untroubled in this beautiful lake from whose green waters the corpses had just been pulled. When the reporter asked whether this bothered him the simpleton stood there shaking his head as the water dripped off him. Blinking innocently and smiling laconically, he looked at the camera and said without turning a hair: "To be honest, I don't believe all that," and dived defiantly back into the water.

The guy is mad, you might think. But actually the opposite is the case. His reaction is absolutely understandable. Serbian citizens have a decade of brainwashing by politicians and the media behind them, a decade of lessons in how continuous lying can eventually make people believe their own lies. The bathing man was simply using that acquired skill.

Denial is one of the central new Serbian qualities. It is so new that we don't even have a proper word for it, and those who realize what is happening simply use the English word instead. Denial. This denial, coldness in the face of human suffering, an inability to show the most rudimentary empathy, shows that we as a society are in a no-man's land. Sometimes it seems as if we did not want to escape the maelstrom of the past. The question of the status of Kosovo, and at least as important, of our future relationship with the Kosovo Albanians, are among the most decisive questions of all, and they could be used as a measure of our political maturity. The reasons why we don't take a constructive approach to them are more profound. Today's Serbian society is tired of politics. It is tired of lost wars, exhausted by chronic poverty and the feeling that the Serbs must see themselves either as victims or as the guilty party. It fears change and shirks responsibility.

In other words, events have ensured that our view of the Kosovo Albanians will remain unchanged for a long time to come. To the traditional resentment there has simply been added the subliminal rage of the loser, which is vented in self-pity and may be coupled with the mystical idea of being inherently in the right. Indeed, the unavoidable loss of the former southern Serbian province of Kosovo is in certain circles of our society perceived as tantamount to an apocalypse. Not long ago the centre of Belgrade was plastered with posters designed to fool us: "There is no Serbia without Kosovo!" But whoever says that is lying, and many people fundamentally know this – for despite everything it is becoming increasingly evident that the status of Kosovo is becoming marginal in the everyday life and concerns of the Serbs. In fact many citizens – our young particularly – disappointed by all sides, seem to have decided that they don't believe in anything any more, like that simpleton bathing in the lake.

But what can one expect from a generation that has been raised amid war and destruction, fed with a policy of overt hatred, and that can't get a visa to become acquainted with other countries and cultures? Unfortunately, probably not very much. Our young people have begun to hate again, without inhibitions, with a frivolous delight. Surveys of school students are enough to make your hair stand on end – and they confirm the impression one gains from everyday life. More than 30 percent of the pupils at Serbian middle schools believe that one "should neither become friends with Albanians nor visit them." Almost a third of young people believe that the Chinese – the only relatively large group of foreigners in our country – should have their residence permits removed, even if they obey the law. Every third teenage boy and every second teenage girl is looking down on homosexuals and people infected with HIV.

The thought of the ghastly success with which contemporary Serbian society has deformed the thoughts and emotions of young people makes one shudder. Maybe the solution is simply to wait stoically and be patient. Maybe one only needs to hope that a new generation will grow up under more peaceful and healthier circumstances. Perhaps the only thing left for us is to believe that our grandchildren will be our real children.

*

Vladimir Arsenijevic was born in 1965 in Pula/Croatia. His prize-winning novels have been translated into many languages. He lives in Belgrade.

This article orignally appeared in German in Die Zeit on 20 September, 2007
via signandsight.com

FFK as Lucy01 · Post by **FFK as Lucy01** » 26/10/2007 17:33

Iz dubine moga srca… by Kahlil Gibran

Iz dubine moga srca se podize jedna ptica i polijece put neba.
Sve vise i vise je lelujala i bivala pri tom vidljivo veca.
Prvo je bila tako velika kao jedna lasta, potom kao jedna sheva, kasnije dostize i velicinu jednog orla, a onda i proljetnog oblaka koji vremenom ispuni i cijeli prostor namrstenog neba.
Iz dubine moga srca se podize jedna ptica put neba i sto je vise letjela bivala je veca, ali nije napustala moje srce.
O, vjero moja, moje nesputano znanje, kako bih se volio uzdici do tvoje tegobne lelujavosti, kako bih sa tobom otkrio ljudima; velicinu njihove biti koja je ispisana na nebu.
Kako bih volio more u sebi pretvoriti u pupak i na taj nacin se izdici u tvoje beskonacne prostore!
Kako moze neko zatvoren u svojemu hramu vidjeti njegove pozlacene tornjeve i kupole?
Kako moze jezgro nekog voca obuhvatiti cijelinu same vocke?
O, vjero moja, svezan sam iza gomila od srebra i ebanovine i ne mogu s tobom letjeti.
Ali je srce moje to iz cega dolazis i iz kojeg se nebu dizes - moje srce je ono sto te u meni drzi.
I time se moram zadovoljiti!

Boli me jedna zena svuda po tijelu by Horhe Luis Borhes

To je ljubav. Pokusacu da se sakrijem ili pobjegnem.
Rastu zidovi njene tamnice, kao u strasnom snu. Lijepa maska se promijenila, ali, kao i uvijek, jednistvena je. Cemu moji talismani: bavljenje knjizevnoscu, nepouzdana erudicija, ucenje rijeci koje je koristio ostri sjever da opjeva svoja mora i svoje maceve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obicne stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratnicke sjeni predaka, bezvremena noc, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mjera moga vremena.
Vec se vrc razbija na izvoru, vec covjek ustaje na cvrkut ptice, potamnjeli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donijela spokoj.
To je, vec znam, ljubav: nemir i olaksanje kad cujem tvoj glas, cekanje i sjecanje, uzas zivljenja u buducnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradzbinama.
Ima jedan ulicni ugao kojim se ne usudjujem da prodjem.
Vojske me vec opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije vidjela.)
Ime jedne zene me odaje.
Boli me jedna zena svuda po tijelu.

aNTropocentrio · Post by **aNTropocentrio** » 27/10/2007 00:12

M i l a n R a d a n o v i ć
BEOGRADSKI SADIST

Dvadeset i sedmog, hladnog januara 1942, na Svetog Savu, ispred ulaza i u suterenu zgrade u Ulici kralja Petra 36 (zgrada „Aero-kluba”), u kojoj je živela porodica slikara Petra Dobrovića, agenti beogradske Specijalne policije čekali su pojavu Dragog Jovanovića, ratnog predsednika beogradske opštine i šefa lokalnog policijskog esnafa, koji se nepredviđeno dugo zadržao u pustoj zgradi obližnjeg hotela „Royal”, u istoj ulici, na broju 56. Predsednik beogradske opštine od nedavno je postao vlasnik ključeva prodavnice retkosti i hotela „Royal”, tate Monija de Bulija. (Jovanović je sakupljao ključeve, kalauze i slike).
U suterenu zgrade „Aero-kluba”, agenti Specijalne policije hukću od zime ispred lifta (krivi nosevi: bivši bokseri kod Gakovića, teškaši i poluteškaši). Agenti psuju svetog Savu ravnoapostolnog, psuju prvog arhiepiskopa srpskog, psuju baba Jagu, psuju Savu Nemanjića, arhiepiskopa žičkog, psuju Čajkanovićevog vrhovnog boga srpskog, psuju Daboga, hromog Dabu, psuju hromog vuka i ostalu srpsku totemsku faunu, proklinju zimu, pljuju po ćoškovima i pominju kuvanu rakiju. Agente disciplinuje orijaška pojava Đorđa Kosmajca, zamenika šefa antikomunističkog odseka Specijalne policije, veterana antikomunističke borbe.
Uputivši se ka hrbatu beogradskog brega, prema zgradi „Aero-kluba”, Dragi Jovanović se umešao u lokalne kozačke svatove, koji su se pre mraka vraćali iz varoši, gde su poslednjeg dana Antimasonske izložbe razgledali izložbenu postavku. Gradonačelnik se rukovao sa ruskim mladoženjom u uniformi SS oficira. Ratibor M. Đurđević, mladi rekviziter izložbe, predstavio je gradonačelniku starca u zlatastoj odori budističkog sveštenika, Jamnina Umaldinova, beogradskog kalmičkog bakšu, inače stohiljaditog posetioca izložbe, čiji se sitna ruka izgubila u Jovanovićevim dlanovima. Potom je bakša, kad se Jovanović udaljio, čizmom razbio pokoricu zaleđenog smeta i oprao ruke grudvom snega.
Ušavši u zgradu u kojoj je živela porodica slikara Dobrovića, Jovanović je naleteo na agenta Kosmajaca koji je požurio da otvori vrata lifta ispred prispelog šefa.
„Taj lift je baksuzan”, kazao je Jovanović. „Slikar Dobrović je jutros skončao od srca upravo u ovom liftu, umakavši uličnoj raciji... Neobično je... On nikad nije patio od srčanih smetnji, barem koliko je meni poznato.”
„Ali gospodine gradonačelniče, u pitanju je četvrti sprat”, podsetio je Kosmajac.
„Ja ću ipak pešice, a vi kako hoćete.”
Zatim je prezrivo pogledao agente.
„Jutros se na nebu ukazalo znamenje, a vi, pasji sinovi, psujete.”
Agenti na Kosmajčev povik ulaze u lift.
Dragi Jovanović gazi stepenike.
Glomazni gradonačelnik u tamnom kaputu čikaškog kroja, sa buketom cveća u ruci, zveckajući ključevima i kalauzima o pojasu, s mukom se penjao do četvrtog sprata, zastajući na svakom međuspratu, zarad odmora. Sa visine je dopirala galama bokserskih psovki. Dragi Jovanović je proklinjao svoju gojaznost, mrzeo je što će se pred jednom damom pojaviti sav oznojen i zajapuren. Zastao je nekoliko trenutaka pre nego što je ušao u stan na četvrtom spratu, odloživši teški, krznom postavljen kaput kod stražara, ispred lifta, kao kod garderobera. Usporivši dah, ogledajući se sa distance u ogledalu lifta, popravio je kravatu i zategao odelo. Vrata lifta bila su otvorena, ali on nije zakoračio u kabinu.
U stan Olge Dobrović ušao je policajac sa izvesnom predratnom međunarodnom novinskom reputacijom (slobodoumna masarikovska štampa prozvala je Jovanovića – „beogradskim sadistom”), ljubitelj umetnosti, poliglota, nosilac brojnih inostranih i otadžbinskih odlikovanja, visoki funkcioner srpskog Generalgouvernementa, noseći na reveru srpsku trobojku sa svastikom. Jovanović je ukus formirao početkom tridesetih u vreme policijske službe u Zagrebu, pod uticajem tamošnjeg šefa policije Janka Bedekovića. Za razliku od Bedekovića koji je bio ljubitelj istorijskih stilova, Jovanović je gajio sklonost prema savremenoj akademskoj umetnosti. Dragi Jovanović je otkupio najveći broj umetničkih radova na prošlogodišnjem Jesenjem salonu, u paviljonu „Cvijeta Zuzorić”. Predsednik beogradske opštine se javno hvalisao kako je on zapravo „so savremene nacionalne umetnosti”. Neumesno i bez mere hvalio se kako je Vasu Pomorišca, („jednog umetnika banknota”) spasio da ne crkne od gladi. Ipak, njegova kolekcija savremenog srpskog akademskog slikarstva bila je manjkava; Petar Dobrović je uporno odbijao da mu ponudi svoja platna na otkup.
U stanu okupiranom policijom boravi promrzla Olga Dobrović odevena u multikolornu haljinu. Rudimentarni komfor, tapacirani nameštaj prekriven je belim plahtama, prljava svetlost jedne žarulje prigušeno osvetljava hladnu prostoriju. Nasred sobe, na astalu, ležalo je oprano mrtvo polugolo telo Petra Dobrovića, modro poput utopljenika.
„Lift je u odličnom stanju, gospodine gradonačelniče”, kazao je Kosmajac.
„Ućuti, Kosmajac... Donesite mi čašu vode sa šećerom. Otvorite prozore; u ovaj dom se uselila smrt... Gospođo Dobrović”, naklon, „izvolite buket svežeg cveća iz botaničke bašte na Jevremovcu.”
Olga Dobrović je kazala da ne želi da oni sahranjuju njenog muža, niti su joj potrebni gospodinovi pokloni.
„Molim lepo. Onda ga Vi sami sahranite u smrzloj grobljanskoj ilovači. Drveni krst je tu da, ionako, što pre istrune. Mi znamo da Vaš muž nije bio komunist već mason”, kazao je Jovanović.
Gost je potom prišao Dobrovićevom lešu i stavio cveće na astal. Prilazi otvorenom prozoru, ledi mu se dah, ispija vodu gledajući kako se sumrak nadvija nad ravnicom, s onu stranu reke.
„Dunav se ove zime ponovo zaledio. Međutim, ledena skrama nemoćna je pred gvozdenim raonikom ledolomca „Printz Eugen”. Čujete li kako puca led... Gospođo Dobrović, Vi ste udova. Zašto onda ne nosite korotu?”
Ne dobivši odgovor, prilazi ogromnom platnu prislonjenom uz zid sobe.
„Admiral Miklós Horthy u krvi guši ustanak bokeških mornara. Petar Dobrovits, 1919. Dugo se mislilo da ovo platno nije preživelo krah Baranjske sovjetske republike... Vidim da poštujete uredbu gradskih vlasti o štednji električne energije. U beogradskim stanovima dozvoljeno je koristiti samo jednu sijalicu. Već nekoliko dana ne voze tramvaji zbog slabog napona.”
Jovanović se potom bez reči, posmatrajući slike na zidovima sobe, gestikulirajući obraća jednom od policijskih agenata, zahtevajući da se uključe i ostale žarulje. Policajac se penje na hoklicu i zavrće sijalice na lusteru.
„Ovde je mračno kao u zatvoru”, kazao je Jovanović pokušavajući da razazna boje na Dobrovićevim konavskim pejzažima.
Sad je mogao bolje osmotriti Olgu Dobrović. Video je nekoliko sedih vlasi u njenoj kosi. Njene oborene svetle oči bile su isprane. Gospođa Dobrović je stiskala modre usne rešena da pred njim ne progovara. Kašljala je i kršila promrzle prste.
Jovanović je odlučio da gospođu Dobrović opservira kasnije, u izmenjenom ambijentu. Istrgao je iz Kosmajčevih ruku jutarnje izdanje „Novog vremena”. Zgužvao je novine, listovi hartije uvenuli su u njegovim rukama. (Prethodno je Kosmajac iz prazničnog svetosavskog izdanja „Novog vremena”, uz smehotres, pročitao vest o tome kako se pesnik Sima Pandurović prethodnog dana svečano zakleo pred ministrom prosvete, Veliborom Jonićem, da više neće piti, kao onomad, pre mnogo desetleća, beznadežni Đura Jakšić).
„Hajte, ispraznite stan! Svi izađite napolje!”, viknuo je iznenada Jovanović. „Jedan agent neka stražari ispred vrata, a ostali neka budu raspoređeni prema dnevnim dužnostima. Kažite mom vozaču da ne gasi motor i da me čeka dok se ne pojavim”. Pokazujući na Olgu Dobrović, dodao je: „Nju vodite u zgradu policije na Obilićevom vencu. Po mom dolasku lično ću preuzeti ispitivanje Dobrovićeve supruge.”
Agenti izlaze van, vukući sobom Olgu Dobrović.
Kosmajac je i dalje neprimetno prisutan. Dragi Jovanović posmatra slike. Vadi lupu iz džepa. Korača od sobe do sobe, od slike do slike.
Svuda isti prizor, pomislio je, čitav petosobni stan pretvoren je u atelje, najveća Dobrovićeva izložba. Ovim slikama potrebni su luksuzniji ramovi.
Postalo mu je hladno u nezagrejanom stanu, poželeo je da odene kaput. Krenuvši ka vratima primetio je Kosmajca.
„Šta tražiš ovde, Kosmajac!? Naredio sam da svi napustite stan! Ti misliš da možeš mene uhoditi. Đubre jedno! Zaboravljaš da sam ja najbolje plaćeni agent Abwera u Beogradu.”
Jovanović prilazi agentu, hvata ga za kragnu i nekoliko puta udara glavom. Kosmajac pada, Jovanović ga udara nogom. Najpre jednom, dok ga ne zaboli, potom i drugom. Zatim uzima alku sa ključevima, koja mu visi o pojasu, i gvožđem ga udara po temenu. Kosmajac ćutke prima udarce, kao svaki bokser.
„Umesto da si na zadatku, ti nadzireš – mene. Đubre jedno! Ubijaju nas usred bela dana, ubijaju nas komunisti nasred ulice, ubijaju nas kelneri metkom u potiljak, nasred ulice usred bela dana. Ubijaju nas oni koji mešaju vodu i vino, oni koji zadahom brišu čaše i pljuvačkom peru pepeljare, a ti mene nadzireš...”
Jovanović se smirio ugledavši krv; Kosmajac je držao ruku na okrvavljenoj usni.
„Slušaj... Ustani i obriši tu krv. Potom uzmi kuhinjski nož, makaze, šta li već, i iseci ovo monstr platno”, pokazuje na platno Admiral Miklós Horthy u krvi guši ustanak bokeških mornara. „Prekrij njime mrtvog Dobrovića. Ali, pre svega, operi te krvave ruke, ne želim da okrvaviš Dobrovićeve slike... Dobrović je godinama tvrdoglavo odbijao da mi ponudi svoja platna na otkup.”
Jovanović glasno nabraja naslove slika, držeći ruke na leđima, prebirajući ključeve. Poneki naslov je graviran na mesinganoj pločici, dok većina slika ima ispisan naziv na poleđini platna; potrebno je sliku skinuti sa zida, pročitati naziv, vratiti sliku na njeno mesto i potom očistiti ruke od prašine: „Autoportret – Petar Dobrovits, aklamacioni predsednik baranjske madžarsko-srpske sovjetske republike (1919), Béla Kun (1919), Ruševine bombardovanog Beograda (1941), Avgustovsko vešanje na Terazijama (1941), Parcela br. 24. na Novom groblju – letnji pejzaž (1937), Unutrašnjost botaničke bašte na Jevremovcu (1938); Veselin Masleša (1933) – portret lulaša, našeg dugogodišnjeg klijenta – nekad smo ga tukli zajedno, Kosmajac. Svi ovi multikolorni pejzaži nastali pod južnim nebom. Dobrović je slikao samo jedno godišnje doba.”
Prilazi Portretu slikareve supruge.
„Olga Dobrović... Olga Dobrović je bila lepotica; krhka u struku kao piškota, divnih ruku, još lepših pokreta. Nežnog vrata. Vrlo obrazovana, pritom kćer uglednih i bogatih roditelja, prvakinja kraljevine u tenisu. Stroga prema udvaračima. Mnogi su joj nudili brak. Mnogi. Na primer – ja. A ona je odabrala slikara, proletera bez banke u džepu... Imala je divnu kosu, blistavu poput kestenove kore. Tužno je što sve žene nemaju lepu kosu. Žene imaju krupnije zenice nego muškarci; Dobrović je to lepo primetio... I zatim, ovaj nikad izlagani ženski akt”, Jovanović menja boju glasa. „Najveća srpska kurva (1932).”
Kosmajac prilazi i zagleda sliku. Pogledao je nekoliko puta s nevericom prvo u sliku, potom u Jovanovića.
„Ali, gospodine gradonačelniče, to je vaša supruga.”
Jovanović snažno udara agenta glavom po licu. Kosmajac pada i instinktom bivšeg boksera, rukama štiti glavu. Gradonačelnik vadi maramicu iz džepa, natapa je vodom iz česme i prislanja na čelo.
„Valjda ti je sad jasno, idiote, zašto sam organizovao ovaj poset. Moja supruga je u prvoj mladosti pozirala slikarima kao model, za koricu hleba. Dok nije upoznala mene... Evo, i tebi ću pokloniti jedno platno, za uspomenu: Nudist sa napregnutim kurcem (1935). Ustani! Ustani i pogledaj ovu sliku. Poznaješ li, Kosmajac, ovog mladića, ovog atletu sa platna?”
Kosmajac uzaludno zagleda sliku.
„Kosmajac, ti si potpuno beskoristan.”
„Slabo pamtim lica, gospodine gradonačelniče.”
„Pre nekoliko godina polomio si mu nogu, prilikom istrage. Tukao si ga lancima, nije ti bila dovoljna volujska žila... To je Radivoj Nikolić.”
„Ah, da. Da. To je Nikolić. Ali, gospodine Jovanoviću, da li je to zaista Nikolić?”
„Radivoj Nikolić, kažem. Bacač koplja, prvak Evrope u toj idiotskoj disciplini. Lakoatletičar. Komunist. Najtraženiji beogradski model; najpre kod Sretena Stojanovića i Tome Rosandića, potom kod Dobrovića... Pogledaj koliku kitu ima taj mladić! Kao kakav Cocteauov mornar. Veliki, krivi, pijani kurac... Slušaj, pozvaćeš agenta koji stražari ispred vrata i naredićeš mu da snese platna. Kaži mu da donese moj kaput. Posle toga si slobodan.”
Kosmajac izlazi. Jovanović seda u fotelju. Ubrzo se pojavljuje agent. Jovanović mu naređuje da snese odabrane slike do vozila parkiranog na ulici. Agent nespretno izvršava naređenje.
„Ne tako, idiote! Ne možeš sve odjednom poneti. Vratićeš se po ostatak. Ukoliko nešto zafali, odgovaraš glavom.”
Agent izlazi.
Potom se čulo pucanje sajli lifta i tresak kabine o zemlju. Dragi Jovanović je dugo sedeo nepomičan u fotelji, posmatrajući slike na zidovima i Dobrovića na odru, dok nije odlučio da siđe u podrum i pogleda krvava platna i presovano ljudsko meso u smrskanoj kabini lifta.
Dragi Jovanović će se zaputiti ka zgradi zatvora Specijalne policije na Obilićevom vencu; zgrada masnog stepeništa, čiji su krvavi zidovi bili boje goveđeg mesa što visi po kasapnicama. On je voleo da svlači zatvorenice i da im pljuje u lice.

Nancy Drew · Post by **Nancy Drew** » 27/10/2007 12:10

pesak · Post by **pesak** » 27/10/2007 13:26

Evo i ja da stavim clanak mladog srpskog pisca Marka Vidojkovica, koji je prilicno OK decko. Clanak je nazalost na cirilici...pa ako mozete, procitajte. Pokusacu da nadjem nesto njegovo i na latinici. Sad ga u BGD-u napadaju kolege "knjizevnici", jer kao predstavlja zemlju u crnom svetlu !

a decko je cak dosta blag za ono sto ja ocekujem da se pojavi...ako se ikad pojavi...

Марко Видојковић
Правила

Данас им је седамнаест година. Свуда су око нас. Пред њима је будућност. Чик нека се неко усуди да им поставља правила.

Кад им је било годину дана, очеви су им се крили од војних позивара. Кад им је било две године, њихове мајке су на телевизији гледале почетак рата у Босни. Кад им је било две и по године, родитељи су им постали технолошки вишак у некада добростојећим друштвеним предузећима и привредним гигантима. Кад им је било три године, њихови родитељи морали су да продају замрзивач да би имали шта да једу. Кад им је било три године и десет дана, марка је вредела десет милијарди динара. Кад им је било три године и двадесет дана, марка је вредела сто милијарди динара. Кад им је било четири године, њихови очеви продавали су бензин на улици, а мајке цигарете на пијаци. Кад им је било четири и по године, очеве су им приводили због продаје бензина на улици, а мајке због продаје цигарета на пијаци. Кад им је било пет година, у госте су им дошли рођаци из Книна, а ни до данас нису отишли. Кад им је било пет и по година, одгледали су свој први порнић, на ТВ Палма, кад су се пробудили у три ујутру, јер их је болео стомак. Кад им је било шест година, право из обданишта вукли су их на демонстрације, а увече су их изводили на терасу да ударају у шерпе. Кад им је било седам година, пола школске године су преседели код куће јер су просветни радници штрајковали. Кад им је било осам година, даљи рођак им је скочио с терасе, јер више није могао да издржи. Кад им је било девет година, очеви су им се поново крили од војних позивара, а мајке су им, док су блејали у подруму (зграда није имала атомско склониште) причале како су им се очеви исто тако крили од војних позивара осам година раније. Кад им је било девет и по година, у госте су им дошли рођаци из Пећи, а ни до данас нису отишли. Кад им је било десет година, једног лепог октобарског дана очеви су им рекли да остану код куће, а ако се очевима нешто деси, мајка и сестре су од сутра њихова одговорност. Исте вечери, очеви су се весели вратили кући, а следећег дана поново су били намргођени, као да се ништа није ни десило. Кад им је било дванаест година, херој им је био Шарени. Кад им је било тринаест година, Шарени и његови убили су премијера. Њихове мајке су плакале, а њима је потајно било драго што им мајке плачу. Кад им је било четрнаест година снимили су мобилним како им „мала фукса из шестог три” пуши у школском ве-цеу. Кад им је било четрнаест и по година најбољег друга су им изболи ножевима на екскурзији у Лепенском виру. Кад им је било петнаест година згутали су свој први ексер. Кад им је било петнаест и по година, очеви су им ушли у кредит за кола. Кад им је било шеснаест година њиховим очевима одузели су кола јер су поново изгубили посао и нису имали од чега да их отплаћују. Кад им је било шеснаест година и два месеца заваљали су свој први кет вутре. Кад им је било шеснаест и по година, организовали су оргије с екипом коју су упознали преко нета. Данас им је седамнаест година. Свуда су око нас. Пред њима је будућност. Чик нека се неко усуди да им поставља правила. Чик нека се неко усуди да им приговори што се не придржавају правила. Чик нека им неко објасни зашто уопште треба да се придржавају било каквих правила. Они ће да праве нова правила. Нико вас неће ни питати да ли се са тим правилима слажете.
Марко Видојковић

Nancy Drew · Post by **Nancy Drew** » 27/10/2007 15:14

repeater · Post by **repeater** » 27/10/2007 19:58

Slavenka Drakulic
Bathroom tales
How we mistook normality for paradise

The dearth of toilet paper may not have been the sole reason for the collapse of communism, but it's an apt metaphor for a regime unable to fulfil its subjects' basic needs. Although Slavenka Drakulic's bathroom is better stocked these days, she's still prone to doubt: was the normality she and her fellow eastern Europeans longed for just another false paradise?
http://www.eurozine.com/articles/2007-1 ... ic-en.html

repeater · Post by **repeater** » 27/10/2007 20:02

@pesak
divan post. i vise cirilice (knjizevne, ne muzicke

)

black · Post by **black** » 27/10/2007 22:38

Pisma malom pjesniku - R. M. Rilke

Ostavite svojim ocjenama njihov sopstveni, tihi i neremeceni razvoj koji, kao svaki napredak, mora doci duboko iznutra, i nicim ne moze da bude potiskivan ili ubrzavan. Nositi u sebi koliko je potrebno za razvoj pa onda dati plod - to je sve. Pustiti da se svaki utisak i svaki zacetak osjecanja dovrsi sasvim u sebi, u tami, u neizrecivom, nesvjesnom, sopstvenom razumu nedokucivom, i sa dubokom skrusenoscu i strpljenjem sacekati cas rodjenja jedne nove svjetlosti: jedino to znaci umjetnicki zivjeti, u poimanju kao i stvaranju.
Tu nema mjerenja vremenskim jedinicama, tu ne vazi godina, i deset godina nisu nista. Biti umjetnik znaci: ne racunati i ne brojati; sazrijevati kao sto sazrijeva drvo koje ne goni svoje sokove i spokojno stoji usred proljecnih bura, bez straha da poslije njih moze i da ne dodje ljeto. Ono ce ipak doci. Ali dolazi samo strpljivima, koji zive kao da je vjecnost pred njima, tako bezbrizno mirni i neizmjerni.

anais_nin · Post by **anais_nin** » 28/10/2007 06:53

InfraRedRidinghood wrote:
Nancy Drew wrote: Jel ovo neko potiovra po knjizi il je samo hunjavica bila

Hvala što nas vrati u mladost
Pa, jbg ti, na buvljaku je kupljena.

i moja kopija takodje

najdrazi dio mi je posveta nekog momka nekoj djevojci, neke srceparajuce rijeci, i uz to naljepljen presovan cvijet

romantikus balkanikus

rikardoreis · Post by **rikardoreis** » 28/10/2007 15:28

Bogovi su mi dali gotovo sve. Genijalnost, počasno ime, visoku poziciju u društvu, briljantnost, smion um. Od umjetnosti sma napravio filozofiju, od filozofije umjetnost, izmijenio sam duh ljudi i boju stvari: nema ništa od onoga što sam rekao što nije dalo ljudima povod za razmišljanje.
Sve što sam dotakao, postalo je lijepo. Posmatrao sam umjetnost kao najviši oblik stvarnosti, a život kao samo jedan dio fikcije. Pobudio sam do te tačke maštu mog vijeka da je oko mene stvorila legendu i mit.

Oscar Wilde

Ergot · Post by **Ergot** » 29/10/2007 01:25

rikardoreis wrote:Bogovi su mi dali gotovo sve. Genijalnost, poèasno ime, visoku poziciju u dru¹tvu, briljantnost, smion um. Od umjetnosti sma napravio filozofiju, od filozofije umjetnost, izmijenio sam duh ljudi i boju stvari: nema ni¹ta od onoga ¹to sam rekao ¹to nije dalo ljudima povod za razmi¹ljanje.
Sve ¹to sam dotakao, postalo je lijepo. Posmatrao sam umjetnost kao najvi¹i oblik stvarnosti, a ¾ivot kao samo jedan dio fikcije. Pobudio sam do te taèke ma¹tu mog vijeka da je oko mene stvorila legendu i mit.

Oscar Wilde

Jel' to iz De Profundis?

FFK as Lucy01 · Post by **FFK as Lucy01** » 29/10/2007 13:39

A kao što je unapred predviđala, ta je njena tolika lepota učini ako ne gordijom, a ono srećnijom. I to ne zato što je njome muškarce zaluđivala i mučila, nego što je zbog nje i sama sobom bila zadovoljnija. Samu je sebe više negovala, više volela, jer je znala da kod nje neće biti ona obična svakidašnja lepota, kada se postane devojkom, i koja se sastoji u bujnosti i nabreknutosti snage, nego ona druga, istinska, viša, jača, koja se ne rađa često, ne vene brzo, sve lepša i zanosnija biva i od koje se pri hodu i pokretu oseća miris njen.

Sve se to tačno zbilo i ispunilo. Jer, kada ne samo što poraste, već pređe i dvadesetu, i, pošto je bilo poznato da se svaki ne sme usuditi nju da zaište, čak pređe i dvadesetpetu i šestu godinu, ona i tada ne samo da je jednako još bila lepa, nego i raskošnija i zanosnija. Samo što joj nestalo one gojaznosti i suvišnosti mesa, dok sve drugo na njoj neprestano je sve lepše i izrazitije bivalo. Ramena i pleća jednako su joj bila jedra, puna i razvijena; gornji deo ruku, mišice, bile su oblije i jedrije, te je zajedno sa punim joj plećima činile i dalje vitkom i pravom, i zbog toga joj se svakad stas i bedra jače isticali. Malo dugih, suvih ruku, sa, istina, suvim ali nežnim prstima i sa još nežnijim, više dlana oblim i punim člankom ruke koji je pokazivao svu belinu njene kože. Lica ne toliko sveža koliko bela, nešto malo duga, omekšala, koščata ali sa čistim i visokim čelom, crnim, krupnim, malo uskim očima, uvek vrelim jagodicama i stisnutim tankim ustima, tek pri krajevima vlažnim i strasnim. A od cele lepote njena tela koja joj je bila stala, kao skamenila se, da se ne bi trošila, jedino kosa, kako joj je još u početku počela rasti, tako joj je i tada jednako bujala i rasla. Kosa je bila crna, meka, teška, tako da ju je uvek osećala kako joj, kad je raspusti po vratu i plećima, lako i senovito leži.

Necista Krv-Bora Stankovic

FFK as Lucy01 · Post by **FFK as Lucy01** » 29/10/2007 13:50

I AM come of a race noted for vigor of fancy and ardor of passion. Men have called me mad; but the question is not yet settled, whether madness is or is not the loftiest intelligence -- whether much that is glorious- whether all that is profound -- does not spring from disease of thought -- from moods of mind exalted at the expense of the general intellect. They who dream by day are cognizant of many things which escape those who dream only by night. In their gray visions they obtain glimpses of eternity, and thrill, in awakening, to find that they have been upon the verge of the great secret. In snatches, they learn something of the wisdom which is of good, and more of the mere knowledge which is of evil. They penetrate, however, rudderless or compassless into the vast ocean of the "light ineffable," and again, like the adventures of the Nubian geographer, "agressi sunt mare tenebrarum, quid in eo esset exploraturi."

Eleonora by Edgar Allan Poe

black · Post by **black** » 30/10/2007 23:48

Koliko puta smo u životu sreli ljude koji su za sebe tvrdili: "Ja sam principijelan" ili: "Ja od svojih principa nikad ne odstupam!" Kad god od nekoga zatražite da učini ili ne učini nešto što on nikako ne želi, a nema nikakvog valjanog razloga da vas odbije, on će se redovito izvaditi na to da on to hoće ili neće "iz principa". Kao, eto, što se njega osobno tiče, on bi vam možda to i učinio, ali princip je taj koji mu to ne da, jer on je jači i od njega samoga. Gotovo da i nema čovjeka koji neće pokušati svaki svoj postupak, za koji drugi ne pokažu razumijevanje, opravdati time da ga je napravio "iz principa". Pogotovo ako ni on sam ne zna zašto je tako postupio. A ako biste od takvog zatražili da vam izloži kakav je to princip, koji ga tjera da nešto hoće ili neće i protiv onoga što bi sam želio, sasvim sigurno biste ga doveli u nepriliku, jer on to ne bi znao. A kako će i znati kad nikakvog principa zapravo i nema i kad je to samo prazna riječ kojom se postupcima iz golih egoističkih pobuda želi pridati aureola i uzdići ih na pijedestal vrline.

Ivo Bresan

aNTropocentrio · Post by **aNTropocentrio** » 31/10/2007 00:32

Adnadin Jašarević
Rajski planet

Kapetanov dnevnik: 23. godina imperijalne ere – u 8.10 b.v. (brodsko vrijeme) zvjezdani razarač Argus vratio se u normalni prostor-vrijeme. Mjesto: planetoid Tama u sustavu neutrinske zvijezde Gorgona. Status misije: spasilačka. Zadatak nam je istražiti stratište preostalo nakon okršaja sa pobunjeničkom flotom, pronaći preživjele i doznati o toku bitke. Sonde tragači lansirane u 9.20 b.v. Očekujemo izvještaje.

Koščata ruka zatvori ekran na komandnoj konzoli. Isušeni čovjek odjeven u tamnu uniformu, koja je potcrtavala njegovo blijedo, koščato lice, nalik na lice grabljivice, zapisao je nebrojeno mnogo dnevničkih zapisa ove vrste—toliko da o njima nije pretjerano razmišljao, niti dopuštao da emocije pomute razložno saopštavanje podataka u dnevničku konzolu. Konačno, nakon dvadeset godina službovanja u floti, emocija teško da mu je preostalo. Ili se bar tako činilo onima koji su prosuđivali to odsutno lice, lice koje nije odavalo ništa ili gotovo ništa. Izuzev možda straha. Inače, pogled na groblje brodova u orbiti Tame, koji se pružao preko velikog ekrana sred komandnog mosta, morao bi ga zgroziti, pogled na isječena, presuvraćena metalna trupla nekada sjajnih, moćnih brodova spsosbnih da premoste galaksiju, brodova napučenih ljudima. Ti ljudi... isisani u vakuum, iznutra, iz utrobe—ne, on o tome nije mislio...

Njegov je užurbani mozak “prevrtao” brojke, sile, učinke... Znao je, ovdje se slila snažna imperijalna flota, tri velika razarača obružana brojnim lovcima, i, uprkos vatrenoj moći dovoljnoj da sažažu planet, bili su poraženi. Morao je dozanti kako, pronaći odgovore, na bilo koji način! O tome je mislio, o pražnjenjima energije, moćnim štitovima uništenih Terora, Sile i Uništitelja, ne o njihovim kapetanima ili bar ne o njima kao ljudima koje je dugo poznavao, ljudima od krvi i mesa: radije se podsjećao njihovih taktičkih znanja ili čak mana, koje bi dopustile poraz. Lagano je dobovao prstima po naslonu fotelje, ne usljed nervoze, već prije usljed čvrste namjere da “prosije” sve olupine i površinu planeta i da ne pođe nazad dok ne dobije odgovore koji će ga zadovoljiti, njega i Imperatora.

– Moj kapetane... – Moj kapetane... Okrenu lagano koščatu lubanju—njome je dominirao nos nalik na nišansku spravu. Prišao mu je mladi poručnik Kajus: jedan od boljih, podsjeti se, precizan, poslušan, ali i neodlučan... – Govori! – Sonde su pretražile orbitalni pojas. Bez rezultata. Uputili smo ih ka planetu Tama. – I!? Ne vjerujem da ste me uznemirili samo zbor rutinskih operacija! Niste li obučeni za obavljanje nižerazrednih poslova i bez moje pomoći!? – Moj kapetane... – Da? Govori! – Moj kapetane, primjećen je slabašni trag energije na planetu, oblast Tišine. – Oblast Tišine? Zar to nije područje sjevernog pola? – U pravu ste, moj kapetane: oblast gdje maltene uopšte ne dopiru zračenja zvijezde. – I, jeste li provjerili o čemu je riječ, možda je to samo beživotna olupina... – Nismo sigurni. Sonde ne uspijevaju skenirati oblast i doznati više. – Kako je to moguće!? Glupost! Vi ste nesposobni! – Moj kapetane, spustili smo dvije... – I!? – Ne dobijamo signale nazad: potpuno su utihle...

Mladi oficir odstupi kao da ga je kapetan udario. Mada, istina, tek ga je pogledao. Ustao je, visok, povijen poput srpa, nadvio se nad komandnu ploču i zagledao u planet što je dominirao ekranom.

– Pošaljite ratne sonde!

Posmatrao je zlokobnim okom ispaljenje tri plamene čiode, sve manje, teže uočljive, kako su se udaljavale od broda. Zamka!? Njegov je um tražio mogućnosti, mogućnost iza mogućnosti: da li je igrom slučaja nabasao na tajno pobunjeničko oružje? Da, to bi objasnilo propast flote i više... njegovo uzdizanje na imperijalnoj ljestvici moći. Ali i opasnost... Mora se obezbijediti!

– Lansirajte lovce u širokom pojasu oko Argusa. Sve posade na borbenim stanicama stanje borbene gotovosti! Podignite štitove! Oficiri se užurbaše: komandni je most sličio mravinjaku. Jedina nepomjeriva, nepomična figura, činilo se, bio je kapetan broda, tako čvrst, uostalom, da ga ništa nije moglo pomjeriti s mjesta. A u njemu je kiptio užas i žud. – Izvještaj ratnih sondi!? – Spustile su se u oblast Tišine. – Izvještaj? – Ne dobijamo povratni signal—ni glasa! – Nemoguće! – Šta se dešava!? Tri ratne sonde ne mogu iščeznuti bez glasa! – Da li su naši skeneri registrovali energetska pražnjenja povećanog inteziteta? – Ne, nikakvih tragova borbi!

Kapetan pogleda zajedljivo poručnicu Medeju za naučnom konzolom: ova je isuviše pametna, isuviše za njeno dobro... Pozabaviće se njom kasnije. Sada zna šta mu je činiti.

– Pripremite šatl. Spustićemo vod jurišnika u oblast Tišine. Neka ih pokriva eskadrila lovaca.

Dopusti sebi jedan slavodobitni poluosmjeh—zurio je u planet nadvijen nad komandnom salom, pružen preko ekrana. Bio je to neobičan neprijatelj, taman i tih, a ipak opak, otvorena zamka, ali ne i za njega. Za svog života uzrokovao je tolike smrti i patnje, da ga tišina nije mogla nagnati u bjekstvo: u tome je, vjerovatno, griješio...

Oblast Tišine Imperijalni šatl sunovratio se poput ptice grabljivice ka zasjenjenom polu planeta. Plamen i grmljavina iz mlaznica prolomili su tamu i tišinu, što se, vjerovatno, nije desilo milenijumima—od vremena kada je zvijezda spržila planet i njegovu atmosferu. Jurišnike, naravno, nije brinuo ovakav nesvakidašnji upad u oblast Tišine: oni su svojim rukama kršili otpor na nebrojeno mnogo planeta, preživjeli ratove kakve je zastrašujuće samo vidjeti—tišina ih nije mogla zaustaviti. Jurnuli su kroz otvorenu silaznu rampu, svrstavajući se u bojne trojke, s laserskim puškama isturenim naprijed, spremni da pucaju na neprijatelje skrivene sred tog mrtvog krajolika, jurnuli i—nenadano—stali! Ukopani od nevjerice zurili su u Oblast Tišine, koja se pružala pred njima dokle pogled seže: nije to bila hrpa kamenja i prašine, beživotna i slijepa. Jurišnici su stajali na obali plavetnog mora, za koje su čak i oni, koji nisu znali drugo do ubijati, znali da je nemjerive ljepote i čistoće. I, da, znali su da to more ne može zapljuskivati obalu na ovom mjestu, u Oblasti Tišine: čula su ih morala varati—svi su mjerni instrumenti u njihovim kacigama govorili suprotno: temperatura dvjesta pedeset dva stepena ispod nule, nema atmosfere, gravitacija svega polovina G...

– Zauzmite položaje, zauzmite položaje! Izloženi smo psihičkom napadu neprijatelja!

Glas njihovog starješine ih je otrijeznio: zalegoše u zlaćani pijesak, očekujući dolazak neprijateljskih trupa—to je moralo biti nekakvo tajno oružje, koje ih je obeznanilo, izazvalo halucinacije... Zalud, u smrznutoj prašini bespuća ili u toplom pijesku, ne mari, oni će uništiti sve što im se ispriječi na putu. Streljali su pogledima široku rivu—uzalud. Sati su odmicali, a da se ništa nije desilo ili gotovo ništa: dešavalo se duboko-plavo, sumorno more, krici ptica i ugodna vrelina sunca, nalik na zrelu pomorandžu. Račići su puzili oko njihovih ruku, ponegdje se migoljila troma kornjača, ponegdje sletjela na stijenje velika ptica s ribom u kljunu—svi potpuno nezainteresovani za jurišnike i prijetnju koju predstavljaju. Komandir voda ustade i pođe niz obalu s oružjem na gotovs:

– Odstupite od položaja: raštrkajte se u trojke! Moramo pronaći izvor ove iluzije.

Jurišnici se oprezno raštkaše uz i niz obalu—osvrtali su se nervozno, uporno pokušavajući prozrijeti kroz, kako su mislili, privid i ugledati kakvu glomaznu i nevjerovatnu mašineriju. Kada začuše poziv od isturene trojke kod grebena nalik na kažiprst, sjatiše se gotovi za dejstvo, zalud. Nekoliko rukohvata unutar mora, nakrivljene, u njih su “zurile“ ratne sonde. Nasukane u plićaku očito su nametale osjećaj bespomoćnosti. Osjećaj kakav oni nisu ranije znali. Ovdje im nije mogla pomoći zastrašujuća tehnologija Imperije, na ovom mjestu nije predstavljana ništa više od hrpe starog gvožđa. Produžili su uz obalu u zbrkanoj gomili, ne usudivši se ponovo podijeliti u trojke: “ono“ što je uspjelo uništiti savremene samodovoljne bojne brodove ulijevalo je strah i zebnju. Nisu dugo milili kroz pijesak (u koji nisu htjeli vjerovati) kada im se samopouzdanje vrati u žile: brzo okružiše hrpu metala što je odsjevala u plićini. Nakon nekoliko rafala uočili su, otriježnjeni, da pucaju, ne u tajanstvenu mašineriju za kojom su tragali, već u olupinu dobro im znanog Imperijalnog lovca.

Iako Imperijalni vojnici pate od potpunog nedostatka mašte, ovaj im se prizor duboko urezao u svijest: slika i prilika nemoći Imperijalne tehnologije i sile na ovom beznačajnom planetu i, naravno, snage nepoznatog neprijatelja. Malodušnost bi ih odavno potjerala natrag, da ih praostaci stroge obuke nisu tjerali naprijed—ne voljno, više kao gonjeni neobjašnjivom inercijom vlastitih života pod stegom vojne discipline; kretali su se plažom, ne očekujući da će uspjeti u pothvatu, šljapkali su kroz uporni pijesak, odvraćajući oči od mora zavodljive modrine, već poprilično “načeti“ čarolijom, gotovi da u nju povjeruju, da odbace boce s kisikom, uprkos upozoravajućem bljeskanju analizatora atmosfere: “Nepovoljni životni uvjeti—planet bez atmosfere!“ I tako bi oni koračali do u nedogled, da nenadano ne začuše glasove iza grebena koji im se priječio na putu...

Posljednji Robinson Razigrane, potpuno nage, djevojke raskošnih oblina, poigravale su plažom. “Takve” djevojke nikada do sada nisu vidjeli, a kamoli dotakli! Imperijalci nisu oskudjevali u ženama, ali, mahom vojnim “aktivistkinjama” sumnjive kvalitete. Ove ovdje—to su bile žene! I to baš ovdje, gdje ne bi trebalo biti života ni na nivou jednoćelijskih organizama. Naravno, jurišnici se oprezno spustiše niz greben, oprezno, jer slutili su zamku (ženske su izgledale suviše dobro da bi bilo istinito). Okružiše ih, hm, recimo morske nimfe, zagnjurene u talase, razbaškarene u pijesku i, brzo, kao po komandi, oni podigoše oružje i uperiše ga na muškarca koji je, opušten, ležao među svim tim ženskinjama.

– Na noge! Ustaj! Muškarac osmotri jurišnike nezainteresovano, kroz poluotvorene oči. Ipak, uspravi se nakon nekoliko ćuški. Jurišnici se nisu uzdržavali od gurkanja “uljeza”—djelovao je prilično stvarno, bio ovaj “rajski” predio iluzija ili ne. – Gdje se nalazimo!? Ko si ti!? – Kako možeš disati ovdje? Ovdje, ovdje nema atmosfere... – Tako... dišem... Nije teško kako izgleda na prvi pogled... – Dosta! Ne zamajavaj nas! Govori, šta se dešava, kako ste stvorili ovu iluziju!? Neznanca presječe udarac puškom u trbuh. Komandir voda se uspaničio, tim prije što nekolicina njegovih jurišnika nije obraćala pažnju na ispitivanje ili okolinu—već su se uvijali oko “onih” djevojaka. – Ko su one!? Odakle dolazite!? – Ahhh, ne znam, stvarno ne znam... – promrmlja neznanac, sručivši se na koljena. Probudio sam se na ovoj plaži nakon okršaja s pobunjenicima... Ne, jurio sam ka planetu u oštećenom lovcu, jurio sam u smrt! Ne znam! – riknu, uhvativši se rukama za glavu. – Ti, sukobio si se sa pobunjenicima? – upita oprezno komandir voda. Ona olupina od broda, došao si u njemu? – Da, da! Sve je blještalo od laserske paljbe i eksplozija! Zakačili su me i, da, ostao sam bez energije. Planet me privukao u zagrljaj! Vidite, ipak nisam umro, probudio sam se ovdje—to je raj, raj zemaljski! – Broj, govori, tvoj broj, ime i čin! – Ne znam! – Govori! – riknu komandir, potcrtavajući zahtjev isturenim oružjem uz neznančev bok. – Ja, ja sam poručnik Davidov iz treće bojne kosmičkog autarha Valerona—pilot presretača... – Dovoljno! Momci, okupite se—ovdje se dešava nešto nevjerovatno! – okrenu se ka ljudstvu izmahnuvši rukom i zastade, zaprepašten, sred pokreta. Njegovi vojnici riješili su se skafandera i ljubakali mlađahne pohotnice. Ne svi, većina. Drhtao je od bijesa: usudili su se “povjerovati”, istupiti iz stroja! Nekontrolisano je vrištao trčeći plažom, povlačio je jurišnike za ruke, odvajao od djevojaka, zalud. Istrča onda, zapjenjen od bijesa, na mali brežuljak od pijeska i povika: – Vojnici Carstva, šta činite!? Povjerovali ste u zablude! Ostavite se lažnih uživanja! Zar ste zaboravili da Imperija čeka na vas, sveti ciljevi, osvajanje planeta, galaksija, ratovi, u čast i slavu Imperatora! – pucao je u vazduh i grcao riječi bez smisla, naizmjenično. – Ja, Torvald, vodio sam vas kroz krv i smrt – vodiću vas i ubuduće: odrecite se tog zla! Truju vam dušu! Mi smo ratnici, ratnici! Za nas nije raj! Muškarci što su se zatekli na plaži, brodolomnik Davidov, priđe mu kroz gužvu od tijela što su se oslobađali uniformi Imperije. Gledao je pomahnitalu, razmahanu priliku na uzvisini s blagim čuđenjem. – Dođi k nama. Odbaci oružje i dođi. – Šta, šta ti?! Ti si kriv za sve! Sludio si moje drugove, moje jurišnike! Sve si nas prevario! – Nisam ja nikoga prevario... Ovo je život. Nije ga teško prihvatiti i odbaciti tlapnje Carstva. Ratovi, smrt, kasarne, Imperator, šta to sada znači, nama koji smo okusili život, život kakav nismo znali, zadovoljstva koja nismo znali ni sanjati! Goni se i ti i tvoja Imperija – nudite samo smrt i služenje smrti! – Tako... Dezerter! Saboter! Vojnici, k meni, za slavu, u smrt za slavu! Služite! Imperija! Imperija! – vrištao je i pucao okolo. Nekoliko ljudi pade pogođeno laserskim zrakama, kao pokošeni. – Ne, ubico! Zašto si to učinio!? – posljednji “robinson”, nekadašnji vojnik Imperija, pojuri na komandira ruku raširenih za hvatanje i lomljenje. – A sada ti, varalico! – komandir voda izrešeta Davidova, cereći se poput umobolnika. Odavno nije doživio ovakvo zadovoljstvo, odavno, iako je ubio puno ljudi.

Brodolomnik se sruči na pijesak. Život, njegov jadni život, dječaka u tehno-zoni Imperijalnog svijeta-tvornice oružja, vojnika, ubijanja, časnika, opet ubijanja, pilotiranja, i, na kraju, srećnika na planeti iz snova, proleti u magnovenju kroz pomućenu svijest i svega nestade. Djevičanski krajolik, uzbibano more i pjeskovite plaže okrunjene palmama zavrtješe se u kovitlacu: slika se zaljulja, skupi i—nevjerovatno—iščili kao da tu, na tom mjestu, u Oblasti Tišine, nikada nije bilo ničega sličnog, ni mora ni plaža, ničega! Sluđeni je komandir jurišnika stajao sred kamenite zatamnjene pustare, okružen tijelima nezaštićenim skafanderima, tijelima koja su se rasprskavala u vakuumu. Sâm, sâm u pustoj prokletiji, okrenu konačno pušku prema sebi i opali.

Na kraju svih stvari Kapetan se nadvisio nad komandnom konzolom, očito zlovoljan. Dok se posada pripremala za skok u hiper-svemir, mrgodio se nezadovoljan zbog neuspjeha. Imperijalni savjet admirala ne voli gubitnike—ništa od napredovanja. Mada, nije ga prokockano unapređenje najviše brinulo. ^asnici pričaju kako se Lord Vader obračunava sa neefikasnim oficirima, onima koji iznevjere “Imperijalnu stvar” na krajnje surov, koliko i nesvakidašnji način. Taj vještac ubija bez milosti, uživa u mučenju žrtve. Kapetan se stresao, kao da ga je zatekao napad groznice—njega nije bilo lako uzdrmati, ali pomisao na omiljenog slugu Imperatora uznemirila ga je kao ništa do tada. Okrenuo se ka ekranu da još jednom pogleda planet prije odlaska, “tajanstvenog neprijatelja”, koji ga je tako lako porazio, tako tih i opak. Volio bih, pomislio je, da se ovamo uputi sam Vader i opeče prste, i, mada znam da to nikada neću doznati, da nekako dokučim šta je “to” što prijeti sa tog planeta umotanog u tišinu.

Istina, kapetan Argusa nikada neće doznati... Kada bi i znao, ne bi mogao povjerovati u ono što se desilo. Jedan čovjek se spustio na površinu mrtvog planeta, svemirski brodolomnik na granici života i smrti. Ali, čovjek u toj tajanstvenoj oblasti gdje korak lijevo ili desno donosi prevagu u korist života ili smrti, dakle, čovjek na granici života i smrti u stanju je poroditi čitave svjetove. Svjetove koji nisu tek puka tlapnja, opipljive snove, stvarne bar koliko i one u kojima živimo.

aNTropocentrio · Post by **aNTropocentrio** » 31/10/2007 00:38

Branislav Gašić
R. I. P.

Već duže vremena noću ne mogu da spavam, po danu pomalo drijemam, ali noć, noć me drži budnim. Tako često, iz dosade, prošetam grobljem. Tim istim blatnjavim putićem, u nadi da ću bar nekog vidjeti, ali ništa. Uvjek je isto, pa i večeras. Suviše kasno za ljude, a i pohladno je, mada meni, moram priznati, ne smeta mnogo. Noći su ovdje inače hladne pa se čovjek vremenom navikne, a ima i ona strana: « Zima, zima e pa šta je, ako je zima nije lav, zima, zima pa neka je ne boji se ko je zdrav «. Upravo tako… Kh, kh… da… kh, kh… dođavola!

Ponekada zna biti i zanimljivo, obično kada je mjesec pun. Tada se skupi maleno društvance grobara, pa se po čitavu noć opijaju, pjevaju, vesele. A nekad je opet dosadno, pa cijelu noć prebrojavam grobove.

Pitate me kako mi ne dosadi? Šta drugo da radim? Groblje ni iz daleka ne liči na salon društvenih igara. Ovdje nema izbora - kada si tu broj grobove i ćuti. Jednom, dvaput, triput za veče… To nije rijetkost.

Zanimljivo je to što svaki put prebrojim više, ali svejedno ne mogu zaspati. Kako god, san neće na oči. Verovatno je u pitanju bolest nesanica, a u mom slučaju teško da za nju ima lijeka. Sve je to na psihičkoj bazi.

U poslednje vrijeme sam preokupiran problemima. Muče me razne stvari, pa mi dobro dođe ova mala noćna šetnja, da me rastereti svakodnevnih briga. Ustvari, ja i neradim neke teške poslove, uglavnom se izležavam i razmišljam, što je takođe izvjestan napor i eto manifestuje se u ovakvim trenutcima, kad ga najmanje želim. Ali nije ni to…, ne bih ja, brate, ni ustajao da nebi onog svjetla što mi onomad zasja iznad glave, jače od sunca, pa kao da me neki đavo probudi, više ni da treneš okom. E proklet bio i taj dan, kad starcu jednom ne dadoše mira, a kad čovjek ostari šta mu drugo treba nego mir i tišina. Jel tako? Tako je, dabome.

Sa jedne strane kad gledaš, nije ovo tako ni loše. Lijepo je noću vidjeti mjesec dok se pruža na tamnoj podlozi posutoj zvjezdama, ili svjeće dok gore na grobovima, zapaljene za duše mrtvih. Jedinstven osjećaj. Možda se neko sa tim ne bi složio, ali sigurno je da i ono ima izvjesne draži, nešto u sebi što plijeni pažnju. He, he, he… to je umjetnost, nego šta! Zar bih ja šetao ovdje svako veče da to nema nekog smisla? Sigurno da ne bih. Ukusi su različiti, o njima ne vrijedi raspravljati. Pljuc… a ovo veče je baš monotono. Nigdje svjeća na vidiku, zvjezde jedva da se primjećuju, ništa… ni jedan jedini lavež psa lutalice, ni jedan uzdah ožalošćenih.

Pih... jebeš ovakvo groblje. Nekad je ovdje vrvilo od ljudi, a vidi ga sad, pljuc... prazno, đavo nek ga nosi.

* * * * *

Dok ovako dokono gledam, ovo naše odmaralište za mrtve ima stvarno čudan oblik. Sa jedne strane je prošireno sasvim dovoljno, možda i previše. Na drugom dijelu se sužava i izdužuje, da bi se na sledećem proširilo. Na ulazu pored velike kapije nalazi se mala drvena baraka u kojoj grobari otaljavaju svoju smjenu. Odmah do nje, sa lijeve strane prostire se kamena staza i vodi po čitavom groblju, granajući se na još nekoliko manjih, većinom nepopločanih putića. Osim toga, atmosferi doprinose desetak krošnjastih, ravnomjerno raspoređenih po čitavom prostoru.

A... da, i klupe! Ha, ha, ha... sad kad sam već spomenuo klupe, sjetih se jedne zgode od prije neko veče. Nećete mi vjerovati kad vam budem pričao. Šetam ja tako, po svom dobrom starom običaju, i nabasam na omanjeg starca koji se ležeći pružao po jednoj od tih klupa. Najvjerovatnije neka skitnica. Sigurno nije imao gdje da prenoći, pa se grobar sažalio nad njim i pustio ga da to učini baš ovdje. Naravno, stari je bezbrižno zaćorio na svom drvenom krevetu, ni ne sanjajući da još nekog ima u blizini. Valjda je čuo korake, ne znam, no, pridigao se i, kad me je ugledao, iskolačio je oči i skočio kao opaljen. « Đavo, sotona, smrt... upomoć ljudi, upomoć «. Vikao je iz sveg glasa. « Vidio sam ga bio je tamo, vidio sam ga «. Ponavljao je čuvaru, onako uplašen i unezvjeren. Ha, ha, ha... Kh, kh... uvjek kad se toga sjetim nasmijem se do suza. Šta će, jadničak, mora da se strašno uplašio. Nije očekivao da će nekoga u ovo doba sresti na groblju. Takvih kao što sam ja više nema, pa potpuno razumijem kako se osjećao stari. Vjerujem da taj kobni susret neće zaboraviti dok je živ. Sreća je što čuvar nije bio ubjeđen u istinitost njegovih kazivanja - nekih desetak minuta je obilazio groblje sa upaljenom lampom, a onda se vratio sigurno misleći da je starac popio malo više pa mu se štogod pričinilo, ili da je ružno sanjao. No, dobro se završilo na svu sreću. Taj trenutak nepažnje sa moje strane mogao je i mene skupo koštati. Šta da me je čuvar vidio kako se skrivam, ili, još gore, kako šetam po mjesečini, vrag zna šta bi tada bilo. Užas za mene i za njih. Za njih pogotovo. Meni u jednu ruku ne bi mogli ništa, nisam počinio nikakav zločin. Jedino što bi izazvao pometnju u grobljanskim krugovima, a bogami i šire. Počele bi da kruže priče i ljudi bi se bojali ovog mjesta, dolazili bi još rjeđe nego prije. Jebi ga, to nikako ne bih želio. Sad sam jedino siguran da to više neće učiniti onaj jadničak. Bog me ubio ako ikad više svrati na groblje. Taj je, kako reče, vidio, ni manje ni više, smrt prije vremena.

Valjda je to po njemu bio neki vandredni susret i nije lud da ponovo iskušava sreću. Da slučajno taj vandredni susret ne bi postao i redovan. Ha, ha, ha… uh, vražiji starac! Malo je razmrdao svakodnevicu, inače je sve tako sumorno. A šta da se radi, kad ovi sa zvijezda nisu imali pametnijeg posla nego da se igraju sa mnom. Kog sam im vraga baš ja trebao.

Sjećam se te večeri kao kroz maglu. Bog zna kako sam sve to i vidio kad nisam bio budan. Sve je kao neki deja vu, ode i dođe, izgleda poznato. Ali to veče, vrag da je nosi, sve se promjenilo. Padala je kiša, znam dobro. I to ona krupna,prava.Voda je lijevala u potocima niz pločnike.Teški oblaci prekrili nebo,nigdje zvijezde na njemu. Luda, luda noć skroz.

Negdje oko ponoći,vraga...možda i kasnije, na nebu zasvjetli nešto, neznam šta. Nekakav krug, prsten...đavo bi ga znao. Isprva samo u daljini, ali kako se stao približavati svijetlo posta sve jače i ubrzo obasja čitavu okolinu kao u po bijela dana. Nikad nisam vidio ništa slično. Prišao mi je blizu,na nekih desetak metara, održavajući se u vazduhu i tek tada sam primjetio konture objekta koga je ta jarka svijetlosti uspješno prikrivala. Bilo je do zla boga veliko... Lebdjelo je nekih tri,četiri metra iznad tla i snopovima svijetla šaralo uokolo, kao da traži nešto.

Prvo što sam osjetio bila je izvjesna doza nervoze i straha, jer što god to bilo sigurno nije sa ovog svijeta, u to sam siguran. Ko bi i pomislio da svemirci nemaju preča posla nego da bude iz sna umorne starce. Ali eto,strah se pokazao opravdanim. Ubrzo jedan od snopova pade na mene i tu osta ko zakovan. Majko mila,činilo mi se da sam umro u momentu, ali samo isprva. Nisam osjećao nikakvu bol. Pred očima mi je bila jednolična svjetlost, vremenom lagano prerastajući u spektar... , hiljade boja, kao da se nekoliko desetina duga presjecalo jedna kroz drugu. Sjajan prizor, ali ne potraja dugo. Snop odjednom isčeznu i objekat se istom onom brzinom kako je i došao izvi put neba i nesta u jednoj tački tamnih oblaka.

I eto to je to, tako bi, nekoliko trenutaka, dođoše i odoše... Ne bih im ja to ni uzimao za zlo da nije bilo ono što je bilo poslije. Ne bi dugo kad otvorih oči i progledah i od tad rijetko da ih sklopim. Bih ja, brate, al ne mogu. Ko zna šta mi napraviše, pa sad više ne znam ni gdje sam ni šta sam. Ali jebi ga… šta ćeš, šta je tu je, dalje se mora. Od tad ja tako šetam, gledam kako prolaze grobljanske smjene, danju slušam uzdahe ožalošćenih i njihove nevesele priče, a vrijeme sporo prolazi…

* * * * *

A, eno ga podebeli grobar i njegovo poznato neobrijano lice. Svako jutro isti ritual - prvo zjeva i proteže se pored ulazne kapije, a onda kreće kući i ostavlja je širom otvorenu, da ljudi mogu opet doći. Da mogu navaliti kroz taj uzani prolaz kao pobjesnjela rulja i ispuniti svako slobodno mjesto da bi pustili koju suzu za svoje najmilije. Ha, ha, ha…Kh, kh…Šalim se naravno od toga nema ništa.

Malo je njih koji navraćaju ovdje i to su uglavnom sve ista lica. Međutim, postoji mogućnost da neko umre. E, to bi stvarno bilo dobro. Gomila mase koja se gura u redu, da stane oko pokojnikovog sanduka. Ne pamtim kad je zadnji put tako nešto bilo.

DIN – DON, DIN – DON

A, evo ga, čujete li? Zvono obližnje crkve. Jedno vrijeme ga nije bilo, kad je grom udario u toranj. Tad me izluđivala sva ta silna tišina, ali popravili su ga i sad je sve opet u redu. Uvjek u isto vrijeme, tačno u šest.

Jebi ga, bilo je monotono veče, ali opet brzo prođe. Bliži se ljeto, a sa njim i duži dan. U svakom slučaju pozitivna stvar. Volim duge tople dane, podsjećaju me na mladost. Eh,... divno je kad čovjek ostari pa može da živi samo od sjećanja.

Dobro, dosta je bilo. Idem i ja, Kh, kh… ili bolje ne, ne još… ostaću još malo, dok sunce skroz ne izađe, imam vremena. Postelja mi nije daleko i mogu se izvaliti na nju kad god poželim. Možda ovog puta i zaspim, ko zna? Tješim se a ni sam ne vjerujem u to, sve su to prazne priče. Čudni su putevi gospodnji, neko reče. Da mi je samo znati kuda li moj vodi, ima li mu igdje kraja? Ha, ha, ha… Kh, kh, kh… sreća pa ja sve gledam sa ljepše strane. Kako kuda me vodi? Glupo pitanje. Pa tamo gdje i pripadam, kući, eto gdje. Toplom domu i mekoj postelji ispred te mermerne ploče na kojoj čvrsto uklesano stoji moje ime...

aNTropocentrio · Post by **aNTropocentrio** » 31/10/2007 19:26

InfraRedRidinghood wrote:HRIŠĆANSKA NAUKA (Autobiografija, odlomak) – Branislav Nušić

Ovu priču sam pročitao doslovno 50ak puta i svaki put mi je bila sve smješnija!

aNTropocentrio · Post by **aNTropocentrio** » 31/10/2007 19:44

Marvin i Madrac (odlomak iz Autostoperskog vodiča kroz galaksiju, D. Adams)

"Zdravo, robote", rekao je madrac. "Pih", rekao je robot i produžio da radi što i do tada, to jest da vrlo polako korača po vrlo malom krugu. "Jesi li srećan?" upitao je madrac. Robot je stao i zagledao se u madrac. Ovaj mu je upitno uzvraćao pogled. Bio je to očigledno vrlo glup madrac. Posmatrao ga je širom otvorenih očiju. Posle nečega što je proračunato na deset decimala kao tačno ona dužina pauze koja će najbolje izraziti opšti prezir prema svemu što se tiče madraca, robot je nastavio da korača po malenim krugovima. "Mogli bismo da razgovaramo", rekao je madrac. "Da li bi ti se to dopalo?" Bio je to veliki madrac, i to verovatno vrlo visokog kvaliteta. U današnje vreme zapravo se veoma malo stvari proizvodi veštački, jer u Vaseljeni koja je beskonačno velika kao, na primer, ova u kojoj živimo, većina stvari koje se mogu zamisliti, kao i mnogo onih koje ne mogu, rastu na nekom mestu. Nedavno je otkrivena šuma u kojoj većina stabala kao plod donosi šrafcigere. Životni ciklus šrafcigerskog ploda vrlo je zanimljiv. Kada se ubere, potrebna mu je mračna i prašnjava ladica u kojoj može da leži neuznemiravan godinama. Onda se jedne noći iznenada otvara, odbacuje spoljašnji sloj koji se mrvi u prašinu i prelazi u potpuno neprepoznatljiv, mali, metalni predmet sa šiljcima na oba kraja, nekom vrstom uzdužne brazde i svojevrsnom rupom za zavrtanj. Ko god naiđe na ovaj predmet, baciće ga. Niko ne zna šta bi on trebalo da mu omogući, ali Priroda, u svojoj bezgraničnoj mudrosti, verovatno radi na tome da se i ovome pronađe neka korisna svrha. Niko ne zna ni koja je svrha života madraca. To su krupna, dobroćudna, pitoma stvorenja koja mirno i povučeno žive u močvarama Skornšelusa. Mnoge od njih love, ubijaju, suše, prevoze na razna mesta i zatim spavaju na njima. Izgleda da nikoga od njih nije briga za to i svi se zovu Zem. "Ne bi", uzvratio je Marvin. "Moje ime je Zem", rekao je madrac. "Mogli bismo malo da popričamo o vremenu." Marvin ponovo zastade u polaganom, kružnom koračanju. "Rosa je", primetio je, "jutros pala uz naročito ogavan tresak." Nastavio je koračanje, kao da ga je ovaj izliv reči nadahnuo na zalaženje u sveže vrhunce potištenosti i utučenosti. Tvrdoglavo je koračao. Da je imao zube, iskezio bi ih tog trenutka. Nije ih imao, pa ih nije ni iskezio. Samo koračanje dovoljno je govorilo. Madrac je flolopovao oko robota. To je stvar koju su samo živi madraci iz močvara u stanju da izvedu i zbog toga reč nije u široj upotrebi. Umilno je flolopovao, pokrećući čitave mase vode dok je to činio. Veselo je brbotao kroz vodu. Njegove plave i bele pruge zasvetlucaše u iznenadnom, slabašnom zraku sunca koji je neočekivano uspeo da se probije kroz maglu i mamio stvorenje da mu se okrene kako bi upilo što više topline. Marvin je i dalje koračao. "Čini mi se da imaš nešto na umu", rekao je flupno madrac. "Mnogo više nego što si u stanju i da zamisliš", utučeno je rekao Marvin. "Moja sposobnost za svakovrsne umne delatnosti bezgranična je poput samog svemira. Izuzev, naravno, moje sposobnosti za sreću." Trup, trup, nastavljao je on. "Moju sposobnost za sreću", dodao je on, "mogao bi da uguraš u kutiju za šibice, a da ne moraš prethodno da izvadiš palidrvca." Madrac je zaglobirao. To je zvuk koji proizvode živi madraci iz močvara kada su duboko dirnuti pričom o nečijoj ličnoj tragediji. Ta reč, prema 'Ultracelokupnom maksimegalonskom rečniku svih jezika uopšte' predstavlja i glas koji ispušta Gospodar Presvetli Sanvalvvag Holopski kada otkrije da je druge godine braka zaboravio na ženin rođendan. Pošto u istoriji postoji samo jedan Gospodar Presvetli Sanvalvvag Holopski i nikada se nije ženio, reč se koristi isključivo u negativnom ili spekulativnom smislu, a sve više jača mišljenje da 'Ultracelokupni maksimegalonski rečnik' ne vredi čak ni skupinu teretnjaka koji su potrebni da bi se prevezlo njihovo mikrouskladišteno izdanje. Neobično, rečnik izostavlja i reč 'flupno', koja jednostvano označava 'na onaj način kada nešto uhvati flup'. Madrac je ponovo zaglobirao. "Osećam duboku utučenost u tvojim diodama", voluvnuo je madrac. (Da biste ustanovili značenje glagola 'voluvnuti', kupite primerak 'Skornšelskog močvargovora' u bilo kojoj knjižari što prodaje knjige iz neprodatih rezervi; ili, umesto toga, kupite primerak 'Ultracelokupnog maksimegalonskog rečnika', jer će onima na univerzitetu biti vrlo drago da ga se otarase i da time malo oslobode neka dragocena parkirališta.) "To me rastužuje. Trebalo bi da budeš više nalik madracima. Mi živimo miran i povučen život u močvari, gde možemo da flolopujemo i voluvamo i da razmišljamo o vlažnosti na divno flupan način. Neke među nama ubijaju, ali svi se zovemo Zem, tako da nikada ne znamo ko je stradao i na taj način održavamo globiranje na minimumu. Zašto koračaš u krug?" "Zato što mi se zaglavila noga", kazao je Marvin jednostavno. "Čini mi se", rekao je madrac i saosećajno ga pogledao, "da je reč o prilično bednoj nozi." "U pravu si", rekao je Marvin. "Zaista je bedna." "Vuun", rekao je madrac. "I ja mislim", rekao je Marvin, "a isto tako smatram da ti, verovatno, zamisao o robotu sa veštačkom nogom deluje prilično zabavno. Trebalo bi da to ispričaš svojim prijateljima, Zemu i Zemu, kada ih kasnije budeš sreo; smejaće se, koliko ih ja znam, iako ih, naravno, ne znam, osim što poznajem sve organske oblike života, i to mnogo bolje nego što bih voleo. Ha, ali moj život je samo kutija trulih zupčanika." Ponovo je počeo da trupka po malenom krugu oko svoje tanušne, čelične, veštačke noge koja se okretala u blatu, ali je inače, izgleda, bila zaglavljena. "Ali zbog čega stalno hodaš u krug?" upitao je madrac. "Da bih to istakao", rekao je Marvin i produžio, ponovo i ponovo. "Smatraj da si to učinio, dragi prijatelju", flurbnuo je madrac, "smatraj da si to učinio." "Samo još milion godina", rekao je Marvin, "samo još milion godina na brzaka. Onda ću možda pokušati u suprotnom smeru. Onako za promenu, razumeš." Duboko u svojim oprugama madrac je osećao da robot žarko želi da ga neko upita koliko dugo već tako zaludno i beskorisno korača i, tiho flurbnuvši, on je to i učinio. "Oh, samo nešto malo preko milion i po koraka, samo nešto malo preko", rekao je Marvin veselo; "pitaj me da li se ikada dosađujem, hajde, pitaj me." Madrac ga je upitao. Marvin nije obratio pažnju na pitanje, samo je nastavio da korača sa još većim žarom. "Jednom sam održao govor", rekao je iznenada i bez ikakve veze sa prethodnom temom. "Možda ti nije jasno zbog čega to pominjem, ali to je zato što moj mozak radi fenomenalno brzo, tako da sam ja po gruboj proceni trideset milijardi puta pametniji od tebe. Dopusti mi da ti dam jedan primer. Zamisli neki broj, bilo koji." "Ovaj, pet", rekao je madrac. "Pogrešno", odvratio je Marvin. "Vidiš?" Ovo je ostavilo izuzetan utisak na madrac i on je shvatio da se nalazi u prisustvu po svemu izuzetnog uma. Vilomavo je čitavom dužinom i pravio uzbuđene talasiće u svojoj mirnoj, algama prekrivenoj bari. Gupnuo je. "Ispričaj mi", zamolio je, "o govoru koji si održao, jedva čekam da to čujem." "Primljen je vrlo loše", rekao je Marvin, "iz mnogobrojnih razloga. Održao sam ga", dodao je i zastao da nespretno, sakato mahne rukom koja nije baš bila u najboljem stanju, ali je izgledala bolja od druge koja mu je bila beznadežno prikovana uz levi bok, "tamo preko, na otprilike milju odavde." Pokazivao je onoliko dobro koliko je mogao i očigledno se trudio da jasno pokaže kako to čini onoliko dobro koliko može, kroz maglu, preko trske, u deo močvare koji je izgledao potpuno isto kao i bilo koji drugi deo močvare. "Tamo", ponovio je. "Bio sam u to vreme poprilično slavna ličnost." Ushićenje obuze madrac. Nikada nije čuo da su na Skornšelusu Zeta držani govori, a kamoli još da ih je držala neka slavna ličnost. Voda je prskala na sve strane, a kroz leđa mu je prolazila radosna drhtavica. Učinio je nešto što madraci čine veoma retko. Sakupivši svako zrnce snage, okrenuo je svoje četvrtasto telo, podigao ga u vazduh i drhtavo ga držao tamo nekoliko sekundi dok je virio kroz maglu, iznad trske, prema onom delu močvare koji je Marvin pokazivao, primetivši, bez razočaranja, da izgleda savršeno isto kao i bilo koji drugi deo močvare. No, ovaj napor bio je preveliki i on se svalio nazad u baru, preplavivši Marvina mlazom smrdljivog blata, treseta i močvarnog bilja. "Bio sam slavna ličnost", tužno je mrmljao, "nakratko, zbog svog čudesnog, mada žalosno uvredljivog bega od sudbine gotovo jednake smrti u srcu usijanog sunca. Na osnovu mog stanja", dodao je, "možeš da zaključiš koliko je moj beg bio za dlaku. Spasao me je trgovac starim gvožđem, zamisli samo. Evo mene, mozga, veli... ah, nije bitno." Nekoliko sekundi divlje je koračao. "On je bio taj koji me je snabdeo ovom nogom. Odvratno, zar ne? Prodao me je zoološkom vrtu umova. Bio sam tamo glavni eksponat. Morao sam da sedim na sanduku i da ponavljam priču svog života, a ljudi su mi govorili da se razvedrim i da mislim na lepše stvari. 'Nasmeši se malo, robotiću', dovikovali su mi, 'hajde zakikoći se bar malo'. Objasnio bih im da je za dovođenje osmeha na moje lice potrebno dobrih par sati rada kovačkim čekićem, što im je silno prijalo." "Govor", podsećao ga je madrac. "Žudim da čujem govor koji si održao u močvari." "Preko močvare bio je sagrađen most. Kiberstrukturni hipermost, dugačak stotinama milja, za prelazak jonskih bagija i teretnjaka preko močvare." "Most", kvirulnuo je madrac, "ovde, u močvari?" "Most", potvrdio je Marvin, "ovde, u močvari. Trebalo je da revitalizuje ekonomiju Skornšeluskog sistema. Potrošili su čitavu ekonomiju Skornšeluskog sistema da bi ga sagradili. Mene su zamolili da ga otvorim. Jadne budale." Počela je blaga kiša, fina vodena prašina koja je klizila kroz maglu. "Stajao sam na platformi. Most se pružao stotinama milja preda mnom i stotinama milja iza mene." "Da li je blistao?" oduševljavao se madrac. "Blistao je." "Da li se veličanstveno prostirao miljama?" "Veličanstveno se prostirao miljama." "Da li se pružao poput srebrne niti, daleko u nevidljivu maglu?" "Da", rekao je Marvin, "želiš li ti da saslušaš ovu priču?" "Želim da čujem tvoj govor", rekao je madrac. "Evo šta sam kazao. Rekao sam: 'Voleo bih da kažem da je veliko zadovoljstvo, čast i povlastica za mene što otvaram ovaj most, ali ne mogu, jer su mi kola za laganje u kvaru. Mrzim vas i prezirem sve zajedno, a sada proglašavam ovu nesrećnu kiberstrukturu otvorenom i neka bude najgora moguća uvreda svima onima koji ga neodgovorno pređu.' Onda sam se uključio u kola za otvaranje." Marvin zastade, prisetivši se tog trenutka. Madrac je flurovao i glurao. Flolopovao je, gupao i vilomovao, a ovo poslednje činio je na naročito flupan način. "Vuun", vurnuo je najzad, "a da li je sve izgledalo veličanstveno?" "Uglavnom veličanstveno. Čitav most, dugačak hiljadu milja, srušio se u blistavim delovima i tužno potonuo u blatište, povukavši sve za sobom."

aNTropocentrio · Post by **aNTropocentrio** » 01/11/2007 00:09

Немања Митровић
С Венере

Предели Венере имаjу маглени, магични изглед сновиђења. Због облака коjи jе увиjек покриваjу, на њеноj површини jе мрачниjе него на Земљи иако jе ближа Сунцу. Шуме лутаjу Венером, а ветровитим данима лете. Слабо осветљено, кржљаво лишће подсећа на паучинасто крзно па грање изгледа као корење обрасло седим паперjем. Велика влажност и слаба сила теже изродили су фауну код коjе jе тешко разликовати крила од пераjа, као што jе готово немогуће разликовати поjедине биљне и животињске врсте. Због мањка светла и због киша коjе падаjу дан и ноћ, куће су од стакла, сличне шареним аквариjумима и стакленим баштама од витража. Кише лиjу по стакленим крововима, слапови се скриваjу с кровова на терасе, с тераса на терасе, па низ зидове коjе застиру воденим завесама. Улице и путеви на Венери се по обичаjу покриваjу терацом. Ова градитељска техника зближава сликарство и мозаик. Терацо од разнобоjних каменчића и песка се не слаже него сеjе. Ситниjи од коцкица мозаика, захвалан jе за деликатне акценте и преливе. На Венери људи остаjу деца и кад одрасту. Сазру и окрупњаjу, али остану исти – велика деца, велика три метра. За разлику од Деце с Венере, људи на Земљи сазревањем постаjу безмало нова животињска врста. Одраслим Земљанима расту мишићи и доjке, брчићи и друго крзно, а Деци на Венери ништа од свега тога. Остаjу ћосава и главата као деца. Одрасла Деца имаjу веће главе од људи са Земље захваљуjући томе што jе сила теже на Венери слабиjа него на Земљи. Деца су због слабиjе силе теже слабиjа од Земљана, а због мрачниjих дана и светлиjих ноћи не разликуjу тако jасно jаву и сан. Детиње велике главе Деце пуне су ведрих снова испреплетених од Сунчевих, Месечевих и звезданих зрака, иако оловни увек скриваjу небо од њихових очиjу боjе воде. Венера jе jединствена држава. Никад у своjоj историjи ниjе била подељена на царства или краљевине. Нико не влада грађанима Венере, чак ни они сами не владаjу собом. Сасвим су опуштени, па им историjа протиче у миру, радосном раду, песми и разговору. Иако тамо никад ниjе било рата, долине и планине пуне су прастарих камених утврђења. Та утврђења су уметничка дела, споменици коjе су Деца подигла у знак жалости за жртвама ратова на Земљи и Марсу. Како се на Венери ниjе ратовало, утврђења су, упркос старости, и данас у одличном стању. Деца се издалека диве лепоти стреловитих торњева и кула стражара израслих као трудови на ћошковима бедема и не пада им на краj памети да их оштете.
Деца се не боре jер се не боjе своjе маште. Не лажу себе нити глуме пред другима. Нема опасности да неко буде проглашен за чудноватог или лудог, па нико ниjе уплашен и опасан, нити jе икада пожелео да буде другачиjи jер га нико не присиљава да личи на остале. Не ратуjу jер се не поводе за jедном идеjом, а поређење, такмичење и друге облике борбе, тако омиљене на Земљи и Марсу, сматраjу, иако дуготраjним, ипак пролазним просташтвом, безбозништвом и болешћу од коjе су људи страдали хиљадама година. Људи су на Земљи и Марсу запостављени, у жељи да се уклопе у друштво. То уклапање производи непрестано болно незадовољство, лична неоствареност доводи до самоуништења људског рода, jер неприродно мали људи упорно праве неприродно велике људе. Деца су jедноставна и срећна, уз игру и песму расту, сазреваjу, добиjаjу децу и унуке, а довека остаjу то што jесу – деца. Немаjу заjедничку идеологиjу, већ свако има своjу, сви углас чаврљаjу и певаjу у непомућеном складу с надахнућем. Ноћне ношње су раскошне и разноврсне, али jе немогуће наћи две jеднаке, тако да у ствари нема говора о ношњама, бар не о оним по коjима се jедно племе разликуjе од другог. Свако у сну носи своjу живу и живописну личну ношњу. Некад више личе двиjе ношње из удаљених градова него оне испод истог крова. Венериjанце не треба бркати са Венециjанцима иако по њиховоj митологиjи Харон гондолом превози душе мртвих преко Стикса, у Раj. Главни град и наjвећа лука државе Венере, jедине на истоименоj планети, jе Венециjа. Звучно слагање имена овог важног средишта дечиjе цивилизациjе с именом планете – Венециjа и Венера, истиче у први план музикалност испред прозаичних страна духа. Музика jе важна у дечиjем општењу и начину размишљања. Надахнуће лебди у ваздуху, у даху коjим говорник и певач пуне груди пре него што ће речима и гласом обликовати мисли и снове. У ритму срца, боjи гласа...
Зато надахнуће називаjу слухом. Код Венерине Деце сасвим jе природно да стотину људи коjи су се окупили на некоj свечаности цео сат не проговори ни реч, а да ником због тога не буде нимало неприjатно. Неки од њих седе или леже склопљених очиjу, непомични, други лагано играjу уз нечуjну музику из наjдражих сећања, трећи се мирно, ћутке гледаjу у очи, или се грле и љубе под олуjним планинама облака. О каквом се ту обичаjу ради? Не ради се ни о каквом обичаjу, него о потреби, jеднако насушноj као и глад, жеђ и дисање, о надахнућу, о ослушкивању. Иако изгледа да jе разговор замро, он jе заправо потонуо кроз мрежу испуцалог дна, дубље од панцира речи и оклопа слика. Нетачан jе утисак да су се отуђили, напротив, само се ћутке представљаjу и упознаjу. То може да се упореди с њушкањем паса и мачака, с љубавном песмом птица, или с боjом и мирисом цвећа коjе привлачи бубе да разнесу полен пољем.

Orhanowski · Post by **Orhanowski** » 02/11/2007 10:49

Covjek (Boris Dezulovic) odselio, mahnuo Splitu i Zagrebu i postao Beogradjanin. Cool

Zaljubljen u plavu vilu

Boris Dežulović

Mogao sam dakle imati možda sedam godina, ali nikad, dok sam živ, neću zaboraviti taj trenutak. Negdje na sedamdesetoj stranici knjige lažljivog drvenog lutka, što je zbog svoje tvrdoglavosti i lakomislenosti stalno upadao u nevolje, prevarili su Lija i Mačak, s kojima je odsjeo u gostionici “Kod crvenog raka”.

Iz gostionice je otišao sam, noću, kad su ga dotadašnji drugari napali prerušeni kao drumski razbojnici. Bježeći od njih, ugledao je bijelu kućicu na čija je vrata, očajan, pokucao. Tad se na prozoru pojavila ona, Djevojčica modre kose, la bella Fatina dai capelli turchini. Njene su mi riječi zaledile krv u žilama. Točno sam mogao osjetiti kako mi se krvna zrnca pretvaraju u crvene kristale što su mi oštro rezali vene: - U ovoj kući nema nikoga. Svi su mrtvi.

Da ne duljim, Lija i Mačak su Pinokija opljačkali i objesili o stablo, kad se na prozoru, na moju golemu radost, opet pojavila Djevojčica modre kose i zazvala Sokola. “Što zapovijedate, moja dražesna Vilo?” upitao je Sokol i spustio kljun da se pokloni, jer - kaže Collodi u toj mojoj povijesnoj rečenici - “valja znati da Djevojčica modre kose nije bila nitko drugi nego predobra Vila koja je već više od tisuću godina stanovala u blizini te šume”.

Imao sam do tada već nekog posla s vilama i vilenjacima iz mračnih srednjovjekovnih šuma braće Grimm, ali ta su bića bila fantastična stvorenja koja lebde, noću plešu po šumskim proplancima i bacaju čarobni prah. Pinokijeva Plava vila, međutim, nije bila takva. Od trenutka kad je ušla u moj život, ja sam je imao pred očima, živu i tjelesnu. Čuo sam šuštanje njene modre haljine i njen srebrni glas: laki šumski vjetar koji se igrao s njenom dugom plavom kosom izazvao je u meni oluju koju tada nisam znao objasniti.

Tek mnogo godina kasnije saznat ću kako lepet leptirova krila može izazvati oluju na drugom kraju svijeta, naučit ću što je teorija determiniranog kaosa, i kako ona objašnjava ljubav. Nekoliko stranica kasnije, kad je Sokol spustio polumrtvog Pinokija s vješala, a pas Kudro ga u kočijici koju je vuklo stotinu pari bijelih miševa dovezao u njenu kuću sa sedefnim zidovima i položio ga na krevet, Plava vila prišla je krevetu u kojem je ležao drveni dječak. Položila mu je ruku na čelo i opazila da ga je napala ognjica, da se ne može iskazati kakva. Tada ona rastopi u čaši vode bijeli prašak, pruži ga Pinokiju i ljubazno mu reče: - Popij ovo i za malo dana bit ćeš zdrav.

Pinokio pogleda čašu, nakrivi malo usta, a onda zapita plačnim glasom:

Boris Dežulović, književnik

Istaknuti hrvatski intelektualci pišu o ljudima ili likovima koji su oblikovali njihovu mladost, a možda i cijeli njihov život. Donosimo devet priča o junacima koje nisu nikada zaboravili

- Je li to slatko ili gorko?
- Gorko, ali će ti pomoći.
- Kad je gorko, neću.
- Poslušaj me i popij.
- Meni se ono što je gorko ne sviđa. Natezali su se tako njih dvoje, a ja sam ležao u krevetu i čitajući knjigu svađao se s Vilom Pinokijevim glasom. Bio sam sad već cijeli u priči.
- Tvoja bolest je teška - rekla je Plava vila.
- Što me briga!
- Ne bojiš se smrti?
- Ne bojim se ni najmanje. Više volim umrijeti nego piti ovu gadnu ljekariju. Kad su, međutim, u sobu ušla četiri crna kunića noseći maleni mrtvački lijes, umro sam od straha i brzo popio lijek. Pinokio je istog časa ozdravio, a i meni je bilo dosta bolje. - Dakle, moj ti je lijek zbilja pomogao? - pitala je Vila.
- I te kako! Vratio mi je život.
- A zašto sam te onda morala toliko moliti da ga popiješ?

- Takvi smo svi mi dječaci. Plašimo se lijekova više nego bolesti. Bio je to moj prvi susret s Djevojčicom modre kose, i nakon toga više ništa nije bilo isto. Progutao sam knjigu u dahu i te je noći prvi put sanjao. Sanjao sam je i sljedeće noći, i one nakon nje, i još bezbroj puta. Pratila me u snovima kroz cijelo dječaštvo. Bila je to ljubav na prvo čitanje: prava dječačka zaljubljenost, prva koju ću iskusiti. Bio sam zaljubljen u Plavu vilu. Ne znam ni sam koliko sam puta pročitao Pinokija. Rastao sam kroz priču o drvenom lutku, i odrastao kako se priča primicala završetku. I kad sam ga zadnji put pročitao, na kraju sam priče, baš kao i drveni lutak, postao dječak na pragu mladenaštva.

I cijelo vrijeme bio zaljubljen u Plavu vilu. Kao sasvim mali, obožavao sam onaj dio gdje ona Pinokija izliječi gorkim praškom. Drveni lutak iz Collodijeve priče bio sam ja, razmišljao sam kao on, bojao se i nisam se bojao istih stvari kao on. Kasnije ću shvatiti da su svi dječaci takvi. Bit će to mnogo prije nego što ću shvatiti da je to zapravo bila priča o muškarcima, koji se svi boje lijeka više nego bolesti. Sjećam se užasa koji bih fizički osjećao svaki put kad bi čitao kako je lakovjerni Pinokio - nakon što je napustio Vilu, pa drugi put opljačkan od drugova završio u tamnici - na kraju, tražeći ponovo Vilin dom, naišao na mramornu ploču s natpisom: “Ovdje počiva Djevojčica modre kose, umrla od bola kad ju je ostavio njezin brat Pinokio”. Sjećam se i neopisive sreće kad je kasnije, tražeći oca, na Otoku marljivih pčela, gladan i žedan našao spas kod zagonetne djevojke koju je prepoznao po glasu, očima i modroj kosi.

- Kako si opazio da sam to ja?

- To mi je kazala velika ljubav što je osjećam za tebe.

Progutao sam knjigu u dahu i te je noći prvi put sanjao. Sanjao sam je i sljedeće noći, i one nakon nje, i još bezbroj puta. Pratila me u snovima kroz cijelo dječaštvo. Bila je to prava zaljubljenost
- Sjećaš li se? Ostavio si me kao djevojčicu, a sad me nalaziš kao ženu. Pinokio je na kraju iznevjerio njeno povjerenje, popustio uvjeravanjima školskih prijatelja i završio u zemlji igračaka, gdje će mu nakon nekoliko mjeseci početi rasti magareće uši i rep. Završit će u cirkusu, gdje će ga prodati nekom seljaku da od njegove kože napravi bubanj, ovaj će ga baciti u more da ga uguši, a u moru će ga pojesti golemi morski pas, u čijoj će utrobi pronaći oca Đepeta. Spasit će se na kraju iz ralja nemani, pronaći na obali dom i tu od Puža saznati da je Plava vila teško bolesna. Svu svoju ušteđevinu Pinokio će poslati za njeno liječenje. Konačno, jedne noći, na pretposljednjoj stranici knjige, Pinokio će usnuti Plavu vilu, “lijepu i nasmijanu, koja, nakon što ga je poljubila, ovako reče”: - Zahvaljujući tvome dobrom srcu, ja ti opraštam sve nevaljalštine koje si do danas učinio.

Probudivši se, kako znamo, lutak Pinokio i ja postali smo dječaci od krvi i mesa.

Pinokio je ostao na polici u maloj kapunjeri kod mojih roditelja. Ovaj drugi, pak, razne je “nevaljalštine” radio u mladenaštvu. Jedna od onih kojih se i danas stidim bila je, recimo, ideja da antikvarijatima prodajem knjige iz kućne biblioteke, i tako financiram moja srednjoškolske pinokijevske putešestvije i avanture. Zajedno s prijateljima Vedranom i Popom kasnije sam proširio posao kradući knjige iz knjižara. Prodao sam i dosta svojih dječjih knjiga, ali nikad se nisam usudio prodati Collodijeva Pinokija. Kao da me Plava vila iz nje prijekorno gledala, i ja bih je svaki put vraćao na policu u svojoj sobi. Znao sam da ne valja to što radim, ali Zemlja igračaka bila je odveć primamljiva.

Dječji bi psiholozi imali što reći o mojoj ljubavi prema Plavoj vili, koja je - od zaštitničke ženske figure s početka naše zajedničke priče - rasla zajedno sa mnom, baš kao u knjizi, te postala žena, i moja snovita, ali vrlo tjelesna ljubav. U ono vrijeme drveni luci postaju ljudi, kad dakle dječaci postaju bića s tijelom muškarčića i glavom djeteta, dodir Plave vile u snu bio je moje prvo tjelesno iskustvo žene.

Naša ljubav, međutim, zastajala je na dodiru: nikad kasnije ni s jednom ženom nisam toliko razgovarao kao s Vilom. Objašnjavala mi je svijet i ukazivala na pogreške, onako kako bi, da je Carlo Collodi ikad napisao nastavak svoje priče, njegova bella Fatina dai capelli turchini i odraslom Pinokiju bila putokazom i vodičem. Nije meni sa svakom izgovorenom laži u životu rastao nos - mada imam prilično raskošan primjerak - ali svijest da je laž nepravedna prema drugima ja sam učitao iz te priče.

Plava vila uskoro je tiho nestala iz mojih snova. Što se nje ticalo, njena je uloga u mom životu bila valjda završena. Ostavila je u meni, međutim, duboki trag. Kad me kasnije budu pitali što je u najranijoj mladosti presudno utjecalo na moj moralni sustav, osjećanje za pravednost, poštenje i istinoljubivost, nabrajao sam mnoge stvari - od američkih dječjih serijala do partizanskih filmova, od poslovica pokojne babe do poučnih priča njena brata, frajevačkog svećenika Ferde Barade. Tko zna koliko su me puta kasnije novinari, gimnazijalci i voditelji književnih tribina pitali koja je to knjiga koja mi je u ranoj mladosti bila ključem za razumijevanje života, i svaki put sam nabrajao Bajke braće Grimm, Švejka i enciklopediju JLZ-a. Ali nikad se nisam usudio spomenuti Collodijeva Pinokija i najvažniji lik mog odrastanja: Plavu vilu.

Možda je bila riječ o stidu, vrlo sličnom onom dječjem, koji odbija priznati zaljubljenost, možda je tom stidu bilo teško priznati da mu prvi uzor nije bio nikakav kauboj, ni Indijanac, ni astronaut, nego jedan ženski lik. Da mu je heroj zapravo bila heroina. Onako kako djevojčice odrastaju u žene, i nikad ne prestaju tragati za princom na bijelom konju, tako sam ja tragao za Plavom vilom.

Možda, kažem, ali danas kad razmišljam o tome znam da sam našu vezu krio jer je ta priča bila duboko intimna, samo moja, po svemu zapravo ljubavna.

danas · Post by **danas** » 02/11/2007 18:19

aNTropocentrio wrote:
InfraRedRidinghood wrote:HRIŠĆANSKA NAUKA (Autobiografija, odlomak) – Branislav Nušić
Ovu priču sam pročitao doslovno 50ak puta i svaki put mi je bila sve smješnija!

jedan od razloga sto ja tvrdoglavo zagovaram uvodjenje obavezne vjeronauke u skole

danas · Post by **danas** » 02/11/2007 18:26

Poslednja noć sveta
(The Last Night of the World; Ray Bradbury)

"Šta bi ti radila kad bi saznala da je ovo poslednja noć sveta?"
"Šta bih radila? Ozbiljno misliš?"
"Da, ozbiljno."
"Ne znam. Nisam razmišljala."
On sipa malo kafe. U pozadini, dve devojčice su se igrale koskama na ćilimu u salonu na svetlosti uraganskih svetiljki. U večernjem vazduhu osećao se lak, čist miris skuvane kafe.
"Pa, bolje počni da misliš o tome", reče on.
"Valjda ne misliš stvarno!"
On klimnu glavom.
"Rat?"
On odmahnu glavom.
"Nije valjda hidrogenska ili atomska bomba?"
"Ne."
"Ili bakteriološki rat?"
"Ništa od toga", reče on, polako mešajući kafu.
"Već prosto, recimo, zatvara se knjiga"
"Mislim da ne razumem."
"Ne, a ne razumem ni ja, stvarno; to je samo osećaj. Ponekad me prepadne, ponekad uopšte nisam uplašen, već miran." Baci pogled na devojčice i njihove plave kose koje su se presijavale pod svetiljkama. "Nisam ti ništarekao. To mi se prvi put dogodilo pre oko četri noći."
"Šta?"
"Jedan san koji sam sanjao. Sanjao sam da će se sve svršiti, i jedan glas kako kaže da je gotovo; ne neki glas da bih mogao daga se setim, nego tako, glas, i kaže kako će ovde na Zemlji sve da stane. Sutradan nisam mnogo razmišljao o tome, ali kad sam otišao u kancelariju vidim Stena Vilisa zagledao se kroz prozor, onako u sred dana, kažem ja njemu da se kladimo da znam šta misliš, Stene. a on kaže sanjao sam nešto noćas, i još pre nego što mi je ispričao san, ja sam znao šta je. Mogao sam ja njemu da kažem, ali on ispriča meni, a ja slušam."
"To je bio isti san?"
"Isti. Kažem Stenu da sam ga i ja sanjao. Nije izgledao iznenađen. Laknulo mi je, u stvari. Onda prođemo kroz kancelarije. To nije bilo planirano. Nismo rekli:, Hajde da prošetamo okolo'. Prosto idemo za svoj groš, i svuda vidimo ljude kako gledaju u svoje stolove, ili u ruke, ili kroz prozore. Razgovarao sam sa nekolicinom. A i Sten."
"I svi su sanjali?"
"Svi. Isti san, bez razlike."
"Veruješ li ti u to?"
"Da. Nikada nisam bio sigurniji."
"I kada će biti kraj? Sveta, mislim?"
"Negde tokom noći za nas, a onda kako se noć dalje pomera oko sveta, ima i to da ide dalje. Za dvadeset četiri sata sve će da bude gotovo."
Sedeli su neko vreme ne pipnuvši kafu. Onda je polako podigoše i ispiše, gledajući jedno u drugo.
"Jesmo li mi to zaslužili?" reče ona.
"Nije stvar u tome da li smo zaslužili; jednostavno nije uspelo. Vidim da se čak nisi ni raspravljala oko toga. Zašto nisi?"
"Valjda nemam razloga", reče ona.
"Onaj isti razlog koji su imali svi u kancelariji?"
Ona polako klimnu glavom. "Nisam želela ništa da kažem. Desilo se noćas. I žene iz bloka su pričale među sobom o tome, danas. Sanjale su. Mislila sam da se to samo slučajno poklopilo." Podiže večernje novine. "Nema ništa u novinama o tome."
"Svi znaju, tako da nema potrebe."
On se zavali u stolici, posmatrajući je. "Bojiš li se?"
"Ne. Uvek sam mislila da ću se plašiti, ali se ne plašim."
"Gde li je onaj duh nazvan samoočuvanje o kojem toliko govore?"
"Ne znam. ne uzbuđuješ se i suviše kada osetiš da su stvari logične. Ovo je logično.Kako smo živeli, drugo se ništa nije moglo desiti."
"Nismo bili baš mnogo loši, zar ne?"
"Ne, a ni grdno dobri. Pretpostavljam da je to nevolja - nismo bili Bog zna šta ni u kom pogledu osim što smo bili, dok se veliki deo sveta upinjao da bude mnogo šta drugo."
Devojčice su se smejale u salonu.
"Uvek sam mislio da će ljudi u ovakvom jednom trenutku da vrište po ulicama."
"Mislim da neće. Ne vrišti se zbog prave stvari."
"Znaš, ništa mi neće nedostajati osim tebe i devojčica. Nikada nisam voleo gradove, niti svoj posao, niti išta osim vas tri. Ništa mi neće nedostajati osim možda promena vremena, i čaša hladne vode kada je vruće, i možda bi mi nedostajalo spavanje. Kako možemo da sedimo tu i tako pričamo?"
"Zato što nam ništa drugo ne preostaje."
"To je, naravno; kad bi bilo nečeg drugog, mi bismo to činili. Rekao bih da je ovo valjda prvi put u istoriji sveta da svako zna tačno šta će raditi sledeće noći."
"Pitam se šta će svi ostali sada da rade, večeras, sledećih nekoliko sati.""Ići će na neku predstavu, slušati radio, gledati televiziju, igrati karte, stavljati decu u krevet, i sami odlaziti na spavanje kao i uvek."
"U neku ruku time se možemo ponositi - kao i uvek."
Još malo su sedeli, onda on sipa sebi još jednu šolju kafe. "Zašto pretpostavljaš da će to biti večeras?"
"Tako."
"Zašto to ne bi bila neka druga noć u prošlom veku, ili pre pet vekova, ili pre deset?"
"Možda zato što nikada pre u istoriji nije bio 20. septembar 2002, nikad pre u istoriji, a sada jeste, i to ti je; zato što ovaj datum znači više nego što je i jedan drugi ikada značio; zato što je to godina kada su stvari takve kakve su u celom svetu, i zato je kraj."
"Noćas, preko okeana u oba pravca prelaze po zadatku bombarderi koji nikada neće ugladati kopno."
"To je jedan od razloga."
"Pa," reče on ustajući, "šta ćemo mi? Da operemo sudove?"
Opravši sudove i posebno uredno ih složiše. U osam i trideset stavili su devojčice u krevet i poljubili ih, upalili male svetiljke kraj njihovih kreveta i ostavili mi otšrkinuta vrata.
"Mislim se", reče muž dolazeći iz spavaće sobe i osvrćući se, zastavši trenutak sa lulom u ruci.
"Šta?"
"Da li da vrata budu zatvorena, ili da ostanu samo malo otškrinuta tako da ulazi svetlost."
"Mislim se da li deca znaju."
"Ne, naravno da ne znaju."
Sedeli su i čitali novine i razgovarali, slušali neku muziku na radiju, pa onda sedeli kraj kamina i gledali u žeravicu dok je sat odbijao deset i trideset, pa jedanaest, pa jedanaest i trideset. Mislili su na sve druge ljude na svetu koji provode to veče, svaki na svoj sopstveni način.
"E pa", reče on najzad.
Dugo je ljubio svoju ženu.
"Bili smo dobri jedno drugome, u svakom slučaju."
"Hoćeš da zaplačeš?" zapita on.
"Mislim da neću."
Prođoše kroz kuću, pogasiše sva svetla i odoše u spavaću sobu. Stajali su u prohladnoj noćnoj tami, i svlačili se, sklanjajući prekrivače. "Čaršavi su tako čisti i lepi."
"Umorna sam."
"SVI smo umorni."
"Trenutak", reče ona.
Čuo je kako ustaje iz kreveta i odlazi u kuhinju. Vrati se trenutak kasnije.
"Ostavila sam vodu da teče u lavabo", reče ona.
Nešto je u tome bilo toliko smešno da je morao da se nasmeje.
Ona se smejala sa njim, znajući šta je toliko smešno u tome što je učinila. Najzad prestadoše da se smeju, i tako su ležali u postelji u svežoj noći držeći se za ruke, sa priljubljenim glavama.
"Laku noć", reče on posle kratkog vremena.
"Laku noć", reče ona.

danas · Post by **danas** » 02/11/2007 18:28

Devet milijardi Božjih imena
(The Nine Billion Names of God; Arthur C. Clarke)

- Ovo je pomalo neuobičajen zahtjev - reče dr Wagner nadajući se da to ipak zvuči kao ograničena preporuka.
- Koliko znam to je prvi put u našoj praksi da jedan tibetski sa mostan traži da bude opremljen automatskim serijskim kompjutorom. Ne želim biti znatiželjan, ali nikad ne bih ni pomislio da bi vašoj, hm, instituciji bio od koristi takav stroj. Da li biste nam ipak rekli što kanite tim strojevima?
- Vrlo rado - odgovori lama, popravi malo svoju svilenu halju i pažljivo odloži priručnik kojim se koristio za tekuću konverzaciju.
- Vaš kompjutor Mark V može obavljati svaku rutinsku matematičku operaciju sve do deset brojki. No mi smo zainteresirani za slova, a ne za brojke. Zato bismo željeli da izmijenite kružni tok tako da stroj otiskuje riječi umjesto brojki.
- Ne razumijem potpuno . ..
- To je projekt na kome smo radili u posljednja tri stoljeća. Zapravo i duže, otkad je osnovan lamaizam. Možda je to vama i vašem načinu mišljenja strano, ali se nadam da ćete dobronamjerno saslušati moje razlaganje.
- Svakako.
- To je, zapravo, vrlo jednostavno. Mi upravo završavamo jedan popis svih mogućih božjih imena.
- ? Kako molim?
- Imamo razloga da vjerujemo - nastavio je lama ne zbunjujući se nimalo - da sva ta imena mogu biti napisana sa samo devet slova abecede koju smo mi izmislili.
- I vi ste na tome radili tri stoljeća?
- Točno. Očekujemo da će nam za dovršenje tog zadatka biti potrebno petnaest tisuća godina.
- Oh - dr Wagner se malo zbunio. - Sada mi je već jasnije zašto želite unajmiti jedan od naših najnovijih strojeva. Ali kakva je, zapravo, svrha toga projekta?
Lama kao da je oklijevao i dr Wagner je pomislio da ga je možda uvrijedio. Ako je i bilo tako, to se uopće nije zapazilo po laminu odgovoru.
- Nazovite to ritualom ako želite, ali to je glavni smisao našeg vjerovanja. Sva ta brojna imena vrhovnog bića - Bog,
Jehova, Alah i tako dalje samo su nazivi koje su izmislili ljudi. A postoji tu i ozbiljan filozofski problem o kojem ne bih želio govoriti. No među svim tim mogućim kombinacijama slova, pojavljuje se i takva koju bismo mogli nazvati pravim imenima boga. Sistematskim zamjenjivanjem slova pokušali smo ih sve evidentirati.
- Razumijem. Vi ste počeli s AAAAAAA i radili sve do zzzzzzz...
- Točno tako, iako se mi koristimo posebnom abecedom, nije nam bilo teško da tome prilagodimo električne pisaće strojeve. Mnogo je zanimljiviji problem bio pronaći odgovarajući kružni tok da bi se uklonile smiješne kombinacije. Na primjer, ni jedno se slovo ne smije pojavljivati više od tri puta zaredom.
- Tri? Vi svakako mislte dva puta.
- Tri, tri je ono točno. Mislim da bi predugo trajalo dok bi vam sve to rastumačio, čak i kad biste razumjeli naš jezik.
- Vjerujem vam na riječ - reče dr Vagner. - Nastavite.
- Na svu sreću bit će vrlo lako prilagoditi vaš automatski serijski kompjutor tome poslu. Kada jednom bude ispravno programiran, on će mijenjati svako slovo po redu i otisnuti rezultat. Nama bi za to bilo potrebno petnaest tisuća godina, a stroju samo sto dana.
Dr Wagner je jedva bio svjestan šuma što je dopirao s Manhattana duboko ispod njih. Sada je bio u jednom stranom svijetu, u prirodnom svijetu, u planinama koje nije stvorila ljudska ruka. Visoko gore u zabačenim himalajskim predjelima ovi su monasi sastavljali popis besmislenih riječi. Ima li ljudska glupost granica? No on ne smije dopustiti da se opazi što je pomislio. Kupac je uvijek u pravu. . .
- Bez sumnje - odgovorio je dr Wagner - mi možemo prilagoditi Mark V da otiskuje popis takva karaktera. Mnogo me više zabrinjava postavljanje i održavanje kompjutora. Dopremiti ga u Tibet ovih dana nije baš tako jednostavno.
- To je naša briga. Sastavni dijelovi su dovoljno maleni te ih se može poslati avionom To i jest jedan od razloga šio smo se odlučili baš za vaš kompjutor. Ako ga dopremite u Indiju, mi ćemo se pobrinuti za dalji transport.
- I vi želite angažirati dva naša inženjera?
- Na tri mjeseca koliko će trajati rad na projektu
- U redu, dat ćemo vam naše najbolje ljude.
Dr Wagner je nešto zapisao na komadiću papira.
- Postoje samo jod dvije stvari koje bi...
Prije nego što je mogao završiti rečenicu lama je izvadio komad papira
- Ovo je moja potvrda o kreditu u Azijskoj banci
- Hvala. To bi bilo sasvim dovoljno što se toga tiče. Druga je stvar tako trivijalna da se ne usuđujem ni spomenuti, ali je vrlo čudno kako se ponekad na to zaboravlja . Kakav vam je izvor električne energije?
- Dizelski generator koji daje 50 kilovata 110-voltne struje. Postavljen je prije pet godina i vrlo je pouzdan. On je život u samostanu umnogome olakšao, a bio je postavljen kako bi davao energiju za okretanje molitvenih valjaka.
- Svakako - odgovorio je dr Wagner kao eho - Trebao sam odmah pomisliti na to.
Pogled s pregrade izazivao je vrtoglavicu ali s vremenom se čovjek na sve navikne. Nakon tromjesečna boravka Georgea Hanleyja više nije impresionirala dubina od gotovo tisuću metara do doline, u kojoj su se nalazila obrađena polja kockasta kao šahovska ploča. Naslonio se na vjetrom izglačani kamen gledajući mrzovoljno u daleke vrhove planina čijih se imena nije ni potrudio sjetiti.
Ovo je najluđa stvar koju smo ikada počeli, razmišljao je. "Projekt Šangri La", kako ga je krstio neka mudrac. Već je tjednima Mark V izbacivao hrpe papira sa črčkarijama Strpljivo i nezaustavljivo, kompjutor je slagao slova sve nova i iznova u sve moguće kombinacije iscrpljujući jednu klasu prije no sto bi prešao na novu. Kako se vrpca pojavljivala iz elektromagnetskog pisaćeg stroja, monasi su brižljivo sređivali i slagali stranice u velike tomove. Još jedan tjedan i oni će biti gotovi, hvala svevišnjem s toliko imena. Kakva je te mutna kalkulacija uvjerila monahe da uzmu baš devet slova a ne deset ili dvadeset ili čak stotinu, to Georg nije znao.
Jedna mu je od noćnih mora bila da će se plan promijeniti i da će dalaj-lama proglasiti da se projekt produljuje do 2060. godine, a to bi im bilo slično.
George je čuo kako se otvaraju teška drvena vrata i Chuck se pojavio na ogradi pored njega. Kao i obično, Chuck je puštio jednu od onih debelih cigara zbog kojih je postao tako popularan kod ovih monaha. Ti su veseljaci bili spremni prihvatiti gotovo sve manje, a i neke veće životne užitke. Ipak, postojala je jedna stvar koja je išla njima u prilog. Možda su bili malo luckasti ali nisu bili puritanci. Ta njihova česta odlaženja dolje u selo, na primjer . ..
- Slušaj me, George - reče Chuck užurbano. - Načuo sam nešto što bi nam moglo natovariti nevolje na glavu.
- Što se događa? Je li neki zastoj na stroju? To bi bilo najgore što bi nam se moglo desiti.
Tada se zaista ne bi mogli još vratiti a ništa ne bi bilo strasnije. Kako su se sada osjećali, čak bi i reklame na televiziji bile kao mana s neba. Napokon to bi bila bar nekakva veza s kućom.
- Ne, nije riječ o tome. - Chuck sjedne na ogradu što nije običavao jer se plašio da ne padne u ponor. - Upravo sam saznao o čemu je tu zapravo riječ.
- Što misliš time reći, pa mislio sam da mi to znamo.
- Svakako, mi znamo što to rade ti monasi. Ali nismo znali zašto. To je najluđa stvar koju sam ikada...
- Pa reci mi već jednom, ne okolišaj - zagundao je George nezadovoljno
- Dalaj-lama je bio sa mnom vrlo iskren. Znaš kako svako popodne upada u prostoriju kod Marka V da vidi kako napreduju stvari. E, pa ovaj put je bio vrlo uzbuđen ili bar onako i onoliko koliko on uopće može biti uzbuđen. Kada sam mu rekao da smo na posljednjem ciklusu, zapitao me onim slatkorječivim engleskim, da li sam se ikada upitao zašto oni to rade. Rekao sam "Dakako"... i on mi je onda sve ispričao.
- Hajde pričaj i ne gnjavi toliko.
- Dakle, oni vjeruju kako kada nabroje sva imena gospoda Boga, a oni pretpostavljaju da A ima devet milijardi, bit će postignut Božji cilj. Čovječanstvo će stići do svojeg kraja i neće biti više nikakva smisla nešto nastavljati dalje. Njihov će svijet završiti, stići do kraja i prestati postojati. Zvuči pomalo kao nekakvo svetogrđe.
- Pa što ćemo onda početi, što da radimo? Da se ubijemo?
- To nije potrebno. Kada popis bude kompletan, na scenu stupa sam gospod Bog i pomete stvar... i ništa više!
- Oh, razumijem. Kada završimo naš posao, bit će smak svijeta. Sudnji dan.
Chuck se nervozno nasmija.
- Upravo sam to i rekao dalaj-lami. I znaš što se dogodilo? Pogledao me je poprijeko kao da sam najbedastiji đak u razredu i rekao "Nema ničeg običnijeg od toga".
George je malo razmišljao.
- To je ono što ja nazivam gledati šire na stvari - rekao je ozbiljno. - Ali što misliš da bismo mi morali učiniti?
Mislim da to nimalo ne mijenja stvar što se nas tiče. Napokon, mi smo znati da su oni malo luckasti.
- Ali, zar ti ne vidiš što bi se moglo dogoditi? Kad popis bude završen i kad ne zatrubi ona posljednja truba ili što oni već očekuju, lako se može desiti da okrive nas. Da je naš stroj kriv što nije dobro obavio posao. Ne volim nimalo takvu situaciju.
- Jasno mi je što misliš - kazao je George polagano. - Imaš ti i pravo. Ali takve su se stvari događale i prije, znaš i sam. Kad sam bio dijete imali smo nekog suludog propovjednika koji je govorio da će svijet propasti iduće nedjelje. Mnogo mu je ljudi povjerovala pa su čak prodali i svoje kuće. E, a kad se ništa nije zbilo, nisu bili ozlojeđeni kao što bi čovjek očekivao. Oni su samo kazali da je pop malo pogriješio i dalje su mu vjerovali. Mislim da neki još vjeruju.
- Dobro, to je bilo tada, ali ovo ovdje je nešto drugo.
Mj smo ovdje sami, a njih je na stotine. Oni mi se sviđaju i bit će mi stvarno žao kad se cijela stvar sruči na leđa dalaj-lame. Kada se završi popis, onda treba okrenuti tri obredna valjka koje se dosad nije smjelo dirnuti, i kad se i tada ništa ne dogodi...
- No ipak bih želio da sam negdje na nekom drugom mjestu
- Ja to želim već tjednima. No ništa ne možemo učiniti dok ne istekne ugovor i ne stigne transportni avion koji će nas odvesti odavde.
- Svakako - reče Chuck zamišljeno - ipak bismo mogli malo sabotirati.
- Vraga bismo mogli. To bi samo pogoršalo položaj.
- Ne, onako kako sam ja zamislio. Stroj će završiti svoj posao za četiri dana. Avion će stići za tjedan dana. Dakle, pokvarit ćemo nešto da bismo imali što popravljati upravo toliko dana. Ako dobro proračunamo, možemo biti dolje na aerodromu u vrijeme kad budu posljednja imena izlazila iz stroja.
Onda nas više neće moći uhvatiti.
- Ne sviđa mi se sve to - reče George. - To će biti prvi put da napuštam nezavršen posao. Osim toga, to će im biti sumnjivo. Ne, ja ću ostati i prihvatiti sve što god bude.

* * *

- Meni se to ipak ne sviđa - rekao je nekoliko dana kasnije, kad su ih mali poniji nosili niz uski vjetroviti puteljak u dolinu. - I nemoj pomisliti kako ja bježim jer sam se upla
šio. Jednostavno mi je žao tih jadnih momaka tamo gore i ne bih htio tamo biti, kad ustanove kako su bili budalasti. Pitam se kako će to preboljeti dalaj-lama?
- Čudno - odvratio je Chuck - ali kada sam se pozdravljao s njim, činilo mi se kako on zna da mi bježimo. I nije ga uopće bila briga jer je znao da stroj radi glatko i bez
greške i da će posao biti završen no vrijeme. A nakon toga za dalaj-lamu nije bilo ničega. Poslije toga n i š t a..
George se okrenuo u sedlu i gledao gore uz planinski puteljak. To je bilo posljednje mjesto odakle se jasno vidio lamaistički samostan. Široka spljoštena građevina uzdizala se prislonjena uz planinu, silueta se ocrtavala uz sam vrh i stapala s planinom uz odbleske sunca na zalazu. Tu i tamo zasvjetlucali su otvori na prozorima kao na nekakvu prekooceanskom brodu. Električno svjetlo, naravno, koje je dobijalo struju iz generatora kao i Mark V. Koliko dugo će ga još trošiti? George se pitao neće li monasi razbiti kompjutor u bijesu i razočaranju. Ili će mirno sjesti i opet početi izračunavati. Znao je točno što se upravo ovoga časa događa tamo gore u planini. Dalaj-lama i njegovi pomoćnici sjede u svojim svečanim svilenim haljama i pregledavaju velike trake papira što im donose mlađi monasi s električnog stroja, teleprintera, i slažu u velike tomove. Nitko ništa ne govori. Jedino se čuje planinski vjetar i kuckanje tipki stroja po papiru, jer je Mark V radio posve tiho i kao munja obavljao operacije stotine tisuća proračuna u sekundi.
- Evo ga! - Vikne Chuck, pokazujući dolje u dolinu. - Zar nije predivan?
Bez sumnje jest, pomislio je George. Rasklimani stari "DC 3" stajao je na kraju piste kao maleni srebrni leptir. Za dva sata on će ih ponijeti u slobodu i u svijet zdrava razuma.
Na brzi dolazak noći u visokim planinama Himalaje već su se bili navikli. Na svu sreću, put je sada već bio mnogo bolji a obojica su imala i ručne svjetiljke. Nema više nikakve opasnosti, samo je već postalo malo neudobno na leđima tih ponija, i hladno. Nebo je bilo čisto i prekriveno dragim, poznatim zvijezdama.
Dakle, neće biti nikakve zapreke da ne uzlete zbog loših vremenskih prilika.
Počeo je pjevati ali je uskoro prestao. Ta golema arena okružena visokim brdima, što su sablasno bila osvijetljena sjajem zvijezda, nije pogodovala ovakvu raspoloženju. George pogleda na sat.
- Stići ćemo za jedan sat - doviknuo je preko ramena svom prijatelju Chucku. Onda je dodao zamišljeno. - Zanima me da li je kompjutor završio posao? Sada bi bilo vrijeme.
Kako Chuck nije ništa odgovorio, George se naglo okrenuo u sedlu. Vidio je samo blijedo lice svoga prijatelja kako zuri prema vrhu planine s koje su se spuštali.
Visoko u brdima, tamo gdje je trebao biti lamaistički samostan, dizala se jarka svijetla baklja visoko prema nebu.
- Pogledaj - vikao je Chuck - njihov svijet doista nestaje kako su bili i prorekli.
Dok su tako zapanjeno gledali u vrh planine, nisu ni opazili kako zvijezde polagano trnu jedna za drugom...

callmethebreeeze · Post by **callmethebreeeze** » 03/11/2007 20:22

At university, we male students used to say that it was impossible to take a beautiful young woman to the cinema and concentrate on the film. But in Canada, I've at last proved this to be untrue. Familiar with the Middle East and its abuses ? and with the vicious policies of George Bush ? we both sat absorbed by Rendition, Gavin Hood's powerful, appalling testimony of the torture of a "terrorist suspect" in an unidentified Arab capital after he was shipped there by CIA thugs in Washington.

Why did an Arab "terrorist" telephone an Egyptian chemical engineer ? holder of a green card and living in Chicago with a pregnant American wife while he was attending an international conference in Johannesburg? Did he have knowledge of how to make bombs? (Unfortunately, yes ? he was a chemical engineer ? but the phone calls were mistakenly made to his number.)

He steps off his plane at Dulles International Airport and is immediately shipped off on a CIA jet to what looks suspiciously like Morocco ? where, of course, the local cops don't pussyfoot about Queensberry rules during interrogation. A CIA operative from the local US embassy ? played by a nervous Jake Gyllenhaal ? has to witness the captive's torture while his wife pleads with congressmen in Washington to find him.

http://news.independent.co.uk/fisk/article3124292.ece

Price, pjesme, intervjui...

#651

#652

#653

#654

#655

#656

#657

#658

#659

#660

#661

#662

#663

#664

#665

#666

#667

#668

#669

#670

#671

#672

#673

#674

#675