Forum Klix.ba

Janko Rudolf

Rođen je 23. jula 1914. u Križu kod Komende, Kamnik, Slovenija. Potiče iz seljačko-radničke porodice.

Mladost je proveo kod oca u Notranjskoj. Osnovnu školu je pohađao u Begunjama kod Cerknice, i završio 5 razreda. Zatim je živio kod majke u Ljubljani, i stekao stručno obrazovanje za kirurškog tehničara. Godine 1935. bio je zaposlen u Jesen i čama. u fabrici "Sava", i učestvovao u štrajku solidarnosti jeseničkih radnika željezare. Godine 1935. i 1936. služio je kadrovski rok u Zagrebu. Poslije povratka iz vojske, zaposlio se u fabrici „Unitas" u Ljubljani, i učestvovao u izborima radničkih po vere ni ka. Godine 1938. zaposlio se u fabrici EKA u Ljubljani. Tada je učestvovao u demonstracijama protiv njemačkog nacizma, koji je tih dana anektirao Austriju i raskomadao Čehoslovačku. Godine 1940. stupio je u Društvo prijatelja Sovjetskog Saveza. Prilikom raspada jugoslovenske vojske, bio je u Velikoj Gorici, kod Zagreba.

Kada se vratio kući, priključio se onima koji su počeli skupljati i skrivati oružje, opremu i drugi vojni materijal. Maja 1941. godine postao je kandidat za člana KPJ, a mjesec kasnije primljen je u Partiju.

U fabrici EKA bio je povjerenik za vojna pitanja, od novembra 1941. povjerenik Delavske enotnosti. Od januara 1942, bio je sekretar partijske ćelije u fabrici, i u isto vrijeme član RK KPS Bežigrad u Ljubljani, a pred odlazak u partizane, komandant bataljona Narodne zaštite Rožna Dolina.

Trinaestog jula 1942. stupio je u narodnooslobodilačku vojsku, u 1. četu 1. bataljona Dolenjskog odreda, i bio pomoćnik mitraljesca. Oktobra 1942. postao je politkomesar čete u 3. bataljonu "Šercerove brigade", a zatim zamjenik političkog komesara 3. bataljona. Kao hrabar borac, napredovao je, i 13. jula 1943. postao politički komesar "Šercerove brigade" i vršio tu funkciju do kapitulacije Italije.

Poslije kapitulacije Italije, za nekoliko dana su bile otvorene ceste i ograda od bodljikave žice kojom je bila okružena Ljubljana, i na hiljade Ljubljančana je stupilo u partizane. Veći dio pridošli ča okupio se na Golom, iznad Iga, gdje je 10. septembra 1943. formirana Ljubljanska brigada. Glavni organizator i osnivač brigade bio je Janko Rudolf, koji je bio imenovan za prvog političkog komesara brigade. Brigada, mada sastavljena pretežno od novih boraca, uskoro je postala dobro organizirana, čvrsta i borbena vojna jedinica, za što mnogo zasluga ima Janko. Posebno valja spomenuti borbe koje su vodile Ljubljanska i "cankareva brigada" s Nijemcima, 1. i 2. novembra na Ilovi gori. Međutim, Janko ide na novu dužnost. Decembra 1943. postao je komandant 18. divizije, a februara 1944. komesar iste divizije (u sastavu 18. divizije bile su 8. Levstikova, 9. i 10. Ljubljanska brigada).

U drugoj polovini novembra 1943,18. divizija otišla je u Gorski kotar, da bi zajedno s hrvatskim jedinicama oslobodila taj kraj. Na tom pohodu je divizija napala i zauzela ustaško uporište Vrbovsko, 23. decembra 1943. godine.

Već jula 1944. otišao je na novu dužnost — u sastav IX korpusa, i postao politički komesar 30. divizije. U 30. diviziji bio je do 20. januara 1945, kada je u borbi za Trnovo, kod Gorice, teško ranjen.

Poslije rata je vršio niz visokih i odgovornih funkcija. Od 1957. do 1959. bio je predsjednik Republičkog veća Saveza sindikata Slovenije, zatim član Izvršnog veća Slovenije. Od 1960. do 1962. bio je sekretar Sreskog komiteta KP Kranj, a od 1969. do 1978. predsjednik Republičkog odbora Saveza udruženja boraca NOR Slovenije. Od te godine bio je potpredsjednik Skupštine Slovenije.

Pored toga je bio potpredsjednik Saveznog odbora SUBNOR Jugoslavije, član Predsjedništva Centralnog komiteta SK Slovenije. Bio je član Predsjedništva SUBNOR Jugoslavije, član Predsjedništva SUBNOR Slovenije i član Savjeta Federacije.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i više domaćih i stranih odlikovanja.

Narodnim herojem proglašen je 22. decembra 1951. godine.

Ante Rukavina

Rođen je 1922. godine u Žegaru kod Bihaća, Bosna i Hercegovina, u siromašnoj seljačkoj porodici. Osnovnu školu završio je u Bihaću, a zatim je učio obućarski zanat. Kao mlad radnik, gotovo dijete, stupa u napredni radnički i omladinski pokret. Godine 1938. postao je član podružnice Saveza zanatsko-industrijskih radnika u Bihaću (URSJ). Početkom 1939. godine aktivno učestvuje u organiziranju obućarskih radnika u sklapanju kolektivnog ugovora za povišenje radničkih nadnica; ugovor je s poslodavcima potpisan istog dana kad je akcija pokrenuta.

Godine 1940, kada je pokrenuta akcija za socijalno osiguranje svih zaposlenih, za povišenje nadnica i sklapanje kolektivnog ugovora s 130 radnika zaposlenih na izgradnji vojnih kasarni u Žegaru, organizira prikupljanje novčane pomoći. Ističe se u prikupljanju pomoći prilikom štrajka rudara u Ljubljani, kao i pomoći našim dobrovoljcima koji su se na strani Republike borili u španskom građanskom ratu.

Zbog naročite aktivnosti u izvršavanju zadataka u svim akcijama koje je organizirala mjesna partijska organizacija, kao provjeren omladinac, primljen je 1939. godine u SKOJ, a 1940, godine u KPJ. Aprila 1941. godine postao je član MK KPJ za Bihać.

Kada mu je Partija povjerila zadatak čuvanja partijskog materijala (leci, okružnice, „Proleter", „Istoriju SKP (b)"), ispoljio je naročitu umješnost u čuvanju i rukovanju ovim materijalom. Pošto mu se kuća nalazila u blizini groblja, on je sve ove materijale čuvao u grobnici, tako da, i pored svih hapšenja i premetačina stanova članova KPJ i SKOJ-a, koje su vršili policija i žandari, pa čak i zloglasni beogradski agenti Kosmajac i Vujković — nisu pronađeni ovi materijali, niti je izvršena provala u Mjesnoj partijskoj organizaciji. Prilikom dolaska u Kamensko (Lika), donio je prijemnik „(Istorije SKP(b)", koji je, u danima ustanka 1941, godine, bio jedini i prvi primjerak koji se počeo umnožavati za potrebe članstva KPH u operativnoj grupi ličkih partizanskih odreda.

Do jeseni 1941. godine ilegalno radi u Bihaću, zatim se prebacuje u Kamensko (Lika), gdje stupa u jednu od četa Operativne grupe ličkih partizanskih odreda. Poslije kratkog zadržavanja u Kamenskom, na poziv OK KPJ za Podgrmeč, stupa u Bihaćku četu 1. krajiškog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda.

Već u prvim akcijama istakao se velikom hrabrošću. U početku, naoružan samo kocem, jurišao je na neprijatelja. U borbama se uvijek nalazio na čelu jedinice, l u najtežim situacijama ostajao je uporan i odličan. Neustrašiv, druželjubiv, uvijek veseo i nasmijan, uspio je da dobije simpatije naroda i boraca. U borbi stečenim autoritetom, provodeći politiku NOP uspješno je radio na suzbijanju bratoubilačkog pokolja i stvaranju bratstva i jedinstva.

Početkom 1942. godine, po direktivi OK KPJ za Podgrmeč, odlazi na dužnost zamjenika političkog komesara omladinskog bataljona 5. krajiškog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda.

Juna 1942. godine, u borbama za oslobođenje Glamoča istakao se u jurišu na položaje talijanskih fašista. Tada je i ranjen. Novembra 1942. godine, u borbama za oslobođenje Bihaća, ističe se u borbi s ustaško-domobranskim jedinicama u selu Golubiću. Potom se istakao, više puta, i kao borac i kao starješina.

Poginuo je 4. juna 1943. godine u selu Vijaćanima, kod Prnjavora, kad je, iz stojećeg stava, puškomitraljeskom vatrom zadržavao nadiranje Nijemaca.

Narodnim herojem proglašen je 5. juna 1951. godine.

Ivan Rukavina - Siđo

Rođen je 17. siječnja 1901. godine u Moščenici, Petrinja, Hrvatska, u siromašnoj seljačkoj porodici. Još od najranijeg djetinjstva morao je sebi zarađivati kruh, a uz to i pomagati roditelje. Poslije završene osnovne škole, zaposlio se kao čuvar stoke u tvornici „Gavrilović" u Petrinji. Ubrzo je otišao u Sisak, na kovački zanat. Kada je završio zanat, zaposlio se na željeznici, u Sisku, a kasnije radi u željezničkoj ložionici u Subotici.

Još kao šegrt, Ivan je pripadao naprednoj omladini, a u Subotici je sindikalni funkcioner. Njegov rad ubrzo je zapazila policija, pa je protjeran iz Subotice. Rukavina tada odlazi u Vinkovce, gdje nastavlja rad u Pokretu. Zbog te aktivnosti ponovo je, 1937. godine, protjeran iz Vinkovaca u Sisak. U Sisku se zaposlio u Ložionici, i odmah je povezao s partijskom
ćelijom Ložionice. Tu je, 1937. godine, postao član KP. Do okupacije, Rukavina je neumorno radio, sudjelovao u štrajkovima, demonstracijama i drugim akcijama.

Kada je, 22, lipnja 1941, Vlado Janić otišao s prvom grupom komunista iz Siska u partizane, Rukavina je preuzeo dužnost sekretara Gradskog komiteta KPH Siska. Sada Rukavina još neumornije radi, a često i sam izvodi akcije. Tako je, srpnja 1941, Siđo podmetnuo minu pod vlak, koji je ulazio u sisačku stanicu. Poslije te akcije, uhapšen je i podvrgnut mučenju; ali, kako ništa nije priznao, pušten je na slobodu. Pored borbenih akcija, Rukavina je formirao i narodnooslobodilački odbor Siska, organizaciju Antifašističke fronte žena, i posebno pomogao u radu omladinske organizacije. U Sisku je ostao do 1943, kada je bio prinuđen, zbog opasnosti od hapšenja, da ode na slobodnu teritoriju Banije, gdje je nastavio rad. Međutim, kada je saznao da je u provali u partijsku organizaciju Siska uhapšena Nada Dimić, i da je u pokušaju bijega iz zatvora teško ranjena i uhapšena, odlučio je da dugogodišnjeg aktivista Partije, koju je dobro poznavao iz ilegalnog rada, oslobodi. Preobučen u ustašku uniformu, ušao je u sisačku bolnicu. Stražara koji je čuvao Nadu Dimić razoružao je a njoj viknuo da se spremi i ide s njim. No, plan nije uspio. U bolnici je nastala uzbuna. Siđo je potrčao prema izlazu, i Nijemcima koje je sretao vikao: "Gore je partizan", a sam je uspio pobjeći na slobodnu teritoriju.

Poginuo je u selu Roženici, 27. prosinca 1943, kada je pošao da razoruža njemačkog vojnika koji se krio u jednoj osamljenoj kućici. Kada je prišao vratima, Nijemac ga je ubio puškomitraljezom. Poginuo je kao potpukovnik NOVJ.

Ivan Rukavina Siđo, hrabri borac i iskusni revolucionar, dao je za slobodu svog naroda život svoje supruge, sina-partizanskog kurira i vlastiti život.

Narodnim herojem proglašen je 20. prosinca 1951. godine.

amrino wrote:

Nauci i ti nesto!

Neka im je vjecna slava i hvala svim tim divnim ljudima, borcima NOR-a, nasim narodnim herojima, koji su nesebicno krv svoju ( i neprijateljsku) proljevali za nasu buducnost!
Smrt izdajnicima, fasizmu, nacionalizmu i ostalom zlu!!!

Milan Rustanbeg

Rođen je 14. rujna 1914. u Delnicama, Hrvatska. Kada mu je bilo šest godina, ostao je bez roditelja. Još kao dječak otišao je u Vojvodinu, i zaposlio se u Riđici. Učio je brijački zanat, koji nije izučio, jer ga je vlasnik brijačnice tjerao da radi druge poslove. Poslije četiri godine, vratio se u Delnice, i zaposlio se kao fizički radnik. Okupaciju Jugoslavije dočekao je kao simpatizer KP.

U Delničku partizansku četu otišao je 6. listopada 1941. godine. Pokazao je izuzetnu hrabrost kada se, s još jednim drugom, dobrovoljno javio za opasan zadatak. Naime, u Delnicama je bilo nekoliko ljudi koji su bili protivnici NOP-a. Među njima se isticao Ladislav Šporer, ustaški doušnik i krivac za smrt jednog skojevca. Delnička četa je donijela odluku da ga ubije. Milan je krenuo prema Delnicama, koje je okupator već bio opasao bodljikavom žicom i bunkerima. Uspio se provući mimo neprijateljskih straža, i uspješno izvršiti zadatak.
Kao izvrstan skijaš, bio je komandir skijaškog voda, a zatim je postavljen za komandira Delničke partizanske čete. U KP primljen je 1942. godine.

Sredinom 1942, neprijatelj je namjeravao napasti Moravičku partizansku četu, koja je imala logor na Litoriću. O tome je Štab Pete operativne zone Hrvatske obavijestio Delničku četu, koja je s komandantom Milanom Rustanbegom stigla na vrijeme, zauzela pogodne položaje i odbila neprijateljski napad.

Kad je, u srpnju 1942, formiran Udarni bataljon 2, primorsko-goranskog NOP odreda, u njegov je sastav ušla i Omladinska četa bataljona „Goranin", s komandirom Milanom Rustanbegom. Dužnost komandira Omladinske čete Milan je obavljao i u 6. brigadi NOVH, koja je formirana polovinom listopada 1942. Godine 1943. Milan je postavljen za komandanta bataljona "Matija Gubec". Kao komandant bataljona, postigao je izvanredne uspjehe u napadu na neprijatelja kod Broda na Kupi, i na cesti Crni Lug — Gerovo.

U drugoj polovini 1943. Milan Rustanbeg je upućen na karlovačko područje, gdje je, kao iskusni vojni rukovodilac, preuzeo dužnost komandanta 1. karlovačkog partizanskog odreda,

Početkom 1944, Milan je opet u svom Gorskom kotaru, sada kao komandant 2. brigade 13. primorsko-goranske divizije. S brigadom je postigao značajan uspjeh u napadu na neprijateljski aerodrom kod Kikovice. Prilikom napada na neprijateljski garnizon u Zlobinu, 23. rujna 1944, teško je ranjen. Ubrzo je podlegao ozljedama.

Narodnim herojem proglašen je 27. studenog 1953, godine.

Josip Ružička

Rođen je 10. kolovoza 1919. u Otkopima, Daruvar, Hrvatska.

Poslije završene osnovne škole u Končenici, Josip Ružička se zaposlio kao sezonski najamni radnik u Ribnjačarstvu Končenica. Iako mu je tada bilo samo dvanaest godina, mladi Ružička je već tih dana uvidio da je za rješavanje osnovnih pitanja radničke klase neophodna radnička organizacija, koja će okupiti sve radnike u borbi za njihova prava.

Radnička organizacija stvorena je 1929. godine, ozbiljnije je počela djelovati 1936. Te godine radnici su, petodnevnim štrajkovima, uspjeli od poslodavaca izboriti skraćenje radnog vremena od 12 na 10 sati, i povećanje nadnice za 50 para. Ružička se u ovom štrajku posebno istakao. Sprečavao je novu radnu snagu, koju su poslodavci iz susjednih sela htjeli dovesti na posao.

Listopada 1941, Ružička je pozvan u domobransku vojsku. Najprije je bio u Slavonskoj Požegi, a zatim dobiva prekomandu u Zagreb, gdje se povezuje sa simpatizerima NOP-a. Veljače 1942, odlazi na dopust u rodno mjesto Otkope, gdje je već bio formiran NOO

Ružička, kao simpatizer NOP-a, predaje svoje oružje, pištolj i uniformu NOO-u, i u civilnom odijelu se vraća u Zagreb. U Zagrebu su ga ustaše uhvate i zatvore. Ružička uspijeva, ožujka 1942, iz zatvora pobjeći, pa se prebacuje na sektor Garića, gdje se povezuje s partizanima.

Prvo je bio borac, kasnije vodnik, pa komandir čete. Isticao se snalažljivošću i hladnokrvnošću. S grupom drugova razoružavao je mnoge domobrane i ustaše. Ujesen 1942, prelazi s grupom drugova na sektor Daruvara, vodeći, uz put, borbe s raznim neprijateljskim jedinicama. Tada je i ranjen, pa je izvjesno vrijeme morao ostati u Otkopima na liječenju, gdje pomaže radu NOO. Kad je ozdravio, vratio se u jedinicu.

Početkom 1943, kao dobar borac i rukovodilac, Ružička postaje član Komunističke partije, a malo zatim odlazi na srednji partijski kurs, kojeg s uspjehom završava.

Trećeg svibnja 1943, Ružička postaje komandant novoformiranog Čehoslovačkog bataljona, koji je bio pod neposrednom komandom Treće operativne zone. U sastavu 17. brigade, bataljon prelazi s Javornika. preko Psunja, na Baniju. Tada Ružička izvodi uspješnu akciju protiv neprijatelja kod Zelenika. U akciji je ranjen, pa se opet vraća u Otkope, i nastavlja rad u NOO-u. Poslije oporavka, odlazi u Štab 12. divizije, a veljače 1944. postaje komandant Čehoslovačke brigade "Jan Žiška", osnovane 26. listopada 1943, u Bučju.

U borbama brigade u Moslavini, Slavoniji, Požeškoj kotlini i Posavini bio je više puta ranjen. Zbog vojnog usavršavanja, u zimu 1944. godine, napušta jedinicu. Završio je vojno-politički kurs u Štabu VI korpusa. Veljače 1945, ponovo se vraća u Brigadu „Jan Žiška", na dužnost komandanta brigade. Na toj dužnosti ostao je do pogibije. Poginuo je kao major Jugoslovenske narodne armije, 7. veljače 1945, kod Orahovice, u borbi protiv Nijemaca.

Narodnim herojem proglašen je 24. srpnja 1953. godine.

Rodoljub Čolaković

Istaknuti revolucionar jugoslovenskog radničkog pokreta, državnik i publicist. Aktivan član KPJ od njenog osnivanja, i dugogodišnji član njenih rukovodećih tijela. Bio je član Savjeta Federacije.

Rođen je u Bijeljini, Bosna i Hercegovina, 7. juna 1900. godine, u građanskoj porodici. Osnovnu i Nižu trgovačku školu je završio u Bijeljini, a Trgovačku akademiju u Sarajevu. Studirao je na Visokoj komercijalnoj školi u Zagrebu.

U napredni radnički pokret uključio se u ranoj mladosti. Kao osamnaestogodišnji mladić postao je član Socijalističke partije Bosne i Hercegovine (marta 1919), a kada je formirana — i član Socijalističke radničke partije Jugoslavije, to jest Komunističke partije Jugoslavije (1919). Upoznao se s Alijom Alijagićem, mladim revolucionarom, koji mu je postao nerazdvojni drug i suborac. Zajednički rade na osnivanju organizacija Komunističke partije, učestvuju u radničkim štrajkovima.

Od trenutka stupanja u Partiju, nikad se nije našao van njene akcije, bilo da je u svojoj rodnoj Bijeljini, u Zagrebu na studijama ili u nekom drugom mjestu. Kada je režim vladajuće buržoazije "Obznanom" zabranio rad KPJ i počeo progon komunističkih i radničkih boraca, Čolaković je s Alijom Alijagićem i drugim mladim komunistima osnovao organizaciju "Crvena pravda". Ogorčeni na "Obznanu" kao akt bezakonja i nasilja, oni su smatrali da na teror valja odgovoriti terorom, pa su u svoj program unijeli i individualni teror kao sredstvo klasne borbe, iako Partija nikad nije odobravala takav stav. Organizirali su atentat na ministra unutrašnjih poslova Draškovića, u kome je učestvovao i Rodoljub Čolaković. Atentat je izvršio Alija Alijagić, koji je zbog toga osuđen na smrt, i potom obješen. Čolaković je osuđen na 12 godina robije. Kaznu je izdržavao u robijašnicama u Lepoglavi, Sremskoj Mitrovici i Mariboru. Tamnički zidovi i samica nisu mogli ugušiti želju za borbom niti spremnost da se do kraja žrtvuje za pobjedu ideala revolucije. U teškim uvjetima tamničkog života, Čolaković, zajedno s ostalim osuđenim komunistima, organizira borbu, štrajkaju glađu i bore se za podnošljivije uvjete robijanja. Cilj im je bio da sačuvaju snagu da bi, posle robije, bili spremni da nastave borbu van kaznione. Na robiji su organizirali ilegalni "Crveni univerzitet", na kojem se učilo, prevodilo, idejno i politički osposobljavalo. Sa svojini starijim drugom i suborcem, Mošom Pijade, preveo je I tom Marksova Kapitala i Bedu filozofije, a sam Lenjinovu Državu i revoluciju i neka druga dijela klasika naučnog socijalizma. U Mariborskoj kaznioni se sreće s metalskim radnikom, komunistom Josipom Brozom Titom, s kojim će po izlasku s robije surađivati u najvišem rukovodstvu KPJ, proći najdramatičnije trenutke jugoslovenske revolucije, dožive-ti radosti njene pobjede i nastaviti da gradi novo društvo — socijalističku zajednicu ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije.

Na robiji, Čolaković je, zajedno s Brozom, bio član Mesnog, odnosno kaznionog komiteta i obavljao mnoge zadatke na ideološkom obrazovanju komunista, kao i u smislu poboljšavanja veza komunista s robije s partijskom organizacijom na terenu, i zbližio s Radom Vujovićem, koji je prije hapšenja bio organizacioni sekretar CK KPJ, a s kojim će se kasnije naći u Moskvi, na zajedničkom radu, sve dok Vujovića nije zadesila tragična sudbina u Staljinovim čistkama.

Posle izlaska s robije (oktobra 1932), obavljajući zadatke koje je preuzeo u dogovoru s Brozom i Vujovićem, izvjesno vrijeme je boravio u Bijeljini, a zatim u Zagrebu i Beogradu, povezujući se s istaknutim komunistima, a potom je bio prinuđen, početkom 1933. godine, da emigrira, jer mu je zbog stalnog nadzora policije bilo onemogućeno da obavlja partijske i revolucionarne zadatke. Po nalogu CK KPJ, otišao je u Sovjetski Savez, i u Moskvi je završio aspiranturu na Međunarodnoj "Lenjinovoj školi". Kasnije je bio uključen u rad rukovodećeg aktiva u Moskvi, koji su sačinjavali istaknutiji jugoslovenski komunisti. Prilikom održavanja VII kongresa Kominterne, po nalogu CK KPJ, bio je određen da pomogne članovima delegacije KPJ na VII kongresu; u tom svojstvu učestvovao je gotovo na svim sjednicama delegacije KPJ koje su držane u Moskvi tokom jula i augusta 1935. godine, a prisustvovao je i radu samog Kongresa.

Krajem 1935. godine, dobio je zadatak da, kao instruktor CK KPJ, pođe na ilegalni rad u zemlju i bavi se ideološkim obrazovanjem kadrova, s tim da s njima, u obliku kursova i predavanja, prorađuje partijske materijale, a posebno odluke VII kongresa KI. Međutim, zbog masovnog hapšenja komunista krajem te godine i početkom 1936, gotovo u cijeloj zemlji, njegov odlazak je bio pomjeren sve do leta 1936. godine. Za to vrijeme učestvovao je u radu Centralnog komiteta, čije je sjedište bilo u Beču, pomagao je Vladimiru Ćopi ću u uređivanju "Proletera", a aprila te godine učestvovao je na Plenumu CK KPJ. Krajem juna 1936. godine, preko ilegalnih veza došao je u Split, gdje je ostao oko dva mjeseca pomažući na ideološkom obrazovanju članova Pokrajinskog komiteta i još nekih istaknutijih komunista iz Dalmacije. S njima je održao dva kursa s tematikom "Iz osnova marksizma" i partijske izgradnje. Slične zadatke s članovima Pokrajinskog komiteta u Zagrebu omela je nova provala koja je zahvatila i dio partijskog rukovodstva. Posle povratka u Beč, sredinom augusta, postaje član kolektivnog rukovodstva KPJ (zajedno s Adolfom Mekom i Sretenom Žujovićem), u vrijeme kad su članovi Politbiroa bili pozvani u rukovodstvo Kominterne da bi rješavali nastale probleme u KPJ zbog pojave novih grupaških i frakcionaških borbi i pogoršanja položaja KPJ u Kominterni. Septembra iste godine odlazi u Pariz, a potom u Brisel, gdje prisustvuje Svjetskom kongresu naroda za mir. Krajem oktobra ponovo dolazi na ilegalni rad u zemlju, da pomogne partijskom rukovodstvu u Sloveniji i Hrvatskoj na provođenju linije narodnog fronta. Pošto mu je policija ušla u trag već posle nekoliko dana posle dolaska u Ljubljanu, bio je prinuđen da se povuče u ilegalnost, a krajem novembra otišao je iz zemlje. U međuvremenu je postao član Politbiroa novog rukovodstva koje je imenovano u Moskvi na čelu s Gorkićem kao generalnim sekretarom Partije, i Josipom Brozom Titom, koji je odgovarao za rad Partije u zemlji. Posle prenošenja sjedišta CK KPJ iz Beča u Pariz (početkom 1937. godine), Čolaković je određen za urednika "Proletera" i "Klasne borbe", a kasnije je obavljao i dužnost organizacionog sekretara i pomagao generalnom sekretaru u općem rukovođenju Partijom.
Obnavljajući funkciju člana najužeg partijskog rukovodstva, Čolaković je od septembra do novembra te godine boravio dva mjeseca u Španiji, a krajem decembra iste godine Tito ga je uputio da obavi važne partijske zadatke u zemlji, s partijskim rukovodstvima u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U međuvremenu, dok je boravio u zemlji, s obzirom na situaciju u partijskom rukovodstvu i krizu njenog položaja u Kominterni, iz Kominterne je stigao nalog da se Čolaković opozove iz rukovodstva. Međutim, Tito je Čolakovića i dalje zadržao, a tu odluku je sproveo tek krajem marta 1938. godine, kada je odlučio da formira novo, Privremeno rukovodstvo KPJ u zemlji. Shvaćajući teškoće koje su nastale za Partiju, i da ničim ne bi otežao njen položaj, Čolaković to vrijeme koristi da piše poznatu knjigu "Kuća oplakana", u kojoj je iznio istinu o životu, stradanjima i borbi komunista u robijašnicama Jugoslavije; surađivao je u partijskim i drugim listovima, a u dogovoru s Titom, maja 1939. godine, odlazi na rad u zemlju. Kako bi se legalizirao u momentu početka drugog svjetskog rata, prijavio se policiji, proveo je oko pola godine u zatvoru, a posle sudskog procesa, krajem februara 1940, u nedostatku dokaza, bio je oslobođen optužbe i interniran u rodno mjesto, Bijeljinu. Tokom 1940. i 1941. godine, po nalogu CK, ponovo se uključuje u rad partijskog rukovodstva, najprije u rad odjeljenja za Agitaciju i propagandu PK KPJ za Srbiju, gdje je radio na organiziranju kursova i održavao predavanja za komuniste, a potom je poslat na rad u redakciju "Borbe", koja je trebalo da bude pokrenuta sredinom 1941. godine.

U vrijeme napada fašističke Njemačke na Jugoslaviju i okupacije zemlje, Čolaković se nalazio u akciji Partije, koja je nastojala da se organizira obrana zemlje, a zatim, kada je došlo do kapitulacije režima Kraljevine Jugoslavije, i u pripremi oružanog ustanka i borbe protiv fašističkih zavojevača. Jedan je od organizatora ustanka u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Bio je član glavnog Štaba NOV i PO Srbije. U tom svojstvu, već od početka ustanka odlazi iz Beograda u Šumadiju, obilazi i učestvuje u organiziranju i učvršćivanju pojedinih partizanskih odreda, pomaže njihovim štabovima u organiziranju vojnog i političkog života jedinica, kao i u organiziranju akcija. Posjetio je 1. i 2. šumadijski odred, Posavsko-kosmajski, Čačanski, Užički, Kragujevački i Jagodinski; učestvovao je na savjetovanju rukovodstva partizanskih odreda Šumadije i zapadne Srbije, u Dulenima kod Kragujevca, a krajem septembra učestvuje na Savjetovanju predstavnika glavnih štabova i partizanskog rukovodstva iz ćele zemlje, koje je Tito organizirao u Stolicama (kod Krupnja). Od septembra 1941. postaje politički komesar glavnog štaba BiH. Kao izgrađeni marksist, s bogatim revolucionarnim iskustvom, osim doprinosa organiziranju oružane borbe, njegov udio u izgradnji revolucionarne narodne vlasti je neprocjenjivo veliki. Vijećnik je svih zasjedanja AVNOJ-a (na II zasjedanju je izabran i za sekretara Predsjedništva), i ZAVNOBiH-a.

Posle više od četvrt vijeka učešća u radničkom pokretu i neprekidne borbe, Čolaković je doživio pobjedu socijalističke revolucije u Jugoslaviji; ostvario se ideal za koji su dali život mnogi njegovi suborci, a mnogi, kao il on, podnijeli ogromne žrtve i odricanja.

U novoj Jugoslaviji, Čolaković nastavlja revolucionarnu bitku na novim frontovima i u novim uvjetima u izgradnji socijalizma. Vrši odgovorne funkcije u društvenom i političkom životu Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Biran je za prvog predsjednika vlade BiH, za ministra prosvjeta u vladi FNRJ i potpredsjednika SIV-a. Bio je poslanik Savezne i republičke skupštine u više saziva. Biran je za člana CK SKJ i CK SK BiH. Bio je član Predsjedništva Saveznog odbora SSRNJ i Centralnog odbora SUBNOR Jugoslavije. Član je Savjeta Federacije.

Aktivno se bavio književnošću i publicistikom. Bio je član je Saveza književnika Jugoslavije. Među velikim brojem objavljenih knjiga i prijevoda, najznačajniji su mu memoarski zapisi "Kazivanja o jednom pokoljenju" (tri knjige) i "Zapisi iz oslobodilačkog rata" (pet knjiga). "Zapisi iz oslobodilačkog rata", zajedno s kasnije napisanim djelom "Kazivanja o jednom pokoljenju", predstavlja, u stvari, jedinstveno djelo o pokoljenju koje se pripremalo i prekaljivalo za revoluciju u surovim uvjetima kapitalističke Jugoslavije, u njenim kazamatima, i na poprištima borbe, i o ljudima koji su tu revoluciju vodili u oslobodilačkom ratu. Osim ovih djela, Čolaković je napisao i knjige "Španija u plamenu" (1937), "Utiske iz Indije" (1954. godine), "Susreti i sjećanja" kao i niz tekstova i rasprava u pojedinim časopisima. Stajao je na čelu Redakcije za pisanje "Pregleda istorije SKJ" i učestvovao u njegovoj izradi. Baveći se, još iz robijaških dana, prevođenjem djela klasika marksizma, ujedno je obavljao i dužnost predsjednika Redakcije za prvo naučno izdanje sabranih djela Marxa i Engelsa u našoj zemlji.

Nosilac je mnogih najvažnijih jugoslovenskih i stranih odlikovanja, između ostalog i Ordena junaka socijalističkog rada.

Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.

Patron, tebi il je dosadno, il ti noge smrde - ti nisi dobro danas, ocigledno. Cemu ova zbirka heroja? De me osvijetli, majke ti, zbunjena sam. Mene da interesuju, ja to mogu na netu procitati, kad god mi bude volja.

Hajde ti na konstruktivan nacin ubijaj dosadu, evo ti preporuka, sta da procitas:
The Black Book of Communism (Crimes, Terror, Repression), Harvard University Press
The Economics of Post-Communist Transition, Oxford University
Democracy after Communism, Hopkins University Press

Kad procitas, javi se, ima toga jos

Patron of Formello wrote:Mika Špiljak

Rođen je 28. novembra 1916. u Odri, kod Siska, Hrvatska. Potiče iz siromašne porodice željezničkog radnika koja je živjela na selu na malo zemlje u neposrednoj blizini Siska. Da bi bar djecu oslobodio vječnog straha pred sutrašnjicom, otac je Miku poslao u Sisak na izučavanje postolarskog zanata. Svakodnevno je ranim jutrom putovao na posao, a u kasno veće vraćao se kući. Sisačka radnička sredina imala je presudan utjecaj na Mikino idejno-političko formiranje. Svaki je slobodan trenutak, koristio da što više proširi svoje znanje kad već zbog loših materijalnih uslova nije mogao da se školuje.

U doticaju sa starijim zanatskim i industrijskim radnicima koji su se okupljali u klasnim sindikatima, i s revolucionarnom omladinom oko SKOJ-a, on ubrzo uviđa da se njegov društveni položaj može izmijeniti samo revolucionarnom izmjenom čitavog društveno-ekonomskog sistema. Već kao sedamnaestogodišnji mladi radnik, 1933. započinje sa aktivnim radom u sindikatima, sudjeluje u Štrajkovima i demonstracijama i pretvara se u revolucionara koji će 1935. i formalno biti primljen u SKOJ.

Organizaciono povezan u skojevskoj organizaciji u svom selu Odri, Mika se istodobno politički angažira i u "Seljačkoj slozi" u Odri, provodeći tako u praksi tada aktualnu parolu, proklamiranu na VI kongresu Komunističke omladinske internacionale i IV kongresu SKOJ-a, o nužnosti ulaska mladih revolucionara u građanske organizacije. Nepune dvije godine zbog služenja vojnog roka odsustvuje iz Siska, ali je neposredno nakon povratka iz vojske (u novembru 1938) primljen u KPJ u partijskoj ćeliji sela Odra. Slijedeće godine Mika je član Kotarskog komiteta SKOJ-a za Sisak, zatim član Okružnog komiteta SKOJ-a, a 1940. odnosno 1941. kao delegat jedne od najboljih skojevskih organizacija u zemlji, sudjeluje na VI zemaljskoj konferenciji SKOJ-a i potom na Pokrajinskoj konferenciji. Na tim je konferencijama izabran za člana Centralnog komiteta SKOJ-a i člana Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku.

Nakon okupacije zemlje Špiljak je jedan od organizatora ustanka sisačkog područja. Održava vezu između rukovodstva u Zagrebu i partizanskog odreda u okolini Siska. Hrabar je i snalažljiv u najkritičnijim situacijama. Vojničku „karijeru" započeo je 18. jula 1941. godine kao borac i politički delegat voda, ali je potkraj 1941. opet na partijskoj dužnosti u Kotarskom komitetu KP Hrvatske za Sisak. Od proljeća do jeseni 1942, Mika je komesar 6. banijskog bataljona, kad se oktobra 1942. godine definitivno vraća na partijski rad, Prvo je sekretar Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske Velika Gorica, zatim sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Prokuplje, pa sekretar Oblasnog komiteta SKOJ-a zagrebačke oblasti, sa koje dužnosti je upućen za organizacionog sekretara Oblasnog komiteta Partije za zagrebačku oblast.

U februaru 1944. po odluci CK KPH i CK SKOJ-a, Mika je postavljen za sekretara Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku, gdje je ostao do oktobra 1944. godine.

Uslijed političkih problema koji su se javili u Pokuplju CK KPH donosi odluku da Mika ide za sekretara Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Pokuplje; na toj dužnosti ostaje do oslobođenja. Dva mjeseca prije oslobođenja, odlukom Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, Mika je postavljen za sekretara Gradskog komiteta Zagreba i dobio zadatak da priprema ekipu za oslobođeni Zagreb. Tako je ta dva mjeseca obavljao dvije funkcije. Već iz ovih nekoliko podataka se vidi, da ga je rukovodstvo Partije često slalo sa jednog na drugo područje, uvijek mu povjeravajući odgovorniji i složeniji zadatak. Tako mu je u oslobođenoj zemlji povjeren vrlo odgovoran posao, sekretara Gradskog komiteta Zagreba, a ujedno i tajnika Narodnog fronta grada, koje je dužnosti obavljao prvih sedam godina.

Godine 1946. kooptiran je u CK KPH, a 1951. izabran za člana njegovog Politbiroa, kada je i pošao iz grada na rad u CK KPH, gdje se uz druge poslove, pretežno bavio kadrovskom politikom. Na VI kongresu SKJ biran je u CK SKJ, a na VIII kongresu u Izvršni komitet CKSKJ.

Osim tih partijskih funkcija, Mika je od 1945. narodni zastupnik u Saboru NR Hrvatske i poslanik u Saveznoj narodnoj skupštini, a obavljao je i niz odgovornih državnih poslova: potpredsjednik i predsjednik Gradskog narodnog odbora u Zagrebu od 1948. do 1951. godine, a od 1952. i član Izvršnog vijeća NR Hrvatske. Na njegovu inicijativu kao kadrovi-ka u Politbirou CK SKH otvoreno je u Hrvatskoj nekoliko viših i visokih škola u kojima se osposobilo nekoliko hiljada radnika i seljaka, bivših učesnika NOR-a. Godine 1958. Mika je izabran za potpredsjednika Centralnog vijeća Saveza sindikata Jugoslavije, a ujedno je i član organizaciono-političkog sekretarijata CK SKJ i sekretarijata Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. Godine 1963, ga ponovo vraćaju u Hrvatsku i biraju za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, gdje su opet došle do izražaja njegove kvalitete, na temelju kojih je i predložen za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Tako je poslije izbora 1967. godine izabran za predsjednika Saveznog izvršnog vijeća na kojoj dužnosti je ostao dvije godine. Potom je 1969. godine izabran za predsjednika novoformiranog Vijeća naroda Savezne narodne skupštine, pa je u toj funkciji na kraju petogodišnjeg mandata, proglasio Novi Ustav 1974. godine. Potom je 1974. godine ponovo prešao na rad u Sindikat i izabran za predsjednika Vijeća Saveza sindikata Jugoslavije. Na dužnosti predsjednika ostao je do 1980. godine, kada je prvi u Jugoslaviji sproveo inicijativu druga Tita o kolektivnom radu i jednogodišnjem mandatu, te ostao dalje na radu kao član Predsjedništva Vijeća Saveza sindikata Jugoslavije.

Nosilac je "Partizanske spomenice 1941. godine", Ordena junaka socijalističkog rada i drugih visokih domaćih i stranih odlikovanja.

Za narodnog heroja proglašen je 29. novembra 1953. godine.

Šef kabineta bio mu je Vuk Drašković.

Ušao u narodnu pjesmu:

Mala moja vidi moga šiljka, vidi moga šiljka, glava mu je k'o u Mike Špiljka.



Nego, šta ćeš kad zagušiš temu ovim narodnim, hoš' onda krenuti i konjovodce i kurire?

freak_with_a_laptop wrote:


Patron, tebi il je dosadno, il ti noge smrde - ti nisi dobro danas, ocigledno. Cemu ova zbirka heroja? De me osvijetli, majke ti, zbunjena sam. Mene da interesuju, ja to mogu na netu procitati, kad god mi bude volja.

Hajde ti na konstruktivan nacin ubijaj dosadu, evo ti preporuka, sta da procitas:
The Black Book of Communism (Crimes, Terror, Repression), Harvard University Press
The Economics of Post-Communist Transition, Oxford University
Democracy after Communism, Hopkins University Press

Kad procitas, javi se, ima toga jos

Prvo i prvo i najprvo: drugarice, to je trula imperijalističko-kapitalistička propaganda a sve je te knjige napisala zloglasna CIA i njeni plaćenici petokolonaši.

Drugo i drugo: ima li to na našem jeziku srpskohrvatskom i/li hrvatskosrpskom, možda drug Formalin nije vičan stručnoj terminologiji imperijalističkog jezika.

Nada Dimić

Rođena je 6. septembra 1923. u Divoselu, Gospić, Hrvatska. Potječe iz siromašne seljačke porodice. Osnovnu školu je završila u Gospiću, a četiri razreda gimnazije i prvi razred Trgovačke akademije u Zemunu. 1938. postala je član SKOJ-a. Od tada aktivno učestvuje u borbama napredne omladine Beograda. Nada je 1940. i u demonstracijama protiv Stojadinovićeva režima na Košutnjaku. Te godine postala je i član KPJ.

Kao Član literarnog udruženja "Branko Radičević", zbog teksta koji je napisala protiv direktora škole kao progonitelja studenata — ljevičara, bila je uhapšena i zatvorena, i pored udaraca koje je primila u zatvoru, nikoga nije odala. Poslije petnaest dana puštena je iz zatvora, ali joj je zabranjeno školovanje u svim školama Jugoslavije. Godinu dana ilegalno živi i radi u Zemunu. Zatim odlazi svome bratu Bogdanu, u Sisak. Tu radi kao frizerski radnik, nastavljajući revolucionarni rad.

Mladi revolucionar Nada već u junu 1941. je u prvom partizanskom odredu u Brezovici, kraj Siska. Obavlja teške t odgovorne zadatke. U grad ulazi odjevena u odjeću seljanke, a iz grada iznosi šapirograf, pisaću mašinu i drugi materijal. Učestvuje u diverzantskim akcijama na pruzi Zagreb—Sisak. U šumi Šikara rukovodi tehnikom OK KPH Sisak na umnožavanju propagandnog materijala, koji posredstvom napredne omladine širi gradom i okolinom. U julu 1941, kada su prekinute veze partijskih organizacija grada i Odreda, hrabra Ličanka, već zapažena po junaštvu i smjelosti, dobiva zadatak da uspostavi vezu. Odlazi u grad preobučena u muško odijelo, ali su je na nasipu Save prepoznali ustaški agenti i uhapsili. U sisačkom zatvoru je mučena; kako ništa nije htjela da prizna, prebacuju je iz Siska u zagrebački zatvor. Na putu do Zagreba, Nada je popila veliku količinu nekog lijeka, pokušavajući da se ubije. Isprebijanu i iscrpljenu, odveli su je u bolnicu, odakle je, uz pomoć zagrebačke partijske organizacije (dr. Slavke Očko, Milke Jovanović, i Ružice Turković) uspjela pobjeći na Kordun, u Petrovu goru. Tu dobiva zadatak da ode u Karlovac i da radi s karlovačkom partijskom organizacijom i članom CK KPH.

Kao član OK SKOJ-a za Kordun u okupiranom Karlovcu, pod imenom Milka i Anka Vinek Žuta, odvažna, hrabra i iznad svega konspirativna, izvršava razne specijalne zadatke. Posjećuje partijske javke, prenosi materijal i lijekove, prima na vezu one koji, iz Zagreba i Karlovca preko Dubrava, odlaze u partizane, održava neprekidne veze s partizanskim odredima Korduna i prebacuje skupljeno oružje, municiju i odjeću u Petrovu goru.

Nada je, 21. oktobra 1941, postala i član Okružnog komiteta KPH za Karlovac. Ona nekoliko puta odlazi u Petrovu goru i ponovo se vraća u grad. Toj hrabroj djevojci pripada posebna uloga u organizaciji upada grupe od 25 partizana iz Petrove gore u Karlovac, 17. novembra 1941. Ona je razradila plan spašavanja sekretara Mjesnog komiteta KPH za Karlovac, Marijana Čavića Grge. Njeno pismo, upućeno u Petrovu goru, s nizom detalja, bio je putokaz partizanskoj grupi u izvođenju akcije.

U ruke ustaške policije pala je na zadatku, 3. decembra 1941, u Karlovcu. Tog dana nekoliko puta išla je iz grada u predgrađe Dubovac, odvodeći ljude u partizane na Kordun. Na zahtjev da se legitimira, Nada je iz torbice izvukla revolver i ubila ustaškog agenta Ivana Boršića, a drugoga ranila. U momentu kada joj je pištolj zatajio, uhvatili su je drugi agenti. Zatvorena je najprije u Karlovcu, a onda u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu. U njenim je dokumentima pisalo: "Ankica Vinek". To je sve što je policija od nje saznala, i onda kad su je ustaški agenti mučili, devetnaestogodišnja partizanka je odgovarala ćutanjem. U zatvoru je služila primjerom. Februara 1942. odvedena je na svoj posljednji put, u Staru Gradišku. Tu je i dalje mučena od izvježbanog ustaškog zločinca Ljube Miloša. Njen primjer junaštva i izdržljivosti prenošen je po zatvorskim ćelijama. Pričalo se s divljenjem o nepoznatoj, prkosnoj i lijepoj djevojci, koju ni najsvirepije muke nisu mogle pokolebati. Izubijanu, bolesnu od pjegavca, ustaše su je umorile 17. marta 1942. godine.

Tekstilna fabrika u Zagrebu nosila je njeno ime.

Narodnim herojem proglašena je 7. jula 1951. godine

Petar Leković

Rođen je 23. novembra 1893. godine u selu Svračkovo, kod Užičke Požege, Srbija. U 1. svjetskom ratu hrabro se borio u srpskoj vojsci. Posle rata vratio se u svoje selo i bavio se kamenorezačkim zanatom. Isticao se opredijeljenošću za socijalnu pravdu i borbom za prava radnika i seljaka, za stvaranje pravednih odnosa u društvu, koji neće biti zasnovani na eksploataciji. Te njegove ideje prihvaćane su od svih radnika i seljaka, pa je kod njih uživao veliki ugled i bio vrlo omiljen. Ubrzo posle 1. svjetskog rata postao je član KPJ, a zatim i član mesnog komiteta KPJ u Užičkoj Požegi. Partijsko-političkom djelatnošću naročito se istakao posle 1938. godine, kada je partijski rad u srezu naglo oživio, a političko-ekonomske suprotnosti društva brzo se zaoštravale. Naročito je bio aktivan u političkoj borbi protiv vladajućeg režima Kraljevine Jugoslavije.

U NOB je stupio jula 1941. godine, zajedno sa svoja tri sina, i donio je pušku koju je odranije čuvao. Već u prvim borbama pokazao je veliku hrabrost, i primjenjivao svoje bogato ratno iskustvo, koje je prenosio i na svoje mlađe drugove. U borbi kod sela Gorobilja ispoljio je naročitu smjelost i hrabrost. S karabinom i bombama u rukama, sam se prebacio do zgrade u kojoj su bili zabarikadirani Ne m ci. Kroz prozor je ubacio bombe, dojurio do vrata i snažnim udarcem noge ih odvalio, a zatim s uperenom puškom upao sam u prostoriju s Nijemcima; glasnim uzvikom "Predaj se!", Nijemci su bili uplašeni i sigurni da je zgrada opkoljena od partizana, pa su digli ruke i predali se. Kad su predano oružje složili nasred sobe, Leković ih je istjerao pred zgradu i postrojio. „Ko je komandant", pitao je preplašene Nijemce. Onda je izjavio da je taj odgovoran za zločine njemačkih fašista nad nedužnim narodom i sam mu presudio.

Posle ovog smjelog i hrabrog podviga, popularnost među borcima i narodom ovog starog i iskusnog borca postala je još veća. Narod je počeo da stvara legende o njemu, njegovoj hrabrosti i borbenim podvizima. Četrdesetosmogodišnji ratnik iz dva svjetska rata neumorno je prenosio svoja ratna iskustva na mlađe drugove, suborce-partizane.

Prvog marta 1942. godine, kada je formirana 2. proleterska brigada u Čajniču, postavljen je za zamjenika komandanta 1. bataljona. Uvijek je jurišao neustrašivo, smelo i odlučno na neprijatelja. Prilikom napada 2. proleterske brigade na talijanski garnizon u Čajniču, u noći između 30. aprila i 1. maja 1942. godine, uletio je u talijanski bunker, uhvatio pušku za cijev i kundakom pobio nekoliko zaprepaštenih (talijanskih vojnika. Iz borbe se uvijek vraćao posljednji, pa i ovog puta. Na leđima je nosio zarobljen mali bacač, municiju, pelerinu i cokule. Zaplijenjene cokule dao je, kao svoj prvomajski poklon, sinu Bošku, koji je bio kurir 2. proleterske brigade. Na isti način isticao se velikom hrabrošću i u drugim borbama.

Poginuo je u III neprijateljskoj ofanzivi, sredinom 1942. godine, na Živnju, sjeverno od Gacka, u borbi protiv Talijana i četnika, koja je trajala cijele noći. U svitanje se bataljon morao povući, jer je ostao bez municije. Leković je zastao da golim rukama odvaljuje stjenje, otiskuje ga na neprijateljski streljački stroj i tako štiti odstupnicu bataljonu koji se povlačio uz brdo. Izrešetan je kuršumima neprijatelja u trenutku kad je odvaljivao posljednju stijenu, da bi je otisnuo na neprijatelja.

Na prijedlog Vrhovnog Štaba (Bilten Vrhovnog Štaba br. 14—15 za februar — mart 1942. godine), CK KPJ je, svojom odlukom od februara 1942. godine, proglasio Petra Lekovića prvim narodnim herojem Jugoslavije još za njegova života.

Jimmy_The_Saint wrote:

freak_with_a_laptop wrote:


Patron, tebi il je dosadno, il ti noge smrde - ti nisi dobro danas, ocigledno. Cemu ova zbirka heroja? De me osvijetli, majke ti, zbunjena sam. Mene da interesuju, ja to mogu na netu procitati, kad god mi bude volja.

Hajde ti na konstruktivan nacin ubijaj dosadu, evo ti preporuka, sta da procitas:
The Black Book of Communism (Crimes, Terror, Repression), Harvard University Press
The Economics of Post-Communist Transition, Oxford University
Democracy after Communism, Hopkins University Press

Kad procitas, javi se, ima toga jos

Prvo i prvo i najprvo: drugarice, to je trula imperijalističko-kapitalistička propaganda a sve je te knjige napisala zloglasna CIA i njeni plaćenici petokolonaši.

Drugo i drugo: ima li to na našem jeziku srpskohrvatskom i/li hrvatskosrpskom, možda drug Formalin nije vičan stručnoj terminologiji imperijalističkog jezika.

Mozda ima i na sovjetsko-ruskom, pa naoko blize Putin cuda cini, moguce je i da je to licno prevodio, svaka mu dala

Omer Maslić

Rođen je 21. novembra 1913. u Mrkonjić Gradu, Bosna i Hercegovina, u siromašnoj
zanatlijskoj porodici. Omer nije imao uvjeta za školovanje. Poslije 2 razreda Građanske škole
u Mrkonjić-Gradu, odlazi na kovački zanat u Jezero kod Jajca. Kao kovački pomoćnik u
Jajcu, pripadao je naprednoj radničkoj omladini. U Jajcu je stekao osnove političkog
formiranja, zahvaljujući utjecaju komunista —metalskih radnika, u čijoj se sredini nalazio.

Poslije prelaska u Sarajevo (1937. godine) zaposlio se u Željezničkoj radionici, gdje se ističe u radu URS-ovih sindikata. Kao istaknuti sindikalni radnik, primljen je u KPJ početkom 1939. godine. Ubrzo postaje jedan od rukovodilaca ilegalnog partijskog rada u Željezničkoj radionici, a njegov politički rad do rata bio je zapažen i u gradu i na širem području BiH. U rukovodstvu je partijske tehnike Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, i član Zemaljskog odbora Narodne pomoći.

Neposredno poslije okupacije, u ustaškoj provali u prostorije partijske tehnike, u julu 1941, Omer Maslić je uhapšen. U pokušaju bijega ranjen je, ponovo uhvaćen, i sproveden u bolnicu. Na putu do bolnice, iako ranjen i u ustaškim rukama, hrabro se držao, tako se ponašao i kasnije, na saslušanjima pred policijom. Početkom augusta, uz pomoć sarajevske partijske organizacije, uspio je da pobjegne iz bolnice. Smješten je u Sarajevu, gdje do ozdravljenja ilegalno boravi.

Polovinom septembra 1941, po direktivi Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, odlazi u Zenicu, da formira novu partijsku organizaciju, pošto je, augustovskom provalom, zenička partijska organizacija razbijena. Poslije toga, stupa u partizanski odred "Zvijezda", odakle je ubrzo, kao Član Okružnog komiteta za Zenicu, upućen u zenički kraj, da tamo organizira ustanak i formira partizanski odred. Uspio je vrlo brzo da uspostavi veze s dotad izoliranim partizanskim grupama; već u oktobru formira prvu četu; djeluje politički istovremeno u srpskim i muslimanskim selima. Njegovim zalaganjem, ustanak se brzo širi i dobiva masovne razmjere. Pošto je, početkom decembra 1941, formirana i druga Četa, odlučeno je da se osnuje Zenički partizanski odred, u čijem se sastavu, već polovinom januara 1942.
godine, nalaze četiri bataljona i jedna muslimanska četa.

Zenički odred je, pod komandom Omera Maslića, izveo niz uspješnih akcija: protiv zeničkih ustaša na Dračiću, za oslobođenje Olova, u diverzantskim akcijama na pruzi Sarajevo—Bosanski Brod (minirana su 23 neprijateljska voza, od kojih 3 oklopna, i izvedeno 6 uspješnih akcija u tunelima); ali se kao najuspješnija akcija smatra napad na Begov Han, februara 1942, kada je zarobljena domobranska četa s cjelokupnom ratnom opremom. U ovim borbama Omer Maslić se isticao hrabrošću i vještinom rukovođenja.

Poslije odcjepljenja četnika, maja 1942, Zenički partizanski odred se znatno smanjuje, pa se njegovi borci uključuju u tek osnovanu 6. istočno-bosansku brigadu. U ovoj brigadi Omer Maslić se nalazio na dužnosti zamjenika političkog komesara Zeničke čete, a zatim zamjenika komesara 3. bataljona. U borbama ove brigade u raznim dijelovima istočne Bosne, Maslić se isticao izuzetnom hrabrošću. Tako je bilo i u borbi s četnicima kod sela Bukovice, u blizini Tuzle, oktobra 1942. godine. Pošto je bio sa svih strana opkoljen četnicima, nije se mogao priključiti svojoj jedinici, koja je, poslije dobivenog naređenja, odstupila. Ostao je i držao sam položaj, sve dok nije smrtno pogođen.

Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.

Zvonko Runko Pavle

Rođen je 4. januara 1920. u Ljubljani, Slovenija. Otac mu je bio istarski Hrvat, a majka Srpkinja iz Gacka. Prije 1. svjetskog rata i u vrijeme rata, porodica Runko je živjela u Puli, gdje mu je otac bio policajac. Poslije talijanske okupacije Istre, porodica je došla u Ljubljanu, i stari Runko je i tu kratko vrijeme bio policajac.

Zvonko je završio osnovnu školu u Šiški, predgrađu Ljubljane. Porodica je stanovala u starim vojničkim barakama, gdje su uglavnom živjele izbjeglice iz Koruške, Istre i Slovenskog primorja. Poslije osnovne škole, produžio je školovanje u gimnaziji, u Bežigradu. Najstariji brat u to vrijeme već je radio u željezničkim radionicama, i donosio je komunističku štampu. Zvonko je bio, kao mnogi drugi sinovi izbjeglica, u početku jugoslovenski nacionalista i član "Sokola".

Štampa, koju mu je donosio brat, vrlo brzo je uticala na Zvonka. Istupa iz "Sokola", odbacuje nacionalizam i počinje da surađuje s komunistima, tako da je, već 1936. godine, primljen u SKOJ. Uoči Božića, 1937. godine, kad su đaci imali kratki raspust, odlazi s nekoliko mladića u planine, da tamo u jednoj kući proučava marksizam. Tamo je trebalo da dođe i tadašnji student medicine Sergej Krajger, upravo pušten iz Sremske Mitrovice, gdje je izdržavao kaznu, i dva druga omladinca bili su već u zatvoru, zbog političke aktivnosti.

Izgleda da ih je pratila policija, uz to su neki mještani javili žandarmeriji da se u planinarskoj kući nalazi grupa sumnjivih đaka. Došli su policijski agenti i pohapsili ih, i napravili kod svih premetačinu. Našli su neke materijale, zbog čega su izvršili premetačine i kod njihovih kuća, i opet su ponešto našli.

Zvonko Runko se vrlo vješto izgovarao, ali je ipak bio mjesec dana u istražnom zatvoru. Nepunoljetan, nije mogao da bude kažnjen sudski, već je predat nadležnim školskim vlastima. Isključen je iz svih srednjih škola u Jugoslaviji, ali s pravom polaganja privatnih ispita. Poslije isključenja, Runko se posvećuje isključivo političkom radu među omladinom.

1940. godine pozvan je u vojsku, ali je odbijen zbog čira na stomaku. Krajem godine, ili u početku 1941, primljen je u Komunističku partiju Jugoslavije.

Već u ljeto 1941. organizira u Šiški, pod rukovodstvom Franca Ravbara Viteza, tri udarne grupe koje su kasnije izvršile mnoge akcije. U oktobru ga traži policija, ali ga ne nalazi kod kuće. Od tada kreće se po gradu s obojenom kosom i lažnim ispravama. Jednom su ga policajci legitimirali i htjeli da ga uhapse kao sumnjivog, ali je pobjegao, iako su za njim pucali.

Kad su talijanske vojne vlasti, krajem februara 1942. godine, zatvorile Ljubljanu pojasom žicanih prepreka i bunkera, i počele masovno da odvode muškarce u logore, kretanje i zadržavanje ilegalaca u gradu postaje vrlo teško. Zbog toga, rukovodstvo šalje Runka u Novo Mjesto, da tamo radi na organizaciji udarnih grupa. Prvog marta 1942, s lažnim ispravama putuje vozom iz Ljubljane.

U novoj, nepoznatoj sredini i u manjem gradu vrlo brzo je uhapšen. U zatvoru pretvara se da je obolio od upale slijepog crijeva, poslije čega je prebačen u bolnicu zbog operacije.
Operiran je, poslije čega s još nezacijeljenom ranom, uz pomoć ljekara, bježi iz bolnice skačući kroz prozor. Izvjesno vrijeme se još liječio kod povjerljivih ljudi u okolini Novog Mjesta, a poslije odlazi u partizane.

Tamo postaje član štaba 3, grupe odreda, odgovoran je za Varnostno-obveščevalnu službu. Početkom juna 1942, dobio je zadatak da u okolini Novog Mesta iz vid i što se tamo dešava oko sumnjivog "štajerskog bataljona", u kojem su bili, u partizane prerušeni, belo-gardisti. Oni su činili sve da narod omrzne narodnooslobodilački pokret.

Šesnaestog juna 1942. godine, grupa lažnih partizana namamila je Runka i njegovog pratioca na sastanak u šumi kod crkve svetog Roka, u blizini Novog Mesta. Tamo su obojicu mučki zaklali, a leševe zakopali.

Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.

SherlockHolmes wrote:

Jimmy_The_Saint wrote:

freak_with_a_laptop wrote:


Patron, tebi il je dosadno, il ti noge smrde - ti nisi dobro danas, ocigledno. Cemu ova zbirka heroja? De me osvijetli, majke ti, zbunjena sam. Mene da interesuju, ja to mogu na netu procitati, kad god mi bude volja.

Hajde ti na konstruktivan nacin ubijaj dosadu, evo ti preporuka, sta da procitas:
The Black Book of Communism (Crimes, Terror, Repression), Harvard University Press
The Economics of Post-Communist Transition, Oxford University
Democracy after Communism, Hopkins University Press

Kad procitas, javi se, ima toga jos

Prvo i prvo i najprvo: drugarice, to je trula imperijalističko-kapitalistička propaganda a sve je te knjige napisala zloglasna CIA i njeni plaćenici petokolonaši.

Drugo i drugo: ima li to na našem jeziku srpskohrvatskom i/li hrvatskosrpskom, možda drug Formalin nije vičan stručnoj terminologiji imperijalističkog jezika.

Mozda ima i na sovjetsko-ruskom, pa naoko blize Putin cuda cini, moguce je i da je to licno prevodio, svaka mu dala

Nakazo sa laptopom i ostala fašistička bratijo,obećavam vam da ću objaviti imena i biografije svih narodnih heroja.

Allah te nagradio za tvoj trud, sine.

Jimmy_The_Saint wrote:Allah te nagradio za tvoj trud, sine.

Ne vjerujem u boga pa mi i ne treba nagrada ,pa neka za moj trud nagradi tebe,nakazu,amrina i onoga špijuna sa intelektom. To je vaš osnovni deficit.
Idemo dalje sa objavama narodnih heroja.

Patron of Formello wrote:

SherlockHolmes wrote:

Jimmy_The_Saint wrote: Prvo i prvo i najprvo: drugarice, to je trula imperijalističko-kapitalistička propaganda a sve je te knjige napisala zloglasna CIA i njeni plaćenici petokolonaši.

Drugo i drugo: ima li to na našem jeziku srpskohrvatskom i/li hrvatskosrpskom, možda drug Formalin nije vičan stručnoj terminologiji imperijalističkog jezika.

Mozda ima i na sovjetsko-ruskom, pa naoko blize Putin cuda cini, moguce je i da je to licno prevodio, svaka mu dala

Nakazo sa laptopom i ostala fašistička bratijo,obećavam vam da ću objaviti imena i biografije svih narodnih heroja.

Plaho zanimljivo ali puno teksta... ima li mozda neki film snimljen na temu?

Jimmy_The_Saint wrote: Prvo i prvo i najprvo: drugarice, to je trula imperijalističko-kapitalistička propaganda a sve je te knjige napisala zloglasna CIA i njeni plaćenici petokolonaši.

Drugo i drugo: ima li to na našem jeziku srpskohrvatskom i/li hrvatskosrpskom, možda drug Formalin nije vičan stručnoj terminologiji imperijalističkog jezika.

Druze Jewgenij (brisi Jimmy, smrdi na kapitalizam)
nazalost nema na naski, ni latinica, ni cerilica.

Ima ovo, ali bojim se, on to vec ima

Ova danasnja omladina nikoga ne cijeni, izgleda. I taj nick, poltron iz formalina, mi je indikativan -- unutrasnji i vanjski neprijatelj nikada ne spava. Zato budi kratak, neprijatelj prisluskuje.

Filip Kljajić

Rođen je 2. maja 1913. godine u Tremušnjaku kod Petrinje, Hrvatska. Kao trinaestogodišnji dječak, u nemogućnosti da se školuje, došao je u Kikindu na učenje postolarskog zanata. U jesen 1931. zaposlio se u Beogradu.

Tu je vrlo rano počeo revolucionarnu djelatnost u Ujedinjenom radničkom sindikalnom savezu Jugoslavije. Na njegovo revolucionarno sazrijevanje utjecali su stariji revolucionari, partijski aktivisti u Beogradu: Nikola Grulović, Miloš Matijević, Bora Marković... Godine 1936. primljen je u Komunističku partiju Jugoslavije, a godinu dana kasnije član je Okružnog komiteta KPJ za beogradski okrug. Zapažen je kao organizator više radničkih štrajkova, a naročito se angažirao u radu sindikata kožarsko-prerađivački h radnika. Na godišnjoj skupštini sindikalne podružnice kožaraca u Beogradu, 20. februara 1938, izabran je za člana njezine uprave. U maju iste godine, poslije neuspjelih pregovora s poslodavcima koji su odbili da potpišu kolektivni ugovor, on govori na zboru obućarskih radnika i poziva ih da stupe u štrajk. Zahvaljujući Fićinoj upornosti, koji je iz dana u dan, unatoč prijetnjama poslodavaca, bodrio štrajkaše da izdrže do kraja, štrajk je dvanaestog dana okončan pobjedom radnika.

Djelujući istodobno i u sindikatima i u partijskim organizacijama, Fića ne zaboravlja ni rad s omladinom. Prema sjećanju njegovih suboraca, on je bio jedan od inicijatora masovnih izleta omladine i starijih radnika na Topčider i Košutnjak, zbog čega je 1938. kažnjen s dva mjeseca zatvora. Uprava grada Beograda njegovo je hapšenje obrazložila kao preventivu — da bi se spriječile eventualne demonstracije u vrijeme Mačekove posjete Beogradu. U drugoj polovici 1938, Kljajić je dobio izgon u svoje rodno mjesto. Ta ga je policijska mjera prisilila da prede u ilegalnost i da se više okrene radu u pokrajini. Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju šalje ga tada u Niš, kao instruktora. Tu je ostao sve do 1940. Učvrstivši partijsku organizaciju, u novembru 1939. organizira masovne demonstracije prilikom dolaska Mačeka i Cvetkovića u Niš. Istog mjeseca organizira i štrajk obućarskih radnika, koji su ga već u julu izabrali za svog delegata za kongres kožaraca. U septembru 1940. postavljen je za sekretara Okružnog komiteta KPJ za Valjevo, gdje je opet zapažen kao organizator masovnih akcija. Poznati štrajk građevinskih radnika, koji su za mizernu nadnicu radili na izgradnji pruge Lajkovac—Valjevo, Fićino je djelo. On je 12. oktobra 1940. organizirao i zbor u Valjevu, i pred 3.000 radnika održao govor pozivajući ih na borbu do pobjede. Kad su policija i žandarmerija pokušali da rasture zbor i uhapse Fiću, radnici su ga svojim grudima štitili u otvorenoj bici na improviziranim barikadama. Tada je poginuo jedan, a teže ranjen drugi građevinski radnik i nekoliko žandara. Ni najsurovije torture koje su nad njim primjenjivane 1940. u beogradskoj Glavnjači nisu slomile prokušanog revolucionara.

Isprebijan, na rubu snage, prkosno je dobacivao zloglasnom agentu Vujkoviću: „Neću da kažem, ja sam komunist!"

Svoje bogato revolucionarno iskustvo Kljajić neprekidno obogaćuje i marksističko-lenjinističkim obrazovanjem. Početkom 1941, on je polaznik partijskog tečaja u Zagrebu, ali već potkraj februara izabran je za člana Okružnog komiteta KPJ za beogradski okrug.
Poslije aprilskog sloma stare Jugoslavije, kao član Vojnog komiteta pri Pokrajinskom komitetu KPJ za Srbiju, a zatim Glavnog štaba narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Srbije, jedan je od organizatora ustanka u Srbiji. Sudjelovao je u prvim vatrenim okršajima: u napadu na Senjski rudnik, na Lajkovac, Svilajnac... U vrijeme neprijateljske ofanzive, Tito mu je osobno povjerio zadatak da organizira obranu na valjevskom sektoru. Obavljajući svoju dužnost, Fića je u toj borbi teško ranjen. Sudjelovao je na vojno-političkom savjetovanju u Stolicama, bio je prvi politički komesar 1. proleterske brigade, a od novembra 1942. politički komesar 1. proleterske divizije. Zajedno sa svojim proleterskim jedinicama, prošao je najteže bitke u Bosni, Crnoj Gori i Dalmaciji. Kao neustrašiv borac, dobar organizator i talentirani vojni i politički rukovodilac, Kljajić je bio omiljen medu borcima i u narodu. Znao je utješiti i ohrabriti, ali je uvijek dijelio slučajne propuste od svjesne nediscipline. Duboko human, očinski brižan prema svojim borcima, bio je istodobno nemilosrdan prema svakom pokušaju zloupotrebe povjerene dužnosti. Shvaćajući narodnooslobodilačku borbu i revoluciju kao jedinstven proces, u svakom je borcu gledao i graditelja novog, pravednijeg društvenog poretka, i svakom bi komunistu u svojim jedinicama uvijek govorio: "Koristi svakih pet minuta, priđi drugu, razgovaraj s njim i podiži ga." Tog se načela Fića i sam držao od prvih dana svoje revolucionarne djelatnosti, do svoje tragične pogibije.

Rodoljub Čolaković, jedan od bliskih Fićinih prijatelja i suboraca, u svojoj knjizi "Susreti i sjećanja" kaže: „Sreo sam u revoluciji nemalo ljudi koji su se isticali izuzetnim sposobnostima, vojničkim, političkim, organizatorskim, koji su se u njoj naglo rascvjetali u jarke, izrazite ličnosti, mada je vremenski rok njihove aktivnosti bio, avaj, ponekad vrlo kratak. Izginuli su u bitkama, pokošeni prije vremena, ali lik njihov ostao je blizak, nezaboravan ... Među takve ličnosti spada Filip Kljajić Fića...".

Poginuo je u Zvorniku, 5. jula 1943. godine.

Narodnim herojem proglašen je 25. septembra 1944. godine.

Koča Popović

Rođen je 14. marta 1908, u Beogradu. Kao dijete, kratko vrijeme je živio u Švicarskoj. Gimnaziju je završio u Beogradu, a zatim je otišao na odsluženje vojnog roka. Filozofiju je studirao na Sorboni, a apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Parizu, 1932, godine. Od tada pa do rata 1941. bavio se publicistikom i književnošću. Od rane mladosti usvojio je marksistički pogled na svijet, i opredijelio se za radnički pokret. To se ogleda u njegovim publicističko-književnim radovima, objavljenim u naprednim listovima i časopisima tog vremena. Godine 1933. primljen je u Komunističku partiju Jugoslavije, posle čega je još intenzivnije nastavio revolucionarnu djelatnost, zbog koje je bio izložen progonima policije, a više puta je i hapšen.

Od jula 1937. godine borio se u španskom nacionalno-oslobodilačkom (građanskom) ratu, prvo kao borac, zatim kao načelnik štaba, pa komandant artiljerijskog diviziona, kada je dobio čin poručnika Španske republikanske armije. Oko dvije godine učestvovao je u svim borbama artiljerijskih jedinica internacionalnih brigada, na svim bojištima republikanske Španije, do njene posljednje bitke.

Posle sloma Republikanske armije Španije, Koča Popović, zajedno s ostalim borcima internacionalnih brigada, prelazi u Francusku, Zbog učešća u španskom građanskom ratu, interniran je, i mart i april 1939. provodi u koncentracionom logoru Sen Siprijen. Izvjesno vrijeme radio je u Komitetu za španske borce u Parizu. Septembra 1939, preko partijskih veza, iz Francuske se vratio u Jugoslaviju, gdje je nastavio revolucionarnu aktivnost, izvršavajući zadatke koje mu je postavljala Komunistička partija Jugoslavije. U toku 1940. bio je i član PK KPJ za Srbiju do novog hapšenja (oktobra iste godine).

Oružanu borbu protiv fašizma, početku u Španiji, nastavlja u Jugoslaviji od prvog dana oružanog ustanka, jula 1941. godine.

Od samog početka ustanka, nalazi se na rukovodećim i komandnim dužnostima. Prvo kao komandant Kosmajskog, a kasnije Posavskog odreda. Pod njegovom komandom, ovi odredi vodili su brojne bitke i izvojevali mnoge pobjede u ljeto i jesen 1941. S dužnosti komandanta Posavskog odreda postavljen je za komandanta grupe odreda u Šumadiji i zapadnoj Srbiji. Novembra 1941, u vrijeme Prve neprijateljske ofanzive, komandirao je zaštitnicom koja je osiguravala povlačenje Vrhovnog štaba i glavnine partizanskih snaga iz Srbije za Sandžak.

Prilikom formiranja 1. proleterske brigade, prve regularne jedinice NOV i POJ, u Rudom, 21. decembra 1941, Koča je postavljen za njenog prvog komandanta. Pod njegovom komandom, brigada je vodila borbe u istočnoj Bosni, izvršila čuveni Igmanski marš i pohodu Bosansku krajinu. Pobjede 1. proleterske brigade, rasadnika bratstva i jedinstva i začetka buduće regularne armije, vezane su za njenog prvog, vještog i sposobnog komandanta i španskog borca Koču Popovića.

Prvog novembra 1942, Koča je postavljen za prvog komandanta 1. proleterske divizije, i na toj dužnosti je ostao do 5. oktobra 1941. Divizija se naročito istakla u IV neprijateljskoj ofanzivi u borbama na Ivan-planini; protuudaru Glavne operativne grupe kod Gornjeg Vakufa, i u zaštitnici Glavne operativne grupe i Centralne bolnice, zatvarajući pravce: Bugojno—Prozor i Kupres—Šujica—Prozor. U V neprijateljskoj ofanzivi, 9. i 10. juna 1943, 1. proleterska divizija probila je obruč 369. ne mačke divizije kod Balinovca; 12. juna na komunikaciji Foča—Kalinovik, i 17. juna Prača—Renovica, čime je otvorila put operativnoj grupi divizija NOVJ na Sutjesci.

Petog oktobra 1943. Koča Popović je postavljen za prvog komandanta 1. proleterskog korpusa NOVJ, i na toj dužnosti ostao do kraja jula 1944. Za to vrijeme, Korpus se naročito istakao u borbi protiv Njemačkog 15. brdskog armijskog korpusa u centralnoj Bosni, u prvoj banjalučkoj operaciji, drvarskoj operaciji i drugim brojnim bitkama.

Jula 1944. Koča Popović je postavljen za komandanta glavnog štaba NOV i POJ za Srbiju. To je bilo u vrijeme kada se težište borbenih operacija NOVJ i svih drugih zaraćenih strana prenosilo na Srbiju, pred odlučujuću bitku za njeno oslobođenje.

Izvjesno vrijeme bio je komandant Južne grupe divizija, a januara 1945. godine postavljen je za komandanta 2. armije, koja se istakla u završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije, svojim radom na pravcu: Užice—Sarajevo—Banja Luka—Karlovac—Zagreb.

Od oslobođenja zemlje do 1953. Koča Popović je bio načelnik Generalštaba Jugoslovenske narodne armije, s činom general-pukovnika JNA.

U vrijeme narodnooslobodilačkog rata, komandirao je najelitnijim jedinicama NOVJ, i pripada plejadi proslavljenih i popularnih komandanata i generala nove oslobodilačke revolucionarne armije. O podvizima jedinica koje su se borile pod njegovom komandom narod i vojnici ispjevali su mnoge pjesme.

U vrijeme NOR, i posle njega, uvijek je bio član najviših političkih predstavništava nove Jugoslavije. Bio je član AVNOJ-a od Prvog zasjedanja (1942. godine), a predsjedništva AVNOJ-a od Drugog zasjedanja, 1943. godine.

Bio je poslanik Ustavotvorne skupštine Demokratske Federativne Jugoslavije i poslanik Privremene narodne skupštine Jugoslavije. Od 1945. godine neprekidno je biran za narodnog poslanika Savezne narodne skupštine i Narodne skupštine Srbije.

Od januara 1953. do 1965. godine bio je član Saveznog izvršnog veća i državni sekretar za inostrane poslove. Kao sekretar za inostrane poslove, učestvovao je u svim pregovorima naše zemlje s mnogim zemljama svijeta. Koča Popović je učestvovao, kao šef jugoslovenski h delegacija, na zasjedanjima Generalne skupštine Organizacije ujedinjenih nacija. Svojom zapaženom aktivnošću u UN, i zalaganjem za principe aktivne i miroljubive koegzistencije, mnogo je doprinio povećanju ugleda i afirmaciji Jugoslavije u svijetu.

Godine 1966. i 1967, bio je potpredsjednik Republike. Za člana CK SKJ biran je na VI, VII i VIII kongresu, a član Predsjedništva CK SKJ postao je oktobra 1966. godine. Bio je član prvog CK KP Srbije, a na Devetom kongresu izabran je za Člana stalnog dijela konferencije SKJ. Član je Saveznog odbora Saveza udruženja boraca NOR Jugoslavije.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena slobode i drugih visokih domaćih i stranih odlikovanja.

Narodnim herojem proglašen je 27. novembra 1953. godine.

ajme, sto ste zakuhali!

Maksimilijan Baće Milić

Rođen je 12. decembra 1914. u Pakoštanima kod Zadra, Hrvatska. Još kao učenik klasične gimnazije u Splitu pristupio je revolucionarnom radničkom pokretu i istakao se u mnogim političkim akcijama koje je organizirala Komunistička partija. U osamnaestoj godini postao je član KPJ. Zbog političke aktivnosti bio je pod prismotrom režima. Na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je studirao filozofiju, godine 1935. uhapsili su ga i, na osnovu Zakona o zaštiti države, osudili na godinu dana zatvora.

Poslije izlaska iz zatvora Maks Baće nesmanjenom energijom nastavlja političku aktivnost; a 1936. godine, kada je planuo građanski rat u Španiji, on medu prvim Jugoslavenima odlazi u pomoć Španskom narodu i republici. U Španiji je ostao za sve vrijeme građanskog rata, ističući se na raznim bojištima u redovima internacionalnih brigada, hrabrošću i sposobnošću, kao borac i kao politički radnik.

Poslije građanskog rata, s ostalim pripadnicima internacionalnih brigada, prešao je na teritoriju Francuske. Bio je interniran u koncentracioni logor, odakle je 1940. godine pobjegao i ilegalno se prebacio u Jugoslaviju.

Dolaskom u Split, odmah se uključio u politički rad. Po zadatku partije, organizira razne akcije uperene protiv režima, priprema članove Partije i SKOJ-a za obranu zemlje. Aktivno radi u Pokrajinskom komitetu KPH za Dalmaciju.

Poslije okupacije zemlje Baće je jedan od istaknutih organizatora narodnooslobodilačkog pokreta i partizanskih jedinica u Dalmaciji. Za vrijeme formiranja prvog mosorskog partizanskog voda, 1941. godine, teško je ranjen i ilegalno upućen u Split na liječenje. Čim je ozdravio, uključio se u organiziranje partizanskih jedinica u Dalmaciji. U stvaranju partizanskih jedinica dolazilo je do izražaja revolucionarno iskustvo koje je Maks Baće stekao u predratnoj revolucionarnoj borbi, naročito u Španskom građanskom ratu.

Istaknuti je vojni rukovodilac. Kada je, aprila 1942. godine, formiran štab četvrte operativne zone NOV Hrvatske, Baće je postavljen za operativnog oficira štaba, a u februaru 1943. godine za komandanta Grupe partizanskih odreda Dalmacije; na toj dužnosti ostaje do početka augusta iste godine, kada je preuzeo dužnost političkog komesara Operativnog štaba za Dalmaciju. Prilikom formiranja 8. dalmatinskog korpusa, 7. oktobra je preuzeo dužnost načelnika štaba, a u januaru 1944. godine komandira snagama NOVJ za obranu luke Vis.

Baće je jedan od potpisnika Sporazuma o predaji talijanske divizije, "Bergamo" u Splitu,
12. septembra 1943. godine. Kao predstavnik 8. korpusa, nekoliko puta je putovao u Italiju zbog dogovora i suradnje sa savezničkim jedinicama.

Rezervni je general-pukovnik JNA. Posle oslobođenja obavljao je niz visokih državnih dužnosti: jedan je od rukovodilaca UDB-e, ministar pomorstva u Saveznoj vladi, ambasador FNRJ u Japanu do 1954. godine, a od 1955. godine poslanik FNRJ u Švedskoj. Na petom zasjedanju Generalne skupštine OUN član je delegacije FNRJ. Bio je predsjednik odbora Savezne narodne skupštine, potpredsjednik Sabora Hrvatske i dr. Izvjesno vrijeme bio je i član CK KPH. Kasnije je otišao u mirovinu.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i većeg broja visokih odlikovanja.
Narodnim herojem proglašen je 24. jula 1953. godine.
_________________