Onako,usput-kolumna Ibrahima Mulaomerovica (Innsbruck)
Piramide
Da me neko uvali u Keopsovu piramidu – nema frke. Ni panike.Tačno znam kakav je raspored hodnika i prolaza jer sam, svojevremeno, morao tačno crtati njene presjeke pred ispit iz predmeta „Istorija arhitekture“.Moram priznati da to nije bilo baš ni naporno, jer je Prof. Dr. Husref Redžić tako zanimljivo pričao na predavanjima o tome da sam imao dojam kako sam i sam sudionikom gradnje egipatskih piramida. Otuda, možda, moja naklonost i prema piramidama Maja i Azteka u srednjoj i južnoj Americi.
Navede to čovjeka da razmišlja o nečemu o čemu svi mi veoma malo i veoma rijetko razmišljamo, a to je nešto što se zove – vrijeme. Vrijeme kao prolaznost. Vrijeme u kome je čitav jedan ljudski vijek, trajanje jednog života, tek – jedan tren. Beskonačnost vremena koja te poveže sa beskonačnošću prostora, da ne kažem kosmosa.
Te piramide me podsjete na pronalazak onih kristalnih lobanja, što me, opet, dovede do tužne spoznaje da i pored sve ljudske pameti mi, u stvari, znamo veoma malo, skoro pa ništa.
Ko je napravio te kristalne lobanje koje savremena tehnologija ne bi mogla napraviti ni u snu?
Pa onda bolno pitanje, - kad je to pravljeno? U vrijeme ove ljudske pameti i početaka ove ljudske civilizacije koje savremena nauka ili znanost „drže pod kontrolom“ – nema šanse.
Ko je onda, i kada?
Pitanje slično onome – kako je nastao svijet.
Istina, religije imaju svoj odgovor, ali te iste religije su tvrdile da je zemlja ploča koja stoji na stubovima, pa se ispostavilo – greška. (Ipak se okreće dragi moj Galileo, bez obzira što su te smatrali heretikom i ludim). Još smo u fazi kad je nivo ljudske svijesti potanak, bez obzira na našu tužnu želju da budemo prepametni, ubija nas činjenica da nauka ili znanost jednostavno nemaju odgovore na par nekih pitanja.
Jesmo li to sami u kosmosu ili nam je već neko bio u gostima? Je li na ovoj jadnoj kugli što se Zemlja zove ipak živio neko pametniji od nas, neka moćna civilizacija koja se ovdje malo zabavljala pa odlepršala dalje, ili civilizacija koju je neka sila uništila (šta li to bi sa Atlantidom?) a spasilo se samo nešto pojedinaca koji nisu bili baš reprezentativni uzorci pa im je poslije trebalo mnogo, mnogo vremena da se sjete da postoji – točak i da ga izmisle, ali, svejedno, hvala i njima, ljudska vrsta nije nestala, ili bar nije još.
Ima već podosta vremena kako sam prestao zamarati mozak tim pitanjima znajući da, za sada, nema racionalnog odgovora na njih, kad me zateče ova priča o piramidama u Visokom.
Naravno, moja urodjena sumnjičavost i skepsa imali su divan razlog da neku tvrdnju izvrgnu šprdnji i zezanju, pogotovo što sam se sjetio one ublehe sa Trojom na ušću Neretve. Kad je pukla ta priča sa Trojom pitao sam svog prijatelja, koji je ozbiljan arheolog, da li bi to stvarno moglo biti. Njegov odgovor je bio deprimirajući i kratak:“Zaboravi to“.
Taj moj prijatelj ne stanuje više blizu mene, ali vjerujem da ima dovoljno drugih arheologa koji bi mi na ovu priču o visočkim piramidama isto tako kratko rekli:“Zaboravi“, ali ima tu sad jedan drugi problem. Kako sam ja poznat kao vatreni navijač zemlje što se zove Bosna i Hercegovina (ali nipošto i njenih nacionalnih stranaka i lopova koji joj preko deset godina piju krv na slamku) bilo bi mi plaho drago da se ovo ne završi sa onim :“Zaboravi“.
Pogotovo što onu moju već spomenutu skepsu i sumnjičavost nagriza podatak da topografski i satelitski snimci pokazuju da te tri piramide –sunčeva, mjesečeva i zmajeva, tvore jednostranični trougao. Svi uglovi pod 60 stepeni. U bocu. Da li je to baš slučajno?
Semir_OsmanagicA kako kaže Semir Osmanagić, koji u ovom filmu ima ulogu Galilea (jer i njega neki smatraju ludim i otkačenim, što će reći neozbiljnim) sve je to veće i od onoga što je radio Keops. Veće i starije.
Vidim, postao sam dvojna ličnost. U jednoj sam sumnjičavi cinik koji se podsmijeva neozbiljnom šarlatanu koji tvrdi da će to otkriće poremetiti tvrdnje oficijelne nauke i znanosti, a u drugoj držim fige čovjeku koji bi mogao još jedan put dokazati da se „ipak okreće“ Ni Galileu niko nije vjerovao.
I počnem da razmišljam kakvo bi veselje nastalo ako se otkrije da je to stvarno kao što tvrdi Semir, bosanski Galileo.
Velike su šanse da u samom startu nastane nepremostivi problem, jer treba odgovoriti na pitanje jesu li to gradili Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, čije su to u stvari piramide, kojem kantonu, distriktu, kojoj daytonskoj tvorevini pripadaju. A možda su upravo te piramide krucijalni dokaz multietičnosti zemlje Bosne, pa je svaki narod sagradio po jednu. Tri naroda, tri piramide, nije važno što tih naroda nije ni bilo kad su se te piramide gradile, ali važno je uspostaviti konsenzus.
O turizmu da i ne govorim. Zna se kako je Medjugorje procvjetalo i kako su se mnogi obogatili na priču u koju se Vatikan baš ne bi mogao da zakune, a i ne želi, to je ipak ozbiljna institucija.
Visočana što se tiče, tu je sve u redu, sudžuka i suhog mesa, vrlo kvalitetnog, ima dovoljno za sve buduće hodočasnike. I kože, takodje kvalitetne, ima dovoljno za duboke kožne novčanike.
Jedino što ne znam (a bosanska policija pogotovo) je to, ko će od bosanskih mafioza sve te sretne okolnosti uzeti „pod svoje“. I kao što je red, uspostaviti reket. I postati faraon.
Ipak, ima pravde. Taman kad sam pomislio da su nacionalni političari dohakali zemlji Bosni, da su joj oduzeli svaku nadu na budućnost, pojavila se iskra nade u – prošlost. Uprkos barabama što ubijaju Bosnu i tvrde da je Bosna avnojevska tvorevina bez korijena. Zato bi za njih bio šok da uvide da je baš tu bila ona civilizacija za kojom oni daleko zaostaju i pored toga što je točak već izmišljen (a i nož, na njihovo zadovoljstvo).
Pa kako nećeš navijati za nekog ko bar malo liči na Galilea.