Forum Klix.ba

arzuhal wrote:Ne mogu se sjetit šta sam prije mjesec dana promišljao, vjeruj...

Ma nisi ništa izgubio!

"Žeđ za suštinom stvari bila je moje svojstvo i moj običaj od samog početka i od najranije mladosti... Uvijek sam se smjelo bacao u bezdan tog dubokog mora, gazio sam u njegovu duboku vodu odvažno, a ne kao kukavica ili oprezan čovjek. Udubljivao sam se u sva nejasna mjesta, nasrtao na sva teška pitanja, hrabro se izlagao svim opasnostima (...) sve dok u meni nisu oslabile stege oponašanja u vjeri i skršila se nasljeđa vjerovanja... Moje unutarnje biće krenulo je u potragu za suštinom izvorne stvorenosti od Boga i suštinom vjerovanja preinačenih oponašanjem roditelja i učitelja..."
Ebu Hamid el-Gazali, Izbavljenje od zablude, El-kalem, 1989. (prevod Hilmo Neimarlija)

Da mi je da ujutro svaki put prvo pomislim na Božiju milost, da ne zaboravim Njegova djela.

Da život ne provedem uludo, i da čista obraza stanem pred Njega.

Hvala Gospodu što mi svako malo omogućava da pomognem nepoznatim ljudima u nevolji.

Neka je slava Onome koji mi ne da prevelik teret na leđa i dušu.

svakog dana sve vise ucim

a tko uči,on se ne muči.

Sjedim sa ženom koju volim, i u časovima odmora uz čaj, čitamo o Božijoj mudrosti.
Slava Bogu.

Promišljanje sudbine, svijeta, života, vrijednosti...

Šveđanin nosi hidžab na poslu, ljut zbog odluke EU




http://www.6yka.com/novost/122409/sveda ... -odluke-eu

arzuhal wrote:Promišljanje sudbine, svijeta, života, vrijednosti...

Šveđanin nosi hidžab na poslu, ljut zbog odluke EU




http://www.6yka.com/novost/122409/sveda ... -odluke-eu

A izgleda kao da ni nema kose, šveCki nadrealista?

Prepisuju od Iranaca

Men in Iran are wearing hijabs in solidarity with their wives who are forced to cover their hair



http://www.independent.co.uk/news/peopl ... 60146.html

Hvala Ti, moj Jedini Prijatelju!

' a Božja milost bolja je od svega što skupljaš'

PALI HAFIZ

piše : Samedin Kadić

Ispalila me jedna djevojka na početku trećeg razreda, pa sam iz nekakvog bojkota, iz nekakve potrebe da reagiram na novonastalu prazninu, odlučio učiniti nešto radikalno sa životom. Nestati sa scene, povući se u osamu, umrijeti prije edžela. A od učenja hifza nije bilo pouzdanije smrti.

I tako se prijavim kod razrednika hafiza Begića, koji me je, na opće iznenađenje, s obzirom na njegovu famoznu mrzovolju i namćorastu šutnju, i prihvatio, možda zato što sam bio najbolji učenik u njegovom glavoboljno lošem odjeljenju, ili je u trenutku slabosti postao empatičan prema mojoj otužnoj kreaturi. Nisam više bio obavezan pohađati korepeticiju s ostalim smrtnim softama, što znači da sam mogao u svojoj sobi raditi šta hoću: spavati, piti kahvu, čitati, mutavo pratiti kroz prozor šta se događa u čaršiji, igrati šaha ili karti s nekim susjednim pseudohafizom, kakav je bio, da ne ogriješim dušu, Furka, ili raditi trbušnjake i sklekove – ma sve, samo da mjesečno naučim taj džuz. Oslobođen sam plaćanja internata, dobio stipendiju od neke arapske organizacije i stekao poštovanje kod profesora. Ušao sam u internatsku aristokratiju. Ali, nije mi bilo do toga. Imao sam pred sobom projekt i shvatio sam ga krajnje ozbiljno.

Učio sam po krugovima. Prvo posljednja stranica svakog džuza. Kad se nauči posljednja sahifa dvadeset devetog džuza (pretpostavlja se da jedan pretendent na titulu hafiza zna trideseti džuz), ide pretposljednja prvog džuza, pa onda ona do nje, i tako do posljednjeg dvadesetog kruga. Tukao sam stranicu-dvije dnevno. Prva tri-četiri kruga išlo je teško, ali danas se tih stranica najbolje sjećam, čak pamtim i okolnosti u kojima sam ih učio, raspoloženje, mirise i zvukove. Ponavljao sam u redu za ručak, na nastavi, u biblioteci, na autobuskim stanicama, u tramvaju. Poslije sabaha, tokom dana, u ponoć. Tempo je bio suviše jak da bi se sve stranice u svakom trenutku držale na okupu, novo je znanje, razumljivo, potiskivalo staro, nova sahifa izgurivala prethodnu, ali bio je to stoljećima uhodan sistem: sa svakim novim krugom morala se ponavljati i stara sahifa, a po završetku posljednjeg kruga prelazio se iznova cijeli Kur'an.

Ponekad bih preskočio dan i poslije bih se osjećao kao da sam izdao ne samo samog sebe već i dini-islam. Na počecima sam to shvatao smrtno ozbiljno, a poslije su se javljale blage krize. Pogotovo tokom raspusta. Sunce je mamilo vani, a ja sam kao neki pacov ostajao u tami sobe zaštićen od zavodljive pjesme ustreptalog dana. Ali ne može se, dovraga, svaki dan umirati prije smrti, nekad se mora malo i živjeti, ali problem je u tome što čovjek da životu prst, a on hoće cijelu ruku. Najveću su mi prepreku predstavljale utakmice: izgubiti sat i po na čisti užitak, a to znači ni na šta, na havu, prepustiti se tek tako tričarijama života…

Hifz je malo-pomalo postajao rutina, prvotni zanos pretvorio se u uhodani rad, otaljavao sam do završetka medrese, iako sam i dalje imao svojih blistavih trenutaka: došao bih nakon mjesec dana nejavljanja kod Begića i proučio tridesetak stranica bez greške.

Ali, izašavši iz internata, oslobodivši se svih tih, prije svega fizičkih ograničenja, našao sam se iznenada u nekoj novoj noći, kao ćuko pušten s lanca i obasjan drugim mjesečinama. Upisao sam Filozofski, a svi znate Filozofski: gaj prepun šarenih ptica i veselog cvrkuta. Na prvoj sam se godini spajdašio s jednim Sandžaklijom koji je bio totalno lud za curama. Sjedili smo na radijatorima u hodniku i kao dva imbecila po cijeli dan pratili scenu, slušali cvrkut, motrili letalačke minijature. Nije to bio poganluk, već estetski šok, slom mlade duše pred nečim jačim od sebe. Bili smo hipnotizirani. Sandžaklija je imao priču i ludu hrabrost, a ja sam išao na kartu da će se sažaliti na mene, znate ono: seljak-veseljak, a u srcu tugu skriva. Ali kad bih navečer krenuo da učim ili ponavljam stranice, između sahifa i mene titrala je, kao neprobojni hologram, živa scena Filozofskog. Bio sam impregniran njome kao odjeća kišom, pita kajmakom, zmijin plijen otrovom. I gledajući u kur'ansku sahifu, u to čisto srce svemira, upitao bih samog sebe: “Pa, ima li, jarane, smisla?” Odložio bih mushaf, predviđenu stranicu ostavio za kasnije, za sutra, prekosutra, kad iz mene iscure sve one siluete, svi oni obrisi. Niko nema dva srca pa da u jedno pohrani divni oblik lepršave golubice, a u drugo da položi svetopisamske kovrdže harfova.

No, gurao sam. Iako dosta rjeđe nego u medresi, i dalje sam išao kod Begića, i dalje mi je davao pedeset-sto maraka kada bih pocijepao džuz, promrsivši “aferim”, nakon čega se vraćao svojoj bakijskoj ekipi. Ali meni više nije bilo do komplimenta, još manje do para, nije tu bile organske vezanosti, osjećao sam golemu tegobu duboke raspolućenosti. Najgore mi je bilo što sam osjećao kako moram učiti, a nema hajra u onome što se mora.

I sjeo sam, sam sa sobom, kako se to kaže, i podvukao neke stvari. Ljudino, nije ovo za tebe. Budi nešto drugo. Što moraš biti hafiz? Ima hafiza, a i Kur'an je sačuvan, snimljen na kasetama, CD‑ovima, pohranjen na hard‑diskovima i nema straha da ćemo ga izgubiti. Budi bilo šta. Recimo, pisac. Samo nemoj oboje. Jer, ne može se, valjda si dosad shvatio, biti i pisac i hafiz. I da naučiš, kad ćeš ponavljati? Hifz je za imame koji su stalno u dodiru s Kur'anom, a ti si suviše nestalna figura: bolje nikad ne postati hafiz, nego postati, pa zažaliti i prometnuti se u nešto treće.

I tako je hifz dogorio u meni kao žilava zimska vatra, ugasio se kao srce koje je nekad bilo mlado. A bio sam dogurao do sedamnaestog kruga. Koliko to dođe: sedamnaest puta trideset? Samo sam jednom došao u iskušenje da se vratim, obnovim zaboravljeno i dovršim ostatak. Ali, u suštini, to više nisam želio. Ništa što čovjek nauči napamet ne može mu samo po sebi spasiti dušu. Uostalom, počeo sam se i pitati čemu sve to? Muslimani su jednostavno tokom povijesti previše memorirali, a premalo pitali.

Ali, kad sam prije nekoliko godina odgledao The Book of Eli, vratila su mi se moja stara hafiska vremena. U tom filmu, da vas podsjetim, jedan slijepac luta bespućima postapokaliptične Amerike noseći sa sobom tajanstvenu knjigu koju je spreman štititi životom. Knjiga je, naravno, Biblija, posljednji štampani primjerak, na kojeg je sada bacio oko šef lokalnih bandita. Ali, bandit je ne zna pročitati, a slijepac je nosi u glavi. Razmišljao sam ovako: potone li svijet u totalni zaborav, obuhvati li ga pustoš barbarstva, a definitivno je na tom putu, da li bih ga mogao, s ovo ajeta što još uvijek znam, rekonstruirati iz pepela, a potom uzdići do stupova fundamentalnog znanja? Pod dojmom filma, posebno uloge slijepca (Denzel Washington) koji se, usput da kažem, momački roka i tuče, bi mi prosto žao što onda ne dovrših ona tri kruga.

I sve ovo pričam neki dan kolegicama na poslu. J. u kikotu obavještava Z., koja upravo ulazi u prostoriju: “Hej, znaš li da je Samedin nesuđeni hafiz?”

“Pali”, ispravljam je također padajući od smijeha.

Gospode moj, pomozi onima za koje znam da im je teško, a ja im pomoći ne mogu ili ne znam.
Hvaljen budi dovijeka, Gospode moj.

What the books taught me, I’ve practised.
What they didn’t teach me, I’ve taught myself.
I’ve gone into the forest and wrestled with the lion.
I didn’t get this far by teaching one thing and doing another.

Dobih od prijatelja jutros ovo (i baš mi se dopalo):



...zainteresovan time da je baš Lewis to izjavio, krenem da guglam i odmah nađem



..pa zatim:



..i dalje zaglavim na: http://mereorthodoxy.com/you-dont-have- ... r-said-it/

Pojadam se prijatelju koji mi je to poslao, a on veli:

- Eto, pa ne reci da internet nije primarno izvor konfuzije, fitne i nemira...

Nije bitno ko je nesto izjavio, jer tezinu i vrijednost dobroj rijeci i misli ne daje identitet govornika barem meni. Bitno je kako dozivis i da li poruka dode do srca.

Pa makar to rekla Begzada koja prodaje krompir na pijaci Markale.

Ne potcjenjuj mi Begzadu Ni krompir.

Pogotovo ako je to rekla begzada. Karahasan, istocni diwan:

"... Da si samo meni pokazao ovaj spis, ne bih ti rekla sve ovo jer se ne bih ovoliko bojala, ali se ni tada ne bih slozila s tobom da on nesto osobito vrijedi. Ne bih se zapravo slozila ni u cemu.

Prvo se ne bih slozila s tim da odnose medju ljudima treba urediti prema razumu. Bilo bi to tuzno, pusto i dosadno da smo samo razumni. Sta bi ti meni bio da sam razumna? A kakav bi mi bio zivot bez tebe? Na ljude uticu trave i drvece, kisa i mjesecina, i to cesto mnogo jace nego drugi ljudi, a tih se pojava tvoj razum malo tice. Mozda ce jednom mudraci poput tebe postici da me se mnogo vise ticu ljudi koje ne poznajem nego stijena iznad moje kuce i grmlje iz mog vrta, ali molim Boga da ne docekam to srecno vrijeme. Mozda ce se jednom ljudski svijet i uredjivati prema nalozima razuma, ali ce to biti dosadan i suh svijet, bez icega od onog zbog cega vrijedi zivjeti i na sta se zivot i ljudi sa radoscu trose. Ne dao mi Bog da docekam tvoj razumni svijet, voljeni moj, daleki muzu. Bio bi gori od onoga koji mi moj dragi otac nudi uz naseg debelog emira.

Nakon toga se ne slazem s tobom da ljudi trebaju uredjivati odnose u citavom svijetu. Mi, covjece, nismo sami, mi smo samo jedna vrsta biljaka u Bozjoj basci i ne moze na dobro izici ako se upustimo u to da uredjujemo citavu bascu. Zamisli da ruze iz mog vrta odluce urediti, ne samo citav vrt nego i raspored i ponasanje svih ruza u citavoj Perziji ili na cijelom svijetu od mora do mora! Koji bi to uzas bio!? One bi u tome mozda i uspjele na neko vrijeme, ali bi na kraju sve to ipak na zlo izislo. Priznaj. A u tvom spisu se racuna samo s ljudima i s njihovim uredjenjem citavog svijeta. Ja bih jos i razumjela da ti uredjujes porodicu, selo, pa cak i citavu jednu oblast. Ljudi se u tim velicinama jos uvijek mogu poznavati i dogovarati, objasniti jedan drugome zasto nesto cine ili ne cine, mogu jedan drugome dugovati i pamtiti dugove, ciniti dobro i pamtiti to dobro. Zato jedan drugome mogu biti vazniji od stijene ili potoka, pa se mogu i dogovarati da postuju razum i da nesto izmedju sebe urede. Ali sta mogu ljudi cijelog kalifata? Sta njih povezuje i o cemu se oni mogu dogovoriti? Ja cu svome susjedu ciniti dobro i ako mi nije do toga, zbog drugih susjeda koji me znaju i koji ce mi to pamtiti. A u kalifatu sam ja potpuno sama, u tim velicinama ja nemam drugih, posto ih ne poznajem. Tesko meni ako mi nesto zavisi od tvojih susjeda i tesko njima ako im nesto zavisi od mene. Covjekov razum vrijedi donekle, vrijedi onoliko koliko covjek zna i samo do te granice on moze nesto uredjivati i nesto se dogovarati. Sve sto je izvan te granice neka ostane onako kako je, jer je sigurno uredjeno mnogo bolje nego sto bi covjek uredio, ma koliko znao i ma kako razuman bio.

Sigurna sam da je ovo sto ti pisem mnogo manje mudro od onoga sto su ti rekli tvoji uceni prijatelji, ali bih ja, na tvome mjestu, i ovo uzela u obzir. Oni sigurno znaju mnogo vise od mene, ali zato ja volim vise nego sto oni ikada mogu voljeti.

Mozda se zato ne slazemo ni kod prosjakovog slucaja. Poslao si mi tri velika svitka biljezaka o tom slucaju i bijesno mi pises kako ti je ta besmislica oduzela mjesece zivota. Ne mozes se, kazes, otresti, a ne vidis sta bi se od te besmislice moglo napraviti, jer se iz citavog slucaja ne moze izvesti nikakva pouka. A meni su tvoje nepovezane biljeske mudrije, draze i razumljivije od citavog tvog ucenog Traktata. Sjeti se samo koliko si lijepih misli iskitio oko onoga "Ne znam" s kojim su zavrsili i prosjak i pjesnik! Sjeti se kako lijepo kazes da je covjeku strasno na ovom svijetu bas zato sto mu je dragi Bog nalozio da zna, a ogranicio mu znanje da se ne bi uznio preko svojih granica. (...bla bla bla...) Begzada."

Ovo je volio najvise medju njezinim pismima, iako je ono bilo jedino sto ga je istinski zaboljelo u vezi sa Begzadom.
(...bla bla bla..)
Ne slaze se on, naravno, ni sada s onim sto je pisala u vezi s Traktatom, to je ograniceno misljenje zene koja je uvijek bila na svoju ruku, a pogotovo je sada kad je odvojena od njega, ali se ovo pismo zbog necega izdvojilo od ostalih i lijepi mu se za ruke kad mu jeste i kad mu nije do toga.

Kako ona zahtjeva pricu o prosjaku! Uvijek je takva bila-bez interesa za red, za razum i znanje, ali poput ociju otvorena za svaku mogucu pricu, za cudnu podudarnost, za sve skriveno i beskorisno. "Da je ovdje, sad bi me pitala je li razumno sto je ovoliko volim i sto mi ovako jako treba takva nerazumna", nasmija se al-Mukaffa i osjeti kako ga prozima radost od podrugljivo nagnutog Begzadinog lica i rasirenih ociju koje trebaju pokazati cudjenje zbog njegove nerazumnosti.

Ne se zezati sa begzadama.

Niemand wrote:
Kako ona zahtjeva pricu o prosjaku! Uvijek je takva bila-bez interesa za red, za razum i znanje, ali poput ociju otvorena za svaku mogucu pricu, za cudnu podudarnost, za sve skriveno i beskorisno. "Da je ovdje, sad bi me pitala je li razumno sto je ovoliko volim i sto mi ovako jako treba takva nerazumna", nasmija se al-Mukaffa i osjeti kako ga prozima radost od podrugljivo nagnutog Begzadinog lica i rasirenih ociju koje trebaju pokazati cudjenje zbog njegove nerazumnosti.

Jako lijepo
Svi smo mi povremeno Begzade iz zadnjeg paragrafa... neki više, neki manje...

Bloo wrote:
Jako lijepo
Svi smo mi povremeno Begzade iz zadnjeg paragrafa... neki više, neki manje...

Slazem se, trolovi klasicni.

Vezani smo istim dahom,
Onih koji krilima mahom, stoje ili hodaju.
Onima koji su odavno nestali,
Disati prestali.
Atomi koje sada dišem,
Bili su u svim bićima ikada.
Ovaj koji sada dišeš u meni je bio,
Dok sam ljubio, milovao, snio.
....
Duša ti se stisla,
i kući od kostiju i mesa.
Kao da te je neka presa razdvojila od mene,
A opet delimo.
....
Šaljem poruku svima,
jer, možda i vazduh pamti.