Zato što je valjda neprimjereno da duva dim u facu ostalim ljudima koji ne puše.kakavdanakneiskustvu wrote:snake c3 wrote:A šta za one koji po 5 puta izlaze iz kancelarije da bi pušili, mimo pauze?ne,nema ptrebe za tim jer pusi na radnom mjestu
puše na radnom mjestu,u kancelariji,sto bi izlazili?
Zato što je valjda neprimjereno da duva dim u facu ostalim ljudima koji ne puše.snake c3 wrote:kakavdanakneiskustvu wrote:A šta za one koji po 5 puta izlaze iz kancelarije da bi pušili, mimo pauze?ne,nema ptrebe za tim jer pusi na radnom mjestu
puše na radnom mjestu,u kancelariji,sto bi izlazili?
Nije baš Nikola, ali da li je Predrag po volji?Nogatrans wrote:Smeta li vam ova krsna slava opstine Srebrenica? Ja slabo gdje vidjeh kakvog Nikolu da to kritikuje.
Ne da je neprimjereno, već ZAKONOM ZABRANJENO...snake c3 wrote:Zato što je valjda neprimjereno da duva dim u facu ostalim ljudima koji ne puše.kakavdanakneiskustvu wrote:puše na radnom mjestu,u kancelariji,sto bi izlazili?snake c3 wrote: A šta za one koji po 5 puta izlaze iz kancelarije da bi pušili, mimo pauze?
Kako bi samo lijepo mirisala kancelarija da se duvani u njoj, mogu misliti.
Ovaj Zahiragic ce za kratko vrijeme biti novi premijer, svaka objava mu je populisticka i opceprihvacena u trokutistanu, napreduje velikom brzinom.Alija Izetbegović - državnik, ne političar!
19.10.1925. - 19.10.2003.
JNA izlazi iz svojih dobro raspoređenih kasarni, tzv. Vojska RS-a, četnički pokreti, specijalne jedinice iz Beograda, Niša i ostalih gradova SFRJ, grčki, ukrajinski, ruski i mnogi drugi dobrovoljci kreću svoj krvnički ples po Bosni i Hercegovini. Patriote nemaju oružja za odbranu jer je "TO" razoružana. HVO i HV okreću leđa i napaduju vojne i civilne položaje R BiH. Fikret Abdić i njegovi sljedbenici prave veleizdaju.
Političko Sarajevo puno špijuna, obavještajaca, kontra-obavještajaca. Devize od građana, preko švercera, izvučene iz BiH zbog dobrih kurseva još prije agresije.
Nema plina, struje, vode na većem dijelu R BiH. Država i glavni grad u enklavama i pod opsadom. Svijet nam uvede VETO na naoružanje, tzv. "VRS" ima JNA, HVO i HV imaju Europu, Vatikan i naravno otvoreno more. Manjak školovanog vojnog kadra, kao i onog političkog, jer Bošnjaci nisu bivali baš prvi izbor u bivšoj nam državi. Glavni grad pun kriminalaca i jalijaša, koji tada napraviše jedinice, koje marširaše gradom sa dugim cijevima. U nedostatku povjerenja prema rukovodnom kadru Armije BiH, rahmetli predsjednik obnaša funkciju komandanta Armije BiH, sačinjene od golobradih mladića u starkama. Diplomate dolaze i odlaze - kažu stanje nije kritično. Diplomate i strane oružane snage piju viski sa zločincima. Gubimo teritorije preko noći, civili ginu i bivaju protjerani sa svojih ognjišta, formiraju se logori. Kao humanitarnu nam dijele keks iz Vijetnamskog rata i Ikar konzerve kojima je istekao rok prije par decenija. Nemamo diplomatsko-konzularne mreže. Nemamo države u smislu organa državne prisile. Nemamo tradiciju rukovođenja državom, tj nemamo tradiciju samostalne države. Nemamo nacionalni identitet. Nemamo stabilne, međunarodno priznate valute, ni robne rezerve, nemamo ništa!
Imali smo zato Aliju Izetbegovića, koji nas je grupisao i kanalisao. Koji je iskoristio političke zatvore, čitajući knjige, te upoznavajući ljude i njihove profile, iskoristio kao pripremu za ulogu koju mu je sudbina dodjelila. Pripremu za iscrpne pregovore i razgovore po Europi i svijetu. Pripremu za odabir ljudi koji će rukovoditi Armijom, za odabir diplomata i rukovodica državnih organa. Možda najviše za odabir osoba koje će odlaziti po svijetu i skupljati donacije, kao i one koje će prikupljeni novac, uprkos VETU na naoružanje, dok rahmetli Alija razgovara o indijskoj ili engleskoj filozofiji sa nekim državnikom u Ženevi (i tako im ruši stereotipe o muslimanima), trošiti na kupovinu oružja od svjetskih švercera i trgovaca oružjem.
U momentima kada se muslimani u BiH vraćaju Islamu, za rukovodioce u Armiji BiH imenuje Divljaka, Šibera, Vikića i tako pravi balans.
Na pregovore vodi Komšića, Lazovića, Kljujića itd., tako razbija tvrdnje Miloševića, Karadžića, Tuđmana i Bobana o karakteru rata u BiH. Uprkos zvjerstvima, uči nas da su kategorizacija, osveta i mržnja loše i opasne stvari. Sačuvasmo tako svaki prozor na svakoj crkvi, na teritoriji pod komandandom Armije BiH. Sačuva multi-etnički karakter Armije do zadnjeg dana. Sačuva obraz Armije, tako što se država obračuna sa dojučerašnjim herojima, ali zločincima u nastanku još tada. Formira, naoruža i othrani jednu od najrespektabilnijih i najčasnijih Armija u historiji ratovanja. Izgradi bošnjački mentalitet, ali nas nauči da budemo što više Bosanci, radi prirodnog karaktera naše države. Potpisa nepravedni mir, ali u njemu dobi sve bitke. Ostavi nam identitet,državu i ponos, sačuva nam obraz. Sve ovo, i još mnogo toga više, što ne bi stalo u knjigu od 10 tomova, a ne u jedan FB status, uspio je jedan deduka, deduka koji je, nakon što je bio politički zatvorenik i državni neprijatelj cijeli svoj život, postao državnik u šezdesetim godinama života - bez predhodnog iskustva. Postao je zato, po meni, ali i po mnogim referentnim i uglednim svjetskim misliocima i državnicima, jedan od najvećih, ako ne i največi, državnik i lider 20. stoljeća.
Hvala predsjedniče na svemu, sretan sam i ponosan što sam se rodio u Vašem vremenu, obećavam da će mlade generacije, koje su odrasle sa Vašom slikom na zidu i knjigom na natkasni, nastaviti tamo gdje ste vi zaustavljeni.
ultima_palabra wrote:Kod nas predsjednik studentske organizacije radi posao reisa, reis radi posao predsjednika, predsjednik se bavi građevinom u općini Centar i tako unedogled... onda se Bošnje ibrete kad dođu neki Šarović ili Mektić iz SDS-a i izgledaju im kao svjetski političari... a ljudi se samo bave onim što im je u opisu posla.
DŽUMA PO GLAVI STUDENTA
Vedran JAKUPOVIĆ 15.10.2016.
Studirao sam po starom programu. Nije bilo bolonje, kredita, parcijalnih ispita, informacionih sistema ni zagarantiranih studentskih prava. Nije bilo ni studentskog parlamenta, tek neka unija studenata u kojoj se više prakticiralo lobiranje za predsjednika i ostale rukovodioce nego borba za studentska prava. Iako su studenti bili obavezni dolaziti na predavanja i vježbe, u suštini ta obaveza i nije bila obavezna osim na nekoliko fakulteta. Nažalost, ili nasreću, jedan od tih obaveznih fakulteta bio je i moj. Računalo se petnaest sedmica u semestru, množilo s brojem vježbi i toleriralo maksimalno dva izostanka. S tri minusa nema parafa, bez parafa, nema potpisa, a bez potpisa, nema ispita.
U tom poratnom vremenu bila je primjetna i takozvana “islamizacija muslimana” pa su i studenti vjernici počeli otvoreno prakticirati svoje vjerske obaveze. Ponekad bi se pojavila i pokoja djevojka s hidžabom. Posebno neobično i nesvakidašnje bilo je da pokrivena studentica nije studirala islamske nauke ili arapski jezik, već medicinu ili arhitekturu.
Povećanjem broja studenata vjernika pojavio se i problem pauze za džumu. Pravo studenta počelo se kositi s pravom profesora, a vjerska obaveza s fakultetskom obavezom. Odnosi su se kretali od uzajamnog poštovanja do uzajamnog bezobrazluka. Ali znalo se ko treba dati paraf, ko potpis i ko će na kraju obnoviti godinu. Nije uzalud nastala ona “ne bodi se s rogatim”. Studenti su željeli pauzu i prisustvo nastavi u drugom terminu, a profesori su se kretali od striktne zabrane, preko puštanja s nastave “pa ćemo vidjeti”, do varijanti “pomoli se jednom i za mene i moje grijehe”. Nekad su scene s profesorima bile lijepe, nekad smiješne, a povremeno i mučne. Ipak, držala nas je nada u bolje sutra.
Nakon završetka studija, dobio sam priliku raditi u multinacionalnim kompanijama u kojima se itekako pazilo na vjerska prava i slobode uposlenika. Sastanci su petkom, ako ih je bilo, zakazivani ili rano ujutro ili popodne, hrana na zajedničkim sastancima obavezno je sadržala jelovnik primjeren muslimanima, a na kongresima se čak vodilo računa da se organizira i prostor za molitvu. Nisu postojala pisana pravila ili naredbe, postojalo je samo poštovanje prema kolegama koji drže do svojih vjerskih obaveza, a poslove obavljaju na visokom nivou. Vjerujemo da su ih tome podučili demokratski standardi Zapada. Možda sam predugo radio i komunicirao sa strancima pa sam zaboravio na naše intelektualce koji smatraju da je u Bosni računanje vremena počelo od njihove pojave na dunjaluku.
Tek prošle sedmice me na tu vrstu sarajevske “fine gradske duše” podsjetila vijest objavljena na jednom portalu po kojoj se “mlađahni Zahiragić”, predsjednik Studentskog parlamenta, kako kažu, “usudio” na Senatu Univerziteta u Sarajevu postaviti pitanje jednosatne pauze petkom u vrijeme džume. Sijede senatorske glave usprotivile su se i u skladu s poznatim bosanskim slobodarskim principom multikulture, multietničnosti i multireligioznosti, po kojoj “multi” u prijevodu znači jedno veliko ništa, ustale da odbrane nauku od vjere. Nije mi baš jasno zašto je vijest sa Senata kasnila sedam dana, je li čekala izbore ili preliminarne rezultate izbora, ali se u trenu podigla i kuka i motika na studenta Harisa Zahiragića.
On je proglašavan i etiketiran “papkom”, “mahalcem”, “Mljackom”, “SDA‑ovim uhljebom”, “primitivcem”, “islamofašistom” (ova konstrukcija mi je najinteresantnija), “licemjerom” (jer navodno vjeru koristi za političke poene), “neradnikom”, “homofobom” (zbog nekih ranijih istupa) itd. Etikete su išle do te mjere da bih ja osobno na njegovom mjestu pobjegao iz Bosne i tražio azil zbog progona na vjerskoj osnovi. Haris Zahiragić je, izgleda, bio dovoljno strpljiv i snažan da amortizira napade i ne reagira, a očigledno i da ne pobjegne iz države.
Nismo svjedočili samo ličnim napadima na Zahiragića jer kreativnost korisnika društvenih mreža i finih gradskih kolumnista, pa i pojedinih političkih partija, išla je tako daleko da upit za pauzu tokom džume okarakteriziraju kao još jedan korak u uništavanju multikulturalnosti, nastanku džamahirije, konačnom protjerivanju sarajevskog duha koji je počeo nestajati ’92. godine, napadom na sekularno društvo. Imali smo priliku pročitati logičke i pravne analize pogubnosti pauze za džumu, zahtjeve za slobodnim ponedjeljkom zbog derneka nedjeljom, važnosti gledanja NBA utakmica i razumijevanja mahmurluka studenata zbog neprospavanih noći. Vjernicima je poručeno i preporučeno da “alahaju” na nekom drugom mjestu i ostave na miru normalnu raju koja nije “zglajzala”.
Univerzitet u Sarajevu, koji se u svom historijatu poziva na 1537. godinu i osnivanje Gazi Husrev‑begove medrese, Šerijatske sudačke škole, a potom Vrhbosanske katoličke i pravoslavne bogoslovije, prema urbanim trendseterima nije postojao do 1949. godine i dolaska slobodarske misli jer nema šanse da može biti nekakve misli ako uz nju ima imalo vjere u Boga.
I sve bi ovo bilo smiješno da nije tako agresivno i ideološki opasno. Sarajevo nije nastalo ni 1918. ni 1945. ni 1990. godine. Nauka i kultura nisu privilegija ateista niti su nepismenost i papanluk glavna karakteristika vjernika. Ovo je samo matrica koja je duboko ugrađena u hroničnu bolest bosanskog društva. To se hronično akutizira po potrebi. Latentna infekcija podivlja kad god za neku “našu stvar” treba mobilizirati istomišljenike i mrzitelje. A očigledno je da su odgojene nove generacije filozofa i pametologa kojima nije teško u ljutnji sjesti i napisati traktate o vjersko-papanskom “elementu” koji prijeti našem uzvišenom ničemu.
Nepotrebna je i besmislena rasprava i argumentiranje ima li Boga ili nema, treba li džuma ili ne, jer taj tip rasprave koja neće donijeti nikakav rezultat potpuni je gubitak vremena i energije. Kur’anski ajet kaže: “Vama vaša vjera, a meni moja”, a čini se da će se nastaviti s praksom “vama vaše Sarajevo, a meni moje” sve dok “slobodoumni” ne počnu shvatati i prihvatati segmente vjere koji su važniji od baklava, šarenih jaja, tope i somuna. Na vjernicima je pak da pokažu, a ne samo kažu koji su to segmenti. Možda je i ovo bio dobar način da neupućeni nauče šta je džuma, kad i gdje se klanja, ko mora klanjati, ko može a ne mora, može li se naklanjati i koliko se puta smije propustiti. Možda i da dođu u blizinu sarajevskih džamija i vide da su petkom pune pismenih i obrazovanih ljudi, istinskih građana i gospode, prijatelja i komšija koji zaslužuju poštovanje.
Problem nije u pauzi za džumu, problem je u tome što je pauza za džumu problem. Ali jednu stvar sam naučio radeći u multinacionalnom korporativnom svijetu. Ne postoji problem, postoji izazov. Pa da bacimo rukavicu u lice?! Rukavicu poštovanja.
http://stav.ba/dzuma-po-glavi-studenta/
m_l wrote:DŽUMA PO GLAVI STUDENTA
Vedran JAKUPOVIĆ 15.10.2016.
Studirao sam po starom programu. Nije bilo bolonje, kredita, parcijalnih ispita, informacionih sistema ni zagarantiranih studentskih prava. Nije bilo ni studentskog parlamenta, tek neka unija studenata u kojoj se više prakticiralo lobiranje za predsjednika i ostale rukovodioce nego borba za studentska prava. Iako su studenti bili obavezni dolaziti na predavanja i vježbe, u suštini ta obaveza i nije bila obavezna osim na nekoliko fakulteta. Nažalost, ili nasreću, jedan od tih obaveznih fakulteta bio je i moj. Računalo se petnaest sedmica u semestru, množilo s brojem vježbi i toleriralo maksimalno dva izostanka. S tri minusa nema parafa, bez parafa, nema potpisa, a bez potpisa, nema ispita.
U tom poratnom vremenu bila je primjetna i takozvana “islamizacija muslimana” pa su i studenti vjernici počeli otvoreno prakticirati svoje vjerske obaveze. Ponekad bi se pojavila i pokoja djevojka s hidžabom. Posebno neobično i nesvakidašnje bilo je da pokrivena studentica nije studirala islamske nauke ili arapski jezik, već medicinu ili arhitekturu.
Povećanjem broja studenata vjernika pojavio se i problem pauze za džumu. Pravo studenta počelo se kositi s pravom profesora, a vjerska obaveza s fakultetskom obavezom. Odnosi su se kretali od uzajamnog poštovanja do uzajamnog bezobrazluka. Ali znalo se ko treba dati paraf, ko potpis i ko će na kraju obnoviti godinu. Nije uzalud nastala ona “ne bodi se s rogatim”. Studenti su željeli pauzu i prisustvo nastavi u drugom terminu, a profesori su se kretali od striktne zabrane, preko puštanja s nastave “pa ćemo vidjeti”, do varijanti “pomoli se jednom i za mene i moje grijehe”. Nekad su scene s profesorima bile lijepe, nekad smiješne, a povremeno i mučne. Ipak, držala nas je nada u bolje sutra.
Nakon završetka studija, dobio sam priliku raditi u multinacionalnim kompanijama u kojima se itekako pazilo na vjerska prava i slobode uposlenika. Sastanci su petkom, ako ih je bilo, zakazivani ili rano ujutro ili popodne, hrana na zajedničkim sastancima obavezno je sadržala jelovnik primjeren muslimanima, a na kongresima se čak vodilo računa da se organizira i prostor za molitvu. Nisu postojala pisana pravila ili naredbe, postojalo je samo poštovanje prema kolegama koji drže do svojih vjerskih obaveza, a poslove obavljaju na visokom nivou. Vjerujemo da su ih tome podučili demokratski standardi Zapada. Možda sam predugo radio i komunicirao sa strancima pa sam zaboravio na naše intelektualce koji smatraju da je u Bosni računanje vremena počelo od njihove pojave na dunjaluku.
Tek prošle sedmice me na tu vrstu sarajevske “fine gradske duše” podsjetila vijest objavljena na jednom portalu po kojoj se “mlađahni Zahiragić”, predsjednik Studentskog parlamenta, kako kažu, “usudio” na Senatu Univerziteta u Sarajevu postaviti pitanje jednosatne pauze petkom u vrijeme džume. Sijede senatorske glave usprotivile su se i u skladu s poznatim bosanskim slobodarskim principom multikulture, multietničnosti i multireligioznosti, po kojoj “multi” u prijevodu znači jedno veliko ništa, ustale da odbrane nauku od vjere. Nije mi baš jasno zašto je vijest sa Senata kasnila sedam dana, je li čekala izbore ili preliminarne rezultate izbora, ali se u trenu podigla i kuka i motika na studenta Harisa Zahiragića.
On je proglašavan i etiketiran “papkom”, “mahalcem”, “Mljackom”, “SDA‑ovim uhljebom”, “primitivcem”, “islamofašistom” (ova konstrukcija mi je najinteresantnija), “licemjerom” (jer navodno vjeru koristi za političke poene), “neradnikom”, “homofobom” (zbog nekih ranijih istupa) itd. Etikete su išle do te mjere da bih ja osobno na njegovom mjestu pobjegao iz Bosne i tražio azil zbog progona na vjerskoj osnovi. Haris Zahiragić je, izgleda, bio dovoljno strpljiv i snažan da amortizira napade i ne reagira, a očigledno i da ne pobjegne iz države.
Nismo svjedočili samo ličnim napadima na Zahiragića jer kreativnost korisnika društvenih mreža i finih gradskih kolumnista, pa i pojedinih političkih partija, išla je tako daleko da upit za pauzu tokom džume okarakteriziraju kao još jedan korak u uništavanju multikulturalnosti, nastanku džamahirije, konačnom protjerivanju sarajevskog duha koji je počeo nestajati ’92. godine, napadom na sekularno društvo. Imali smo priliku pročitati logičke i pravne analize pogubnosti pauze za džumu, zahtjeve za slobodnim ponedjeljkom zbog derneka nedjeljom, važnosti gledanja NBA utakmica i razumijevanja mahmurluka studenata zbog neprospavanih noći. Vjernicima je poručeno i preporučeno da “alahaju” na nekom drugom mjestu i ostave na miru normalnu raju koja nije “zglajzala”.
Univerzitet u Sarajevu, koji se u svom historijatu poziva na 1537. godinu i osnivanje Gazi Husrev‑begove medrese, Šerijatske sudačke škole, a potom Vrhbosanske katoličke i pravoslavne bogoslovije, prema urbanim trendseterima nije postojao do 1949. godine i dolaska slobodarske misli jer nema šanse da može biti nekakve misli ako uz nju ima imalo vjere u Boga.
I sve bi ovo bilo smiješno da nije tako agresivno i ideološki opasno. Sarajevo nije nastalo ni 1918. ni 1945. ni 1990. godine. Nauka i kultura nisu privilegija ateista niti su nepismenost i papanluk glavna karakteristika vjernika. Ovo je samo matrica koja je duboko ugrađena u hroničnu bolest bosanskog društva. To se hronično akutizira po potrebi. Latentna infekcija podivlja kad god za neku “našu stvar” treba mobilizirati istomišljenike i mrzitelje. A očigledno je da su odgojene nove generacije filozofa i pametologa kojima nije teško u ljutnji sjesti i napisati traktate o vjersko-papanskom “elementu” koji prijeti našem uzvišenom ničemu.
Nepotrebna je i besmislena rasprava i argumentiranje ima li Boga ili nema, treba li džuma ili ne, jer taj tip rasprave koja neće donijeti nikakav rezultat potpuni je gubitak vremena i energije. Kur’anski ajet kaže: “Vama vaša vjera, a meni moja”, a čini se da će se nastaviti s praksom “vama vaše Sarajevo, a meni moje” sve dok “slobodoumni” ne počnu shvatati i prihvatati segmente vjere koji su važniji od baklava, šarenih jaja, tope i somuna. Na vjernicima je pak da pokažu, a ne samo kažu koji su to segmenti. Možda je i ovo bio dobar način da neupućeni nauče šta je džuma, kad i gdje se klanja, ko mora klanjati, ko može a ne mora, može li se naklanjati i koliko se puta smije propustiti. Možda i da dođu u blizinu sarajevskih džamija i vide da su petkom pune pismenih i obrazovanih ljudi, istinskih građana i gospode, prijatelja i komšija koji zaslužuju poštovanje.
Problem nije u pauzi za džumu, problem je u tome što je pauza za džumu problem. Ali jednu stvar sam naučio radeći u multinacionalnom korporativnom svijetu. Ne postoji problem, postoji izazov. Pa da bacimo rukavicu u lice?! Rukavicu poštovanja.
http://stav.ba/dzuma-po-glavi-studenta/
Jes' vidio? Kakva oholost ..._BataZiv_0809 wrote:Sta rece Tunji Filipovicu bez da trepne
Mislim, nije da je Tunjo neka sveta krava, moze mu se stosta prigovoriti. Nit je zdravo drustvo u kojem postoje svete krave.piupiu wrote:Jes' vidio? Kakva oholost ..._BataZiv_0809 wrote:Sta rece Tunji Filipovicu bez da trepne
_BataZiv_0809 wrote:Udjoh mu na fb profil. Jebala me znatizelja
ultima_palabra wrote:A sta mu je rekao?
Totalno je nebitno da li je Tunjo ili peti ili deseti. Čovjek ima 90 godina, nešto je u životu napisao, radio, razmišljao - koje su to zasluge akademika Zahiragića? Štancaju te samopravične, ohole i bahate jugende k'o papir za cigarete._BataZiv_0809 wrote:
Mislim, nije da je Tunjo neka sveta krava, moze mu se stosta prigovoriti. Nit je zdravo drustvo u kojem postoje svete krave.
Isto tako zdravo drustvo podrazumjeva respekt prema (daleko) starijem covjeku i akademiku.
Medjutim klasican primjer omladine koja se formirala u ovom haosu od sistema, a pritom mu je neko, a svi znamo ko, dao zaledjinu, funkciju i megafon.
Pravicemo mi Bakira od blata kad ovakvi zajasu.
Ma, patetika. Replicirao mu je s govornice na neku opasku o Dejtonu da je on (Filipović) u Zenici sjedio i pisao saopćenja dok je njegov otac bio na liniji - otprilike, šta se on javlja. A replicirao mu je jer je Filipović prethodno pričao o monopolu jedne partije i jedne politike, pa je mladi Zahiragić odgovorio onako kako ga je naučilo - 'ta ti pričaš, who is you, dje s' ti bio kad se pucalo, malo ga je prenijelo pa je čak rekao i 'kad smo mi branili Bosnu' ... Otprilike.kakavdanakneiskustvu wrote:ultima_palabra wrote:A sta mu je rekao?
i mene to zanima?
