Danas sam imao dosta zanimljiv razgovor s jednim likom povodom Dana mladosti. On je počeo pljuvati po Brozovom sistemu. Ja sam se mahinalno uhvatio u koštac braneći isti, jer čim vidim da neko pljuje Broza odmah mi se upali alarm ''nacionalista''.
Međutim, njegova teza je ispala jako zanimljiva i zagolicala mi maštu.
Broz je na koncu drugog svjetskog rata bio apsolutni vladar Jugoslavije i saveznički priznat heroj rata. Da je samo odigrao neke korake drugačije, boga pitaj gdje bi mi svi danas bili.
Naime, da se formalno priklonio Zapadu, odnosno da ideološki nije tolikooo bio obojen, mogao je uraditi sljedeće stvari:
Kao prvo, dopustiti višestranačje, uz jasnu, tvrdu zabranu nacionalnih stranaka (Nijemci su na isti način zabranili sve što lici na Nacizam, Turci sve što liči na Islamizam). Dalje, hladno je mogao prve izbore pokrasti, kao što na kraju krajeva i jeste (nemojmo zaboraviti da su se odmah nakon WWII održali izbori koje je ''dobio''), te se prikloniti Zapadu i možda NATO paktu gdje bi bio demokratski izabran socijalistički predsjednik/premijer nove parlamentarne republike Jugoslavije - saveznice velikih pobjedničkih sila. Na kraju krajeva, Laburisti u Engleskoj su prve izbore nakon WWII dobili i donijeli ultra mega lijeve zakone, Francuzi su imali nekoliko socijalističkih vlada. Neko će reći, ne budi naivan- sve su to bili dogovori s Jalte, tampon zona između Istoka i Zapada itd. ali možda i nije baš tako. Zapad nas je prepustio Rusima u početku, bili smo članica Kominterne, klasični staljinistički proksi čija je revolucija jela svoju djecu. Tek '48 smo se samoinicijativno odvojili i postali kakvu takvo zapadno mezimče.
Zašto je ovo sve bitno? Jugoslavija bi u tom slučaju pala pod Marshalov plan i postala prvenstveno američki protektorat, što je apsolutno jedini garant stabilnosti. Nemoguće je nama s ovih prostora zamisliti količinu love koja bi ušla, a narod je ionako bio nafuran na radne akcije. Za deset godina bi se izgradili. Pogledajte Grčku. Do WWII smo bili u pet deka s Grcima. Do neke 52. ili 53. godine bili smo takođe u pet deka. I jedni i drugi siromašne, agralne zemlje naseljene neozbrazovanim seljacima. A onda? Grčka je na krilima Marshal plana i američkih dolara i investicija postala druga galaksija za nas. E sad, Grčka je dobijala toliku pomoć jer je imala desničarsku vojnu huntu na vlasti, koja je sjebala komunističke Partizane. Međutim, iako komunista, Broz je imao naklonost Amerikanaca nakon famoznog ''nijeta''. Taj ''nijet'' se mogao desiti par godina ranije, a i mogao je otići korak dalje.
To bi bila najveća moguća ideološka pobjeda Amerike protiv SSSR-a - ''Tvrdi komunista odbio jednopartijsko, komunističko ustrojenje i odabrao tržišnu ekonomiju i višestranačje''. Vlažni san svake američke administracije. Za Amere velika hladnoratovska pobjeda, za Broza obična floskula jer je njega objektivno jedino interesovala uloga ''najvećeg sina naših naroda i narodnosti'', a za nas sviju možda viza za budućnost.
Takva ideološka pobjeda za Amerikance bi dala Brozu jako velik prostor za manevar, jer bi mogao tražiti šta god želi zauzvrat. Mogao bi hladno tražiti da se zažmiri na njegovo rokanje četnika, ustaša, mladomuslimana i ostalih nacionalista. U zemlji ne bi postojala takva ideološka represija koja je i od pojedinih liberala i socijaldemokrata pravila nacionaliste. Nove stranke bi faktički bile ikebane, jer bi toliki novac ušao u zemlju i ona bi se toliko izgradila da bi Broz demokratskim putem vladao godinama, a u slučaju drugih stranaka koje uđe u parlament, bila bi riječ isključivo o ''provjerenim'', nenacionalističkim strankama koje nipošto ne bi ugrožavale teritorijalni integritet zemlje, niti položaj Broza i drugova unutar nje. Komunistička partija bi prerasla u neku socijalističku partiju francuskog tipa kakva je i trebala da bude. Visoki porezi na prihod, nacionalizacija vitalne nacionalne industrije, ulaganje u profitabilnu privredu bi sigurno dovelo do firmi poput Energoinvesta, INE isl. samo što ne bi povuklo i milion miki maus firmi koje su nas sjebale.
Svašta je tu moglo da bude. Čak i neka razvijena socijaldemokratija skandinavskog ili beneluks tipa, koja bi vremenom dovela do stvaranja homogenosti između naroda. Čim si ekonomski jak, otvoren ka svijetu i diplomatski priznat, nacionalni animoziteti spadnu na nivo folklora. Broz bi bio komunistički De Gol, američki primjer svim mogućim i nemogućim ljevičarskim pokretima širom svijeta - ono tipa, ''možeš biti komunista, možeš nacionalizovati velike dijelove industije, možeš zabraniti slobodu govora do određenih granica, možeš biti gazda nesvrstanih i imati mjesto u međunarodnoj diplomatiji, možeš uvesti tvrdi sekularizam, možeš imati kult ličnosti, možeš imati i neki oblik samoupravljanja, samo se prikloni nama, prihvati demokratiju, tržišnu ekonomiju i odjebi Ruse''.
Ne bi se stvorio neradnički, uvlakački mentalitet kod naroda koji svoju sreću traži u partiji - bilo u jednopartijskom ili višepartijskom sistemu. Stvorila bi se građanska svijest i jedan stvarni, iskonski radnički pokret koji bi znao dići glas protiv nepravde, za razliku od trenutnog. Stvorila bi se humanistička inteligencija, možda bi vremenom Praksisovci preuzeli partiju i od nje napravili nešto još ljevlje - ali u onom zdravom smislu te riječi.
Onolika JNA ne bi bila potrebna, ne bi bilo opštenarodne odbrane i šuplje priče o unutrašnjem i vanjskom neprijatelju. Shodno tome, ne bi se kompletno stanovništvo zemlje militarizovalo, tj. ne bi se stvarao kult oružja i vojnika kakav je postojao, a koji nas je skupo koštao, ne bi bilo teritorijalne odbrane koja je zapravo u prevodu značila ''čekamo iskru da se međusobno pokoljemo''. Time bi pacifizovao stanovništvo, a i onemogućio zloupotrebu onolike armije. Dalje, ne bi trećinu saveznog budžeta trošio na to sranje i sebe doveo do ekonomskog kolopsa izmeđuostalog zbog njega. Imao bi vojsku poput ove koju BiH ima. Tu i tamo neki vojni dril, tu i tamo neka mirotvorska misija, tu i tamo neka počasna straža. Za sve ostalo imaš američku šestu flotu.
Ne bi se desila ekonomska kriza kakvu smo doživjeli 80-ih, ne bi nam krediti bili potrebni za obnavljanje zemlje jer bi nas Marshalov plan pokrio, ne bi od svakog Titinog neistomišljenika stvorili nekakvog emigrantskog teroristu jer bi i njima bilo jasno da smo sad članica razvijenog svijeta, ne bi bilo planske industrije, ne bi bilo krađe toalet papira iz preduzeća, ne bi bilo raznoraznih partijskih isprdaka poput Miloševića, ne bi došlo do raspada zemlje, rata i genocida i možda bi danas bili poput Španije - razvijeni, industrijalizirani, uz neke sitne međunacionalne tenzije koje su uglavnom u domenu zajebancije. U krajnjem slučaju, i da je došlo do raspada, a sigurno ne bi, desilo bi se kao sa Čehoslovačkom jer se ne bi imali čime ćerati.
Još Amerima daš koncesije na rudnik u Trepči, dopustiš im vojnu bazu na Kosovu (sad je ionako imaju) - nit' će Srbi srati, nit' će Albanci dizati bune, a ti lijepo u Evropskoj uniji i šalješ svoje diplomate da mire Hutue i Tucije
, dok ti Zapadni penzioneri kupuju kuće po Jadranu kako bi dočekali duboku starost, afrički imigranti dolaze u potrazi za poslom u Zenici i Čakovecu
, a fudbalska reprezentacija već ima četiri titule prvaka svijeta jer ne bi bilo onog idiotskog pravila o neodlasku u inostranstvo do 28. godine, koje nas je ihihi koštalo na reprezentativnom planu.
Sve ovo možda zvuči naivno, ali kad se čovjek zamisli postane mu jasno da je historija mogla ići skroz drugim putem. Efekat leptira - jedna odluka, jedno pogrešno pregovaranje i 70 godina kasnije si na dnu, a mogao si biti na vrhu. Ja stvarno mislim da je Titova Jugoslavija, izlazeći kao pobjednica iz WWII, imala historijsku priliku da jednom za sva vremena riješi sva ovdašnja pitanja - od nacionalnih, pa do civilizacijskih. Koliko god je Broz velikan i koliko god sive, šovinističke eminencije organizovaše krvavi pir od kojeg se sljedećih 50 godina nećemo oporaviti, toliko je i socijalističko rukovodstvo Juge iz neznanja začelo tragediju koju smo mogli izbjeći. Pitanje je kako bi sve teklo kada se, recimo, ne bi radilo na tome da se narod militarizuje. Možda srpski nacionalizam ne bi odmah bio iskorijenjen, ali možda isto tako ne bi bio nasilan. Pitanje je kako bi sve teklo kada bi uz Zapadnu pomoć dobili zdravi parlamentarni sistem, a ne ideološko jednoumlje s jedne strane i SHS-ovo nacionalističko orgijanje po skupštini s druge. Možda bi tada Hrvati tražili svoja nacionalna prava kroz turističku zajednicu, a ne kroz NDH u prvoj fazi, a cijepanje Bosne i Oluju u drugoj. Postoji jako mnogo pitanja na koja nažalost nikad odgovor nećemo dobiti.
Sve za 5+ osim ovvog dijela: 
