SSSR se uvijek trudio da pruži pomoć partizanima, kao nosiocima komunizma
u Jugoslaviji, iako su odnosi između Tita i Staljina ( koji je u svojim čistkama 1936.-
1938. pobio gotovo cijelo tadašnje rukovodstvo KPJ ) i tada bili daleko od idealnih. Ta je
pomoć u početku bila uglavnom deklarativna, jer SSSR u teškoj situaciji u kojoj se
nalazio, sa ogromnom svojom teritorijom okupiranom od strane Nijemaca, jedva da je
mogao učiniti više. No, kasnije, kada se ratna sreća okrenula protiv osovine, ta je pomoć
postala sasvim konkretna i kulminirala potpisivanjem sporazuma u Moskvi 28. septembra
1944. između sovjetske i jugoslovenske delegacije o ulasku trupa Crvene armije iz
Rumunije u Srbiju, kako bi pomogle u njenom oslobađanju i, još važnije, presijecanju
puta njemačkoj grupi armija E za povlačenje iz Grčke prema zapadu.
S druge strane, četnici se veći dio rata i nisu trudili da uspostave konkretnu vezu sa
SSSR. Mihailović, vojnički krut i politički kratkovid ( dvije osobine koje će se pokazati
fatalnim za njegov pokret i njega samog ), očito daleki SSSR nije smatrao silom
vrijednom pomena, a vjerovatno je, u vrijeme katastrofalnih ruskih poraza na početku
njemačke invazije, smatrao da su SSSR-u dani odbrojani ( takav utisak vladao je i u
mnogim političkim i vojnim krugovima na Zapadu ). Najveći zagovornik savezništva sa
SSSR u četničkom vođstvu bio je književnik Dragiša Vasić, koji je srpskom narodu
pokušao objasniti kako ruski narod ne voli svoju komunističku vlast, potencirajući
pravoslavnu vezu Rusije i Srbije.
Prvi, i kako se kasnije ispostavilo, jedini, ozbiljan Mihailovićev pokušaj da stupi u vezu
sa Rusima desio se "minut iza dvanaest", kada je već bio napušten od Velike Britanije, a
Crvena armija se nalazila na istočnim granicama Jugoslavije i spremala se da u nju uđe,
po pomenutom Moskovskom sporazumu. Ponukan time, poslao je, početkom oktobra
1944., u Rumuniju delegaciju predvođenu potpukovnikom Velimirom Piletićem,
komandantom Krajinskog četničkog korpusa. Piletić je Rusima nosio četničke zahtjeve
čija suština je bila da Crvena armija posreduje da četnici i partizani prekinu međusobnu
borbu, povuku se u kasarne i tu sačekaju rezultate političkih pregovora o unutrašnjem
uređenju zemlje. Misija potpukovnika Piletića završila se neslavno. Rusi nisu stigli ni da
pogledaju zahtjeve koje je nosio, jer su ga uhapsili u Krajovi ( Rumunija ) pod sumnjom
da je britanski špijun i sproveli ga u Moskvu. Poslije rata poveli su ga natrag u
Jugoslaviju da ga tamo izruče, na zahtjev jugoslovenske vlade da mu sudi kao saradniku
okupatora i ratnom zločincu. No, Piletiću je uspjelo da usput pobjegne i pređe u
Francusku, gdje je ostao da živi.
Kada su jedinice Crvene armije u oktobru 1944. ušle u Srbiju, a Mihailović se sa svojom
Vrhovnom komandom već nalazio u Bosni, u bjegstvu pred snagama NOVJ, pojedini
četnički komandanti na terenu pokušali su stupiti sa Rusima u saradnju. Potpukovnik
Dragutin Keserović, komandant Rasinsko-topličke grupe četničkih korpusa, u početku
rata dobar borac protiv Nijemaca, a kasnije njihov istaknuti saradnik, učestvovao je sa
svojim korpusima u oslobađanju Kruševca od strane jedinica Crvene armije, 14. oktobra
1944., i sa Rusima pobjedonosno paradirao ulicama ovog grada. Ali ova Keserovićeva
avantura trajala je svega dva dana i završila se prilično jadno po njega i njegove četnike.
Naime, kada je čuo za ovo Tito je ruskoj komandi uputio oštar protest, zahtjevajući da se
četnici odmah razoružaju. Crvena armija je smjesta razoružala i pohapsila Keserovićeve
četnike, a sam Keserović se jedva spasao da ne bude uhapšen i predat NOVJ ( pobjegao
od Rusa skočivši kroz prozor WC-a kruševačkog hotela ).
Komandant 2. ravnogorskog četničkog korpusa kapetan Predrag Raković, koji je inače sa
Nijemcima sarađivao tako otvoreno da je i u sred rata dolazio u okupirani Beograd u
četničkoj uniformi, pokušao se takođe u zadnji čas iskupiti za kolaboraciju i zločine
zajedničkom borbom sa Crvenom armijom. Ta Rakovićeva saradnja sa Rusima trajala je
malo duže od Keserovićeve ( oko dvije sedmice ) i sastojala se uglavnom u borbama
protiv jedinica Ruskog zaštitnog korpusa ( jedinica ruskih emigranata u Jugoslaviji, koju
su formirali Nijemci za borbu protiv partizana ). Ali, kao rezultat Titovog protesta,
Crvena armija je razoružala i Rakovićeve jedinice. Posljedica ovog malo dužeg
Rakovićevog šurovanja sa Rusima bila je da je on jedini istaknuti četnički komandant
koji je ostao u oslobođenoj Srbiji, krijući se po šumama, dok su ostali već bili sa svojim
desetkovanim jedinicama u Sandžaku, na putu za Bosnu.
Eto, tako izgleda sva rusko-četnička "saradnja" i "ljubav", kada se konsultuju dokumenta
i gledaju puke činjenice, a zanemare sve mistifikacije i četnička naglabanja o
"pravoslavnoj braći sa Istoka".
Nasuho im braća Rusi jebaše četničku mamicu u pičku...