ODGOVORNOST IZRAELSKOG LOBIJA ZA AMERIČKI NAPAD NA IRAN
Piše: STEPHEN M. WALT (Foreign Policy 19.03.2026.)
Kratka vijest: Rat u Iranu ne ide kako se očekivalo. Mogao bih reći da ne ide "po planu", osim što se ta riječ u ovom slučaju čini potpuno neprimjerenom. Dok Amerikanci i drugi doživljavaju još jedan bliskoistočni debakl, žele znati tko je odgovoran. Vitalno je važno svaliti krivnju na nekoga tko joj je mjesto, ali jednako je važno da oni koji nisu odgovorni ne budu pogrešno optuženi.
Nije iznenađujuće da neki promatrači smatraju da se ovaj rat vodi u ime Izraela. Kao dokaz, ističu izjavu američkog državnog tajnika Marca Rubia da je administracija znala da će Izrael napasti, predvidjela da bi Iran mogao uzvratiti američkim snagama u regiji te je stoga odlučila preduhitriti situaciju. Nadalje, izraelski premijer Benjamin Netanyahu mjesecima se snažno zalagao za još jedan rat, a postoji mnogo proizraelskih stručnjaka - poput bivšeg glavnog urednika Jerusalem Posta i sadašnjeg kolumnista New York Timesa Breta Stephensa - koji su u prošlosti više puta pozivali na rat protiv Irana i čak i sada brane trenutni rat.
To postavlja očito pitanje: U kojoj mjeri „izraelski lobi“ ovdje u Sjedinjenim Državama također snosi dio odgovornosti za rat? Prije nego što detaljno razmotrim to pitanje, potrebna su dva opreza.
Prvo, još je rano i više dokaza o tome kako i zašto se to dogodilo sigurno će izaći na vidjelo u nadolazećim mjesecima, uz uobičajene napore da se digne prašina i prebaci krivnja ako stvari krenu dalje na jug. Za razliku od rata u Iraku 2003. godine, ovom sukobu nije prethodila duga kampanja prodaje rata američkom narodu, pa je teže točno znati tko ga je gurao, a tko je izazivao sumnje.
Drugo, pri pokušaju procjene utjecaja bilo kakvog lobiranja, bitno ga je pravilno definirati. Kao što smo John Mearsheimer i ja jasno naveli u našoj knjizi iz 2007. o ovoj temi, izraelski lobi nije definiran religijom ili etničkom pripadnošću, već političkim stavovima koje njegovi članovi pokušavaju promovirati. To je labava koalicija grupa i pojedinaca čiji je zajednički cilj održavanje „posebnog odnosa“ između Sjedinjenih Država i Izraela. U praksi, ovaj poseban odnos znači pružanje Izraelu velikodušne vojne i diplomatske podrške bez obzira na to što on čini. Lobi se sastoji i od Židova i od nežidova, a mnogi američki Židovi nisu dio izraelskog lobija i ne podržavaju poseban odnos. Štoviše, neki ključni dijelovi lobija (poput kršćanskih cionista) nisu Židovi.
Stoga bi bilo i analitički pogrešno i opasno razdorno kriviti američku židovsku zajednicu za rat, baš kao što je bilo pogrešno kriviti tu zajednicu za rat u Iraku 2003. godine. Doista, još 2002.-2003. ankete su pokazale da su američki Židovi manje podržavali odlazak u rat protiv iračkog predsjednika Saddama Husseina nego američko stanovništvo u cjelini. Iako je Izraelski institut za židovsku narodnu politiku (JPPI) nedavno objavio anketu koja navodno pokazuje da većina američkih Židova podržava trenutni rat protiv Irana, ovi rezultati potječu od pažljivo odabrane i odlučno nereprezentativne skupine ispitanika i gotovo sigurno su lažni. (Usput, neodgovorno je od JPPI-ja objavljivati tako sumnjive nalaze, jer riskira poticanje upravo one vrste antisemitizma koju svi mi želimo spriječiti.) Također vrijedi napomenuti da su J Street, najveća mainstream liberalna proizraelska skupina, i progresivne skupine poput New Jewish Narrative i Jewish Voice for Peace već izdale javne izjave osuđujući rat.
Tko je dakle odgovoran?
Prvo i najočitije, predsjednik Donald Trump i njegova skupina nesposobnih i nesposobnih lojalista. Poput Georgea W. Busha 2003., on je donio odluku i snosi krajnju odgovornost za posljedice. I, naravno, Netanyahu, koji pokušava uspostaviti izraelsku hegemoniju nad cijelom regijom, ali nema šanse to učiniti bez aktivne američke podrške, također snosi izravnu odgovornost.
Drugo, sam Trump priznao je vlastiti dug prema vatrenim proizraelskim osobama poput pokojnog Sheldona Adelsona i njegove udovice Miriam. Kao što Eli Clifton i Ian Lustick prepričavaju u nedavnom članku u časopisu Nation (i knjizi koja će uskoro biti objavljena), Trump je tijekom svog obraćanja Knessetu u listopadu 2025. izdvojio Miriam Adelson - najveću pojedinačnu donatoricu na nedavnim američkim izborima - i čak nagađao da bi ona mogla više voljeti Izrael od Sjedinjenih Država. Slične zabrinutosti mogu objasniti i zašto su neki čelnici Demokratske stranke oklijevali kritizirati Izrael zbog početka rata ili Trumpovu administraciju zbog pridruživanja, već su se umjesto toga usredotočili na neuspjeh u pažljivijem planiranju rata.
Treće, ovaj rat nije se pojavio niotkuda. Svakako, Sjedinjene Države i Iran su u sukobu desetljećima, a ni Izrael ni lobi nisu isključivo odgovorni za sumnjičavost s kojom svaka zemlja gleda na drugu. Unatoč tome, lobističke skupine poput AIPAC-a, Zaklade za obranu demokracija, Cionističke organizacije Amerike i Ujedinjeni protiv nuklearnog Irana godinama su radile na demonizaciji Irana, sprječavanju američkih tvrtki da tamo posluju i osujećivanju prethodnih pokušaja bivših iranskih predsjednika Akbara Hashemija Rafsanjanija i Mohammeda Khatamija da poboljšaju odnose. (Za dokaze o potonjem, pogledajte 10. poglavlje naše knjige iz 2007.) Za razliku od J Streeta, ove su skupine radile prekovremeno kako bi osujetile sporazum iz 2015. kojim su smanjeni iranski kapaciteti obogaćivanja i nuklearni arsenali, te su na kraju uvjerile Trumpa da raskine sporazum 2018. iako je Iran u potpunosti poštovao sporazum. Da Trump to nije učinio, naravno, bilo bi puno manje razloga za brigu o iranskom nuklearnom programu danas.
Konačno, time što je demokratskim ili republikanskim predsjednicima gotovo onemogućeno da izvrše značajan pritisak na Izrael, lobi je omogućio Netanyahuu da se upusti u „nepromišljenu vožnju“ po cijeloj regiji, bilo u Izraelovim kontinuiranim naporima da ugnjetava svoje palestinske podanike ili u ponovljenim napadima na Gazu, Libanon, Jemen, Siriju, Iran, pa čak i Katar. Iako je Steven Simon u pravu kada kaže da Izrael nije „prisilio“ SAD na ovaj posljednji rat - Trumpova administracija se dobrovoljno i entuzijastično uključila - uloga lobija u obrani posebnog odnosa i omogućavanju Izraelu da nastavi remetiti mir pomaže nam da shvatimo zašto se Amerikanci stalno nađu upleteni u skupe sukobe daleko od doma.
Zaključak: Kako se ova najnovija katastrofa odvija, Amerikanci i drugi s pravom će htjeti pozvati odgovorne na odgovornost. Trebali bi se usredotočiti na specifične skupine i pojedince - od predsjednika nadalje - koji su prihvatili izraelski pristup regiji i uspjeli se uvjeriti da bi još jedna orgija nasilja bila u interesu SAD-a. Dok se utjecaj lobija ne smanji i Sjedinjene Države ne uspostave normalniji odnos s Izraelom, takve će se epizode vjerojatno ponavljati, čineći Sjedinjene Države bezosjećajnim nasilnikom i ostavljajući sve nas u gorem položaju.
(Stephen M. Walt je kolumnist u časopisu Foreign Policy i profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Harvard u sklopu kolegija Robert i Renée Belfer.)
