Forum Klix.ba

Čudno kako je malo potrebno da budemo sretni, a još čudnije kako nam često baš to malo nedostaje.

Ivo Andrić

ljudi su kao oči, vide sve osim sebe

(What have you learned?)
It's better to tell the truth than to lie
(What have you learned?)
To love my life until I die
(What have you learned?)
Violence isn't always the key
(What have you learned?)
You can't always believe what you see
(What have you learned?)
It's better to forgive and forget
(What have you learned?)
Give as you expect to get
(What have you learned?)
That I can't go on without you
(What have you learned?)
I must've been a fool to ever doubt you

Obični moral je samo za obične ljude.

Potraži me u predgrađu,
kraj vlakova što prolaze,
bit ćemo sami u svitanje dana,
bit ćemo sami u pjesmama ptica...ko nekada.

Patriotizam se mjeri kolicinom stida za zlocine vlastitog naroda.

Ali dan prolazi i veče se približava, a kiša ne prestaje. Laka i fina kao vilinski veo, a teška kao planina, neprimjetno vas je odijelila od svijeta i prikovala tu, gde je život moguć samo kad sunce sija. Da hoće bar da dođe noć! Ali neće. Ova prokletnica odavno je pretvorila dan u nešto što imena nema i što je samo - vrijeme za kišu.

"Life is divided into the horrible and the miserable."

konj Zelenko rosnu travu pase

Ko ujutro cuci drugome jamu kopa a na grani vrabac !

Uzimas cipele za setanje kroz snove,ulica voli ritam tvojih koraka.

shmizlica wrote:I kada god je neki problem u pitanju, stisni zube, progutaj knedlu i nazovi. I kada je ona u krivu, nazovi je. I kada je ona u krivu, ispričaj joj se. Isprika ne znači nužno da si ti u pravu, a ona u krivu, i obrnuto. Isprika znači da ti je do nje stalo više nego do svog ega. Do svađe. Do svih sranja koja vas razdvajaju. Isprika znači: Nema veze, pogriješili smo. Ti si mi važnija. Ti si mi važniji. Mi smo važni. Zajedno. Ne odvojeno. Kažeš jebiga. Kažeš glup sam. Kažeš oprosti. Ali, kažeš nešto. Bilo što. Ne šutiš. Ne čekaš. Za neke stvari u životu čekanje nije vrijedno. Ovo je jedna od tih stvari.

Ovo neka forumasica pisala

KPNCTNJAH wrote:Ovo neka forumasica pisala

jok, kolumna nekog lika

 Ni do čega tebi nije stalo, i ti stvarno niti voliš niti mrziš, jer i za jedno i za drugo treba bar za trenutak izići iz sebe, izložiti se, zaboraviti, prevazići sebe i svoju sujetu.

A ti to ne možeš; niti ima stvari za koju bi ti to učinio, sve i kad bi mogao.
Tebe tuđi jad ne može ni da dirne, a kamoli da zaboli; pa ni tvoj rođeni, samo ako laska tvojoj sujeti.

Ti ništa i ne želiš i ničemu se ne raduješ.
Ti čak nisi ni zavidljiv, ali ne od dobrote, nego od bezgranične samoživosti,jer ne primjećuješ tuđu sreću kao ni tuđu nesreću.

Tebe ne može ništa ganuti ni pokrenuti.
Ti se ne zaustavljaš ni pred čim, ne što si hrabar, nego što su u tebi zakržljali svi zdravi nagoni, što za tebe, pored tvoje sujete, ne postoje ni krvne veze ni urođeni obziri, ni bog ni svijet, ni rod ni drug.

Ti ne cijeniš ni svoje rođene sposobnosti.
Umjesto savjesti tebe može da peče samo povrijeđena sujeta, jer jedino ona uvijek i u svemu progovara iz tebe i diktira tvoje postupke.
Ali to je i tvoje prokletstvo da se nigdje ne možeš zaustaviti i nikad nasititi i zadovoljiti. Ti sve potčinjavaš svojoj sujeti, ali ti si njen prvi rob i najveći mučenik.

Može biti da ćeš ti još mnogo slave i uspjeha imati, ali ni u jednom nećeš naći zadovoljstva, jer će te tvoja sujeta šibati da ideš dalje, jer ona guta sve, i najveće uspjehe, i zaboravlja ih odmah, ali svaki i najmanji neuspjeh i uvredu pamti dovijeka.

A kad sve obrsti, polomi, ukalja, unizi, rastjera ili uništi oko tebe, tada ćeš u toj pustinji ostati sam, lice u lice sa svojom sujetom, i nećeš imati ništa da joj pružiš, i tada ćeš jesti sam sebe, ali ti to neće pomoći, jer će te tvoja sujeta, navikla na bolje zalogaje, prezreti kao hranu i odbaciti.

Takav si ti, iako izgledaš drugačiji u očima većine ljudi, iako i sam o sebi drugačije misliš.



Ali ja te znam...

Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.

M.S.

Subjekat, objekat, predikat mjesto
radnja se zna tu sam i ja
hodam po krovu parking se dize
udar u glavu posljednja slika

Kriska ajvara i mrtav ja
osmijeh tvoj dzemper se bijeli
tad sam se prepao tvoje ljepote
glupost za hrabre je sebican lijek
ulica, godiste koji si vijek

Grad koji lijece svjetski standardi
crveni kriz i srcana kap
kisa cesto ne osjecam noge
da li to ludim il' bacas mi sihre

Saljevas stravu dzankaseve deje
ljanicuze, rincuzi taxi je zuti
oko izostri ne gledaj isto
jer ljubav te vodi na bal, na bal, na bal

Srusio sam stan
srusio sam stan
nije mi dobro
nije mi dobro

"U svakoj ženi ima đavo koga treba ubiti ili poslom ili rađanjem, ili i jednim i drugim; a ako se žena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti ženu."

I.A.

Duso moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
ti ne znas da je pola mene
ostalo s' tobom da te prati

ptičica wrote:Draga moja,

Da li je moguće da svijet stane... da se jeseni pretvore u proljeća, onako iznenada. Kad te zamišljam kako spavaš, naslonjena na jastuk, okupana svojim mirisima, s kosom na mjesečini, sve je moguće u tom azurnom prostoru kojim putujem do tebe.
Kako ljubav može sve, to sam ti rekao jednom.
Ima snagu koja se ne može usporediti s ničim.
Smiješiš se znam...
Imaš onaj osmijeh koji je negdje zatočen u galerijama slika, tajanstven i kako si samo došla do njega.
Bog je upleo tu svoje prste... ima on svoje miljenike pa im daruje ono što drugima neće.
Bila bi mu prvi anđeo da ne hodaš ovdje, ovom zemljom.
Koliko smo daleko, pitao sam te, mjereno kilometrima.
Koliko ima svjetlosti do tvojih očiju koje neumorno rasipaju ljepotu.
Hoću sve znati... kako hodaš, kako otvaraš vrata prstima punim ljubavi.
Kako kuhaš, kako se kupaš, prekrivena pjenom.
Kako dišeš, kako se ljutiš.
Sve hoću... spreman da sve dam.
Jutra su najteža, a kad bolje pomislim, ni noći ni dani nisu laki. Najlakše je kad si blizu pa zubi trnu pod usnama.
Pa se vulkani u venama bude, propinju.
Nad oceanima kažu, mjesec ima čudnu moć.
Diže ih i spušta. Odvodi i dovodi.
Onda si moja luna nad čelom užarenim koje hladni vjetar stišava u nedostatku tebe.
Samo prividnom nedostatku, jer tu si uvijek...
Omotana oko mene, čvrsta i nepopustljiva.
Naslonjena na svaku moju godinu. Na svaku riječ.
Kako mi je slatko podnositi tvoju ljubav, ne možeš ni zamisliti. Tko nije doživio pljusak zvijezda s otvorenog neba, ne može znati o čemu ti pišem.
Volim te uvijek... oduvijek i kad te nije bilo, ja sam te volio. Probio sam taj misteriozni kod i otkrio našu tajnu. Kad god budeš čitala ovo... zemlja će se zatresti od svakog tvog otkucaja srca, pa ću znati kako me voliš nepodnošljivo lako i jednostavno.

Samo tvoj...

Ž. Krznarić

Mutivoda wrote:''... ljudi ne cijene jutro. Bude se na silu uz pomoć budilice koja im razbija san kao oštricom sjekire i od tog trenutka znaju samo za žurbu. Recite mi kakav može biti dan koji počinje takvim činom nasilja? U što se pretvaraju ljudi koji uz pomoć budilice svakog jutra dobiju jedan mali elektrošok? Oni se na taj način iz dana u dan privikavaju na nasilje, a odvikavaju od zadovoljstva. Vjerujte mi, karakter ljudi uvjetovan je njihovim jutrima.''

Kundera

MRZIM JUTRA!

LieToMe wrote:"Postoji neka tajna veza izmedju usporavanja i pamcenja, izmedju brzine i zaborava. Navedimo jednu situaciju od koje ne moze biti uobicajenije: covjek ide ulicom. Najednom bi da se sjeti neceg, ali mu sjecanje bjezi. U tom casu, on mahinalno usporava korak. Naprotiv, neko ko pokusava da zaboravi neki mucan slucaj koji je upravo dozivjeo ubrzava korake, i ne zeleci to, kao da hoce da se brzo udalji od onog sto mu je vremenski jos suvise blizu. U zivotnoj matematici ovo iskustvo dobija oblik dvije proste jednacine: stepen usporavanja je direktno proporcionalan intenzitetu sjecanja; stepen brzine je direktno proporcionalan intenzitetu zaborava."
M.Kundera

"Sto sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je zivot pruzao i sve jasnije sam shvatao gdje treba traziti prave izvore radosti i smisla.
Naucio sam da biti voljen ne znaci nista, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjecamo, ono sto daje vrijednost i i ljepotu nasem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono sto se moze nazvati srecom, bilo je satkano od emocija.
Novac nije nista, moc nije nista. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrecni. Ljepota nije nista, vidjeo sam lijepe muskarce i lijepe zene koji su bili nesrecni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeca; bilo je bolesnika punih volje za zivotom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli muceni strahom od patnje.
Ali sreca je uvek bila tamo gde je neko umjeo da voli i zivjeo za svoja osjecanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruza radost onome ko je posjeduje, vec onome ko umije da je voli i da joj se divi."
H.Hesse

lua wrote:"Razmišljao sam kako je ono All you need is love obično sranje! Sve što trebaš u životu je nečije uho, malo polupanje, mrvica osmijeha od koje se može prehraniti cijeli dan, samo jedna riječ što će te izvući iz bespuća i suhe pustinje vlastitosti u kojoj ti se jekom, sve slabijom i slabijom vraća tvoj glas, a ispružena ruka ostaje prazna, znojava, pa suha, nepotrebna i iscrpljena, gdje nemaš koga upitati: “Sjećaš li se...?”, gdje tebi nema niko uputiti isto pitanje..."

-Dario Džamonja

vryzas wrote: Ni do čega tebi nije stalo, i ti stvarno niti voliš niti mrziš, jer i za jedno i za drugo treba bar za trenutak izići iz sebe, izložiti se, zaboraviti, prevazići sebe i svoju sujetu.

A ti to ne možeš; niti ima stvari za koju bi ti to učinio, sve i kad bi mogao.
Tebe tuđi jad ne može ni da dirne, a kamoli da zaboli; pa ni tvoj rođeni, samo ako laska tvojoj sujeti.

Ti ništa i ne želiš i ničemu se ne raduješ.
Ti čak nisi ni zavidljiv, ali ne od dobrote, nego od bezgranične samoživosti,jer ne primjećuješ tuđu sreću kao ni tuđu nesreću.

Tebe ne može ništa ganuti ni pokrenuti.
Ti se ne zaustavljaš ni pred čim, ne što si hrabar, nego što su u tebi zakržljali svi zdravi nagoni, što za tebe, pored tvoje sujete, ne postoje ni krvne veze ni urođeni obziri, ni bog ni svijet, ni rod ni drug.

Ti ne cijeniš ni svoje rođene sposobnosti.
Umjesto savjesti tebe može da peče samo povrijeđena sujeta, jer jedino ona uvijek i u svemu progovara iz tebe i diktira tvoje postupke.
Ali to je i tvoje prokletstvo da se nigdje ne možeš zaustaviti i nikad nasititi i zadovoljiti. Ti sve potčinjavaš svojoj sujeti, ali ti si njen prvi rob i najveći mučenik.

Može biti da ćeš ti još mnogo slave i uspjeha imati, ali ni u jednom nećeš naći zadovoljstva, jer će te tvoja sujeta šibati da ideš dalje, jer ona guta sve, i najveće uspjehe, i zaboravlja ih odmah, ali svaki i najmanji neuspjeh i uvredu pamti dovijeka.

A kad sve obrsti, polomi, ukalja, unizi, rastjera ili uništi oko tebe, tada ćeš u toj pustinji ostati sam, lice u lice sa svojom sujetom, i nećeš imati ništa da joj pružiš, i tada ćeš jesti sam sebe, ali ti to neće pomoći, jer će te tvoja sujeta, navikla na bolje zalogaje, prezreti kao hranu i odbaciti.

Takav si ti, iako izgledaš drugačiji u očima većine ljudi, iako i sam o sebi drugačije misliš.



Ali ja te znam...

Otkad vidjeh tvoje lice,
zatvorih oči pred drugima.

Rumi